BRAČ, najveći dalmatinski otok, pripada skupini srednjo-dalmatinskih ili neretljanskih otoka, obuhvaća 394,57 km². Od kopna je odijeljen Bračkim kanalom, od otoka Šolte Splitskim vratima, a od otoka Hvara Hvarskim kanalom.

Ime. B. se u starini spominje pod imenima Braxia, Brattia, Bractia, Brectia, Brettia, Brachia, Britanide, Bracia, Elaphusa i talijanski Brazza. Prema A. Mayeru B. je dobio ime od mesapske, t. j. donjoitalsko-ilirske riječi brentos, što znači jelen, grčki Elaphusa je prijevod ilirske riječi brentos.

Građa i reljef. Sastavljen je uglavnom od krednih vapnenaca, ali između jedrih slojeva ima po sredini otoka uloženih pločastih i dolomitnih vapnenaca. Kod Supetra uz morsku obalu proteže se pojas srednjoeocenskog numulitnog vapnenca. Na južnoj obali, oko Bola, ima flišnih eocenskih naslaga lapora i kozinskog vapnenca, te gline i pješčenjaka. Naslage se pružaju od istoka prema zapadu i padaju konkordantno prema sjeveru, pa zbog toga stariji vapnenci naliježu preko mlađeg fliša. Preko ovih osnovnih slojeva leže mjestimično kvartarne breče i mlađe plavine, napose kod Bola i Dola. Prema M. Margetiću, između Bola i Sumartina ima prapora (lesa). Prema B. Ž. Milojeviću, B. je kao dug greben bio nabran u kredi, dok je u depresiji, na mjestu današnjeg Hvarskog kanala, postojalo jezero, u koje je tokom eocena prodrlo more. U to je doba more vjerojatno ispunjalo jedino kanal južno od Brača, dok je sam otok i tada najvećim dijelom bio dio kopna. Posteocenim nabiranjem bio je B. ponovo izdignut i uvećan.

Sjeverna je obala razvedenija i pristupačnija, dok je južna, osim jugozapadnog dijela i flišnog terena kod Bola, mnogo slabije razvedena. Otok se na južnoj strani diže strmo do najviših bračkih vrhunaca; na sjevernoj strani je nagib blaži, te se teren postepeno ispinje, pa se mogu ustanoviti ostaci terasa. Najviši dio Brača je zaravan nejednake nadmorske visine (500—600 m), iznad koje se dižu najviši vrhunci Visoka (623 m), Straža (730 m), Sv. Duh (627 m), Vidova Gora (Vidovica, Sutvid 778 m), koja je ujedno najviši vrh čitavog dalmatinskog arhipelaga.

Zaljevi i uvale sjeverne obale potopljeni su dijelovi suhih dolina, nastali zbog pozitivnog pomicanja morske obale. Uvale i zaljevi istočne i zapadne obale razvili su se u smjeru pružanja slojeva, naročito u području slabije otpornih pločastih vapnenaca i dolomita. Pored spuštanja morske linije, na obalni je reljef djelovala i abrazija, osobito na jugozapadnoj obali, koja je jače izložena djelovanju široka. Uz južnu obalu more je mnogo dublje nego uz sjevernu. U produženju rtova morsko je dno stjenovito i gredasto. Stjenovito morsko dno je golo ili je obraslo morskim biljem (brak).

Obala. Najveće su dubine uz jugozapadnu obalu, koja počinje od rta Ražanj u Splitskim vratima, gdje je postavljen veći svjetionik. Nešto dalje od obale dubine su 50—70 m i više. U morskim uvalama su također veće dubine: Borova ima dubinu od 23 m, sidrište Osibova 13—14 m, sidrište Lučice 11—27 m, Maslinova 13—43 m, Vela Gerška 23 m, Mala Gerška 19 m, Smrka 13 m, Blaca 17 m, Parska 13 m. Ostali je dio južne obale slabije razveden. Veća je uvala Bola s izgrađenom lukom i manjim lukobranom s lučkim svijetlom. Dubina je u luci 3 m, a u ostalim dijelovima uvale 13—15 m, dok su uz istočni rub Dugog rata do Borka pličine 2—4 m dubine. Veće su uvale dalje na istoku: Konjska 28 m, Paklina 13 m, Hrvatska 13 m, Spilice 15 m, Zirje 15 m, Studena 8 m, dok Radonja kao selačka luka ima dio izgrađene obale zbog industrije kamena. Ovdje je od posebnog interesa luka u uvali Sumartina (Vrhbrača) s izgrađenim lukobranom, na kojemu je lučko svijetlo.

Na istoku sjeverno od sumartinskog rta Sv. Roka (mjesno groblje) do rta Planika dubine su 5—12 m, a tako je i u uvali Planik ili Žukovik. Uz ovu se obalu nalazi stjenoviti plićak Žukovik ili Rudenica. Veća je uvala Rasotica s dubinom od 8 m.

Sjeveroistočna obala, koja počinje od rta Lašćatne, mnogo je bolje razvedena, osobito zaljevi s izgrađenim lukama Povja i Pučišća. Povaljski zaljev račva se u više uvala: Povja 7 m, Točinjak 9 m i muljevita Luka s dubinama od 4—8 m. Pučiški zaljev ima nutarnje dubine 4—8 m. Ostale su važnije uvale: Zvirje 15 m, Vošćica 13 m, pjeskovita Tatinja 19 m i Ključna 8 m. Na zapadu od Povalja su: Mala Travna sa 28 m dubine, pjeskovita Konopjikova sa 6—23 m dubine, pjeskovita Lozna 17 m, duboka Kupinova 44 m i Vesela 8 m. Na ulazu u Pučiški zaljev nalazi se veći svjetionik Sv. Nikola. Obalno područje od Pučišća prema zapadu dosta je plitko; uvale su: Česminova 7 m, Težišće 2—19 m, pjeskovita Klinica, Konopjikova 9 tn, Lovrečina 2—8 m, Vela Lozna, pjeskoviti Trslenik 7 m, i Mala Lozna 8 m. U Postirima je izgrađena luka s lukobranom, na kojemu je lučko svijetlo.

Obala od Postira prema sjeverozapadu nema znatnijih dubina. Veće se površine plitkoga mora ispod 4 m protežu od supetarske uvale Babina Laza do Supetra i od zapadne supetarske uvale Vele Luke do Gumanca. Vjerojatno se baš zbog toga Mirca nisu razvila na morskoj obali. Dalje prema zapadu dubine su nešto veće, ali ni u većoj daljini od obale nema velikih dubina. Na sjeverozapadnoj obali nema većih uvala osim Spliske s gatom i izgrađenom obalom. Plitke su uvale: Babin Laz, Supetar s ovećom lukom i lučkim svijetlom, Vela Luka, Mutnik i Gumanca, Tatinja s Peškovicom, Grginja Luka i žalovita Bunta. U Sutivanu je izgrađena manja luka s lučkim svijetlom na vrhu lukobrana. Od Sutivana prema zapadu manje su uvale: šljunkovita Bistrica s Majakovcem, pjeskovita Likva (4 m), šljunkoviti Borak, Prbnja, Deralo, Komin i Timunić.

Zapadna je obala otoka Brača vrlo dobro razvedena, a osobito se ističu: sidrište Stipanska, te zaljevi Bobovišća i Milne. Dubine su tu također veće. U zaljevu Bobovišća dubina je 6—9 m, a u Milni 7 m, u maloj uvali Stinivi je 6—11 m, a u sidrištu Stipanske (za vrijeme jedrenjaka smatrana kao zapadna sutivanska luka) dubina je 8 m. Južno od rta Gomilice na zapadu Brača nanizale su se uvale ovim redom: Gomilica, Svićurac, Mrtinovica, Stipanska, Stiniva, Tiha, Vice Luka, zaljev Luke Bobovišća s manjom izgrađenom obalom, Kupinova i zaljev s većom izgrađenom lukom Milna. Na sjevernom je rtu ulaza u Milnarski zaljev svjetionik Bijaka. Pred poluotočićem Zaglav smjestio se kameniti otočić Mrduja, oko kojega su dubine 14—55 m. Na Zaglavu, koji sa Šoltom pravi Splitska vrata (srednje dubine od 20 m), sazidan je francuski obrambeni zid, pa se stoga ovaj najzapadniji brački rt naziva Baterija. Kao zakloni od svih znatnijih vjetrova, za brodove su od posebne važnosti zaljevi i sidrišta zapadne obale (Milna, Luka Bobovišća i Stipanska).

Klima. Zbog pomanjkanja duljeg niza meteoroloških opažanja, teško je odrediti klimu Brača (osobito u obalnom pojasu) i razlike između pojedinih dijelova. Očita je jedino razlika između obalnog pojasa i otočke unutrašnjosti. Prosječna je godišnja temperatura uz obalu 16,5° (Supetar), a u unutrašnjosti 13,8° (Pražnice, 391 m apsolutne visine). Temperature od —1° zabilježene su zimi samo nekoliko puta u Supetru, a od —2° vrlo rijetko. U Pražnicama su češće zime s temperaturom od —4⁰ do —5⁰, a mogu biti i niže. Obalni je pojas mnogo topliji. Oborina ima više u unutrašnjosti (oko 1420 mm na godinu u Pražnicama) nego uz obalu (oko 870 mm godišnje u Supetru). Najviše oborina ima u zimskom polugodištu. Snijega ima u unutrašnjosti otoka, gdje se na najvišim isponima zadrži nekoliko dana.

Od vjetrova se osobito ističe snažna bura na sjevernoj obali, ali i na južnoj kod Bola, gdje je i burin jak. Vruljska bura je snažna naročito između Povalja i Pučišća. Kod Sutivana je jak i sjeverac (tramontana), ali je rijedak. Plovidbi smeta i istočnjak (levant). Na južnoj obali znatan je južni vjetar Široko, a kod Sumartina oštro. Ljeti, po danu, česti su maistrali, osobito uz sjeverozapadnu obalu, ali i na sjeveroistočnoj i južnoj obali. Kad vjetrovi udaraju o morsku površinu, rasprskavaju morske kapljice i odnose ih daleko u unutrašnjost otoka, što na biljke štetno djeluje zbog posolice.

Morske mijene i morske struje nisu dovoljno istražene. Za ribare je od važnosti gornja voda (s istoka) i donja voda (sa zapada), jer zanose ribarske brodice i mreže.

Hidrografija. Uz ljetnu sušu važna je za hidrografiju Brača i propustljivost vapnenačkog pokrova. Stoga voda kišnica najvećim dijelom oteče ispod površine, pa je B. otok bez rijeka i jezera. Jedino u flisnom dijelu oko Bola ima stalnih izvora, dok se slabi i nestalni izvori, te cidila javljaju u vezi s pločastim vapnencima i dolomitima (Škrip, Pisk kod Ložišća i dr.). U zaljevima, koji su postali potapanjem suhih dolina, izbijaju poslije kiša privremeni i bočatni izvori. Suha korita nazivaju se potoci. Neki od ovih potoka za provale oblaka nabujaju i naprave dosta štete, ruše uređaje, nasade i nanose plavine (Suhi Dolac ili Veliki Potok kod Ložišća, Pićin, potok kod Sutivana, Mutnik kod Miraca). Većina mjesta na Braču dobiva vodu iz velikih javnih i manjih privatnih čatrnja (gustrida). Za duže ljetne suše presuše mnogi privatni rezervoari, te javne čatrnje i lokve, pa tada posebni parobrodi donose vodu iz Splita i pune čatrnje.

Stanovništvo se po podrijetlu sastoji dijelom od Hrvata starinaca, dijelom od doseljenika iz Bosne, Hercegovine, Poljica, Imotskoga i skadarskoga primorja, koji su pred Turcima pobjegli na B. (uskoci iz Poljica, primoriani, novo stanovništvo, dogoni); manji dio stanovništva potječe od doseljenika, koji su došli na B. tražeći rada, te su ostali u službi kod posjedničkih obitelji (junaci), ili su se naselili na Braču iz drugih razloga. Neznatan je broj romanskog podrijetla.

Migracije počinju nakon pada Bosne i Hercegovine, osobito su jake oko 1570—1574; pojedinačne migracije iz Poljica javljaju se kroz XVI. st. U XVII. st. su vrlo jake poslije Kandijskog rata (1654), kao i za kasnijih ratova i sukoba. Doseljenici su dolazili ponajviše iz Makarskog primorja. Među njima neki su bili podrijetlom iz Bosne i Hercegovine i Imotskoga, te im je Makarsko primorje bilo samo etapa u kretanju do konačnog naseljenja po otocima. U XVI. st. doseljenici su osnovali Novo Selo, a u XVII. st. (1645) Sumartin. Stanovnici Sumartina (Vrhbrača) su štokavci, dok su svi ostali Bračani čakavci, a u Supetru, Sutivanu i Milni čakavci; svi su ikavci.

U drugoj polovici XIX. st. zapaža se pojedinačno iseljivanje u vanevropske zemlje. Emigracija se osobito pojačava od početka XX. st. sve do II. svjetskog rata. Isprva je mnoge Bračane tjerala u emigraciju niska cijena vinu zbog vinske klauzule s Italijom, te prenaseljenost otoka. U toku I. svjetskog rata filoksera je uništila bračke vinograde, što je još više pojačalo emigraciju.

Na početku XV. st. brački kroničar Hranković (1405) navodi, da je na Braču bilo u to doba 6000 stanovnika. Prema izvještajima mletačkih izaslanika B. je u početku XVI. st. (1503) imao 5000 stanovnika, ali je u toku istog stoljeća broj stanovnika pao na 2000, da na kraju stoljeća naraste opet na 3544, a u XVII. st. na 5222. U XVIII. st. prema procjenama prelazi 10.000. Broj stanovnika povećava se na 11.159 — 1823, na 13.762 — 1831 i na 16.537 — 1845. Za prvog službenog popisa (1857) B. je imao 15.709 st. Za slijedećih popisa broj neprestano raste: 1869 bilo je 18.330 st., 1880 — 19.969 st., 1890 — 22.650 st., a 1900 — 24.408 st. Posljedice vinske klauzule očitovale su se odmah u demografskom pogledu: prema popisu od 1910 B. je pao na 22.565 st. To se opadanje nastavilo do I. svjetskog rata, te je prema popisu od 1921 bilo 19.326 st. Filoksera i ponovna emigracija djelovale su na daljnje opadanje broja stanovnika (1931 B. je imao samo 17.331 st.). Emigriranje je nastavljeno do II. svjetskog rata, te je bilo opće mišljenje, da u vanevropskim zemljama ima toliko Bračana i njihovih potomaka u prvoj generaciji, koliko ih ima na samome otoku. Prema službenoj statistici u FNRJ od 1948. B. ima samo 14.640 st. Na ovaj novi pad broja stanovništva utjecala je predratna emigracija do početka rata, velik broj žrtava u toku rata i iseljivanje u gradove i druga područja Jugoslavije. Prema posljednjem popisu gustoća stanovništva na Braču iznosi 37.

Do XV. st. naselja su se nalazila jedino u unutrašnjosti, podalje od mora, i tad ih (1405) brački kroničar Hranković spominje poimenično: Nerežišća (glavno mjesto), Donji Humac, Škrip »olin civitas«, Dol, Pražnice, Straževnik, Gornji Humac, Podhume, Mosula, Dubrovica, Gradac i Podgračišće. God. 1426 spominju se na Braču tri središta mjesnih sudaca: u Nerežišćima, Donjem Humcu i negdje u istočnom dijelu bračke unutrašnjosti (Gradac?). Kad je pogibelj od gusara nestajala, počela su se razvijati nova naselja u bračkom primorju, dok su se neka stara raselila i nestala (Straževnik, Podhume, Mošnje, Dubrovica, Gradac i Gračišće), te su im do danas ostale samo crkvice i groblja, a ponegdje i ruševne mirine. Uzrok raseljenju bile su kužne bolesti u XV. st., ali i postanak novih naselja, osobito u bračkom primorju. Neka od tih sela mletački izaslanici spominju još sredinom XVI. st. Međutim vizitator — veronski biskup Valiera, koji je pohodio B. 1579, zna samo za neka stara naselja (Nerežišća, Donji Humac, Škrip, Dol, Pražnice i Gornji Humac, a u Gracu spominje samo crkvu), ali zato navodi brojna nova naselja u bračkom primorju: Sutivan (150 st.), Mirca (12 st.), Supetar (60 st.), Postira (100 st.), Spliska (5 kuća), Pučišća (250 od pričesti) i Bol (400). God. 1637 kao veća bračka naselja i središta mjesnih sudaca spominju se 6 gornjih u unutrašnjosti i 5 novih u bračkom primorju: Bol, Sutivan, Supetar, Postira i Pučišća. Odmah na početku XVII. st. nastala su i nova naselja na zapadu: Bobovišća od pređašnjih pastirskih stanova i Milna u zaštićenom zaljevu. Nešto kasnije nastaju Ložišća, a na sjeveroistoku se naseljava okolica Povalja u blizini stare benediktinske opatije. Brzo napredovanje primorskih naselja djelovalo je ne samo na nestajanje spomenutih starih sela, nego i na propadanje preostalih naselja u unutrašnjosti unatoč pridolasku dobjeglog, novog stanovništva. Prema svjedočanstvu opata Fortis (1774) opadanje je zahvatilo i glavno mjesto otoka, Nerežišća, dok Bol spominje kao značajnu varošicu, a Sutivan, Supetar i Pučišća kao velika sela, u kojima je stanovništvo veoma radišno.

Organizacijom dalmatinskih općina (1823) općinska središta postadoše: u unutrašnjosti Nerežišća, a u primorju Sutivan, Supetar, Postira, Pučišća, Milna i Bol. God. 1885 odvojila su se Selca s grupom istočnih sela od Pučišća, te je tako osnovano osmo općinsko središte. U Selcima (naselje podalje od morske obale) lijepo se razvilo kamenarstvo i klesarstvo.

Na Braču su ova naselja: 1. podalje od mora u unutrašnjosti: Nerežišća, Dračevica, Donji Humac, Škrip, Pražnice, Gornji Humac i Novo Selo, te zaseoci: Pothume, Obršje, Dragovođa, Podsmrčevik, Nakal, Osritke, Nagorinac i pastirski stanovi Lirica, Požeženik, Bežmek, Zastine, Šala, Kruška Stupa, Putvine, Nadsela, i Zagvozd. 2. Nedaleko od mora su Selca, Bobovišća, Ložišća, Mirca, Dol, Smrka i Murvica, te zaseoci Blaca (s eremitažom), Planica i Rasotica, i pastirski stanovi Karavana (Luke, Slitine, Rat) i Prijević-Bračuta. 3. Pored morske obale su Bol, Milna, Sutivan, Supetar, Postira, Pučišća, te Luka Bobovišća (Luka), Spliska, Povja i Sumartin. Već potkraj X. st. ili u početku XI. st. glavno su mjesto Nerežišća, i to su ostala sve do 1. I. 1827, kad se sud preselio u primorski Supetar, gdje je i danas kotarsko središte.

U svim bračkim naseljima kuće su od tesanog i od netesanog kamena, a pokrivene su kamenim pločama i crijepom. U većim naseljima kuće su često na kat ili na dva kata, a ima ih i na tri. Ima dosta i prizemnih kuća, a neke su samo s jednom prostorijom. Prizemnih kuća građenih »u suho«, t. j. »u mrtvo«, ima malo, ali su vjerojatno nekada u starim naseljima bile u većini. U polju, na pašnjacima, u vinogradima i maslinicima sagrađene su poljske kućice, bunje, zakloni, staje i torovi (zagoni) kao skloništa protiv ljetne žege, protiv nevremena, kao i za čuvanje plodina i noćenje; služe također i za stoku. Sagrađene su ili od kamena ili od biljnog materijala.

Na Braču su vrlo rijetki analfabeti; ima ih nešto samo među starcima. U svim selima i većim zaseocima postoje osnovne škole, a osmogodišnje u Supetru (prije rata građanska škola), Pučišćima, Selcima (prije zanatska škola za klesarski obrt) i na Bolu (prije rata dominikanska gimnazija i ženska obrtna škola). U mnogim naseljima postoje zadružni domovi (u Postirima i Selcima novosagrađeni) i domovi kulture s narodnim sveučilištima, čitaonicama i diletantskim družinama. U Blacima je postojala zvjezdarnica.

Zdravstvene i higijenske prilike relativno su dobre, premda sela teško osjećaju pomanjkanje liječnika. Stanovi su čisti, uredni, zaštićeni od kiše i nevremena, gotovo uvijek prozračni i s odijeljenim prostorijama za spavanje, te redovito s odijeljenim prostorijama za životinje.

Privreda. Selektivnom erozijom i raspadanjem stijenja razvila su se u dolomitima i pločastim vapnencima mala kraška polja, ponikve i doci, pokriveni zemljom crljenicom (Nerežiško polje, na području Pražnica i Gornjega Humca i dr.). Odatle se granaju suhe doline prema obali. To su važne poljoprivredne površine, pretežno zasađene lozom, koja je glavna kulturna biljka na otoku i duboko zalazi u unutrašnjost. Na početku XX. st. bili su pod vinovom lozom i vapnenački pristranci ne samo u bračkom primorju, već i oko Nerežišća, Gornjega Humca i Pražnica. Poslije I. svjetskog rata bili su vinogradi obnavljani na podlozi amerikanske loze zbog zaraze od filoksere. Taj se rad nastavio i nakon II. svjetskog rata. S vinogradarstvom je u vezi pečenje rakije dropuje. Na Braču ima malo žitarica, a nije ih mnogo bilo ni u pređašnja vremena. Tako na pr. mletački izaslanici u XVI. st. napominju, da žito dostaje tek za nekoliko mjeseci, iako je broj bračkog stanovništva bio znatno pao. Danas ima žitarica (pšenice, ječma, kukuruza) ponajviše oko Nerežišća. Dosta ima maslina, koje su u rodnim godinama važnije od loze; u unutrašnjosti i prema jugozapadnoj obali slabije uspijevaju. Ima i divljih maslina (Olea oleaster). Od voća se ističu: višnja (maraska), badem, smokve, rogač i šipak; srednjoevropskog voća i agruma ima mnogo manje. U blizini naselja i na krčevinama uzgaja se povrće (krumpir, rajčice, grah, bob, kupus, dinje, tikve). Za tržište je važna manjiga (planika, Arbuturs unedo), koja se upotrebljava za rakiju i marmeladu, buhač (Chrysanthemum cinerariaefolium) protiv insekata, kadulja (Salvia officinalis i S. grandiflora) i lavandula (Lavandola officinalis) za proizvodnju eteričnih ulja, te brnistra (Spartium junceum) za tekstilnu industriju. U šumama na Braču najvažnije je drveće česmina, crni bor i alepski bor. Najraširenija je česmina po broju i po površini. Od borova rašireniji je crni bor, ali uzevši u obzir umjetno uzgajanje alepskoga bora, površine su jednog i drugog bora gotovo podjednake. Ukupna površina šuma alepskoga bora iznosi oko 700 ha. Dok su na mnogim mjestima zasađene šume alepskoga bora (kod Sumartina, Postira, Spliske, Supetra, Milne, Bola), mnoge su stare šume uništene nerazumnom sječom i požarima. Makija je razvijena u unutrašnjosti (Donji Humac, Nerežišća, Selca-Branjac), ali još više u mnogim bračkim primorskim predjelima ili nedaleko od morske obale. Šuma zaprema na Braču 10.540 ha.

U unutrašnjosti Brača vrlo je važno zanimanje stanovništva stočarstvo. Ono je u prošlosti bilo dugo vremena glavno zanimanje starih Bračana, pa su koza i ovca, t. j. blago sitnoga zuba, bile glavni izvor prehrane i odijevanja starih otočana. Danas u uzgoju stoke prednjači okolica Nerežišća, Gornjega Humca, Pražnica i Selaca. Tokom II. svjetskog rata stoka je znatno stradala, ali se poslije rata ponovo podigla, te su postignuti znatni rezultati. Tako je 1947 u vezi s prikupljanjem vune izbrojeno 9306 ovaca bez jagnjadi. Od predratnih stočarskih zadruga (Pražnice, Gornji Humac, Nerežišća) najviše je uspjeha pokazala zadruga u Nerežišćima, koja šalje na tržišta sir, skutu i maslac. Broj koza povećao se u toku rata; 1940 bilo ih je 2400, a 1946 — 4100; držanje koza danas se ograničava. Od ostalih životinja ima dosta mazga i mula, konja i magaraca; goveda i svinja ima malo; znatan je broj peradi. Pčelarstvo je slabo razvijeno.

U prošlom stoljeću B. je imao dosta jedrenjaka (osobito za vrijeme konjunkture s vinom), ali je njihov broj kasnije znatno pao. Istisnuli su ih parobrodi. U primorskim naseljima bio je prije rata još pokoji jedrenjak (bracera, trabakul, škuna), ali su gotovo svi već bili na motor; manjih ima još i danas. Bilo je i vlasnika parobroda (Babarović — Milna, Petrinović — Supetar). Motorizirani manji domaći jedrenjaci prevoze robu između bračkih i kopnenih središta.

U nekim je predjelima Brača od posebne važnosti kopanje i klesanje kamena, te glačanje mramora (Selca, Pučišća, Spliska-Škrip, mnogo manje Sumartin, Sutivan i dr.). Od bračkog kamena sagrađena je Dioklecijanova palača u Splitu i brojne druge zgrade ne samo na Braču, u Splitu i drugim našim krajevima, već i u inozemstvu. Kamen se izvozi djelomično u grubom stanju (u blokovima), a najviše kao izgrađeni klesarski materijal.

Na Braču se u prošlom stoljeću vadio asfalt (paklina) kod Škripa. Pokušaji na drugim mjestima (Mirca, Sumartin, Pučišća, Brig-Donji Humac, u blizini Spliske) nisu uspjeli. U industrijskom pogledu važne su tvornice za konzerviranje ribe u Postirima i Milni. U Milni i Nerežišćima ekstrahiraju se eterična ulja iz aromatičnih biljaka. Kroz XIX. i XX. st. razvija se brodogradilište u Milni; vjerojatno je postojalo i u Supetru. Između dva rata proradilo je brodogradilište drvenih brodova u Sumartinu, koje i danas uspješno djeluje. Pored toga u nekim primorskim naseljima grade i popravljaju kajiće, barke i levute mjesni meštri i kalafati.

B. je djelomično osvijetljen električnim svijetlom. Najveća je električna centrala (kalorična) u Milni, koja daje električnu struju većem dijelu zapadnog Brača. Važna je grana privrede turizam u bračkom primorju. Pored predratnih poznatijih turističkih mjesta Supetra, Bola i Sutivana, ističu se još i Sumartin, Postira i Milna.

Sa Brača se izvozi vino, kamen, maslinovo ulje, riba, stočni proizvodi, drvo, buhač, višnje i drugi poljodjelski proizvodi, a uvoze živežne namirnice, kolonijalna roba i fabrikati. Luke su građene pretežno u XVIII. i XIX. st., a u Spliskoj između dva svjetska rata. Danas drveni motorni brodovi i redovite parobrodarske pruge održavaju promet sa Splitom, kojemu gospodarski gravitira cijeli otok, i s ostalim kopnenim i otočnim naseljima. Glavna je cesta Sutivan — Mirca — Supetar — Nerežišća — Pražnice — Gornji Humac s jednim krakom za Bol i drugim krakom za Novo Selo — Povija i Sumartin, te ceste Nerežišća — Vidova Gora i Nerežišća — Donji Humac — Dračevica — Ložišća — Bobovišća — Milna. Glavne ceste Brača križaju se kod Nerežišća.A. Jć.

LIT.: A. Fortis, Viaggio in Dalmazia, II, Venezia 1774: A. Ciccarelli, Osservazioni sull’isola della Brazza e sopra quella nobilità, Venezia 1802; Vj. Klaić, Opis zemalja u kojih obitavaju Hrvati, II, Zagreb 1881; R. Schubert, Geologija Dalmacije, Zagreb 1909; A. Jutronić, Naseljavanje Poljičana i ostalih Dinaraca na Brač, Glasnik Geografskog društva, Beograd 1928; A. Jutronić, Razvoj naselja i stanovništvo ostrva Brača, Zbornik radova III. Kongresa slovenskih geografa i etnografa u Jugoslaviji 1930, Beograd 1933; B. Ž. Milojević, Dinarsko primorje i ostrva, SA, Beograd 1933; A. Majer, O starijim mjesnim imenima obale srednje Dalmacije, Hrvatski geografski glasnik, br. 8—10, Zagreb 1939; Brački zbornik, br. 1, Split 1940; A. Jutronić, Naselja i porijeklo stanovništva na otoku Braču, Zbornik za narodni život i običaje JA, knj. 34, Zagreb 1950.

Povijest. B. prije doseljenja Hrvata. B. je bio naseljen već u mlađe kameno doba; o tome govore pojedinačni nalazi u Škripu, Nerežišćima, Donjem Humcu i dr. Čovjek je živio na tom otoku i u kasnijim prethistorijskim razdobljima, u eneolitiku i u brončano doba (rijetki ostaci u Ložišćima, Ratu kraj Bobovišća, Vičjoj Luci i dr.). Bogati su tragovi ilirske kulture, koji potječu iz starijega željeznog doba: to su brojni humci i gradine, zidane suhoziđem, te pojedinačni nalazi (Bobovišće, Ložišće i dr.). Iliri su, vjerojatno, dali ime otoku (ilirski brentos jelen). Kad su Grci u ← IV. st. kolonizirali Jadran, zaustavili su se i na Braču. Čini se, da su ovdje osnovali naselje na mjestu kasnijega Škripa. Ostaci rimskih naselja otkriveni su kod Škripa, u Bolu i na lokalitetu Bunje. Stanovništvo je, čini se, i dalje ostalo pretežno ilirsko, uz neznatan priljev Grka i Rimljana. Priljev Rimljana uvjetovao je i polagano romaniziranje starosjedilaca. U to se vrijeme seosko pučanstvo bavilo uzgojem koza (po Pliniju B. je poznat po svojim kozama), a Rimljani su obilno iskorištavali kamenolome vapnenca iznad luke Spliske.

Politička pripadnost Brača od VII. st. do 1918. Val novoga stanovništva zapljusnuo je B. u početku VII. st., kad su Hrvati osvojili Dalmaciju. Romanski se stanovnici Splita spašavaju, prelazeći djelomice i na B. Oko 670 oni obnoviše na Braču jedan zapušteni grad (možda Škrip). Formalno je B. u to doba, a i kasnije, potpadao pod Bizant. Slabost Bizanta i nedovoljna kontrola bizantske flote u Jadranu u IX. st. ohrabrila je hrvatske Neretljane, i oni zavladaše Bračem: središte im je vjerojatno bio Gradac. Pred njima se romansko, odnosno romanizirano pučanstvo moralo povući na jug otoka, gdje je 872 stradalo od Saracena. Na početku X. st., za vladanja kralja Tomislava, dolazi B. pod vlast hrvatskoga kralja, da nakon kratkog vremena potpadne ponovo pod Neretljane. Potkraj X. st. zavladaše ovdje Mlečani. Neretljani, naime, već u XI. st. prestadoše gusariti, te se baciše na trgovanje. Pola stoljeća kasnije B. je opet pod vlašću hrvatskoga kralja, odnosno kasnije — sve do potkraj XIII. st. (1278) — pod hrvatsko-ugarskim vladarima. U tom je razdoblju možda samo polovicom XII. st. potpadao pod Mletke, oko 1170—80 pod Bizant, a oko 1220 pod krčke knezove. Međutim se već u XII. st. pojaviše novi neprijatelji Brača — omiški gusari. God. 1145 napali su samostan u Povjima, a napadajima nastavljaju i dalje (1240, 1350 i drugih godina). B. je u borbama protiv Omišana stajao na strani Splita, Šibenika i Trogira. Kad su Omišani 1240 osvojili B., u akcijama protiv njih nastupaju uz Bračane i Splićani, pa u tim borbama čak zarobljuju i omiškoga kneza. Jači je napad Omišana uslijedio 1277 na Nerežišća, te je tom zgodom spaljen i brački arhiv. Budući da hrvatsko-ugarskim kraljevima nije uspjelo pružiti Braču zaštitu, podvrgoše se Bračani 1278 Mlecima, te pod njihovim suverenitetom ostadoše sve do 1358. Mleci odrediše Braču i Hvaru zajedničkog načelnika (podestà), koji je na Braču imao svoga namjesnika (vicarius). Slično je bio odredio već prije (1242) kralj Bela IV.: hvarski su rektori istodobno i načelnici Brača. Već 1282 Mleci određuju poseban naoružani brod, koji ima štititi Hvar i susjedne otoke od gusara. Deset godina kasnije određuju Mleci, da se bračka općina mora utvrditi zidinama i da se ima izgraditi arsenal. Ta odluka, međutim, nije ostvarena. God. 1317 odluče Mlečani dati Hvaru i Braču dva broda za obranu od Omišana. Sličnu odluku donose i 1334. God. 1358 dolazi B. ponovo pod vlast hrvatsko-ugarskoga kralja. Poslije toga često mijenja gospodare: 1390 dolazi pod zaštitu bosanskoga kralja, 1394 pod hrvatsko-ugarskoga kralja, 1403 pod vojvodu Hrvoja Vukčića, 1413 pod Dubrovnik, a 1416 kralj Sigismund Luksemburgovac daje B. u upravu vitezu Ladislavu Jakcu. Konačno se 1420 Bračani podložiše zaštiti Mletaka, koji im potvrdiše sve zakone i običaje. Pod Mlecima ostaje B. sve do 1797. Kako se 1444 i Omišani pokoriše Mlecima, to je za Bračane uglavnom prestala opasnost od gusarenja Omišana. Sada se počinju razvijati i naselja na obali, a stočarska selišta u unutrašnjosti otoka polako se napuštaju. Nove stanovnike donosi Braču XVI. st., bjegunce iz krajeva, što ih ugrožavaju Turci. Poljičani se prebacuju na otok već od 1521, a osobito oko 1570. Novi val doseljenika dolazi kao posljedica Kandijskoga rata; od 1645 naseljuju se bjegunci iz Makarskoga primorja, Bosne, Hercegovine i od Imotskoga. Mirom u Campoformiu dolazi Brač pod Austriju i ostaje pod njom sve do 1918 (s kratkim prekidima francuske 1805—14 i ruske okupacije 1806—07), a nakon toga pripadne Jugoslaviji.

Zanimanje stanovništva. Pučanstvo Brača (communitas plemstvo i universitas pučanstvo), koje je bilo relativno siromašno, bavilo se uglavnom vinogradarstvom, stočarstvom, voćarstvom, pčelarstvom i ribarenjem, kao i obalnom plovidbom. Žitarice su morali dobrim dijelom uvoziti. S otoka su izvozili kamen i vapno, kao i žuku za izradbu domaćega tkanja. Velik prihod davalo je otoku ribarstvo, koje se stoga i zabranjivalo strancima. Jedan izvještaj iz polovine XVI. st. govori i o ekonomskom stanju Brača. Među ostalim spominje, da s otoka ide dosta brodova s bračkim vinom u Mletke. Potrebne se količine žita i ulja uvoze. Neki plemići posjeduju brodove baveći se trgovinom i dopremajući ulje, žito i drugu robu. U jednoj peticiji bračke općine (potkraj XVIII. st.) govori se i o trgovanju Bračana (na ponešto pretjeran način). U njoj se navodi: mnogo brodova velike nosivosti održava živu trgovinu sa Zapadom, Arhipelagom, Sredozemljem i Crnim morem, bezbroj brodica srednje nosivosti vrši promet s čitavom obalom Jadranskoga mora, Albanije i Istoka, nekad mletačkoga i otomanskoga. U peticiji se ujedno moli, da se Braču odobri: nabavljanje žita i osnovnih namirnica s bilo kojega mjesta na kopnu, te izvoz bračkih proizvoda bez ikakvih daća ili carina.

Pomorstvo Bračana. Već iz 1382 imamo vijest, da je i B. morao sudjelovati u ratnoj mornarici. Kraljica Jelisaveta naređuje sucima, knezovima i vijećima gradova i otoka, među njima i Brača, da opreme sve brodove, sposobne za pomorski rat (galere, parascerne, brigantine i bilo koju drugu vrstu brodova), da mogu na nalog banov otploviti, kuda on bude zapovjedio. Međutim, tek 1489 spominje se u dokumentima prvi put bračka galija u vezi s brodolomom, što ga je doživjela. Tu se spominje i njen soprakomit Rafael Filippi; on je u tom brodolomu izgubio sav svoj imutak (odijelo, srebro, novac), a sam je jedva izbjegao smrti. No već 1490 mole Bračani Mletke, da ih oslobode tereta naoružavanja jedne galije. Bračani tvrde, da na otoku ima svega 231 kuća pučana, a ni sve te kuće ne mogu pridonositi naoružanju novoga broda; veći su dio pučana, po njihovoj tvrdnji, udovice i sirotinja.

Vrlo su žive veze između Brača i Splita. God. 1511 brački je knez pošao u pomoć Splitu sa 22 barke i 400 ljudi. God. 1538 bračko plemićko vijeće iznosi želju, da Mleci ponovo dopuste Braču naoružavanje jedne galije pod zapovjedništvom posebnog soprakomita. Tu funkciju vrši iste godine Trifun de Martinis. Dokument, u kome se on spominje, veli, da mu je brački knez predao novac, što su ga sakupili brački plemići za opremu galije. Nekoliko godina kasnije spominje se kao soprakomit Jakov Cerinić.

Mornare-veslače za galiju morali su davati pučani, stoga je između njih i plemića dolazilo često do sukoba, koji su se rješavali pred mletačkim duždem (na pr. 1574, 1619, 1628). Odluke u tim sukobima bile su uvijek iste: izvorno plemstvo Brača daje za galiju skapole (uomini da spada), a pučani i novo plemstvo (nabili assonti) veslače (galeotti). Plemići-veslači služili su međutim odijeljeni od pučana-veslača. Za Kandijskoga rata i poslije njega doseliše se na B. prebjezi, koji dobivaju posebne povlastice i nisu dužni služiti na bračkoj galiji; oni polaze u rat pod zapovjedništvom svojih kapetana. Kako su i drugi doseljenici htjeli uživati slične povlastice, došlo je 1716 do nove odluke u vezi sa služenjem na bračkoj galiji. Galijom je zapovijedao soprakomit; imao je plaću od 20 dukata mjesečno, a na kraju petogodišnjeg službovanja dobivao je još i duždev dar od 200 dukata. Za galiju treba posada od 200 galeota i 48 skapola, 2 bombardijera i 4 pomoćnika, te 12 drugova. Uz njih dolazi uglavnom još komit, potkomit, intendant, tumač, paron, liječnik, brijač, kalafat i drvodjelac. Štab broda čine soprakomit sa 2 plemića, pisar, kapelan i 2 momka. U opremu broda idu, između ostaloga, bacala, helebarde i drugo oružje, zastave, 2 busole, brodska knjiga, svjetiljke, mreže, posuđe i t. d. Novačenje galeota vršilo se (prema podatku iz 1625) po grupama. Pučani, sposobni za službu veslača, bili su podijeljeni u skupine od 6—9 ljudi. Iz svake bi se skupine odabrao po jedan veslač. Nakon novačenja pučana prešlo se na novačenje novih plemića. Odabrani veslači mogli su naći za sebe zamjenike.

Neprilike s Omišanima i Uskocima. Bračani su i dalje dosta stradali od Omišana. Kako B. nije davao dosta žita, Bračani su kupovali žito na kopnu, djelomice pod turskom okupacijom. Kod toga su ih često zaustavljali naoružani brodovi Omišana (na pr. 1591, 1593, 1629). Dužd, generalni providur Dalmacije i Albanije ili generalni kapetan mora stalno su morali zabranjivati Omišanima takve ispade. Lorenzo Venier donosi takvom prigodom odluku: Bračani mogu slobodno kupovati i izvoziti s omiškog područja one količine žita, koje su im nužne za opskrbu stanovnika otoka; ujedno se oslobađaju svakog plaćanja u novcu, koje je od nekog vremena uvedeno bez dopuštenja državne vlasti. Deset godina kasnije (1629) naređuje Alvise Zorzi kapetanima naoružanog broda i drugima, da ne smiju ometati bračke barke, koje plove u Primorje sa zdravstvenim nadglednikom, da kupuju žito i druge živežne namirnice; one, naime, nisu predmet trgovanja, nego služe za prehranu stanovnika Brača.

Već u XVI. st. ugrožavaju B. i Uskoci. Potkraj stoljeća (1596) moli Juraj Lenković od pape pomoć protiv Uskoka, među ostalima za Klis i B. Čini se, međutim, da su Bračani (ili barem dio Bračana) bili u vezi s Uskocima i pomagali ih protiv Mletaka. Tako su Uskoci 1586 navalili na Pučišća, stojeći, kako se čini, uvezi s Bračaninom F. Prodićem. God. 1596 tvrdi Kristofor Valieri u svome izvještaju, da je B. uskočko gnijezdo. Uskoci ne samo da ovdje stanuju, nego i dopremaju ovamo svoj plijen, ovdje ga dijele, dovode zarobljenike i t. d. Jednom riječju, B. se može nazvati novi Senj (quasi nuova Segna). Isto tako u jednom vatikanskom izvještaju od 24. VI. 1597 čitamo, da Giovanni Bembo opsjeda B., na kome se nalazi 300 Uskoka.

Galija. Bračka je galija bila dosta težak teret za siromašne Bračane. Oni, dakako, nisu bili jedini, koji su morali snositi takav teret. Osim Brača morale su 1595 davati takvu galiju i općine Kopar, Krk, Cres, Rab, Šibenik, Trogir i Kotor. Čini se, da su općine često znale odbiti tu dužnost, jer je 18. I. 1642 generalni providur za Dalmaciju i Albaniju Giovanni Battista Grimani izdao oštru odredbu u vezi s dužnošću naoružavanja galija. Radi pojačanja zaštite i sigurnosti podanika ima se u gradovima, u kojima je dosad postojao običaj biranja soprakomita, odmah pristupiti njihovu izboru. Njihova je dužnost briga oko naoružanja galije, a služba im traje 5 godina. Ukoliko rok njihova službovanja istječe za vrijeme rata, moraju ostati u službi do svršetka ratnih operacija. Te je godine bio soprakomit Jakov Cerinić (Cerineo). Godinu dana kasnije postaje soprakomitom Juraj Mladinić (Mladineo), jedan od najpoznatijih bračkih soprakomita. Prije akcija s bračkom galijom nalazio se u operacijama u Boki Kotorskoj, gdje se istakao kod Risna. Svojom je galijom vršio patrolnu službu i štitio Makarsku i primorje. U dokumentima čitamo, da je oplijenio mnoga naselja uz Neretvu i zarobljivao turske podanike; u selima je dizao pobune protiv Turaka, a nezadovoljnike prebacivao na mletački teritorij. Sudjelovao je kod zauzimanja Zadvarja, u borbama kod Novigrada, Gornjega Obrovca, Visoke, Karina, Skradina i Šibenika. Zarobio je 3 dubrovačke fregate, koje su prevozile sol iz Stona u Gabelu, a ističe se i 1647 u borbama kod Solina: ovdje spasava 40 kaštelanskih barki i naoružanih brodica, te sudjeluje u obrani Kaštel-Sućurca. U doba njegova službovanja bilo je dosta bjegunaca s galije. Nakon isteka službovanja bio je ponovo izabran soprakomitom, a umro je 1651. God. 1663 bio je soprakomit bračke galije Ivan Vusio; bio je veoma hrabar, zarobio je mnogo neprijateljskih brodova, odlučno suzbijao turske navale i sudjelovao u obrani kotorskog kanala. God. 1667 soprakomit je Jerolim Ivelić (Ivellio), a 1687 Josip Vusio; o njemu govori jedna bilješka, da je 1685 branio Zadvarje. God. 1717 bio je soprakomit Radoš Ivelić (Ivellio). Revno je vršio patrolnu službu uz obalu i zdušno gonio gusare. Kako su se Mleci u financijskom pogledu nalazili u stisci, on je na svoj trošak izdržavao bračku galiju. Više od pola stoljeća kasnije (1784) nalazimo u dokumentima spomen o još jednom bračkom soprakomitu, Josipu Pizzamano.

LIT.: Diversi publici decreti, terminationi, privilegii et indulti à favor della magnif. communità della Brazza, Udine 1656; A. Ciccarelli, Osservazioni sull̓ isola della Brazza e sopra quella nobilità, Venezia 1802; J. Mladineo, Diverse Ducali e Terminationi intorno l’Armamento della Galea della Brazza, 1643 (rukopis); K. Horvat, Monumenta historiam Uscocchorum illustrantia, I, JA, Zagreb 1910; K. Kadlec, Statut i reformacije otoka Brača, JA, Zagreb 1926; A. Jutronić, Brač i slavenski gusari na Jadranu, Novo Doba, Split 1929, br. 312, str. 24; isti, Momčad bračke galije 1625 godine, Jadranska Straža, 1937, br. 7, str. 282—284; isti, Bračka galija i njeni soprakomiti do 1642, Novo Doba, Split 1939, br. 319, str. 26—27; Isti, Bračka galija i njeni soprakomiti poslije 1642, Novo Doba, Split 1940, br. 70, str. 11—12.M. Šr.

Ribarstvo. Ribari otoka Brača od davnine su bili upućeni na ribolovne položaje izvan voda svog otoka. Dugi su niz stoljeća lovili na lovištima Hvara i Visa. Zajednica lovišta potječe još od XVI. st. i uz povremene prekide i sporove traje i danas. Na lov izvan Brača natjerali su bračke ribare manji primjerci srdele na lovištima sjeverne strane otoka Brača i uopće slabiji ribolovni predjeli domaćih voda. Najbolje je lovište srdela Dugi rat na području Bola. Cijeli otok ima oko 40 lovišta za srdele, skuše i polande, zatim mnogobrojna mala lovišta za gire. Jastozi se love na pozicijama kod svjetionika Ražanj do uvale Blaca, na jugozapadnoj strani otoka. Na južnim obalama dobro se love kantare (Cantharus lineatus) vršama, a oko cijelog otoka ima bijele, plemenite ribe za sportski ribolov i za ludar. Krapljanski i zlarinski spužvari vadili su oko Brača 1952—53 velike količine spužava.

God. 1911 bilo je na Braču 16 ljetnih potezača, 21 migavica, 1 girarica, 1 kogol, 99 vojga i 350 mreža stajaćica. — God. 1953 bilo je na Braču:
U ribolovu kroz posljednjih pet godina (1949—53) ribari zadrugari ulovili su 54% ribe, a privatnici 46%. Ukupan prosječni godišnji ulov ribe kroz to razdoblje iznosio je 654 t, od čega se 64% odnosi na srdele, a 14% na gire, dok ostatak čine sve ostale vrste. God. 1936—40 brački ribari lovili su prosječno godišnje 332 t ribe, dakle dvostruko manje nego danas.

Na Braču postoje dvije tvornice ribljih konzervi; u Postirama, osnovana 1906, i u Milni, osnovana 1909. Tvornica u Milni prerađivala je između 1949—53—84 t srdela godišnje, a tvornica u Postirama 70 t. Oko 200 t ribe se soli na otoku, ribari troše oko 90 t, a ostalo se izvozi u Split, prodaje na lokalnim ribarnicama ili trgovačkim poduzećima.

LIT.: I. Pastrović, Ribarski priručnik za g. 1913, Trst; Ribarska statistika NR Hrvatske.J. Bi.

Brodarstvo. 1780 B. ima 40 patentiranih brodova, a deset godina kasnije 52 broda (5 nava, 4 polakre, 22 brika i brigantina, 1 tartanu, 1 goletu, 19 pjeliga i trabakula) i 37 nepatentiranih brodova (32 pjelige i trabakula i 5 bracera). God. 1796, kad Split nema nijednog većeg broda, nego samo 12 trabakula i 7 bracera, B. već ima 90 brodova. B. je ostao u mletačkoj vlasti do 1797, kad dolazi pod Austriju. God. 1805—06 dvaput ga ostavljaju i ponovo zaposjedaju Francuzi, a 1813 vraća se Austriji. Zbog ukidanja različnih ograničenja, oživljava sada u Dalmaciji promet, a uz dva znatna brodogradilišta (Lošinj i Trogir) radi i ono u Milni.

Dekretom od 21. II. 1854 B. s općinama Sv. Petar, Sv. Ivan, Milna, Bol, Nerežišća, Pučišća i Postira (svega 18.977 st.) dolazi pod okružje Splita. B. je sada relativno vrlo aktivan u trgovini i pomorstvu. Obitelji Radić, Bodlović, Petrić (Bol), Antičević (Postira), Nazor (Ložišća), Nazor (Bobovišća), Peruzović, Bonačić-Mandinić, Babarović (Milna) i Kovačić (Pučišća) posjeduju po nekoliko karata u barkovima duge plovidbe (Jugoslav, Mosorska vila, Junak, Naprijed i dr.). Neke od tih obitelji vlasnici su pjeliga i tartana, koji sudjeluju u plovidbi velike kabotaže. Brodovlasnici su i zapovjednici tih brodova. Trgovačko-pomorska djelatnost Supetra bila je 70-tih godina XIX. st. neznatna (obitelj Gajić).

Brodogradilište u Milni je barometar pomorske aktivnosti Brača. God. 1881 na njemu se gradilo 5 jedrenjaka (ukupna nosivost 61 t), a 1893 zabilježena je gradnja dvaju jedrenjaka (ukupna nosivost 56 t). Mjesto Postira ima također svoje malo brodogradilište.

U razdoblju 1896—1910 pomorska djelatnost u svim mjestima otoka Brača postepeno opada. Milna sudjeluje 1896 u velikoj kabotaži sa 3 broda ukupne nosivosti od 191 t, a 1910 ima samo 1 brod od 83 t. I mala kabotaža napadno nazaduje. Sutivan, Supetar, Postira, Pučišća, Povja, Milna, Sumartin i Bol posjeduju 1896 za malu kabotažu 85 brodova sa 1272 t nosivosti i sa 185 uposlenih ljudi, a 1910 samo 27 brodova sa 730 t ukupne nosivosti i 63 uposlena čovjeka. Znatno manje opada aktivnost u ribarstvu. God. 1896 B. ima 64 ribarska broda ukupne nosivosti od 198 t i 352 ribara, a 1910 63 broda ukupne nosivosti od 110 t i 230 ribara. U maloj kabotaži i ribarskoj djelatnosti na prvom je mjestu 1910 Milna sa 10 ribarskih brodova ukupne nosivosti od 82 t i 140 ribara, te sa 10 brodova male kabotaže ukupne nosivosti od 426 t i 29 uposlenih ljudi. Ovo je opadanje pomorsko-trgovačke djelatnosti odraz preokreta, što je nastao pojavom parobroda, a bit će i u vezi s iseljivanjem za vrijeme austrijske vladavine i stare Jugoslavije, kad je više od polovine bračkog pučanstva iselilo u Južnu Ameriku (osobito u Čile i Boliviju).J. P.