BIOCENOZE MORA. Odavna je utvrđeno, da se život odvija samo u zajednicama raznovrsnih organizama (Thienemann). Takve se biologijske zajednice raznovrsnih živih bića, koje borave na području s jednoličnim fizičkim i kemijskim uvjetima, nazivaju biocenoze. Svaka biocenoza pretpostavlja četiri uvjeta: stalan biotop, naselje više biljnih, odnosno životinjskih vrsta i individua, međusobna zavisnost biotopa i naselja te organizama unutar samog naselja i konačno održavanje stalnog ekvilibrija.

Svaka biocenoza ima, prije svega, svoj poseban i stalan biotop. To je neko područje, prostor ili areal, koji pokazuje u određenim granicama stalnu fizičku i kemijsku narav (u moru: stalnu vrstu dna, približno stalnu visinu i kolebanje temperature, slanosti i t. d.). On omogućuje svojim fizičkim i kemijskim osobinama nekom broju biljnih i životinjskih vrsta i individua da se na njemu nasele, i tako se ispunjava drugi bitan preduvjet za postanak biocenoze. Prema tome se u biocenozi udružuju različne biljne i životinjske vrste, dok se u t. zv. socijalnim životinjskim zadrugama ili socijacijama udružuju jedinke iste vrste (socijacije mravi, pčela i termita). — Biotop djeluje pomoću svojih fiziografskih ili abiotskih uvjeta izborno (selektivno), t. j. on omogućuje samo nekim vrstama i izvjesnom broju njihovih jedinki da na njemu žive. Tako, na pr., biotop muljevitog dna omogućuje naselje nekih organizama, koji ne mogu živjeti na kamenitom, pješčanom ili bilo kojem drugom biotopu. Prema tome svaki biotop ima svoje značajne vrste, po kojima se biocenoza obično i naziva. Pored tih značajnih vrsta svaki biotop može još sadržavati manji ili veći broj vrsta, koje dolaze i u raznim drugim biotopima i prema tome nisu ni za jedan značajne. Što su u biotopu uvjeti za život povoljniji (ishrana, temperatura, svijetlo i t. d.), to je on pristupačniji većem broju vrsta i individua. Nasuprot tome, biotop sa skrajnje nepovoljnim uvjetima života omogućuje naselje samo malenog broja vrsta. Zbog toga su biocenoze daleko bogatije vrstama u plitkom obalnom nego u dubokomorskom bentalu, a isto tako su mnogo bogatije u području tropskog ili suptropskog litorala nego u arktičkim ili subarktičkim regijama. Treće obilježje svake biocenoze je međusobna zavisnost i jedinstvo biotopa i naselja, a također i raznih članova naselja. Međusobna zavisnost i jedinstvo biotopa i naselja očituje se u tome, što članovi naselja imaju morfologijske i biologijske osobine, koje ih čine sposobnima da se održavaju u biotopu. Tako na pr. stanovnici mekanog mulja imaju često duge ekstremitete, na koje se prenosi tjelesna težina, a to sprečava upadanje tijela u mulj. S druge strane stanovnici biotopa vrše znatan utjecaj na promjenu njegove naravi, t. j. na izmjenu fizičkih i kemijskih uvjeta životne sredine. Zavisnost postoji i među samim članovima naselja, jer se oni često među sobom uvjetuju time što jedni drugima daju hranu, sklonište, zaštitu, potrebnu količinu kisika i t. d. Budući da svaki biotop nudi samo ograničene mogućnosti, a ima velik broj vrsta i individua, koje ga traže, vrši se među njima stalno natjecanje i borba za hranu i prostor. Ali i pored neprestanog proždiranja, ugibanja i rađanja u biocenozi ostaje za izvjesno duže vrijeme približno jednak broj vrsta i jedinki (biomasa). Na taj se način u biocenozi trajno održava izvjesna ravnoteža, a to je četvrta osobina svake životne zajednice. Ako se stoga neki član biocenoze zbog osobito povoljnih uvjeta preko mjere namnoži, on već time daje proždiračima mogućnost, da ga u većoj mjeri tamane, i tako se ponovo uspostavlja poremećena ravnoteža. Prema tome biologijska ravnoteža u biocenozi nije apsolutna ili statična, nego relativna i dinamično-labilna: ona se djelovanjem jednog ili drugog, živog ili neživog faktora stalno povremeno remeti, ali se također i ponovo uspostavlja. Pa ipak, i pored izvjesne stabilnosti, koja je posljedica biocenotske ravnoteže, biocenoze nisu neograničeno vrijeme stabilne i nepromjenljive. I u njima se fizički i kemijski uvjeti biotopa mijenjaju, i to ili djelovanjem nežive sredine — tako na pr. erozija ili taloženje mogu izmijeniti narav dna — ili stoga, jer sami članovi naselja svojim životnim radnjama mijenjaju narav biotopa, tako na pr. biljke i životinje bušenjem mijenjaju narav tvrdog kamena. Takve promjene u biotopu izazivaju, naravno, i promjene u naselju, a te dovode do prestanka stare i do postanka nove biocenoze. Na taj način susrećemo često redoslijed, odnosno sukcesiju biocenoza, koja ide sve dotle, dok ne dođe do nekog klimaksa, t. j. dok se ne ustanovi neka sasvim stalna biocenoza. Tako, na pr., obilno taloženje organskih čestica na morskome dnu bez znatnijeg pritjecanja kisika vodi do biologijskog klimaksa, u kojemu žive samo anaerobne bakterije. Njih ne može više zamijeniti nikakva druga biocenoza aerobnih bića (primjer Crnoga mora).

Neke biocenoze sadržavaju u sebi sve elemente potpune samostalnosti, jer pored proizvođača, koji proizvode organsku tvar, i potrošača, koji je proždiru, imaju i reducente, koji vrše sve nužne promjene, da se kruženje organskih tvari u biocenozi trajno odvija. Velika je većina biocenoza u moru upućena na pritjecanje potrebnih organskih ili anorganskih tvari iz drugih biotopa, i to se vrši osobito putem struja. Sasvim samostalne (autarkične) biocenoze su relativno rijetke. Njima pribrajamo zajednice zatvorenih voda. Takvu stopostotno samostalnu biocenozu najvećih dimenzija predstavlja svjetsko more ili ocean kao cjelina. — On ima specifičan životni prostor ili biotop, koji se svojim fizičkim (velika gustoća) i kemijskim (visok iznos nekih soli) osobinama bitno razlikuje od ostalih dvaju glavnih biotopa: kopna i slatkih voda. Morski biotop obuhvaća nepregledan broj vrsta i rodova, pa i najviših sistematskih jedinica, koje ne dolaze ni u jednom drugom glavnom biotopu i koje su svojom građom i načinom života savršeno prilagođene prilikama morskog dna ili slobodnih voda (v. Život u moru). Konačno život oceana pokazuje savršenu međusobnu zavisnost pojedinih, neživih i živih dijelova, koja je uvjetovana kruženjem organskih i anorganskih tvari i koja stalno podržava biologijsku ravnotežu između njegovih pojedinih dijelova.

I pored toga, što more predstavlja veličanstvenu biocenozu, mi ga radije promatramo kao područje velikog broja biocenoza nižeg stepena. Jedne dolaze u slobodnim vodama pelagijala, a druge na morskome dnu. Ove posljedne su, zbog nepomičnosti morskog dna, određenije i prostorno bolje ograničene.

Biocenoze morskog dna zavisne su u prvome redu od naravi dna, a zatim i od drugih fiziografijskih uvjeta sredine. Prema naravi dna razlikujemo biocenoze kamenitog (tvrdog), pješčanog, muljevitog i ljušturnog dna, te biocenoze morskih alga i morskih trava (v. Jadran, biologija). Posebne vrste biocenoza čine koraljni grebeni (v.) i mangrove (v.).

Izučavanjem biocenoza morskog dna započeli su u znatnijoj mjeri danski istraživači (Petersen i dr.). Ta izučavanja imaju za zadaću da ispitaju s jedne strane ekologijske uvjete biotopa, a s druge kvalitativne i kvantitativne odnose naselja. Posebno izučavanje naselja ima da ustanovi floristički i faunistički sastav, a k tome i biomasu, t. j. čitavu masu života na jedinici prostora. U svrhu određivanja kvalitetnog sastava i biomase biocenoza mekog morskog dna upotrebljava se grabilo (v. Bentos). Upotrebom grabila ustanovio je Petersen u danskim vodama osam tipova biocenoza mekanog dna, u kojima karakteristične vrste pripadaju raznim životinjskim grupama: školjkama, ježincima, racima i t. d. Neke od tih biocenoza sadržavaju do dvadeset vrsta, dok su druge monotone, jer ne pokazuju više od šest oblika.

Biocenotska ispitivanja Jadrana, koja su još u svojim počecima, ustanovila su na mekanim dnima velik broj biocenoza, koje su obilježene značajnim vrstama, no malom biomasom. U sjevernom Jadranu dolazi na pretežno muljevitom dnu biocenoza Schizaster-Chiajei, u kojoj prevlađuju vrste Schizaster canaliferus i Amphiura Chiajei sa 162 grama organske tvari na m². Na posve muljevitom dnu dolazi zajednica Schizaster-Turitella (značajne vrste Schizaster canaliferus i Turitella communis) sa 53 grama organske tvari na m², a na tvrdom pješčanom dnu biocenoza Tellina (T. distorta) sa oko 20 grama organske tvari na m².

LIT.: A. Ercegović, Život u moru, Zagreb 1949; R. Hesse, Tiergeographie, Jena 1924; S. Stanković, Okvir života, Beograd.A. E.