BIZANTSKO CARSTVO je u svom razvoju usko povezano s poviješću svog glavnog grada Carigrada: nastaje onda, kad Carigrad postaje glavnim gradom carstva, a nestaje, kad Turci zauzimaju taj grad. B. c. (Istočnorimsko carstvo, Bizant) formalno je nasljednik starog Rimskog carstva (Imperium Romanum). No već u VII. st. razvija se iz te države — nasljednice sasvim nova državna tvorevina: mjesto antičko-rimskog ta država nosi izrazito grčko-kršćansko obilježje. B. c. se razvilo na temelju rimske baštine djelovanjem triju veoma važnih faktora: kršćanstva, helenizma i Istoka. Povijesni zadaci, koje je B. c. trebalo riješiti, nalazili su se na Istoku. Zapad je za nj poslije seobe naroda bio već unaprijed izgubljen. Baštinu je Rima na Zapadu preuzelo papinstvo i razne germanske države, koje su nastale na području nekadašnjeg Rimskog carstva. Zato su i svi imperijalistički pothvati Bizanta na Zapadu imali privremeno značenje, uključivši i velike pothvate Justinijana I. Da bi se učvrstilo carstvo, trebalo je na Istoku riješiti pitanje Perzijanaca, Bugara i Slavena. No najvažniji je zadatak carstva bio da stvori bedem protiv sve snažnijeg prodiranja islama. Gubitak sirijskih i afričkih pokrajina, kao i Italije, značio je samo unutrašnje učvršćenje Bizantskog carstva, on je stvarao od njega sve više izrazito grčku državu. Obično se uzima, da je B. c. formalno nastalo 395, kad je car Teodozije podijelio Rimsko carstvo na istočnu i zapadnu polovicu; granicu je tvorilo (otprilike) produženje linije Budimpešta-ušće Drave u Dunav. Ta će granica stoljećima igrati sudbonosnu ulogu u povijesti balkanskih naroda. Neposredno nakon diobe carstva provališe pod Alarihom Zapadni Goti, foederati (saveznici) Rimskog carstva pustošeći Makedoniju, Ilirik i Grčku. Suzbio ih je German Stiliho, u službi Zapadnorimskog carstva. Tako je prošla ta prva opasnost za B. c. Teodozije II. (u prvoj polovini V. st.) veže uz B. c. čvrsto, barem u kulturnom pogledu, Armeniju. S Perzijom sklapa trgovački ugovor, koji je bizantskim trgovcima omogućio trgovanje na istoku sve do Artaksate i Nisibisa. U to je vrijeme vandalska flota pljačkala obale Sredozemnog mora i nastojala da se učvrsti i na Siciliji. Flota, koja je poslana protiv Vandala, sklopi s njima ugovor. Tako su barem privremeno uklonjene opasnosti, koje su prijetile Bizantu. Kad je 476 German Odoakar uspio srušiti Zapadnorimsko carstvo, postaje Bizant i pravnim nasljednikom čitavog Rimskog carstva. I carskom romantiku Justinijanu I. lebdjela je pred očima ideja Rimskog carstva. God. 533 uspije Bizantu iskrcati bez pomorske bitke svoje trupe južno od Kartage i srušiti vandalsko kraljevstvo »kopna i mora« (sjeverna Afrika, Sicilija, Sardinija, Korzika, Baleari). Doskora osvaja vojskovođa Belizar istočnogotsku državu u Italiji, pa Italija postaje provincija (egzarhat) Istočnorimskog carstva. U to su doba osvojene i zapadnogotske obale u Španjolskoj. Unutrašnji neredi i opasnost od Perzijanaca zasjenjuju, međutim, sve te uspjehe, kojima se pridružuje i procvat na kulturnom polju: novi polet u umjetnosti (Aja Sofija u Carigradu) i stvaranje zakonika Corpus iuris civilis. U Justinijanovo vrijeme dolazi i do velikog procvata u trgovini: grade se nove ceste i mostovi, u Evropu se presađuje manufaktura svile. Za njegovih nasljednika međutim država naglo slabi: 568 upadaju u Italiju Langobardi, i pod bizantskom, vlašću ostaje samo Kalabrija, Napulj, Mleci i Ravena; istočnu granicu carstva ugrožavaju Perzijanci, a sjevernu Slaveni, Bugari i Avari. Poslije se Bizant povlači u svoje uže granice i pomalo se pretvara u izrazito grčku državu. Iako je Heraklije (610—41) uspio pobijediti Perzijance, morao je uzmaci pred Arapima i prepustiti im Siriju i Egipat. Istodobno naseljavaju bizantske zemlje na Balkanu malo po malo Slaveni i Bugari priznavajući formalno suverenitet Bizanta. Iako je Bizant, osvojivši za Justinijana I. Afriku, dobio premoć na Sredozemlju, nije uočio, da je za održanje carstva potrebna jaka mornarica. O njoj se počela voditi briga tek onda, kad se na horizontu pokazala opasnost od Arapa: oni osvajaju 636 Siriju, 641 Egipat, 649 Cipar, 654 Rod, i tako im je bio otvoren put prema Carigradu. Za Muavije napadaju Arapi Malu Aziju, Afriku i Siciliju, a njihova flota dolazi i pred sam Carigrad (prve opsade 672—78). Nakon dugotrajnog opsjedanja, oni se povlače, jer ih je pobijedila tehnika: Bizantinci su naime upotrebili t. zv. grčku vatru. (God. 718 ponovit će Arapi opsadu, opet bez uspjeha). Da bi spriječio prodor Arapa, Justinijan II. naseljuje u blizini Helesponta kao graničare balkanske zarobljenike Slavene. Ovi su, međutim, prvom prilikom prešli k Arapima. U početku VIII. st. Bizant je trpio ne samo od vanjskih neprijatelja, nego i od unutrašnjih smutnja (pobuna flote, koja je trebala operirati protiv Herzona; dinastička pitanja). Ipak se flota za Anastazija II. povećala; sjedište joj je bilo u Carigradu. Čitava je bizantska pomorska snaga (karabisianoi) stajala pod zapovjedništvom admirala (strategos). Njemu su podređena dva drungariosa, koji stoje na čelu kibireotske i dodekaneške pomorske provincije. Potpuno nezavisne od njih bile su pomorske jedinice sa sjedištem u Carigradu. Kasnije su se kibireotska i dodekaneška provincija u komandnom pogledu sasvim osamostalile. S Leonom III. dolazi na bizantsko prijestolje negrčka dinastija: njegova i slijedeće grčke dinastije, koje su vladale Bizantom preko 300 godina, ponovo su osigurale carstvu vodeći položaj među evropskim državama. Leon III. je uspio učvrstiti položaj Bizanta ne samo s obzirom na vanjsku politiku, nego i unutrašnju politiku. Seljačke odnose regulirao je njegov nomos georgikos u pravcu polaganog ukidanja kolonata: do tih je promjena došlo uglavnom pod utjecajem Slavena, koji su se naselili na Balkanu. Nomos nautikos dao je određene propise za trgovinu. Uređenje provincija, koje je započelo već za Justinijana, dobilo je sada svoju konačnu formu: građanska i vojnička vlast čvrsto su povezane u jednoj ruci. Međutim se Leon III. zapleo u teške vjerske borbe, kojima je bio povod njegov prvi dekret protiv poštivanja svetačkih slika (726). Borba između ikonoklasta (protivnika poštivanja svetačkih slika) i ikonodula (poštovalaca tih slika) trajala je preko sto godina i završila za carice Teodore u korist ikonodula. Ta je borba bila vanjski odraz suprotnosti između orijentalnog duha i grčko-rimskoga shvaćanja. U Grčkoj i na Cikladima došlo je u toj borbi do otvorene pobune; proglašen je protucar, i pobunjenička je flota osvanula pred Carigradom. Leon je, međutim, uspio uspostaviti mir. Golemo mnoštvo monaha prebjeglo je tom prilikom u južnu Italiju i naselilo se uglavnom u gradovima Amalfi, Bari, Barletta, Otranto i Salerno. Time je bilo praktički provedeno crkveno priključenje južne Italije Bizantu. Za Leonovih nasljednika Bizant ratuje uglavnom uspješno protiv Bugara, makedonsko-tesalskih Slavena i Arapa, dok nije došlo do dinastičkih smutnja i dvorskih intriga, koje su postigle vrhunac za carice Irene. Te unutrašnje prilike dovode do teških posljedica u borbama protiv Saracena i Bugara. Kad je 800 papa Leon III. okrunio u Rimu Karla Velikoga krunom rimskog cara, bio je to za Bizant konačan znak, da na Zapadu nema više ništa tražiti: bizantska delegacija došla je doduše pozdraviti Karla Velikoga u Aachen 802, ali se Bizant, međutim, još uvijek očajnički bori za posjede na Zapadu. I doista, ugovorom u Königshofenu Karlo Veliki priznaje Bizantu suverenitet u južnoj Italiji, Veneciji, Istri i Dalmaciji. Tim prividnim uspjesima na Zapadu odgovaraju neuspjesi u borbi protiv Arapa i Bugara (osobito za kana Kruma). Za Mihajla II. zaposješe Arapi Kretu (827), a nešto kasnije osvojiše Siciliju: sa te dvije strateški neobično važne točke Arapi su teško ugrozili Bizant. Oko polovine IX. st. pojavio se još jedan novi neprijatelj: bili su to Rusi, koji su se spuštali Dnjeprom i pljačkali sjeverne obale Male Azije. God. 860 osvanuše na svojim primitivnim brodicama i pred Carigradom, ali se povukoše. Aktivnost carigradskog patrijarha među balkanskim Slavenima (krštenje Bugara), ikonoklastičke borbe, a u prvom redu pitanja jurisdikcije, dovode za patrijarha Fotija (867) do sve većih suprotnosti između Rima i Carigrada. Bazilije I. ponovo se uspješno bori protiv Arapa, koji su osvojivši Maltu, imali pod svojom kontrolom morski put između istočnog i zapadnog Sredozemlja. Bizant je sada vladao zapravo samo dijelom južne Italije, jer je Ravenu izgubio još oko polovine VIII. st., a Mleci su se u toku IX. st. potpuno osamostalili. Osvajanjem Baria s flotom od 400 brodova i drugim akcijama mornarice, Bizant postaje ponovo gospodar Jadranskoga mora. Bizantska flota kontrolira sada i Egeju, a 853 dolazi čak do pred Egipat. Bazilijev nasljednik Leon VI. ratovao je bez uspjeha s jedne strane protiv Arapa na Siciliji i u južnoj Italiji, a s druge protiv bugarskog cara Simeona. Pod Bazilijem I. i Leonom VI. dolazi do reorganizacije bizantske flote, koju su bizantski carevi počevši od Leona III., potpuno zanemarili. Flota se sada dijeli na carsku (basilikon ploimon) sa sjedištem u Carigradu i na tematske flote (thematikon ploimon), koje nisu samostalne, već su podređene strategu pomorskih snaga. U to vrijeme, a i kasnije, bilo je više takvih pomorskih tema: kibireotska, samoska, egejska i heladska. Vjerojatno su, barem neko vrijeme, bile posebne pomorske teme još i kefalonijska (s područnim flotama dalmatinskom i mletačkom), sardinska, sicilska (s područnim flotama Napulja i Kalabrije) i nauplijska. Ta velika flota davala je Bizantu još u X. i XI. st. dominantan položaj u Sredozemlju. Usprkos tome, mnoge bizantske pomorske akcije ne uspijevaju: arapski gusari iz Tripolisa u Siriji pljačkaju bizantske posjede, a ni Leonov pohod protiv Krete ne donosi rezultata, iako je bila stavljena u pokret jaka flota (carska: 60 dromona, svaka sa 230 veslača i 70 vojnika, i 40 pamfila, svaka sa 160, odnosno 130 ljudi posade; kibireotska: 15 dromona, svaka sa 230 veslača i 60 vojnika, i 16 pamfila, sa 2260 ljudi posade; samoska: 10 dromona sa 3000 veslača i vojnika i 12 pamfila sa 1680 ljudi posade; egejska: 10 dromona sa 3000 veslača i vojnika, te 7 pamfila sa 1000 ljudi posade; heladska: 10 dromona sa 3000 veslača i vojnika). Istodobno nanose i Bugari težak poraz Bizantu. God. 913 ponovo su osvanuli pred zidinama Carigrada. Nekoliko decenija poslije osvanu i Rusi s velikom flotom pred Carigradom, ali je ta akcija ostala bez uspjeha. Kad je, međutim, Igorova udovica 945 pokrštena u Carigradu, nastaje novo razdoblje infiltracije bizantske kulture u Rusiji. Ponovni uspon Bizanta počinje oko polovine X. st. za Nikefora II. Foke. On osvoji Kretu, koja ostaje u vlasti Bizanta do 1204 (poslije toga dolazi pod Mlečane, a 1669 pod Turke), zatim Cipar, Ciliciju i sjevernu Siriju. Ali nova opasnost zaprijeti od kijevskog kneza Svjatoslava, koji je zasjeo u Bugarskoj sjeverno od Balkana, da bi se domogao mora. Car Ivan Cimisko pođe 972 protiv njega uz sudjelovanje flote, koja je plovila Dunavom. Svjatoslav se morao povući, a Bugarska dolazi opet pod vlast Bizanta. Nakon sretnih operacija u Siriji podloži Bazilije II. i Samujlovu makedonsku državu (u početku XI. st.). Istodobno sretno ratuje i protiv kijevskog kneza Vladimira, koji je zauzeo važan bizantski trgovački grad Herzon na sjevernoj obali Crnog mora (Ponta), te učvršćuje bizantsku vlast u Kalabriji i Apuliji. Sad se granice bizantske države protežu od Armenije do Jadrana. Poslije Bazilija II. proživljava Bizant teške dane. Na prijestolju sjede slabi vladari, a veliki feudalci razdiru jedinstvo države. To stanje spasava nekoliko sposobnih vojskovođa. Čitavo je XI. st. ispunjeno borbama protiv Pečenega, Normana i Turaka, a ostaju otvorena i pitanja slavenskih država na Balkanu i Arapa. Privremeni uspjesi na Siciliji 1037, flotna demonstracija Bizanta pred Aleksandrijom, uništenje ruske flote kod Rumili Feneri na Bosporu — sve je to bez većeg značenja. Za Nikefora III., potkraj XI. st., Bizant drži samo dio Male Azije; južna je Italija normanska; od Dunava do Balkana sjede Pečenezi; u Makedoniji je još uvijek živ duh samostalnosti; veze s hrvatskom i srpskom državom popuštaju, Dalmacijom gospoduju Mleci, a Albaniju ugrožavaju Normani. U to vrijeme bizantska flota, kojoj je na čelu admiral (megas dux), sve više propada; carstvo ovisi uvelike o mletačkoj mornarici, ali je zato prisiljeno davati Mlecima sve veće trgovačke koncesije. U XII. st. opasnost je od Normana sve veća, a istodobno se javljaju kao novi neprijatelji i Madžari, dok ekonomska snaga Mletaka sve više raste. Međutim bizantska vojska, koju dijelom popunjuju domaća vlastela, a dijelom je plaćenička, postaje nesigurna u času, kad slabi carski autoritet. Usto se za Aleksija I. Komnena pojavljuju prve nedisciplinirane križarske čete Petra od Amiensa. Križari u prvoj vojni formalno polažu prisegu vjernosti Aleksiju (1096), i on ih sa svojim brodovima prebacuje u Aziju. Praktično su, međutim, područja, koja su oni osvojili, za Bizant izgubljena. Njemu prijeti sve veća opasnost: za Manuela I. nanose mu Seldžuci težak poraz (1176), a na Balkanu dižu ustanak Bugari. U početku XIII. st. dolazi do četvrte križarske vojne, koja je prvobitno imala cilj da osvoji Egipat. Međutim su Mleci, koji za taj pothvat daju flotu, u dobrim odnosima s Egiptom kao posrednikom azijske trgovine. Zato dužd Enrico Dandolo, neprijatelj Bizanta, usmjeruje pohod u pravcu Carigrada: izlika mu je vraćanje na prijestolje legitimnog cara Isaka II. Angela. Carigrad je osvojen 1204, i stvoreno je Latinsko carstvo. Mleci su od toga imali velike koristi: dobili su obalno područje od Adrianopola do Propontide, obalu od Perinta do Sestosa, otoke Egejskog mora s Kretom, velik dio Peloponeza i obalu nasuprot jonskim otocima i dalje sjever sve do Drača. U Grčkoj stvara se niz latinskih kraljevina, odnosno kneževina (Solun, Atena, Aheja, Tebe). Od razbijenog Bizantskog carstva preostaše tri oaze: Trapezuntsko carstvo na Crnom moru, Nikejsko carstvo u Maloj Aziji i Epirska despotovina. Iz tih se oaza vodi borba protiv Latinskog carstva. Teodor Laskaris, nicejski car, imao je i flotu, koja je operirala Egejskim morem. Pothvati Niceje, Epira i Bugara brzo bi srušili Latinsko carstvo, da nije došlo do odviše otvorenih sukoba između Niceje i Epira. Međutim, moć Nicejskog carstva raste sve više: uz Bugare, saveznici su mu Genova i Pisa (stari suparnici Mletaka), kojima je Niceja dala isključivo pravo trgovanja u bizantskim vodama, dok su Mlečani bili isključeni iz tog trgovanja. Konačno 1261 osvaja nicejski car Mihajlo VIII. Paleolog Carigrad. On tako obnavlja B. c., koje se, međutim, nije više nikada diglo do prijašnje moći. U doba Paleologa i bizantska flota, iako dosta malena, postaje prilično aktivna, a njezin megas dux zauzima važan položaj u carstvu. No državu i dalje ugrožavaju Turci na Istoku, Srbi na Balkanu, Mlečani na Egejskom moru, a građanski ratovi u unutrašnjosti. U početku XIV. st. turska flota već pljačka Grčku, a na Balkanu opasno prijeti srpski car Dušan. Bizant drži sada pod svojom vlašću na Balkanskom poluotoku samo trakijski trokut s Carigradom, Solun i Halkidiku, dijelove Tesalije i Epira, i despotat u Misitri. U toku XIV. st. zauzimaju Turci bizantske posjede u Aziji i prelaze već polovinom istoga stoljeća na Balkan. Njihova osvajanja (Srbija, Bugarska) znače polagano uklještenje ostataka Bizantskog carstva, a Manuel II. Paleolog traži pomoć na Zapadu. Život Bizantskog carstva produžuje neko vrijeme opasnost od Mongola, koji ugrožavaju Turke (1402 Bajazid je poražen kod Angore-Ankara). Nakon raspada mongolske države Turci se oporavljaju, i već 1422 prvi put opsjedaju Carigrad. Ivan VIII. Paleolog pristaje čak i na uniju sa zapadnom crkvom (1439) u nadi, da će ga Zapad obraniti od Turaka. Međutim, ne pomaže više nikakva pomoć. Konstantin IX. Paleolog, prepušten samom sebi, odluči braniti Carigrad (1453). Raspolaže svega sa 9000 vojnika i sa dva broda, koja su mu dovezla pojačanje od još 700 ljudi. Oduševljenja međutim za borbu nije bilo, jer je narod volio živjeti »pod Turcima negoli pod Latinima«. Turci iste godine osvojiše Carigrad, i time je praktički nestalo Bizantsko carstvo. Brojni su unutrašnji faktori sistematski uništavali bizantsku državu čitavo jedno tisućljeće: okrutni porezni sistem u pokrajinama, despotska vladavina careva uz komplicirani birokratski aparat, orijentalni dvor kao žarište intriga i neriješeno pitanje naslijeđa na prijestolju, teške borbe zbog posve crkveno-dogmatskih pitanja i t. d. Pa ipak se carstvo održalo čitavo tisućljeće, zahvaljujući drugim jačim, konstruktivnim faktorima. Bizant je bio nosilac visoke civilizacije. Pod njegov su jaki utjecaj morali pasti narodi, koje su valovi seobe naroda bacili u sferu Bizanta. Svijest o pripadnosti toj kulturnoj sferi jačala je otpornu snagu protiv nadiranja islama. Čvrstu potporu toj civilizaciji davala je razmjerno dobra domaća vojska i strani plaćenici, dobro organizirana i povremeno jaka mornarica, koja je carstvu omogućila da gospodari Sredozemnim morem. Tome se pridružuje izvrstan strateški položaj glavnog grada s jakim utvrdama. Centralizam u upravi i dobra diplomacija s dugom tradicijom (kojoj su ravne, možda, jedino papinska i mletačka diplomacija) dopriniješe veoma mnogo održanju carstva. Svim se tim faktorima konačno pridružuje i moć crkve, koja stoji u službi države i izjednačuje svoje interese s državnima. B. c. izvršilo je u povijesti Evrope velik kulturni zadatak. Vršilo je graničarsku službu prema Istoku i tako omogućilo novostvorenim evropskim državama relativno miran kulturni razvoj. Poprimivši neke kulturne elemente Istoka (osobito Armenije), carstvo je na temelju helenističko-rimske kulture i kršćanstva stvorilo novu kulturu; pod utjecajem te kulture stajala su golema područja od Armenije preko Grčke i drugih zemalja Balkanskog poluotoka do Italije i Rusije. Konačno je Bizant vršio važnu posredničku ulogu, kad je kulturnu baštinu antike (pravne zasade, oblike državne uprave, likovnu umjetnost, književnost, filozofiju) dao u naslijeđe evropskom Novom vijeku.

Trgovina Bizantskog carstva premašuje u ranom Srednjem vijeku trgovinu evropskog Zapada i u pogledu intenziteta i u pogledu svog akcionog radijusa. Bizantski zlatni solid (težak otprilike 4,5 g), što ga je prvi počeo kovati Konstantin Veliki, bio je u čitavom Srednjem vijeku trgovački novac Istoka, a do XIII. st. i Zapada. B. je održavao osobito jake trgovačke veze s Egiptom, odakle je uvozio žito, papir i staklenu robu, a i sa Sirijom, koja mu je dobavljala platno, ulje i vino. U Siriji su osim toga postojale bojadisaonice purpura, tvornice stakla (u Sidonu) i tvornice svilenih tkanina; svu tu luksusnu robu trošio je Bizant u velikim količinama. Tek nakon Justinijana počinju se i na području Bizatskog carstva proizvoditi svilene tkanine. S druge strane, B. je izvozio svoje proizvode (posebice zlatni i srebrni brokat, svilu, sagove i metalnu robu), koji su bili mnogo traženi i na Zapadu. Carigrad je bio nekoliko stoljeća najjači trgovački centar svijeta. Ovdje su se stjecali najvažniji morski i kopneni trgovački putovi. Ovamo su dolazili brodovi i trgovci iz Rusije, podunavskih zemalja, Indije, zapadnog Sredozemlja i Dalekog Istoka. Pojavom Arapa, koji najprije zauzeše Siriju i Egipat, počinje slabiti trgovina Bizanta. Arapi pokazuju sve više svoje trgovačke sposobnosti, i odjednom nalazimo arapski novac kao trgovački novac čak u Rusiji i u baltičkim zemljama. U IX. st. održavaju se bogati sajmovi u Alepu, Trebizondi, Antiohiji i dr. Ti su sajmovi stjecište osobito za armenske, arapske i bizantske trgovce. U X. st., kad je ponovo ojačala vlast Bizanta u Antiohiji, Ciliciji, Cipru, Kreti i južnoj Italiji, oživljava i bizantska trgovina. Sada se osobito živo povezuju bizantski i arapski trgovci. Ta oživljena trgovina nije, dakako, ni izdaleka onako živa, kao u stoljećima prije toga. Arapi su sada u trgovini već tako jaki, da ih B. ne može istisnuti iz konkurencije. Istodobno i trgovina u Rusiji prelazi iz bizantskih u ruske ruke. No najjači udarac bizantskoj trgovini zadaju talijanski gradovi. Tome ima više uzroka. B. je uveo vrlo visoke carine na izvoznu robu, a neke je grane industrije proglasio državnim monopolom. Osim toga, talijanski su gradovi imali kao zaleđe industrijski nerazvijene države Zapada, u koje bizantski trgovci nisu dolazili. Tako su te države postale unosna tržišta za talijanske gradove. Položaj je tih gradova bio izvrstan: formalno stajali su pod suverenitetom Bizanta, a ustvari su bili potpuno slobodni. Iako su u početku bili samo posrednici bizantske trgovine, ipak su u toku vremena postali njeni gospodari. To je postigao najprije Amalfi, onda Pisa, Genova i Mleci. Ti gradovi preuzimaju bizantsku trgovinu s istočnim i zapadnim Sredozemljem, a osobito s arapskom Španjolskom. Tako su Sredozemnom trgovinom vladali talijanski gradovi, a Arapi su bili posrednici razmjene robe između kineskoga indijskog, arapskog i bizantskog prometnog područja. Bizantska trgovina gubila je sve više tlo pod nogama. Njezina je sudbonosna godina bila 1082, kad je B., pritisnut od Seldžuka i Normana, morao dati Mlecima velike povlastice: oprost od carina na čitavom bizantskom području, a u Carigradu posebnu četvrt. Odsada je B. gospodarski potpuno ovisan o Mlecima. Kad je Mihajlo Paleolog srušio Latinsko carstvo, javljaju se mjesto Mletaka Genovežani kao trgovci na Crnom moru. Položaj se za Bizant time nije ništa promijenio. B. u svjetskoj trgovini više ne znači gotovo ništa.

Bizantsko carstvo i Južni Slaveni. Za cara Justina dolazi u početku VI. st. do prvih upada Anta na bizantsko područje. Oni često navaljuju i pljačkaju u savezu s Bugarima, a 540 dopiru i do Carigrada. Upadi Slavena i Anta traju čitavo VI. st. i zahvaćaju sve veća područja: Ilirik, Trakiju, Grčku. Već čujemo i o pobjedama nad bizantskom vojskom, o opsadama Soluna i prodiranju Slavena sve do Carigrada. U to vrijeme ima Slavena i Anta i u bizantskoj službi: Prokopije govori i o njihovoj službi u bizantskom konjaništvu u Italiji. Pokušaj naseljivanja Slavena na bizantskom području očituje se u njihovu boravku u Iliriku, Trakiji, Tesaliji i Grčkoj (579/83). Vraćaju se preko Dunava samo zbog navale Anta na Sklaviniju. Zbog toga sklapaju Slaveni savez s Avarima, i od 584 sve su češći avarsko-slavenski upadi na bizantsko područje. U ratu protiv Slavena i Avara (592—602) Bizant nije uspio zadržati svoju granicu na Dunavu. A kad se car Heraklije zaratio s Perzijom, otvoriše se Slavenima vrata na Balkanski poluotok. Oko 614 zauzeli su zajedno s Avarima veći dio rimske Dalmacije, oko 615 naselili su već Trakiju i Makedoniju, napali Solun s kopna i mora, a u Grčkoj prodrli do Peloponeza. Bizantu je ostao u Evropi samo Carigrad s dijelom istočne Trakije, a na Jadranskom moru otoci Rab, Krk i Osor, na kopnu gradovi Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik, Kotor i Drač, te Istra. God. 626 sudjeluju Slaveni s lakim čamcima u opsadi Carigrada zajedno s Avarima i Perzijancima. U toku VII. st. gubi Bizant sve više svoje pozicije na Balkanskom poluotoku i 682 mora priznati bugarsku državu. U VII. i VIII. st. seli Bizant Slavene iz Grčke u svoje teme u Maloj Aziji. Mirom u Aachenu 812 odriče se istočne obale Jadrana, zadržavši samo temu Dalmaciju (Krk, Osor, Rab, Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik i Kotor) i mletački dukat. Za opsade Baria (870—71) bizantsko brodovlje pljačka hrvatsku obalu, a nešto kasnije knez Zdeslav priznaje vrhovnu vlast Bizanta u Hrvatskoj. U početku X. st. dobiva hrvatski kralj Tomislav kao saveznik Bizanta upravu nad dalmatinskim gradovima. God. 971 pokori Bizant Bugarsku, ali zato nekoliko godina kasnije gubi makedonske Slavene, koji pod Samuilom osnovaše veliku državu: ona obuhvaća čitav Balkanski poluotok, izuzevši Hrvatsku, područje Carigrada i Soluna, te srednju i južnu Grčku. Na početku XI. st. položaj je Bizanta na Balkanskom poluotoku ojačao. Makedonija postaje bizantska tema, a njeno greciziranje brzo napreduje. Bizantski suverenitet priznaju sada i Hrvati i Srbi, samo kod Hrvata traje to stanje kratko i ne ostavlja većih posljedica. Nešto kasnije oslobađa se bizantskog gospodstva Zeta s Travunjom i Zahumljem. Potkraj XI. st. vodstvo u borbi protiv Bizanta preuzima Raška, a istodobno Bizant dopušta Normanima da zauzmu Dalmaciju. Iako je Bizant (1072) ugušio ustanak u Makedoniji, pojedinačni ustanci traju i dalje. U početku XII. st. prepušta Bizant Dalmaciju čas ugarskom kralju Kolomanu, čas Mlecima. Srbi u borbi protiv Bizanta postaju saveznici Madžara, ali dinastičke borbe srpskih vladara otupljuju oštricu borbenosti. I dok Manuel Komnen oko polovice XII. st. provaljuje u Ugarsku i Hrvatsku (Biograd, Šibenik), dotle Uroš II. priznaje njegov suverenitet, a u tome ga slijedi i Stefan Nemanja. Potkraj stoljeća dižu Bugari ustanak protiv Bizanta, a u Makedoniji ustaje Dobromir Hrs. God. 1190 zauzima Stefan Nemanja ponovo neke bizantske gradove u okolici Strume, ali je konačno potučen od Bizanta. U XIII. st. područje se srpske države sve više širi na račun Bizanta. Kralj Milutin osigurava 1282 svoju vlast u sjevernoj Makedoniji, zatim u zapadnoj, pa prodire i dalje duboko u bizantsko područje. Već u početku XIV. st. Srbija je najjača država na Balkanu, a Bizant je sav rastrgan. Stefan Dečanski porazi bizantske saveznike Bugare kod Velbužda (1330) i priprema teren za Dušana. Ovaj počinje osvajati grčke gradove u Makedoniji i dopire do Soluna, a 1348 zauzima Epir i Tesaliju: pred očima mu lebdi ideja o velikom srpsko-grčkom carstvu kao nasljedniku Bizanta. Za Dušanovih nasljednika dolazi do dinastičkih borba, u kojima se država raspada, a neka se područja (Tesalija) vraćaju opet pod bizantsku vlast. Zbog sve veće opasnosti od Turaka pokušava despot istočne Makedonije Jovan Uglješa stvoriti koaliciju balkanskih zemalja protiv Turaka; imajući pred očima taj cilj, prihvaća čak i izmirenje s carigradskom patrijaršijom. No i ta akcija prođe bez osobita uspjeha. Turci sve više i napreduju i bitkom na Marici (1371) učvršćuju svoju vlast na Balkanu.

Povijest Južnih Slavena stoljećima je usko povezana s poviješću Bizanta. Zato je i utjecaj bizantske kulture na kulturu Južnih Slavena veoma jak. On se očituje u prvom redu na crkvenom području, a osobito na području likovnih umjetnosti. To dokazuju brojni arhitektonski spomenici u Poreču, Kotoru, Makedoniji (Ohrid, Matejić i dr.), Srbiji (Ravanica, Kruševac, Kalenić i dr.), Bugarskoj (Poganovo, Trnovo i dr.); mnogi od tih spomenika imaju bogatu dekoraciju fresaka i mozaika. O utjecaju bizantske umjetnosti na Dalmaciju svjedoče, osim nešto plastike (Split, Koločep i dr.), i bezbrojne ikone, izrađene u Dalmaciji; neki učenjaci misle, da je Dalmacija bila posrednik kod prenošenja u Rusiju tipova iz italsko-kretske škole u Mlecima. Nakit ranog Srednjeg vijeka kod Južnih Slavena, kako to pokazuju nalazi, stajao je također pod jakim utjecajem Bizanta. Bizantska crkvena muzika odrazila se posebice u crkvenoj muzici kod Srba i Bugara, a pod konac XII. st. nalazimo tragove bizantske svjetovne muzike i u Dubrovniku. Mnoge pravne uredbe nose pečat Bizanta (stari srpski nomokanoni). Isto je tako originalna i prijevodna literatura (Legenda o Varlaamu i Joasafu) kod Južnih Slavena u mnogom ovisna o bizantskoj. Kod toga treba naglasiti, da su Bizantinci (Solunjani) braća Ćiril i Metodije oko polovice IX. st. postavili temelje slavenskoj književnosti i uvođenjem slavenskog jezika u crkvu stvorili Slavenima na Balkanu mogućnost samostalnog kulturnog razvitka. Tako je bizantska civilizacija svestrano oblikovala kulturu Južnih Slavena, utjecala na privredni život (u Hrvatskoj su bizantski solidi bili do XIII. st. jedini zlatni novac), bila često uzor vojnog i administrativnog uređenja, formirala agrarne prilike i pravne odredbe te davala biljeg društvenom životu.

LIT.: F. Gfrörer, Byzantinische Geschichten, I—III, Graz 1872—77; G. Manojlović, Jadransko pomorje IX. st. u svijetlu istočnorimske (bizantinske) povijesti, Rad JA, knj. 150, str. 1—102; C. Errard-Gayet, L’art byzantin d’après les monuments de l’Italie, de l’Istrie et de la Dalmatie, I—IV, Poreč 1904; G. Millet, L’ancien art serbe: les églises, Pariz 1919; S. Runciman, Byzantine civilisation, London 1932; Ch. Diehl, Histoire de l’Empire byzantin, Pariz 1934; B. Dudan, Il dominio Veneto di Levante, Bologna 1938; E. Zechlin, Maritime Weltgeschichte, Hamburg 1947; Historija naroda Jugoslavije, I, Zagreb 1953.M. Šr.