BLOKADA je mjera, koja se sastoji u zabrani i efektivnom zatvaranju pomorskog prometa s nekom lukom, dijelom obale ili ušćem rijeke. Ta se mjera može upotrebiti u doba mira (mirna blokada) i u ratu (ratna blokada), a vrši se pomorskim bojnim snagama. Stoga t. zv. kamena blokada, koja se vrši postavljanjem mehaničkih zapreka plovidbi (kamenje, cement, potopljeni ili nasukani brodovi), bez oružanih snaga, nije blokada u smislu pomorskog ratnog prava. Objekt je blokade pomorski promet između neke linije ili točke neprijateljske obale i ostalog svijeta. Svrha je onemogućiti opskrbu neprijatelja i nanijeti mu gospodarsku štetu. Ta mjera pogađa uz protivnika i neutralce, koji trguju s protivnikom ili se u svome prekomorskom prometu služe njegovim lukama. Kako neprijateljski brodovi padaju pod udar ratnih mjera (cjelokupna neprijateljska imovina podvrgnuta je pravu plijena), svrha je propisa međunarodnog prava, da regulira provođenje blokade s obzirom na neutralce. Prvi slučajevi ratne blokade sežu u XVII. st. (Holanđani 1630 protiv flandrijskih luka). Prema neutralcima, kojima se tom mjerom sprečava promet s blokiranom lukom, opravdava se blokada analogijom s opsadom. Razlika je tek u tome, što se opsjedaju uglavnom utvrđena mjesta, dok se blokada provodi radi zatvaranja trgovačkog prometa (još Napoleon prigovara Englezima u uvodu Berlinskog dekreta od 1806 o kontinentalnoj blokadi, da blokadu protežu i na trgovačke gradove i luke, iako bi se ona smjela primijeniti samo na utvrđena mjesta). Kako blokada teško pogađa i neutralnu trgovinu, nastojanja neutralaca teže za tim, da se za blokadu postave strogi uvjeti, u nedostatku kojih blokada ne bi bila pravovaljana. Zaraćene države često su se služile blokadom na papiru ili kabinetskom blokadom, t. j. takvom, gdje se proglašuje zabrana prometa s neprijateljskom lukom ili obalom, ali se ne postavljaju dovoljne snage za potpuno sprečavanje prometa. Na taj su način moguće blokade mnogo širih razmjera, čitavih obala i država. Tom mjerom pogođeni neutralci tvrdili su međutim, da je samo ona blokada pravovaljana, kada je prisutnošću dovoljnih pomorskih snaga osigurana stvarna nemogućnost pristupa blokiranoj obali. Takav su zahtjev postavile neutralne države udružene u prvoj oružanoj neutralnosti (1780—83), te su zaraćene države (osobito Engleska) morale priznati načelo, da je samo ona blokada pravovaljana (t. j. da zbog probijanja blokade padaju pod zapljenu i neutralni brodovi), ako zbog stalnog i dovoljno blizog postavljanja ratnih brodova postoji očevidna opasnost prilaza. Zbog toga uvjeta mogla se blokada vršiti samo tako, da se brodovi u dovoljnom broju i međusobno dosta blizu usidre pred blokiranom lukom ili obalom, a nije se mogla provoditi krstarenjem ratnih brodova. Međutim u vrijeme Francuske revolucije, kad su se neutralne države opet udružile u obranu protiv presezanja zaraćenih u pitanjima pomorskog plijena (druga oružana neutralnost 1800—1801), Velikoj Britaniji uspjelo je razbiti taj savez i u ugovoru s Rusijom (17. VI. 1801) ublažiti stroge uvjete za blokadu, tako da se prije navedeni uvjet nije razumijevao kumulativno, nego disjunktivno (stalno ili dovoljno blisko postavljanje brodova). Tako je održan zahtjev efektivnosti, a da se ipak nije tražilo usidren je blokadne eskadre, pa se blokada mogla provoditi s manje efektiva, a ujedno su se mogle izbjeći ili smanjiti opasnosti, kojima bi bili izvrgnuti usidreni brodovi. No baš neposredno poslije toga kabinetska blokada došla je do primjene u najvećoj mjeri. Velika Britanija je 1806 proglasila blokadu cijele obale od Bresta do ušća Labe, a Napoleon je odgovorio kontinentalnom blokadom, t. j. objavljivanjem blokade britanskih otoka, zabrane svake trgovine s Engleskom i zapljene sve robe engleskog podrijetla. Englezi su na to odredili (7. I. 1807) blokadu svih obala Francuske, njezinih kolonija i njezinih saveznika. Daljnjom odredbom Engleska je naložila svim neutralnim brodovima, da pristanu u Londonu ili Gibraltaru, ondje iskrcaju robu i opet ukrcaju uz naplatu 25% vrijednosti. Napoleon je zauzvrat odredio, da se svaki brod, koji plati Englezima taksu, smatra neprijateljskim i podvrgava zapljeni.

Propisi suvremenoga međunarodnog prava 0 blokadi sadržani su u točki 4. Pariške deklaracije od 1856 i u čl. 1—21 Londonske pomorske deklaracije od 1909. Pariška deklaracija daje samo pravilo o efektivnosti: da bi bila obavezna, blokada treba da bude efektivna, t. j. održavana dovoljnim snagama, da se stvarno spriječi prilaz neprijateljskoj obali.

Londonska deklaracija propisuje uglavnom ovo: blokada se mora ograničiti na neprijateljske ili od neprijatelja okupirane luke ili obale (čl. 1). Može se dakle blokirati i vlastita luka ili obala, ako je u rukama neprijatelja, a isto tako i luka ili obala neutralne države, ako ju je neprijatelj zaposjeo ili ondje vodi ratne operacije (na pr. Egipat i Danska u II. svjetskom ratu). Ne smiju se blokirati neutralizirana područja, ulazi u međunarodne kanale ili rijeke, ako je koja od obalnih država te rijeke neutralna. Otvoreno more ne može se blokirati, ali dijelovi toga mora mogu se uključiti u blokirani prostor, ako je to potrebno za vršenje blokade. Čl. 5 Deklaracije određuje, da se blokada mora nepristrano primjenjivati prema različitim zastavama. Neki pisci, među njima Tomšič, smatraju, da je nepristranost u primjeni blokade uvjet za njezinu pravovaljanost, tako da blokada prestaje biti obavezna, ako se prekrši taj uvjet. Pritom se oni pozivaju na neke slučajeve iz prakse: brodovi Rolla (1807) i Franciska (1855). U posljednjem slučaju britanski Privy Council ukinuo je odluku o zapljeni navodeći među ostalim razlozima, da je zbog dopuštenih izuzetaka blokada pogađala samo neutralnu trgovinu. B. mora biti efektivna. Čl. 2 Londonske deklaracije ponavlja odredbu Pariške deklaracije od 1856, da blokadu treba održavati takvom snagom, koja će biti dovoljna, da se stvarno spriječi prilaz obali. Stvarnost blokade prosuđuje se po činjenicama od slučaja do slučaja (čl. 3). To znači, da se za blokadu moraju upotrebiti tolike snage, koliko je potrebno, da se probijanje blokade redovito spriječi i da je uzapćenje kod pokušaja probijanja blokade vrlo vjerojatno. Prema tome ne traži se, da blokadno brodovlje bude usidreno, nego može i krstariti. Kod uskih prilaza bit će dovoljan i jedan brod. Sudjelovanje mornarice bitno je za blokadu, ali se njezino djelovanje može dopuniti drugim sredstvima, na pr. vatrom kopnenih baterija, a u modernom ratu osobito i avijacijom. Budući da je svrha blokade spriječiti trgovački promet, ne bi se radi blokade mogle postavljati mine (uz upotrebu brodova), jer je Osma haška konvencija zabranila polaganje mina pred neprijateljskim obalama i lukama, ako mu je jedina svrha priječiti trgovački promet. Podmornice se također mogu upotrebiti za blokadu, ali se pritom moraju poštovati pravila, koja se primjenjuju, kad blokadu vrše površinski brodovi. Efektivnost, pa prema tome i blokada prestaje, ako blokadno brodovlje bude raspršeno neprijateljskom silom, elementarnom nepogodom ili drugom činjenicom; nadalje, ako napusti svoje mjesto s kojeg god razloga, na pr. zbog opasnosti od napadaja podmornica ili iz zraka, ako se povuče pred neprijateljem ili se udalji radi izvršenja nekog drugog zadatka. Ako se poslije toga želi opet provesti blokada, treba to izvesti na isti način, kao da se radi o prvom određivanju blokade (čl. 12). No blokada ne prestaje, ako se brodovlje samo prolazno udalji zbog lošeg vremena (čl. 4). Analogno tome blokada se samo prekida, ako brodovlje prolazno napusti svoje položaje zbog napadaja neprijatelja i borbe s njime, naravno, ukoliko se ta borba vodi zato, da se održe položaji u blokadnom prostoru, te blokadno brodovlje u tome i uspije. Londonska deklaracija nije usvojila mišljenje, da blokada ostaje efektivna, ako se brodovlje privremeno udalji radi progona broda, koji je pokušao probiti blokadu. Po čl. 6 Londonske deklaracije može zapovjednik blokadnih snaga dopustiti neutralnom ratnom brodu ulaz u blokiranu luku i izlaz iz nje, a po čl. 7 može neutralni brod ući u blokiranu luku i opet iz nje izaći, ako se nalazi u opasnosti, koja treba da bude konstatirana od strane blokadnih snaga, ali pritom ne smije ni iskrcati ni ukrcati nikakav teret. Ti slučajevi ne protive se zahtjevu o efektivnosti i nepristranosti blokade.

Daljnji je uvjet pravovaljanosti blokade deklaracija. To je naznačivanje mjesnog i vremenskog opsega blokade. Daje ju država, koja poduzima blokadu, ili u njezino ime zapovjedništvo operirajuće mornarice. U deklaraciji treba naznačiti vrijeme, kada započinje blokada, i zemljopisne granice blokirane obale (čl. 9). Ako nije dana deklaracija s navedenim podacima, blokada nije valjana, pa je potrebna nova propisna deklaracija (čl. 10). Deklaracija će često navesti rok, do kojega je neutralnim brodovima dopušten izlazak iz blokirane luke ili područja. Engleska, američka i japanska praksa poznaju t. zv. blokadu de facto, t. j. blokadu, koja je pravovaljana i bez notifikacije. Londonska deklaracija propisuje notifikaciju, koja se ima upraviti neutralnim državama diplomatskim putem, mjesnim vlastima blokiranog područja preko zapovjednika blokadnih snaga, a te vlasti treba da o tome obavijeste strane konzule, i napokon brodovima, koji se približe blokiranom području, ukoliko se predmnijeva, da ne znaju za blokadu (t. zv. specijalna notifikacija). Tu notifikaciju daje bilo koji oficir blokadnih snaga; blokadu upisuju u brodske knjige naznačivši dan i sat notifikacije, kao i geografsku poziciju broda u tom času (čl. 16). Notifikacija je potrebna i za prestanak blokade odlukom države, koja vrši blokadu.

Uz dosad opisane načine prestaje blokada i onda, ako se blokirana luka zauzme, tako da brodovi, koji bi poslije toga bili uzapćeni, moraju biti oslobođeni, makar subjektivno i postojala namjera probijanja blokade (slučaj broda Circassian 1864). Brod, koji pokuša probiti blokadu, iako je znao, da postoji blokada, i bude pritom uhvaćen, izvodi se zajedno s teretom sudu za pomorski ratni plijen, koji će donijeti odluku o »valjanom plijenu« (bonne prise). Teret ne pada pod zapljenu, ako njegov krcatelj dokaže, da nije znao ni mogao znati u času krčanja, da se namjerava probiti blokada. Uzapćenje se može izvršiti samo u akcionom području blokadnih jedinica ili u toku poduzetog i neprekinuto vođenog progona (čl. 20). Po engleskoj i američkoj praksi brod se može uzaptiti sve dok ne završi putovanje, za vrijeme kojeg je probio blokadu, t. j. dok se ne vrati u polaznu luku. Posada uzapćenog broda smije se zadržati do konca postupka, a onda se mora pustiti.

Moderni je rat s jedne strane otežao provođenje blokade, s druge je strane uveo nove načine ratovanja, koji daleko prelaze tehničke uvjete i koristi blokade. U I. i II. svjetskom ratu proglašeni su s obje strane prostrani dijelovi mora kao vojna područja, područja opasnosti ili zatvorena područja (military areas, Sperrgebiete) te se prijetilo štetnim posljedicama (zapljenom, čak i potapanjem) svakome brodu, koji bi se tu našao. Te mjere bile su s obje strane opravdavane kao represalije, a dublji im je uzrok u tome, što se ratovi sve više vode svim snagama zaraćenih naroda (totalni rat). One nisu blokada u smislu međunarodnog ratnog prava, a u odnosu na neutralce još jače pogađaju načelo slobode neutralne plovidbe, koja bi trebala biti samo toliko ograničena, koliko je to po međunarodnom pravu utvrđeno.

Praksa priznaje i t. zv. mirnu blokadu. Ta se blokada provodi kao sredstvo prisile ili represalija protiv neke države, s kojom država, koja vrši blokadu, nije u ratu. Za mirnu blokadu nema izrađenih posebnih pravila međunarodnog prava, pa se na nju primjenjuju načela i uvjeti ratne blokade. Smatra se, da mirna blokada ne smije dirati brodove trećih država, ali to dakako jako smanjuje djelotvornost mjere. Brodovi blokirane države, koji se zateku pri pokušaju probijanja blokade, smiju se uzaptiti, ali se moraju po završetku blokade vratiti zajedno s teretom. Vlasnik broda i tereta nema prava na naknadu štete. U sustavu Ujedinjenih Naroda mirna blokada kao nasilno i za održanje mira opasno sredstvo nije dopuštena, osim ako je provode Ujedinjeni Narodi kao sredstvo prisile protiv države, koja ugrožava ili je narušila mir.

LIT.: Malkin, Blockade in modern conditions, British Yearbook of international law, 1922—23; Tomšić, Vojno in nevtralnostno pravo, Ljubljana 1942; Radojković, Rat i međunarodno pravo, Beograd 1947; Colombos, A Treatise of the Law of Prize, 1949.J. A.

BLOKADA KAO RATNO SREDSTVO

Blokada je na moru imala uvijek veliko strateško značenje i, osim same bitke, najjače utjecala na ishod rata. Uspješna ekonomska blokada iscrpljuje protivnika i smanjuje njegov vojni potencijal. Zaraćena država blokira protivnika prvenstveno u namjeri, da neutralizira operativno djelovanje njegove flote i da time omogući svojoj floti potpunu slobodu akcije i iskorišćivanje pomorskih komunikacija. Istovremeno se blokadom nastoji onemogućiti protivnička pomorska trgovina. Blokada se u velikoj mjeri primjenjivala u doba brodova na jedra. Tako je za Napoleonovih ratova engleska flota mjesecima blokirala Brest i Toulon i onemogućila francuskoj floti gotovo svako kretanje, dok su Englezima bila otvorena sva mora za trgovinu i kolonijalnu ekspanziju. Takav način vršenja i održavanja dugotrajne blokade bio je moguć samo zato, što su brodovi na jedra mogli ostati na moru dugo vremena, a nisu postojala druga ratna sredstva, kojima bi se blokirani mogli oduprijeti sili blokade, osim otvorene bitke.

Pojavom prvih brodova na paru nije se mnogo izmijenio način vršenja blokade. Ti su brodovi imali prema brodovima na jedra, zbog velikog utroška goriva, znatno manji akcioni radijus, pa su zato blokirajuće sile nastojale, da u blizini luke ili predjela, koje blokiraju, podignu ili osvoje potrebne baze. Francuzi su u ratu protiv Pruske (1870—71) bili prisiljeni da prekinu blokadu pruske obale, jer nisu raspolagali bliskim bazama. U Španjolsko-američkom ratu (1898) Američani su prethodno osvojili luku Guantanamo na Kubi, da bi blokadom uspješnije zatvorili španjolsku eskadru u luci Santiago. Japanci su 1904—05 okupirali otoke Elliot ispred Port Arthura, da bi mogli uspješno blokirati rusku eskadru u Port Arthuru.

Usavršenjem oružja, brodskog pogona, brodogradnje i uopće vojne tehnike, u velikim je ratovima XX. st. način blokiranja izmijenjen iz temelja. Ofenzivna i defenzivna oružja, uglavnom torpeda, mine, i velik domet topova povećali su operativnu snagu ne samo sile, koja blokira, već i blokirane sile, pa je efektivnost blokade postajala sve manja. Od uže blokade prelazilo se sve više na t. zv. širu blokadu, t. j. oružja površinskih brodova ili podmornica u I. svjetskom ratu i uz njih avioni u II. svjetskom ratu prisilili su snage, koje blokiraju, da se drže izvan dometa tih oružja. U I. svjetskom ratu (1914—18) blokirala je engleska flota njemačku flotu širokom blokadom, a baza glavnoga dijela njezine flote bila je u Scapa Flowu na otocima Orkney. Blokadna linija zatvarala je sjeverni izlaz iz Sjevernog mora između otoka Shetland, Islanda i Norveške. Izlazi iz njemačkih luka zatvarani su sve većim brojem minskih polja, a ujedno je miniran i sjeverni izlaz najvećim dotada poznatim minskim poljem (100.000 mina). Na izlazima iz njemačkih luka vršile su podmornice promatračku službu i upotpunjivale sistem otvorene blokade. Doverski prolaz, odnosno Kanal la Manche, bio je zatvoren minama i patrolnim jedinicama. Engleska je na taj način uspjela skučiti djelovanje njemačke flote, osim podmornica, koje su probijale te zapreke, iako uz velike gubitke. Već je I. svjetski rat pokazao, da je zbog podmorničke opasnosti nepraktično vršiti preglede na otvorenu moru, a pojava aviona sa sve većim akcionim radijusom još je više otežala takav postupak.

Kao protumjera podmorničkom ratu (podmornička blokada) određeni su plovidbeni pravci, kojima je jedino smio prolaziti pomorski promet. Svi su se brodovi, pa i oni neutralni, upućivali u određene luke radi kontrole i pregleda tereta. Time je pomorska blokada, kao dio sveobuhvatne ekonomske blokade, dobila nov, suvremen oblik, koji se sastoji u nadzoru cjelokupnog pomorskog prometa, određujući mu plovidbene pravce prema stalnim kontrolnim uporištima. Pod tim uvjetima nastali su i odnosi prema neutralcima. Njihova mogućnost pomorskog saobraćaja postala je veoma skučena, jer su mjerila o prometu dobara, koja mogu poslužiti uvećanju neprijateljskog ratnog potencijala, postala mnogo stroža. Stoga su i neizbježni sporovi oko tumačenja i prilagođivanja starih načela novim prilikama i potrebama bili odraz novoga načina ratovanja.

Za vrijeme II. svjetskog rata provođenje ekonomske blokade bilo je pojednostavnjeno i izvedeno sa manje brodova. Neutralne su brodove upućivali u Kirkwall i Downs (poslije Weymouth i Falmouth), Gibraltar i Port Said, radi pregleda, a izdavanje posebnih dokumenata (Navycert) olakšalo je rad kontrole pomorske trgovine. Zbog priprema i osvajanja golemih teritorija i materijalnih rezervi u Evropi, Nijemci nisu osjetili djelovanje blokade tako brzo kao u I. svjetskom ratu. Kad su saveznički avioni razorili velik dio uređaja za sintetičku proizvodnju tekućeg goriva i kad su Nijemci izgubili izvore nafte u Rumunjskoj, pomanjkanje nafte i benzina zbog blokade imalo je odsudan utjecaj na njemački ratni potencijal i pobjedu Saveznika.

U najnovije vrijeme povodom sukoba u Koreji provedena su opet dva načina blokade: prema Korejskom poluotoku i prema kineskoj obali. Snage Ujedinjenih Naroda provele su potpunu blokadu Koreje od početka neprijateljstava, a zapovjednik general Mark Clark objavio je 28. IX. 1952 obrambenu zonu oko Korejskog poluotoka. Obrambena se zona prostirala 12 nm južno od ruske granice oko cijelog poluotoka do 12 nm južno od mandžurske granice, i u njoj je svaki brod bez obzira na nacionalnost bio podvrgnut pregledu.

Britanska vlada je zabranila svojim brodovima iznad 500 brt da plove u Kinu, ako nose terete, koji su specijalnom listom oglašeni, da imaju stratešku važnost.

LIT.: Oppenheim, International Law, II, 1935: Amiral Castex, Théories Stratégiques, Tome V, Paris 1936; J. Creswell, Sea Warfare from 1939—1945, London 1950.M. J.