BURMANSKO MORE (Andamansko more), 5°40´S—16°03´S i 92°24´E—99°12´E, nalazi se između poluotoka Stražnje Indije, otočnih skupina Andamana i Nikobara te sjeverozapadnog dijela Sumatre. Sjeverozapadna granica Burmanskog mora proteže se crtom od rta Negrais (16°03´N) u Burmi preko glavnih otoka skupine Andamana do rta Sandy (10°48´N i 92°24´E) na Malom Andamanu, odakle se proteže jugozapadna granica do Pulu Breuch (Bras) na sjeverozapadu Sumatre i do Udjong Raja (5°32´N i 95°12´E). Na jugoistoku se granica proteže od Pedro Punta (5°4o´N) na Sumatri do Lem Voalana (7°47´N) u Sijamu. B. more je duboko more sa široko razvijenim šelfom uz obalu Burme (zaljev Martaban i obala Tenasserim). Izobata od 200 m, koju možemo smatrati granicom šelfa, pruža se 185 km daleko u more od delte rijeke Irawady i obale zaljeva Martaban, dok se kod otočne skupine Andamana i Nikobara pruža 45 km daleko. Sav ostali dio Burmanskog mora duboka je morska zavala, u kojoj se najveća dubina od 4360 m nalazi na sjeverozapadu Nikobara (9°55´N i 93°50´E). Po sredim mora nalazi se u dubini od 1048 m podmorski hrbat okružen dubinama većim od 2000 m. S azijskim kontinentom spojeni su Andamani u dubini od 300 m uskim podmorskim pragom, na kojem se nalazi otok Preparis. Andamani su odijeljeni od Nikobara prolazom Ten Degree (Kanal desetog stupnja), gdje dubine gotovo svuda premašuju 1000 m. Na jugu Nikobare dijeli od Sumatre širok prolaz s dubinom većom od 1500 m. Gotovo cijelo Burmansko more pokriveno je terigenim sedimentima pijeska i mulja. Duboko morsko dno sastoji se od globigerinskog mulja. Burmansko more pripada režimu monsunskih vjetrova, gdje na sjevernoj hemisferi puše zimi sjeveroistočni, a ljeti jugozapadni monsun. Južno od ekvatora postoji analogna alternativa sa sjeverozapadnim i jugoistočnim monsunom, gdje sjeverozapadni monsun odgovara sjeveroistočnom monsunu na sjev. hemisferi, a jugoistočni odgovara jugozapadnom monsunu sjev. hemisfere. Između ove dvije zone vjetrova nalazi se u blizini ekvatora područje s promjenljivim vjetrovima i čestim tišinama. Prosječna je godišnja temperatura 27⁰, a godišnja količina oborina gotovo je svuda na kopnenoj obali iznad 4000 mm (Moulmein 4816 mm). Od prosinca do ožujka, za vrijeme sjeveroistočnog monsuna kiše su vrlo rijetke. Na otočnoj skupini Mergui godišnja je količina kiše 4095 mm, a na skupini Andamana i Nikobara oko 3000 mm. Magle su na obali Tenasserim (Moulmein) najčešće potkraj siječnja ujutro i uvečer. U skupini Andamana nastaju magle češće noću, napose u ožujku i travnju. Oluje dolaze najviše za jugozapadnog monsuna. Kolebanje temperature površinskog sloja morske vode od 27,8° do 28,8° zavisi od godišnjeg doba (na kraju kišnog doba temperatura je uvijek manja). S dubinom se temperatura snizuje, tako da je kod 1500 m dubine temperatura 4,75°, a pri dnu 1,2°. Prosječan je salinitet Burmanskog mora po Krümmelu 31,5°/₀₀, a mijenja se prema mjestu i vremenu. Oko zaljeva Martaban i obale Tenasserim salinitet je manji, osobito u kolovozu i rujnu, kad se najviše riječne vode ulijeva u more. Uz Andamane i Nikobare te u njihovim prolazima iznosi 32,95 do 34,5°/₀₀. Do dubine od 400—600 m salinitet se povećava, a onda polagano smanjuje sve do dna. Morske mijene u Burmanskom moru zavise od plimnog vala, koji se samostalno stvara u Bengalskom zaljevu. Amplituda se na širokom šelfu povećava, te u zaljevu Martaban kod Rangoona i Amhersta doseže visinu od 6 m, u arhipelagu Mergui 5,6 m, duž obale Tenasserim pred ušćem Tavoy 4,7 m. Struje nastaju utjecajem morskih mijena i monsuna, ali su jače i izrazitije razvijene one, koje su nastale utjecajem morskih mijena.

Preko Burmanskog mora prolaze parobrodarske pruge, koje vežu ist. dijelove Azije s Bengalskim i Adenskim zaljevom. Najvažnije su luke na azijskoj obali Bassein, Rangoon, Moulmein u Burmi i Port Blair na Andamanima.

LIT.: O. Krümmel, Handbuch der Ozeanographie, Stuttgart 1911; C. Vallaux, Géographie générale des Mers, Paris 1933; G. Schott, Geographie des Indischen und Stillen Ozeans, Hamburg 1935; J. Rouch, Météorologie et Physique du Globe, I—II, Paris 1941—1950; Instructions nautiques, N^o 420, Paris 1946; Limites des Océans et des Mers, Bureau Hydrographique International, Monte Carlo 1950.O. Oz.