BOKA KOTORSKA, 42°24'N (Oštri rt) — 42°31' (Risan) i 18°30'E (kod Igala) — 18°49'E (uvala Jazi u Grblju); prostran i razgranjen zaljev na južnom dijelu istočne obale Jadranskog mora, koji sjeverno i sjeveroistočno od crte rt Mirište — Oštri rt prodire 15 nm u kopno. Zaljev Boke Kotorske sastoji se od tri manja zaljeva: vanjskog Hercegnovskog ili Toplanskog, srednjeg Tivatskog i unutrašnjeg Risansko-morinjsko-kotorskog.

Građa i postanak. Zaljev se sastoji od dviju uzdužnih udolina, i to vanjske, koju tvore Hercegnovski (Toplanski) i Tivatski zaljev, i unutrašnje, koju tvore Risanski (s Morinjskim) i Kotorski zaljev. Ove dvije udoline međusobno spaja 350 m širok i 2325 m dug tjesnac Verige, koji je usječen u vapnenačkom grebenu Vrmac-Devesinje. Vanjsku udolinu spaja s otvorenim morem 1,25 km širok tjesnac, Bokokotorska vrata, usječen u vapnenačkom grebenu Obostnik-Kobila. Za vrijeme diluvija, kad je razina mora bila znatno niža (oko 100 m), tekla je Bokom Kotorskom rijeka, kojoj je glavni krak protjecao iznad Risna udolinom Ledenice-Vrsno. Ona je u mekanijim flišnim slojevima izradila kotline, a u tvrdim vapnenim slojevima sutjeske, u kojima se vide tragovi riječnih terasa. U samim kotlinama ostali su kao humovi otporniji vapneni dijelovi, koje riječna erozija nije mogla potpuno poravnati. Izdizanjem morske razine poslije ledenog doba potopljene su riječne kotline i sutjeske, pa je tako nastao razgranjen zaljev Boke Kotorske, u kojem iznad razine mora strše vrhunci nekih humova kao bokeljski otočići.

Hercegnovski (Toplanski) zaljev. U ovaj se zaljev ulazi s Jadranskog mora kroz Bokokotorska vrata ili tjesnac Oštra (nazvan po Oštrom rtu). Tjesnac je na ulazu širok 3 km, a na najužem mjestu 1,25 km; on rastavlja poluotok i bïlo Vitaljinu (Kobila 453 m) na sjeverozapadu od poluotoka i bïla Luštice (Obostnik 582 m) na jugoistoku. Vitaljina i Luštica sastavljeni su od krednih vapnenaca. Ova dva bïla protežu se od sjeverozapada prema jugoistoku i odvajaju Hercegnovski zaljev s jugozapadne i južne strane od Jadranskog mora. U samom ulazu u Boku, nešto bliže luštičkoj obali, nalazi se otočić Mamula (pravo narodno ime Velika Žanjica). Sam zaljev je potopljena udolina, produženje udoline Sutorine, koja se završava na njegovoj sjeverozapadnoj obali. Obala Sutorine proteže se od jugozapada prema sjeveroistoku; ona je kratka, ravna i pjeskovita. Sutorina kao i uzan pojas zemljišta na sjevernoj obali zaljeva pokriveni su eocenim flišnim slojevima. Iznad sjeverne obale ispinju se planine, sastavljene od trijaskih i jurskih vapnenaca, koje u Radoštaku dosežu visinu od 1446 m. Između planina prostiru se uzdužne doline, koje se sastoje od flišnih naslaga. Sjeverna strana Hercegnovskog zaljeva proteže se od zapada prema istoku sa širokim ulegnućem u sredini. Ona je strma, a na mjestima je i hridinasta, osobito u zapadnom dijelu, dok je prema istoku ravnija i na nekim mjestima pjeskovita. Najveća dubina u ovom zaljevu iznosi 44 m (na ulazu u Boku, zapadno od Rosâ). Najmanje su dubine uz zapadnu obalu, oko 3 m. Mediteranska klima, koja vlada u cijelom našem primorju, u Boki je vrlo blaga. U Hercegnovskom zaljevu iznosi prosječna temperatura u siječnju 9,2°, a u lipnju 24,4°, tako da se prosječna godišnja temperatura kreće oko 16⁰. Zimi puše najčešće kopneni vjetar-bura, u proljeće i jesen jugo, vjetar s mora (s juga i jugoistoka), a ljeti maestral (maestrao) s jugozapada. Od ovih vjetrova jugo je najznačajniji za pomorski saobraćaj, jer može, kad je jak, da omete ulazak brodova u Boku i izlazak iz nje. S rasporedom vjetrova u toku godine stoje u vezi i oborine, koje se gotovo redovno javljaju u obliku kiše, a vrlo rijetko u obliku snijega. Stoga u zimskoj polovini godine, kad prevladavaju južni vjetrovi, pada najviše kiše (Oštri rt 1051 mm, u Hercegnovom 1717 mm); manje ima kiša u proljeće i u ranu jesen; ljeto je gotovo suho. Poluotoci Vitaljina i Luštica nemaju vode, dok na sjeverozapadnoj i sjevernoj obali zaljeva ima izvora, osobito na dodiru flišne i vapnenačke zone. Ovdje je od tekućih voda najduža rječica Sutorina, koja se na sjeverozapadnoj obali ulijeva u Hercegnovski zaljev. Drugi kratki potoci ljeti obično presuše. Za potrebe stanovništva nema izvorske vode u dovoljnoj količini. Stoga se upotrebljavaju bunarska voda i kišnica, a postoji i jedan vodovod iz izvora u zaleđu (v. Hercegnovi). Na poluotocima Vitaljini i Luštici preteže zimzeleno grmlje, a samo mjestimično rastu primorski bor i čempres. U uvalama na Luštici, koje su pokrivene crvenicom, uspijevaju loza, maslina, kukuruz, duvan; u vrtovima razno povrće, a na njivama djetelina; uzak obalni pojas do visine od desetak metara nema vegetacije zbog utjecaja morske vode. U flišnoj zoni duž sjeverne obale vegetacija je bujna, neprekidna i mjestimično zimzelena (hrast, lovor, divlji šipak, primorski bor i čempres). Od kulturnih biljaka uspijevaju maslina, vinova loza i smokva, a u mjestima zaklonjenim od bure limun i naranča. Od ostale vegetacije osobito se ističu palme, oleandri, agave, aloje i kaktusi; ova vegetacija daje cijelom kraju suptropski izgled. U oblasti Hercegnovskog zaljeva gaje se domaće životinje: ovca, koza, vo, krava i svinja (u dosta malom broju), ali njihovi proizvodi služe više kućnoj potrošnji nego tržištu.

Lokalni se pomorski promet s mjestima u Boki Kotorskoj obavlja svakoga dana višekratno, a s mjestima izvan Boke obično svakoga dana jednokratno, u ljetnoj polovini godine i višekratno. Najveća je luka u Zelenici, zaštićenoj od južnih vjetrova; stoga mogu pristati i nesmetano od atmosferskih prilika obavljati lučke poslove i brodovi duge plovidbe. Manje su luke u Hercegnovom i Meljinama ograđene lukobranima zbog toga, što su izložene južnim vjetrovima, pa u njima mogu pristajati samo manji i srednji brodovi. U Rosama postoji ograđena lučica samo za manje brodove, ali je izložena sjevernim vjetrovima, a zaštićena od južnih. Na ostalim mjestima ovog zaljeva nema ograđenih luka za parobrode, nego jedino za čamce. Od drugih obalnih uređaja postoji obalno svijetlo na Oštrom rtu. Duž zapadne i sjeverne obale prolazi automobilski put i on veže ovaj zaljev s mjestima sjeverno i južno od njega. Naselja na sjevernoj obali vezana su seoskim putovima sa selima u zaleđu. Na poluotoku Luštici vodi put iz Rosa preko cijelog poluotoka do Krtola. Uskotračna se željeznička pruga, koja dolazi iz Sarajeva, svršava u Zelenici. Ona rasterećuje onaj krak, koji ide do Gruža, stoga je i Zelenika kao završna stanica drugorazrednog značenja. Kako je ova pruga građena u doba Austro-ugarske monarhije, ona zapravo nije ni imala privredni karakter, nego na prvom mjestu strategijski. Obala je u cijelom zaljevu više strma i hridinasta, a manje pjeskovita, stoga nema prostranih plaža. Ipak je zbog blage klime hercegnovsko primorje relativno dobro posjećen turistički kraj. Naseljena je zapadna i sjeverna obala. Od zapada prema istoku glavna su mjesta: Igalo, Topla, Hercegnovi, Meljine, Zelenika i Kumbor. Na zapadnoj obali poluotoka Luštice malo je mjesto Rose. Ostali dijelovi obale nisu naseljeni. Stanovništvo se bavi poljodjelstvom, pomorstvom i trgovinom; nekog specifičnog zanimanja nema.

Tivatski zaljev. Na istočnoj strani je Hercegnovski zaljev otvoren Kumborskim tjesnacem, širokim nešto manje od 1 km, spojen s Tivatskim zaljevom, najprostranijim basenom Boke Kotorske. Od Jadranskog mora odvaja ga na jugu poluotok Luštica. Na istoku je Grbaljsko polje, a na sjeveroistoku je poluotok Vrmac, koji Tivatski zaljev odvaja od Kotorskoga. Vrmac se pruža od jugoistoka prema sjeverozapadu i svršava se u tjesnacu Verige. Na sjeverozapadu se ispinje planinsko bilo Devesinje. Na sjeveru je zaljev spojen s Risansko-morinjsko-kotorskim zaljevom, oko 300 m širokim tjesnacem Verige. U morfološkom je pogledu Tivatski zaljev potopljena udolina, koja je nastavak sutorinsko-toplanske udoline, a prema istoku se produžuje u Grbaljskom polju do zaljeva Jazi, sjeverozapadno od Budve. Sastav zemljišta Luštice je isti kao u Toplanskom zaljevu, jedino je Luštica u jugoistočnom dijelu niža i uža te čini na tom mjestu Krtolsku presedlinu, široku oko 2½ km, a visoku nešto više od 100 m, nazvanu tako po mjestu Krtoli. Poluotok Vrmac sastoji se od dva grebena odijeljena flišnom zonom; grebeni (najviša točka 765 m) istog su sastava kao Devesinjsko bilo (781 m), odnosno kao planine sjeverno od zaljeva. Zona fliša produžuje se iz Hercegnovskog zaljeva i duž obale bijelskom stranom (od Kumbora do Veriga), prekida se na ulazu u Verige, prelazi na tivatsku stranu (od Veriga do Grbaljskog polja) i nastavlja se u Grbaljskom polju. Na sjevernoj obali Luštice nema ove zone kao ni u Verigama. Tivatski je zaljev u cjelini velika luka, jedna od najprostranijih na našoj obali. Najveća dubina iznosi 43 m, a uz obalu ima malo mjesta, koja nisu dublja od 10 m. Svi dijelovi obale u Tivatskom zaljevu nisu jednako podesni za pomorski promet; obala je Luštice gotovo nerazvedena i strma i samo na dva mjesta pristupačna za brodove (Oko, Pristan). U krajnjem jugoistočnom dijelu Tivatskog zaljeva, paralelno s luštičko-krtolskom obalom, prostiru se tri otoka. Istočno od njih je Prevlaka, odijeljena od kopna uzanim i plitkim kanalom, koji se može pregaziti. Prema zapadu se nastavlja otok Stradioti, odijeljen od Prevlake oko 100 m širokim i dosta dubokim tjesnacem Vratno, kroz koji mogu prolaziti parobrodi. Najmanji i najzapadniji je otočić, obično nazvan Otok; on je nastavak jugozapadnog vrha Stradiota, ali je oko 400 m široka veza između njih potopljena. Sjeverozapadni kraj otoka Stradioti potopljen je toliko neznatno, da na nekim mjestima obični čamci mogu proći jedino za vrijeme visoke vode. Krajnji zapadni kraj ovog oko 1 km dugog plićaka Tunja označen je željeznim znakom, da brodovi ne bi prolazili istočno od njega, odnosno između njega i Stradiota. Jugoistočna obala Tivatskog zaljeva je plitka i pjeskovita, dok je sjeveroistočna sve do Vrmca samo na nekim mjestima pjeskovita. Obala je najvećim dijelom dosta duboka i za pomorski promet vrlo podesna. Gotovo u sredini obale, između Tivta i Donje Lastve, prodire u more poluotočić Seljanovo, naplavina staložena na ušću istoimenog potoka. Na ulazu u tjesnac Verige, na kratkom rtu Opatovo, nalazi se obalno svijetlo. Na cijeloj obali ima manjih i većih ograđenih luka i mandraća. U Tivtu je i arsenal Ratne mornarice. Obala od Kumbora do Veriga proteže se od jugozapada prema sjeveroistoku pa je u razvedenosti slična tivatskoj. Mali je rt Pijavica naplavina, staložena na ušću Bijele. Nešto dalje prodire u more rt Sv. Nedjelje, između Bijele i Kamenara, na kojemu je obalno svijetlo. U Đenoviću, na samom Kumborskom tjesnacu, nalazi se također obalno svijetlo. U klimatskom pogledu nema gotovo nikakve razlike između Tivatskog i Hercegnovskog zaljeva. Bura puše kroz Verige dolazeći od Risna, odnosno Krivošija, stoga se i zove risanska bura. Njenim udarcima izložena je luštička obala, dok su bijelska i tivatska strana od nje više zaklonjene. Južni vjetrovi pušu s jugoistoka preko Krtolske presedline, stoga su njima izložene tivatska i bijelska strana. Maestral puše najjače sa zapada kroz Kumborski tjesnac, ali on kao blagi povjetarac puše i s jugoistoka preko Krtolske presedline. Međutim, zbog konfiguracije zemljišta, Tivatski zaljev nije izložen direktnim udarcima nijednog vjetra, stoga se promet zbog vjetrova nikad ne prekida. Najmirniji je kutić Tivatskog zaljeva njegov jugoistočni dio, t. j. dio Grbaljskog polja i kraj oko spomenutih krtolskih otoka. Ovdje se zračna strujanja najslabije osjećaju. Kako je taj kraj također i po oblicima zemljišta, morskim dubinama i razvedenosti obale vrlo podesan za promet, može se opravdano očekivati, da će se te osobine, koje se rijetko nalaze sve na jednom mjestu, ubuduće bolje iskoristiti i za pomorski, kopneni i zračni promet. Izvorne vode ima u cijelom Tivatskom zaljevu, ali ne u dovoljnim količinama (osobito u ljetnim mjesecima). Stoga se upotrebljava i bunarska voda, a manje kišnica. Osim spomenutih tekućih voda (Seljanov potok i Bijela) na jugoistočnoj strani teku, dolazeći iz Grbaljskog polja, Kalužnji potok i Široka rijeka (korita su kanalizirana). Flora i fauna su iste kao u Hercegnovskom zaljevu. Zacijelo bi limun, naranče i maslina mogli mnogo bolje uspijevati na bijelskoj i tivatskoj strani, kad bi se racionalnije i intenzivnije gajili. Poljodjelski i drugi proizvodi troše se u prvom redu za kućne potrebe; na tržište se iznose samo u Kotor, Hercegnovi i Tivat. U Bijeloj postoji tvornica sardina, a u Tivtu tvornica opeka. Na krajnjoj jugoistočnoj obali Tivatskog zaljeva postojale su dugo solane (solila, otuda Soliocko polje). Pomorski promet obavlja se svakog dana malim parobrodima između pojedinih mjesta. Veći parobrodi pristaju samo u Tivtu. Duž svih obala osim luštičke, vodi automobilska cesta. Od ceste Tivat-Kotor odvaja se cesta, koja pored Prevlake vodi do Krtola. U Verigama, između Lepetana i Đurića, postoji skela (trajekt). Stanovništvo se bavi poljoprivredom, ribolovom, pomorstvom i raznim zanatima, a vrlo malo i sitnom seoskom trgovinom. Poljoprivreda je dosta zanemarena; ribarstvom se bave najviše stanovnici Bijele, a zanatlije su većinom zaposleni u Arsenalu u Tivtu. Glavna su primorska mjesta od Kumbora do Veriga: Đenović, Baošić, Bijela, Kamenari i Đurići, a na tivatskoj strani: Lepetane, Donja Lastva i Tivat. Unutrašnjost Vrmca je naseljena: Gornja Lastva, Bogdašići, Mrčevac. Luštička obala je gotovo nenaseljena; postoje samo dva zaseoka: Pristan, zaselak sela Zabrđa (120 m), i Petrovići, zaselak Krašića (200 m). Duž istočne luštičke, odnosno duž krtolske obale ima skladišta, koja su prvobitno služila kao spremište za poljoprivredne i ribarske alate.

Risansko-morinjsko-kotorski zaljev. Na sjevernoj strani Tivatskog zaljeva nalazi se prodor Verige, kroz koji se dolazi u Risansko-morinjsko-kotorski zaljev. Od rta Sv. Nedjelje dužina Veriga iznosi 2½ km, širina na najužem mjestu oko 300 m, dubina više od 20 m, tako da mogu prolaziti najveći brodovi. Verige dijele bilo Devesinja na sjeverozapadu od bila Vrmca na jugoistoku. Na najužem mjestu strane su strme i sastoje se od vapnenaca. Na zapadnoj obali, na t. zv. Turskim Verigama postoji obalno svijetlo. Unutrašnji zaljev Boke Kotorske sastoji se od tri manja basena: Morinjskog na zapadu, Risanskog na sjeverozapadu i Kotorskog na istoku i jugoistoku. Na mjestu, gdje se ovi baseni spajaju, nalaze se dva otočića: Sv. Đorđe, i zapadno od njega Gospa od Škrpjela. Svi baseni unutrašnjeg zaljeva također su potopljene doline, koje su prije potapanja pod more bile povezane rijekom i izrađene njenom erozijom. Glavna rijeka dolazila je iz zaleđa iznad Risna, dok su dva njena pritoka tekla iz doline iznad Orahovca i od Lovćena preko Njeguša. Planine iznad južne obale su niže (Devesinje, Vrmac) i obala je blažeg nagiba od zapadne, sjeverne i sjeverozapadne strane, koje su strme i na mnogim mjestima nepristupačne. Iznad njih se dižu visoke planine (Orjen 1895 m Lovćen 1749 m). Jugoistočnu stranu ovog zaljeva čini niski prijevoj Trojica (288 m). U petrografskom pogledu ove se planine u višim oblastima sastoje od krednih, a u nižim od trijaskih i jurskih vapnenaca. Uska flišna zona prostire se duž zapadne obale Morinjskog zaljeva, zatim se u Kotorskom zaljevu (u užem smislu) javlja na njegovoj južnoj (Vrmac) i istočnoj obali, gdje se padine crnogorskih planina (Pločnik 1228 m, Mravljanik 1339 m Lovćen 1749 m) blaže spuštaju do mora. Ta se flišna zona produžuje preko prijevoja Trojice u Grblju. Iako je ovaj unutrašnji zaljev, kao i Tivatski, u cjelini velika luka, ipak nema oblika obalne razvedenosti, koji se osobito ističu; od takvih oblika upadaju u oči dva rta: Markov rt u sjeverozapadnom i Rđakovina u jugoistočnom dijelu Prčanja. Na istočnoj obali Kotorskog zaljeva, kod Sv. Stasija, postoji obalno svijetlo. Obala je samo na pojedinim mjestima pjeskovita, na pr. na Markovu rtu. Klimatske pojave u unutrašnjem zaljevu gotovo su jednake onima u vanjskim zaljevima. Bitnih temperaturnih razlika nema. I vjetrovi u toku godine u cijeloj su Boki isti. Jedino je zbog konfiguracije tla pravac vjetrova nešto izmijenjen. Dok u Risanskom i Morinjskom zaljevu bura puše sa sjevero-sjeveroistoka, odnosno s Krivošija, u Kotorskom zaljevu ona dolazi sa sjevera udolinom iznad Orahovca. Na taj način u unutrašnjem zaljevu puše bura u dva različita pravca i zbog toga je taj vjetar za brodove, koji od Veriga plove k Risnu, nepovoljan, a od Veriga prema Kotoru povoljan. U Kotorskom zaljevu dolazi ljeti do izmjene vjetrova između zaljeva i Njeguške površi: noću puše vjetar s površi prema zaljevu, a danju sa zaljeva prema površi. Zbog toga se nad Lovćenom i drugim planinama u zaleđu Kotorskog zaljeva često pojavljuje magla, nastala zgušćavanjem vodene pare, koju danik nosi s morske površine. Ali zbog visokih planina u Kotorskom zaljevu ponekad dolazi ljeti i do druge pojave: do potpune tišine (»more je mirno kao ulje«), jer zračne struje s Jadranskog mora nisu uvijek toliko jake, da bi preko okolnih planina mogle prodrijeti do zaljeva. I oborine su ovdje gotovo jednake po količini i rasporedu u toku godine kao i po vrsti. Ni hidrografske prilike se ne razlikuju, napose zbog vapnenačkog sastava planina. Iako cio unutrašnji zaljev ne oskudijeva izvorima, ipak u ljetnjim mjesecima nema dovoljno vode za piće i ostale potrebe, zato se kišnica skuplja u cisterne, a neka mjesta prevoze vodu u barkama. Osim toga ima u unutrašnjem zaljevu i nekoliko drugih krških hidrografskih pojava. Sjeverozapadno od Risna na nadmorskoj visini od 30 m nalazi se spilja Sopot. Ona je ljeti suha, dok za vrijeme kiša, osobito u proljeće i u jesen (poslije jakih kiša), voda teče iz nje nekoliko dana kao snažno vrelo. Na istočnoj obali Kotorskog zaljeva, u selu Ljutoj, zaseoku Dobrote, nalazi se nekoliko metara od morske obale vrelo Ljuta, kojemu se izvor nalazi u Valištima na Njeguškoj površi. Škurda, rijeka sjeverno od kotorskih zidina, i Gurdić, južno od njih, također su vrela kao Ljuta. Misli se, da voda, koja ponire u Njeguškoj površi, izbija u vrelu Škurde. Na sjeveroistočnoj obali poluotoka Vrmca, na Prčanju, nalazi se vrelo Rijeka, kojemu je izvor 1 m nad morem i udaljen od obale 25 m. Voda Gurdića i Rijeke na Prčanju imaju slanast ukus. Temperatura mora je zbog izljeva slatke hladnije vode u blizini ušća spomenutih izvora u ljetnim mjesecima niža. Isto tako je i salinitet u sušno doba veći nego u kišno doba. Priljev slatke vode izaziva površinsku struju, koja kroz Verige izlazi u Tivatski i Hercegnovski zaljev i dalje u otvoreno more. Za parobrodarski promet nema ta struja značenja, nego samo za čamce, osobito ribarske. I ovdje je vegetacija vezana za flišnu zonu i u svemu je istih osobina kao u ostalim zaljevima. Jedino se duž južne obale na padinama Devesinja i Vrmca na dva mjesta javljaju manje šume koštanja (kostanjice) u Stolivu i Kostanjici. Dosta bujan biljni pokrivač duž istočne obale Kotorskog zaljeva odskače, kao nigdje drugdje u Boki, od ostalih vapnenačkih strmih padina, koje se dižu iznad zaljeva i samo su mjestimice, u obliku rijetkih pjega, pokrivene travom, sitnim grmom i po kojim primorskim borom. Poljoprivredni proizvodi su minimalni i redovno ne podmiruju ni potrebe domaćinstva. Viškovi, ukoliko ih ima, iznose na prodaju s Krivošija u Risan, a iz Grblja u Kotor; mnogo manje se to čini iz sela oko Tivatskog zaljeva. Ribarstvom se bave jedino stanovnici Mula, ali ne isključivo. Duž svih obala unutrašnjeg zaljeva vodi automobilska cesta, ustvari nastavak putova iz Tivatskog i Hercegnovskog zaljeva. Tjesnac Verige i cio unutrašnji zaljev dovoljno su duboki (30—40 m, uz obalu oko 10 m) za pomorski promet i najvećih brodova. Stoga su i ovdje pomorske prometne prilike iste kao u vanjskim zaljevima. Svako naselje ima luku za male i srednje parobrode, a mandraće za čamce. Najdužu ograđenu obalu ima Kotor. Najveće je naselje grad Kotor u krajnjem jugoistočnom uglu Kotorskog zaljeva. Dalje su na sjevernoj obali ova sela: Dobrota, Orahovac, grad Perast i varoš Risan; na zapadnoj obali su dva mala sela Strp i Lipci, a u uglu između Morinjskog i Risanskog zaljeva selo Morinj. Na južnoj obali Morinjskog zaljeva je selo Kostanjica. Istočno od Veriga na sjevernoj i sjeveroistočnoj obali Vrmca su sela: Gornji Stoliv na nadmorskoj visini od 100 m, sa svojim zaseokom Donjim Stolivom na obali, zatim sela Prčanj i Muo. Istočno od Kotora je selo Škaljari, a u uvali ispod brežuljka Sv. Ivana, ispod kojeg je Kotor, sa sjeverne je strane selo Špiljari. Sva su naselja na obalama zaljeva u opadanju, a neka izumiru: u Špiljarima je samo jedna kuća naseljena; Dobrota, još u početku XIX. st. jedno od najbogatijih mjesta u Boki, pala je na 200 stanovnika; njen zaselak Ljuta potpuno je spaljen od Nijemaca u II. svjetskom ratu. Perast je »mrtvi grad«. U Gornjem Stolivu je ostalo samo nekoliko kuća.

Istočno od Tivatskog zaljeva do Budve prostire se Grbalj; to je u morfološkom pogledu krško polje, podijeljeno niskim grebenom u dva dijela: Gornji i Donji Grbalj, a drugim je takvim grebenom odijeljeno od Jadranskog mora. U antropogeografskom pogledu Grbalj je župa, sastavljena od Donjeg Grblja sa 13 i Gornjeg sa 9 sela. Jedino selo Bigova, u zaljevu Trašte, leži na Jadranskom moru. Ovaj je zaljev na otvorenu moru služio uvijek kao privremeno sklonište za vrijeme oluje. Inače je obala od ulaza u Boku do Budve strma i nepristupačna.

U administrativnom pogledu Boka s Grbljem i Budvom čini Bokokotorski kotar sa sjedištem u Kotoru, u NR Crnoj Gori. Od upravnih pomorskih vlasti na teritoriju Boke nalaze se Uprava pomorske oblasti južnog Jadrana sa sjedištem u Kotoru i dvije kapetanije: a) u Zelenici s lučkim ispostavama u Hercegnovom i Budvi i b) u Kotoru s ispostavama u Risnu i Tivtu.

B. K. je u cjelini u stalnom privrednom opadanju. Bolje organiziranim turizmom, racionalnijom poljoprivredom i pojačanim pomorstvom bez sumnje bi se ovo stanje popravilo. Međutim ono osnovno, što Boka nema, i po čemu je ekonomski jednom visoko stajala, veza je sa zaleđem. Izgradnjom željeznice Beograd-Bar-Boka to će prirodno pravo Boki biti vraćeno.

Povijest. U razdoblju od preko dva milenija mijenjale su se nekoliko puta etničke i političke prilike u Boki. Od najstarijih Ilira, pa zatim Grka, Rimljana, Bizantinaca, srednjovjekovnih Romana i Slavena, jedino su se Slaveni održali do danas i od VII. st. oni su najbrojniji i najznačajniji etnički element. Međutim su i nestali narodi ostavili pomena o svojem etničkom postojanju u pisanim izvorima, arheološkim ostacima, toponomastici, živoj riječi, običajima ili na kakav drugi način. Kao osobita etnička cjelina održali su se u Srednjem vijeku u Kotoru, kao i u ostalim dalmatinskim gradovima, takozvani Romani, ustvari etnički amalgam ilirsko-grčko-romanskog elementa. Oni su postepeno izumirali ili su se kao biološki slabiji pretopili u Slavene. Sve do XV. st. nalazi se tragova njihova jezika, koji čini autohtoni romanski dijalekt.

U političkom pogledu Boka je u najstarije doba pripadala ilirskoj državi (od Lješa do Neretve) s glavnim gradovima Skodrom (Skadar) i Risnom. Od ←IV. st. javljaju se kao kolonisti Grci, koji su Boku nazivali Risanski zaljev (grčki ‛Ρισονιϰòσ ϰόλπος, kasnije latinski Sinus Rhizonicus). Da je tada Boka bila dosta naseljena, dokazuju, pored pisanih i arheološki izvori, mnoga imena mjesta i lokaliteta, koja su ilirskog, grčkog i romanskog podrijetla (Risan, Perast, Kotor, Stoliv, Tivat, Igalo i t. d.). God. ← 168 došla je Boka pod rimsku vlast i prilikom kasnije organizacije rimske uprave na Balkanskom poluotoku bila je uključena u provinciju Dalmaciju i u njenom je sklopu ostala čitavo vrijeme rimske vladavine. Kad je Teodozije 395 podijelio Rimsku državu na istočnu i zapadnu, Boka je pripala zapadnom dijelu kao periferična oblast. Potkraj V. i u početku VI. st. Rimljane su za kratko vrijeme zamijenili Goti. Poslije toga Boka je potpala pod Bizant i administrativno bila podčinjena bizantskom egzarhu u Ravenni. Od VII. st., odnosno od doseljenja Slavena, etnički sastav stanovništva Boke sasvim se izmijenio. Autohtono stanovništvo je dijelom izginulo, dijelom se iselilo u planinske krajeve, a dijelom se povuklo u utvrđena mjesta, najviše u Kotor. Slaveni su zauzeli najveći dio Boke, koja je, kad su osnovane prve slavenske državice, pripala jugoistočnim dijelom Duklji, a sjeverozapadnim Travunji; granica između njih išla je sredinom Bokokotorskog zaljeva i to od ulaza morem kroz tjesnace Kumbor i Verige do Risna. Kotor je s neposrednom okolinom ostao u bizantskoj vlasti i prilikom tematskog uređenja Bizanta bio jedan od gradova, koji su sačinjavali bizantsku temu Dalmaciju. Ovakvo političko stanje ostalo je do kraja XII. st., kad je Stefan Nemanja, veliki župan raški, zauzeo Kotor. Iako su historijski izvori iz ovoga perioda oskudni, ipak se na njihovoj osnovi može pouzdano zaključiti, da je pomorski promet već u ranom Srednjem vijeku bio dosta jak ne samo s najbližim primorskim gradovima sjeverno i južno od Boke, nego i s Italijom, osobito s južnom. U sklopu srednjovjekovne Srbije ostao je Kotor 1186—1371. To je doba najvećeg prosperiteta njegova. Pored najšire autonomije, kakvu nije imao nijedan drugi grad u nemanjićkoj državi, on je u privredi Srbije igrao osobitu ulogu: bio je najveća izvozna i uvozna luka i tako vršio posredničke veze između Balkanskog poluotoka i Sredozemlja. God. 1371 Kotor je istupio iz sklopa nemanjićke države i stavio se pod protektorat najprije ugarskog kralja Ludovika, a zatim bosanskog kralja Tvrtka. Ova zaštita trajala je svega 21 godinu, i za Boku je to važno zbog toga, što je kralj Tvrtko sagradio grad Hercegnovi na ulazu u Boku. Poslije Tvrtkove smrti (1391) bio je Kotor potpuno samostalan do 1420, kad je tražio mletački protektorat. Otada se postepeno gasi autonomija Kotora i prekidaju se veze sa zaleđem. Mlečani upravljaju trgovinom i zahtijevaju pomorski promet sa svojim zemljama. Ovo se stanje još više pogoršalo, kad su Turci 1483 zauzeli primorje od Risna do Hercegnovog i 1497 župu Grbalj. Tim je općina kotorska stiješnjena na granice, koje je imala u XIII. st. Prisutnost Turaka ometala je dosta pomorsku trgovinu, čak i u samom zaljevu. Ovakve prilike trajale su do kraja XVII., odnosno do početka XVIII. st., kad su Turci napustili ove krajeve. Tada je Boka bila ujedinjena pod mletačkom vlašću. Poslije toga privredno se dižu neka mjesta u Boki: u unutrašnjem zaljevu Perast, Prčanj i Dobrota, a u vanjskom zaljevu Hercegnovi. Grad Kotor, međutim, privredno propada i poslije odlaska Turaka, jer su se kotorska vlastela sve manje bavila trgovinom i uopće su izbjegavala suradnju s Mlečanima. Za vrijeme Napoleonovih ratova Boka je doživjela četiri okupacije. Poslije pada Mletačke republike Boku je zauzela Austrija (1797—1806), zatim je kratko vrijeme Boka došla pod rusku vlast (1806—07), a ovu je zamijenila Francuska (1807—14). Na Bečkom kongresu Boka je pripala Austriji, koja ju je zadržala do 1918. Od početka XVII. st. sva su spomenuta mjesta u Boki, osim Kotora, imala veliku trgovačku flotu i ekonomski su stajala na vrlo visokom stupnju. Ali u privrednim i tehničkim promjenama, koje su nastupile u prvoj polovini XIX. st., Bokelji se nisu snašli i privredno su propali. Austrija nije ništa poduzimala za privredno unapređenje Boke, jer joj je ona kao pogranična oblast služila kao tvrđava. Stoga su Bokelji prkosili austrijskoj vlasti, 1848 javlja se ovdje misao o ujedinjenju jugoslavenskih zemalja, a 1869 i 1882 dižu se krivošijske bune. U Jugoslaviji između dva rata nije za privredu Boke ništa urađeno. U II. svjetskom ratu Bokelji su s Orjenskim bataljonom i Bokeljskom udarnom brigadom sudjelovali u borbama Narodnooslobodilačke vojske (Povijest pomorstva v. Kotor).

LIT.: N. Luković, Boka Kotorska, kulturno-istoriski vođ, Cetinje 1951; Pomorski godišnjak za godinu 1941—51, Beograd 1952; B. Ž. Milojević, Boka Kotorska, Zbornik radova SAN, XXVII, Beograd 1953; Zbornik izveštaja o istraživanjima Boke Kotorske, Spomenik SAN, CIII, Beograd 1953 (uredio I. Sindik).I. S.

Ribarstvo. Obilne kiše, koje padaju nad brdskim predjelima Boke Kotorske donose u zaljev bogate sastojine potrebne za razvitak planktona — riblje hrane. Stoga je zaljev s obzirom na ograničene morske površine relativno bogat ribljim naseljima, pa se po jačini ulova ribe i srodnosti ribljih predstavnika može usporediti s Riječkim zaljevom. — Glavni su predstavnici morske lovine tri vrste iz porodice Clupeida: srdela (Clupea pilchardus), srdelica-papalina (Clupea sprattus) i brgljun (Engralius encrasicholus). U manjim količinama love se tri vrste iz porodice Scombrida: skuša (Scomber scomber), tunj (Thunnus thynnus) i polanda (Pelamys sarda). Ovih šest vrsta sačinjavaju 90% od cjelokupnog ulova Bokokotorskog zaljeva, koji je bogat i kvalitetnim vrstama, objektima razvijenog sportskog ribolova. To su: pagari (Pagarus vulgaris), lubini (Dicentrarchus labrax), komarče (Chrysophrys aurata) i jastozi (Palinurus vulgaris).

Ribolov na plave ribe pod svijeću potječe iz sredine XVII. st. Iz Mula su potekli pioniri ovog ribolova i dugo vremena su bili najbolji ribari u Boki. Između dva rata sve je više slabilo ribarstvo u Mulu; prvenstvo u ribolovu preuzela su mjesta u srednjem i vanjskom dijelu zaljeva. — Ribolovna su sredstva 3 mreže plivarice i 30 mreža potezača za malu plavu ribu, zatim 2 tunjare i 4 polandare. Za lov pridnenih vrsta ima 25 migavica i zimskih potezača. Postoje i brojne mreže stajačice, vrše i parangali. Donedavna su u zaljevu postojali samo mali ribarski brodovi niske građe tipa guca i gajeta. U novije vrijeme ribarske zadruge grade velike leute na motorni pogon potrebne i za ribolov izvan zaljeva.

Glavni se lov srdela obavlja od svibnja do studenoga. Kroz to vrijeme love se mali primjerci srdela — oko 130 u kg. — U listopadu i studenome ima izuzetnih pojava lova velikih srdela. Srdelica-papalina se pretežno u zimskim mjesecima lovi najčešće pomiješana sa srdelom. Glavna lovišta ovih vrsta srdelica nalaze se u unutarnjem dijelu zaljeva — u Risanskom zaljevu, uvali Ljuta pred Stolivom i Prčnjem, zatim u srednjem dijelu u Tivatskom zaljevu.

U novije vrijeme ribari sve više love u vanjskom dijelu i prema izlazu iz zaljeva, gdje se love krupnije srdele. Tu se nalaze lovišta srdela kod Rose Klačina, Porat i Papuča; kod Njivice Pećina; kod Meljina Mezarija; kod Zelenike Tršće i Pension; kod Kumbora Milinović i kod Đenovića Planinka. Na ovim se lovištima ribari svake večeri redaju ždrijebanjem.

Sav je Bokokotorski zaljev prikladan za uzgoj dagnji (Mytilus galoprovincialis). God. 1937. podignuto je uzgajalište dagnji u uvali Gurdić u Risanskom zaljevu. Međutim, slijedeće je godine nastupio mortalitet dagnji iz nepoznatih uzroka. I za posljednjeg rata, Talijani su bili započeli s podizanjem uzgojnih instalacija u Tivatskom zaljevu, ali je sve srušeno prigodom bombardiranja.

U Bijeloj je smještena tvornica ribljih konzervi, jedina u Bokokotorskom zaljevu. Osnovana je 1905. I u Mulu je postojala tvornica ribljih konzervi, osnovana 1895, ali je izgorjela za vrijeme I. svjetskog rata. Tvornica ribljih konzervi u Bijeloj proizvodila je na godinu između 1936-40 prosječno 11 i steriliziranih ribljih proizvoda. God 1953, međutim, proizvela je 165 t ribljih konzervi. Sirovinu — svježu ribu — dobiva najviše od ulova bokokotorskih ribara zadrugara.

Ulov se najviše prodaje na ribarnicama obalnih mjesta u zaljevu. Veći se primjerci srdela prodaju tvornici. Manje se količine ribe sole.

LIT.: Podaci o ribolovu u XVIII. st. nalaze se u rukopisnom djelu Julija Bajamontia o Boki Kotorskoj; N. Milić, Običaji u ljetnom ribolovu, Mornarsko-ribarski kalendar 1940; V. Lepetić, Lov srdela u vodama Crnogorskog Primorja, Morsko ribarstvo, 1952, br. 1 —2; J. Pasković, Boka Kotorska, Morsko ribarstvo, 1952, br. 9—10; Ribarska statistika NR Crne Gore.J. Bi.