BOKSIT je glavna sirovina, koja danas služi za dobivanje metalnog aluminija. Dobio je ime po mjestu Les Baux u juž. Francuskoj (nedaleko Arlesa), gdje ga je prvi pronašao i istražio francuski kemičar i mineralog Berthier 1821. Kasnije se namjeriše na sličan mineralni materijal kod Bohinjske Bistrice u Sloveniji, pa su ga neki istraživači nazvali vohajnitom (prema njemačkom nazivu za Bohinjsku Bistricu — Woheiner Feistritz). Jedan od starijih naziva je i kljakit, jer je boksitni materijal nađen još 1847 kod Kljaka u okolini Drniša. Sve ostale aluminijske sirovine (glina, nefelin, laterit, leucit, alunit i t. d.) nemaju takvu važnost kao boksit. Uz ostale brojne prednosti njegovu važnost dokazuje i ova činjenica: dok većina boksita, osobito crvenih, sadrži 50 do 60% aluminium-oksida (glinice), dotle ostale sirovine imaju 12—14% iste osnovne aluminijske tvari, a vrlo rijetko do 20%. Pri analizi nekih boksita ustanovljen je maksimalni sadržaj aluminijskog dioksida (Al₂0₃) do 76,9%.

Postanak boksita vezan je za raspadanje aluminijskih minerala u površinskoj oblasti Zemljine kore. Uglavnom su to najrasprostranjeniji alumosilikati, t. j. glinenci. U našem mu je kršu postanak vezan za kemijsko trošenje, otapanje vapnenjaka, u kojima se nalazi uklopljen boksitni materijal, koji se u vodi ne topi, pa se iza otapanja vapnenjaka sabire po pukotinama, ponikvama i šupljinama stijena. Kod nas je silno rasprostranjen, tako da Jugoslavija pripada u red država, koje su boksitom najbogatije.

Zbog značenja aluminija na svjetskom tržištu boksit je vrlo tražena sirovina; njegova je proizvodnja u stalnom porastu. Samo u desetljeću od 1927—1937 svjetska proizvodnja boksita porasla je upravo dvostruko, i to od 1,9 milijuna t na 3,8 milijuna t. 1952 svjetska je proizvodnja boksita porasla na 10,500.000 t. Naglo je porasla proizvodnja boksita na američkom području i ta je sada prvi put prešla ukupnu evropsku proizvodnju.

USA su 1952 proizvele 1,754.000 t, Britanska Gvajana 2.426.000 t, dok je sama Nizozemska Gvajana proizvela 3,164.000 t. U Evropi je 1952 Francuska na prvom mjestu po proizvodnji sa 1.115.000 t, a na drugom mjestu Jugoslavija sa 577.000 t. Slijede Madžarska (340.000 t - podatak iz 1948), Grčka 285.000 t, Italija 282.000 t, Austrija 15.200 t i Španjolska 6.000 t. U Aziji je veća proizvodnja u Indoneziji (344.000 t), a u Africi na Zlatnoj Obali (76.000 t), dok cijela proizvodnja Australije s Oceanijom iznosi 7.300 t. Za SSSR i Rumunjsku nisu poznati noviji podaci.

Danas se svjetski proizvođači boksita mogu svrstati u četiri velika i glavna područja, a uz njih su važni i razmjerno manji boksitni rajoni. Glavni su rajoni slijedeći: 1. južni i jugoistočni evropski, 2. južno i sjeveroamerički, 3. područje Zlatne Obale u Africi i ostala manja nalazišta Afrike, 4. jug i jugoistok Azije. Unutar tih velikih područja ili izvan njih pojavile su se u novije doba nove zemlje kao manji ili znatniji proizvođači boksita. To su u prvom redu SSSR, a zatim Rumunjska, Malajski poluotok, Brazil i norveški otok Jan Mayen, koji se nalazi na 71⁰ N.

Proizvodnja boksita prije II. svjetskog rata 1938 bila je slijedeća:
U evropskom boksitnom području Francuska je dugo bila ispred drugih zemalja. U toj je zemlji dosta razvijena industrija aluminija, a još više glinice. S vremenom je njezin udio pao od 45% na nešto više od 15% svjetske proizvodnje. 1938 je na drugom mjestu bila Madžarska s proizvodnjom od 540.000 t boksita, jer joj je proizvodnja brzo rasla. Najvažnije madžarsko područje boksita je kraj oko Bakonjske šume. Jugoslavija sa 406.000 t bila je na trećem mjestu. U isto su vrijeme u Evropi bili značajniji proizvođači boksita Italija (6. mjesto svjetske proizvodnje 360.000 t) i Grčka (10. mjesto — 170.000 t).

Unutar današnjih naših granica bila bi proizvodnja s jugoslavenskog teritorija stvarno na prvom mjestu, jer od 360.000 t, proizvedenih u Italiji, treba odbiti 351.000 t, budući da je taj boksit dobiven s područja naše Istre. Prema službenim talijanskim statistikama za razdoblje od 1933—37 po rudarskim okružjima, okružje Trst, pod koje je potpala Istra, davalo je preko 99% boksita, a okružja Napulj i Rim ni 1%. Nešto malo znatniju proizvodnju imali su jedino predjeli oko Baria, Beneventa i Foggie. Grčka proizvodnja je do godine 1935 bila neznatna. Tada su vršena istraživanja i ustanovljene su zalihe dosta dobrog boksita i to najviše u području Parnasa u Atici. Rumunjska se proizvodnja boksita oslanja prvenstveno na Biharsko područje. Manja boksitna ležišta postoje još u Velikoj Britaniji (Sjeverna Irska), Njemačkoj i Španjolskoj. Kao znatan proizvođač boksita javlja se u novije doba SSSR, gdje je kopanje počelo tek 1931, a 1938 proizvodnja je porasla na 250.000 t. Glavna ležišta SSSR-a nalaze se u području Tihvina i Novgoroda u sjevernoj Rusiji (južno od Lenjingrada), na Uralu oko Molotova (bivši Perm), na Kavkazu i u Kazakstanu.

U američkom rajonu dva su najvažnija područja, i to: Nizozemska Gvajana ili Surinam (4. mjesto — 1938 — 392.000 t) i Britanska Gvajana, koja je 1938 s proizvodnjom od 367.000 t zauzimala 5. mjesto, ali danas te zemlje imaju najjaču proizvodnju na svijetu. U Sjevernoj Americi najjača je proizvodnja boksita u USA, i to u području Arkansasa, Tennesseea i Sjeverne Karoline. Budući da zalihe boljeg boksita u USA nisu dosta velike, USA, slično kao i SSSR, proizvode jedan dio aluminija i od nešto slabijeg boksita. USA uvozi jedan dio boksita iz Gvajane; Kanada je prvenstveno zavisna od gvajanskog boksita, ona ga ponajviše uvozi za svoju vrlo jaku proizvodnju aluminija.

U Africi na području Zlatne Obale postoje velike naslage boksita; to su rezerve, koje neki stručnjaci cijene na preko 200 milijuna t. Zasad nemaju neku veću važnost u svjetskoj proizvodnji. Na tlu Afrike su ustanovljena još manja ili veća nalazišta boksita na području Atlasa, jugozapadne Afrike, Mozambika, Njase i Madagaskara.

U Aziji su boksitom najbogatija područja Prednje Indije (koja osim boksita ima još ogromne količine laterita sa dosta velikim postotkom Al₂O₃) te Indonezije. Dok je proizvodnja u Indiji slaba, u Indoneziji je narasla od 16.000 t 1935 na 150.000 t 1936, te na 245.000 t 1938 i na 678.000 t 1949, ali je 1952 pala na 344.000 t. Japan je odatle crpao najviše boksita prije II. svjetskog rata za svoju dosta jaku industriju aluminija. Najjača proizvodnja boksita u Indoneziji je na malom otoku Bintang (Riouw), koji se nalazi između Singaporea i Sumatre.

U Australiji postoje mala nalazišta boksita na području Novog Južnog Walesa.

Približne procjene cijene svjetska ležišta boksita na oko 1 milijardu t. Neke procjene naših ležišta boksita kreću se iznad 100 milijuna t, ili oko 10% ukupnih svjetskih ležišta.

Primjena boksita dolazi u obzir u ove četiri glavne grane: 1. najveći dio boksita otpada na proizvodnju aluminija; 2. upotrebljava ga i kemijska industrija i industrija cementa; 3. služi kao materijal za bušenje; 4. upotrebljava se za vatrostalni materijal.

Glavne izvozne luke nalaze se u blizini područja kopanja boksita. U Francuskoj je za izvoz boksita najvažniji Marseille, a zatim ostale manje južne luke. Madžarska izvozi boksit ponajviše kopnenim i riječnim putem, ali povremeno također i preko Rijeke i Trsta. Poslije II. svjetskog rata Italija je prestala biti izvozna zemlja boksita. U Grčkoj su nalazišta boksita raštrkana, ali je najvažnija izvozna luka Pirej. U američkom boksitnom području najvažnije su izvozne luke Georgetown, New Amsterdam i Paramaribo. U Africi je jača proizvodnja tek u početku, nalazišta su razbacana, pa prema tome i izvozne luke. Najvažnija među njima je Accra na Zlatnoj Obali. U azijskom području su Singapore i manja pristaništa otočne grupe Riouw glavna izvozna područja.

Proizvodnja boksita u Jugoslaviji. Svi se naši boksiti nalaze uz neke prekide duž cijele dinarske vapnenačke zone od Istre do juga Crne Gore. Naravno, s obzirom na kakvoću svi boksiti nisu jednako pogodni. Imamo dovoljno aluminijskog boksita (često ga nazivaju i crvenim) dobre kvalitete, a također i boksita s manjom količinom Al₂O₃ uz znatno veću količinu SiO₂, nego što je to povoljno za proizvodnju aluminija. To su u prvom redu bijeli boksiti, a ima ih najviše u Lici i Crnoj Gori. Bijeli boksit se još ni danas ne traži u onim količinama kao aluminijski boksit, ali njegova upotreba stalno raste. Bijeli boksiti služe još u kemijskoj industriji, proizvodnji vatrostalnog materijala i keramici.

Prosječan je sastav naših boksita, koji se vade za dobivanje aluminija slijedeći: aluminij-oksid (Al₂O₃) 50—60%, željezo 15—25%, silicijski dioksid 2,5—4% i titanov dioksid 1—10%, dok je na pr. kod bijelih boksita postotak Al₂O₃ često i manji od 40%, a sastojine SiO₂ i više od 40%. Naše boksite možemo po svojim nalazištima svrstati na istarske, ličke, dalmatinske, bosansko-hercegovačke i crnogorske. Nešto boksita ima i u Sloveniji.

Proizvodnja boksita u Jugoslaviji iznosila je:
Neposredno poslije rata, kad su uređaji, prometna sredstva i putovi bili većinom uništeni, proizvodnja boksita u FNRJ bila je malena, ali je sada u stalnom porastu. 1946 iznosila je 70.562 t, 1947 — 88.408 t, 1948 — 143.950 t, 1949 — 346.640 t, 1950 — 206.061 t, 1951 — 483.684 t, 1952 — 577.196 t, 1953 — 462.309 t. Oko 93% predratne proizvodnje boksita bilo je izvezeno u inozemstvo, i to najviše u Njemačku, zatim u Veliku Britaniju, Austriju, Švicarsku, Norvešku, Portugal i južnu Afriku. Okruglo uzevši, oko 90% našeg boksita išlo je u Njemačku, a 10% u sve ostale zemlje.

Naše najvažnije izvozne luke za boksit su Rovinj, Poreč, Rabac, Rijeka, Obrovac, Šibenik, Split, Ploče, Dubrovnik, Zelenika, a u najnovije doba Bar i Ulcinj.

LIT.: M. Karšulin, A. Tomić i A. Lahodny, Studije o boksitima, Rad JA, Zagreb 1949; F. Tućan, Prilog mineralnom i kemijskom poznavanju ličkih boksita, Rad JA, Zagreb 1949; N. Peršić, Bauxit i aluminij, Zagreb 1950; R. Marek, Jugoslawien, Handbuch der geografischen Wissenschaft, Südost- und Südeuropa; Annuaire Statistique de la Société des Nations 1938-39, Geneve 1939; П. Ф. Јудин i Ф. H. Петров, Страни Мира, Москва 1946; Statistical Yearbook 1953, United Nations, New York 1953.N. Pć.

Slaganje. Krca se rasuto ili u vrećama. Osobitih napomena nema.

Faktor slaganja u rasutom stanju 1 m³, u vrećama 1,1 m³ po t.