INDOKINA, 1°22'—25°35'N i 92°—108°E, poluotok na jugoistoku Azije. Naziv Stražnja Indija, koji se za ovaj poluotok ponekad upotrebljava u njemačkoj literaturi, nije ispravan (skovan je s evropskog gledišta).

Položaj i regionalni sklop. Teško je odrediti sjevernu, kopnenu među poluotoka, jer crta, koja spaja krajnje točke Bengalskog zaljeva i zaljeva Tonkin, presijeca doline glavnih tokova, i te čine izrazite geografske cjeline i bitne dijelove poluotoka. Zbog toga su pogodnije sjeverne međe Burme i Vijetnama, koje izdvajaju poluotočne krajeve od kopnenog zaleđa. Time su obuhvaćeni: Burma, Sijam, zemlje bivše Francuske Indokine i Malaja sa Singaporeom (ukupno 3,603.258 km²) sa stanovništvom, koje je prema procjeni od 1949 iznosilo oko 70 mil. Burma oko 19 mil., Sijam 17,517.742 (1947), Vijetnam oko 27 mil. (1949) i Malaja sa Singaporeom oko 6 mil. (1947). Gustoća naseljenosti iznosi 19 st. na 1 km².

Za sudbinu i značenje Indokine bitni su njen geografski položaj i unutrašnji regionalni sklop. Istaknutim položajem i tijesnom povezanošću s Indonezijom, I. je igrala važnu ulogu u značajnim vezama između Azije i Australije. Na drugoj strani odvajala je pacifički i indijski pomorski prostor. Ovaj čvorišni položaj pojačan je time, što su Indija i Kina bile sjedišta starih izoliranih kultura. Ime poluotoka dobro odražava ovaj spojni i prelazni karakter. Za geografski položaj važno je dalje, što se I. širi u malim geografskim širinama i što je dosta raščlanjena, te je od surovijeg kopnenog zaleđa dobro odijeljena vrlo visokim i gotovo neprohodnim planinama.

Jaki utjecaji mora na dopuštaju da se ljeti I. zagrije kao Indija, a planine u zaleđu sprečavaju pristup hladnih zimskih utjecaja, koji su karakteristični osobito za sjevernu Kinu.

Za geografski položaj i njegovo razumijevanje vrlo je važan regionalni sklop Indonezije. Smjer sjever—jug prevladava ne samo u smjeru poluotoka, već i u njegovim glavnim regionalnim elementima, t. j. u pružanju njegovih gora i riječnih dolina. Meridijanskim smjerom teku glavne doline: Irrawaddy i Salween u Burmi, Chao Phraya (Menam) u Sijamu i Mekong u Vijetnamu; jedino rijeke krajnjeg sjeveroistoka (Tonkin) imaju smjer sjeverozapad—jugoistok. U istom pravcu pružaju se i razvođa. Središnje gorje na Malajskom poluotoku prstasto se produžuje prema jugu. Porječja su međusobno oštro odijeljena, a pojedinačno su dobro okupljena pa su postala kolijevke zasebnih civilizacija i okviri državnih organizama. Burma je u porječju Irrawaddya i Salweena, Sijam oko Menama, Indokina u porječju kraćih tokova istočnog i jugoistočnog primorja, a Malaja na istaknutom i gotovo izdvojenom (prevlaka Kra 110 km) poluotoku. Čvorišni položaj i raznolikost unutrašnjeg geografskog sadržaja osnovne su karakteristike Indokine.

Prirodne osobine. Izmjena monsunskih vjetrova i zenitni položaj Sunca određuju klimu Indokine. Ljeti (lipanj do kraja rujna) preko Indokine zapuhuju jugozapadni monsuni, koji na istočnom primorju skreću prema sjeveru. Na poluotoku su visoke temperature (u primorskim i dolinskim dijelovima srednje temperature srpnja prelaze 25⁰) s velikom vlagom. Na jugozapadnim izloženim padinama sjevernog trupnog dijela pada u srpnju prosječno preko 400 mm oborina. Zenitni položaj Sunca osigurava tada cijelom poluotoku veće količine vlage i oborina.

Zimi Sunce kulminira južno od ekvatora i Indokinu zahvataju sjeveroistočni pasatni vjetrovi pojačani unutrašnjom azijskom anticiklonom, izoterme dobivaju približno usporedničko pružanje; temperature su u obrnutoj proporciji s geografskom širinom. Istočna primorja zadržavaju vjetrove i primaju veće količine oborina. Zima je relativno prijatno godišnje doba, umjereno toplo i sušno, ali je za agrarnu ekonomiju važnije vlažno ljeto.

Klimatski uvjeti bili su veoma pogodni za razvoj biljnog pokrova, koji je prirodno bio osobito bujan u jugozapadnom primorju i nižim vlažnijim dijelovima. Prirodne čistine prostirale su se na sjeveroistočnim sušim stranama viših dijelova.

Društveni razvoj. Planinske čistine bile su prva žarišta dosta primitivnog i oskudnog života, na koja su već od ← III. st. Indijci utjecali duhovno i politički. Pod utjecajem indijskog kretanja stanovništvo se počinje naseljavati niz tokove prema deltama, gdje će s vremenom nastati žarišta agrarnog života. Indijci su prodrli u relativno malom broju i vršili duhovni utjecaj širenjem hinduizma i budizma, što se ogleda u bogatim spomenicima indijske arhitekture.

Indijski utjecaj bitan je za političku i općedruštvenu ulogu Indokine. Kinezi prodiru tek u III. st. To su bezobzirna vojničko-kolonizacijska nadiranja, koja, i pored poznate kineske umješnosti prilagođivanja, nailaze na otpor domaćeg stanovništva. Indijski utjecaj jači je u kulturi, a kineski u krvi. Značenje isturene Malaje izbija s evropskim kolonistima. Tamo će se kineska kolonizacijska masa sukobiti s jakim utjecajima, koji dolaze preko mora sa zapada.

Uz pomoć evropskih tehničkih metoda i sredstava te organizacijom svjetskog tržišta od polovice XIX. st. počinje eksploatacija plodnih delta glavnih rijeka. Plodonosni mulj i obilje vode, domaća marljivost i tehničko-trgovačke mogućnosti objašnjavaju golemu produkciju riže u deltama Irrawaddya, Menama i Mekonga. Paralelno s tim naglo se razvijaju Rangoon, Bangkok i Saigon, a upravna središta iz unutrašnjosti prenose se u ove obalne gradove. Relativno mala naseljenost (ispod 1oo st. na 1 km² prema preko 300 st. na 1 km² i više u delti Tonkina i kineskih i indijskih rijeka) ovih plodnih dijelova posljedica je njihove eksploatacije u novije doba; ona ujedno objašnjava i goleme viškove riže, koji se šalju na svjetsko tržište.

Nova trgovačka središta na ušću rijeka omogućila su uspostavu prometnih veza i ekonomsko iskorišćivanje unutrašnjih dijelova. Prvi su putovi vodili riječnim dolinama, a kasnije su izgrađene i željezničke pruge. Ovim se putovima dovodi skupocjeno drvo iz prostranih šuma unutrašnjosti (prvenstveno tikovina), različite rude i druge sirovine, a u unutrašnjost se šalju različite prerađevine.

Prema jugu izdužena (oko 1270 km) Malaja ima posebne osobine. Uzani obalni pojas prožet je morskim utjecajima i zbog male geografske širine (1°—1o°N) ima izrazite osobine ekvatorske klime. Morskim putovima ovamo su dolazili indijski muslimani, a poluotok je bio poprište sukoba Portugalaca, Engleza i Holanđana. Čvorišni položaj na morskim putovima i bogata ležišta kositra bili su osnovni uzroci, koji su odredili važnost Malaje; kasnije su se njima pridružili kaučukovac i druge plantažne kulture.

Potkraj XIX. st. dolazi do izražaja politička i ekonomska važnost Indokine, a u vezi s time i do podjele Indokine među zainteresirane sile. Engleska za sebe zadržava s Indijom povezanu i u novim uvjetima ekonomski osobito važnu Burmu kao i ključnu Malaju. Francuskoj je prepušteno istočno primorje, s kojim je još od XVII. st. održavala veze. U središnje položenom porječju Menama i jednom dijelu Malaje ostavljen je Sijam kao samostalna »tampon država«.

Pomenuti ekonomski razvoj i politička nagodba (dovršena 1896) bili su početak novog razdoblja, koje je danas u punom razvoju. Ekonomsko stanje još je uvijek nesređeno i neuravnoteženo. Regulacije delta dale bi nove velike mogućnosti života i proizvodnje. Unutrašnji dijelovi pretežno se pljačkaški iskorišćivaju, a teško pristupačni brdski granični dijelovi žive i dalje primitivnim životom, pa središnja državna vlast ima nad njima slabu, često simboličnu kontrolu (na pr. Shan na sjeveroistoku Burme). U dubokim, gotovo neprohodnim i malaričnim dolinama sjevernog dijela žive izolirane plemenske grupe, koje su vjerojatno najprimitivnije na svijetu. Gradnja ratne Burmanske ceste bio je najjači, ali prolazni prodor civilizacije u ove zabačene krajeve.

Uspjelim gajenjem kaučukovca (36,4% svjetske proizvodnje) povećala se važnost Malaje, koja agrarnom proizvodnjom pripada najvažnijim krajevima na našem planetu. Brz razvoj Singaporea (osnovan 1819) uz prometno-vojničke razloge odražava ekonomski uspon Malaje.

Ekonomske mogućnosti Indokine nisu iscrpene, ali su probleme razvitka produkcionih snaga potisnuli noviji politički događaji. Pozitivni evropski kulturni utjecaji, kolonijalna ekonomskosocijalna iskorišćivanja i podcjenjivanje domaćeg življa, kao i međusobni sukobi postepeno su budili azijske nacionalizme. Japanski uspjeh u Rusko-japanskom ratu, događaji, koji su slijedili i pad prestiža evropskih kolonijalnih sila u dva svjetska rata, sve je to razbuktalo oslobodilačke pokrete i dovelo do priznanja samostalnosti Burme (1947) i djelomičnog osamostaljenja Vijetnama (1954). Velika Britanija uporno je čuvala Malaju u borbama s partizanskim odredima, koje traju već godinama, ali joj je u najnovije vrijeme morala priznati samostalnost.

Politički problemi. Domaći politički pokreti žele da formiraju nove države u okvirima, koje je stvorila evropska civilizacija i koji u ovom slučaju dobro odgovaraju prirodnim uvjetima. Ali unutarnji problemi tih mladih država vrlo su složeni. Upravni aparat i jezik vladajuće kolonijalne sile bili su element jedinstva na vrlo šarenoj etničko-kulturnoj osnovi.

Priznavanje prioriteta jednom od domaćih plemena i jezika ide veoma teško. Politički centri mladih država periferno su položeni i imaju mnoga kozmopolitska obilježja, koja su specijalan problem za nove države. Gradovi Indokine po svom su stanovništvu, osim Rangoona, više kineski nego domaći. Centri života ostat će i dalje u ovim egzotičnim lučkim gradovima, jer nema drugog gradskog naselja, koje bi se s njima moglo usporediti.

Među mladim državama nema osobitih teritorijalnih problema, jer su granice prirodno izrazite, granični prostori manje važni, zaostali i teško pristupačni, te ih centralne vlasti i ne kontroliraju u dovoljnoj mjeri.

Burma je 1947 tražila potpunu nezavisnost i nije ostala u Britanskoj zajednici naroda, želeći naglasiti i očuvati nezavisnost prema svom velikom indijskom susjedu. Odbojnost prema snažnoj i prodornoj kineskoj kolonizaciji opća je karakteristika Indokine. Malo je vjerojatno, da će se to nepovjerenje otkloniti u mladom Vijetnamu, koji se formira na istočnom primorju. U pozadini britanskog malajskog problema već se naslućuju sukobi između kineskih kolonista i mlade Indonezije.

Politički nužno izdijeljena, I. je u čvorišnom položaju između tri velike države jugoistočne Azije: Kine, Indije i Indonezije; dvije prve poznate po velikom broju ljudi i demografsko-ekonomskim problemima; treća je zemlja velikih mogućnosti i ambicija, a s Indokinom je geografski najbolje povezana. I. ima na raspolaganju velike mogućnosti za život, koje privlače ljude iz prenaseljenih krajeva Kine i Indije.

I. je dio veze između Azije i Australije, međa između pacifičkog i indijskog prostora. Ona je kraj, gdje se ukrštava kineski i indijski kulturni svijet. To je područje podjele interesnih sfera kolonijalnih sila i mogućih sukoba između novih velikih država jugoistočne Azije. Na ovoj užini najjače se osjećao pritisak evropskih utjecaja iz atlantsko-indijskog prostora, a zatim protiv-struja iz pacifičkog kruga (Japan i USA) — u tome je regionalna i planetarna važnost Indokine, koja će stoga teško zauzeti mjesto proporcionalno važnosti svoga geografskog položaja.

LIT.: J. Sions, Asie des moussons, II (Inde, Indochine-Insulinde), Géographie universelle, IX, Paris 1929; L. D. Stamp,Asia. A Regional and Economic Geography, London 1944; G. B. Creisey, Asia’s Lands and Peoples, New York 1951; P. Gourou, Asie, Paris 1953; J. E. Spencer, Asia, East by South, A Cultural Geography, New York 1954.J. Rć.

Državno uređenje. I. ne čini u državnopravnom pogledu jednu cjelinu, nego je podijeljena na više područja. Na tom području su dvije samostalne države: Burma na zapadnom dijelu i Sijam u sredini (v. Burma i Sijam). Na jugu najveći dio Malajskog poluotoka pod vlašću je Velike Britanije (v. Malajska federacija). Na istoku je bivša Francuska Indokina, koju čine: Vijetnam, Kambodža i Laos.

Vijetnam čine: Tonkin, Anam i Košinšina. Do 1862 te su pokrajine činile jednu državu, apsolutnu monarhiju. Ugovorom od te godine izdvojena je Košinšina, koja je tada postala francuska kolonija, a Vijetnam bez Košinšine došao je pod protektorat Francuske na osnovi ugovora iz 1884. Ubuduće tu je zemlju u međunarodnim odnosima predstavljala Francuska, koja je, kao i kod svih drugih protektorata (v. Maroko i Tunis), stekla i pravo da se miješa u unutrašnje poslove te zemlje. U lipnju 1940 zemlja je pala pod kontrolu Japanaca. Još prije svršetka Drugog svjetskog rata javlja se pokret za nezavisnost pod vodstvom stranke Viet-Minh. A kada su Japanci morali napustiti zemlju u ožujku 1945, proglašena je nezavisna republika Vijetnam, sastavljena od Anama, Tonkina i Košinšine. Međutim, francuske trupe iskrcale su se u Indokini u rujnu te godine, a u ožujku 1946 sklopile su s predsjednikom Viet-Minha, Ho-Ši-Minhom, sporazum, kojim se priznaje nezavisan Vijetnam u sklopu Indokineske federacije i Francuske Unije. Taj je sporazum prekinut u prosincu 1946, kada je došlo do oružanog sukoba. U međuvremenu Francuska je uspostavila tamo vladu cara Bao-Daja, i s njom je sklopila u lipnju 1948 ugovor, po kome Vijetnam ima da bude, kao »udružena država«, član Francuske Unije. Odlukom francuskog Parlamenta od 3. VI. 1949 i Košinšina je vraćena tom Vijetnamu.

Francuska je u prosincu 1950 zaključila s Vijetnamom, Kambodžom i Laosom t. zv. kvadripartitni ugovor, koji je fiksirao ekonomsko-financijski položaj tih zemalja u okviru francuske ekonomike. Međutim, u Vijetnamu se nastavlja revolucionarna borba za nezavisnost.

Uspjesi narodnooslobodilačkog pokreta Viet-Minha izazvali su da velesile, zainteresirane na očuvanju mira u Aziji, sazovu međunarodnu konferenciju ratujućih snaga, predstavnika zemalja Indokine, te Francuske, N. R. Kine, SSSR-a, USA i Velike Britanije u Genèvi, koja je nakon tri mjeseca pregovora dovela 21. VII. 1954 do zaključnog akta. Tim aktom prekinuta je osmogodišnja borba u Vijetnamu tako, što je fiksirana privremena demarkaciona linija između Sjevernoga Vijetnama pod Ho-Ši-Minhom (glavni grad Hanoi) i Južnoga Vijetnama pod carem Bao-Dajem (glavni grad Saigon). Ugovoreno je, da se u srpnju 1956 održe pod međunarodnom kontrolom izbori u cijelom Vijetnamu; prema njihovu rezultatu odlučit će se о obliku vladavine u zemlji.

Ubrzo nakon Ženevske konferencije izbiše novi oružani sukobi u Južnom Vijetnamu pod vodstvom predsjednika vlade Ngo Din Diema protiv vladavine cara Bao-Daja. Ngo Din Diem je 23. X. 1955 organizirao i referendum, kojim je zbačen car Bao-Daj, a Ngo Din Diem je potom postao predsjednik republike. Iza tih borbi stoje sukobi interesa velikih sila, koji dolaze do izražaja, kako u pojedinim državama jugoistočne Azije, tako i u čitavom tom dijelu svijeta kao cjelini.

Kambodža je bila stavljena pod protektorat Francuske ugovorom od 11. VIII. 1863. Režim protektorata bio je zatim nešto izmijenjen ugovorom od 17. VI. 1884. Poslije svršetka Drugog svjetskog rata Kambodža je sklopila s Francuskom novi ugovor. To je modus vivendi od 7. 1. 1946, koji je u suštini zadržao formu starog protektorata. Međutim, godinu dana kasnije, na bazi ugovora od 7. II. 1948, ona postaje »udružena država« u sklopu Francuske Unije (v. Francuska). Još prije toga, 6. V. 1947, kralj Kambodže oktroirao je Ustav, koji je prihvatio mnoge institucije modernih građanskih ustava, naročito francuskog. Zemlja je prema tome Ustavu prestala biti apsolutna monarhija.

Slično se dogodilo i s Laosom. Do 1893 on je bio pod vazalstvom Sijama. Tada je na osnovi francusko-sijamskog ugovora od 3. X. prešao pod suverenitet Francuske. Laos je 19. VII. 1949 dobio status suverene države u Francuskoj Uniji na osnovu ugovora između predsjednika Francuske republike i kralja Laosa. U travnju 1954 Viet Minh, potpomognut pokretom Laoissarak, prodro je u Laos i zauzeo polovinu teritorija. Kralj Laosa povratio je zauzete krajeve.

Na konferenciji u Genèvi 1954 predstavnici kraljevine Kambodže i Laosa obvezali su se, da se njihove zemlje ne će miješati u unutrašnje stvari drugih zemalja i da ne će sklapati agresivne paktove. Francuska se pak obvezala, da će na zahtjev Kambodže, odnosno Laosa, prema sporazumu, koji će biti zaključen, povući svoje trupe s teritorija ovih zemalja.

Ekonomsko-fmancijski kvadripartitni ugovor iz 1950 zamijenjen je novim konvencijama i sporazumima od 29.—30. XII. 1954, kojima je Francuska priznala Vijetnamu (Južnom), Kambodži i Laosu režim ekonomske nezavisnosti.J. Sć.