BERINGOVO MORE, rubno more Tihog oceana, omeđeno sa zapada obalom poluotoka Kamčatka i sjeveroistočne Azije, s juga Aleutima, s istoka obalom Aljaske. Sa Sjevernim ledenim morem spojeno je 46,4 nm (92 km) širokim Beringovim prolazom, koji dijeli Aziju od Amerike. S Tihim oceanom vežu ga prolazi između pojedinih Aleutskih otoka, a napose oko 3000 m dubok prolaz između Kamčatke i najzapadnijeg otoka među Aleutima, gdje su smješteni Komandorski otoci.

B. more zaprema oko 2,270.000 km²; razdijeljeno je crtom, koja se proteže od rta Navarin na sjeveroistočnoj obali Sibirije do Unimaka, najistočnijeg aleutskog otoka: na sjeveroistočno plitko šelfsko područje nastalo ingresijom mora, s prosječnom dubinom manjom od 100 m, i na jugozapadno duboko područje nastalo rasjedanjem s dubinama, koje premašuju 3000 m. Nedaleko od otoka Buldyr u skupini otočja Proches (zap. dio Aleuta) doseže dubinu od 4091 m. U sredini ovoga dubokog područja Beringova mora nalazi se hrbat Bowers u dubini od 446 m. Dno plitkog šelfskog područja pokriveno je terigenim sedimentima, dok se za dno dubokomorskog dijela Beringova mora malobrojnim istraživanjima ustanovilo, da se sastoji od dijatomejskog mulja. Obale su posvuda visoke, strme i slabo razvedene.

Klimatski režim Beringova mora određuju odnošaji između kontinentalnih anticiklona u sjeveroistočnom dijelu Azije te Aljaske i zone depresija, koja se nalazi oko Aleutskih otoka. U jeseni i zimi pušu polarni sjeverni i sjeveroistočni vjetrovi. Ist. vjetrovi su rijetki, ali su vrlo opasni u listopadu i ožujku. U proljeću prevladavaju u sjevernom dijelu Beringova mora sjeveroistočni, a u južnom dijelu jugozapadni vjetrovi, koji donose kišu i susnježicu. Ljeti su od početka lipnja do kraja kolovoza vjetrovi umjereni i slabi, osobito u sjevernom dijelu Beringova mora, dok u južnom dijelu (južno od 55°N) prevladavaju južni i jugozapadni vjetrovi. Vrijeme je tada relativno toplo, ali kišovito i maglovito. Ljeto je kratkotrajno i počinje dosta kasno zbog toga, što se more neprestano rashlađuje taljenjem leda. Oko sredine svibnja prosječna dnevna temperatura ne premašuje 0°. Najtopliji je srpanj (kod otoka St. Paul kolovoz). Prosječna je temperatura na obalama u srpnju 10°—12⁰. Prigodice temperatura poraste i do 20° ili padne na nekoliko stupnjeva iznad 0°, a u siječnju je —12° do —14⁰. Tako je ekstremna maksimalna temperatura na otoku Unalaska 25°, na Attu 21⁰, na St. Paulu 17⁰, na St. Michaelu 26°, u Nomi 26°, dok je ekstremna minimalna temperatura na Unalaski —18⁰, na Attu —11°, na St. Paulu —24⁰, na St. Michaelu —48°, u Nomi —44°. Potkraj rujna počinje se more kod Nome zaleđivati. Zima je vrlo oštra. Oborine su normalno u obliku snijega, koji pada u juž. dijelu Beringova mora od listopada do travnja, a u sjevernom od rujna do svibnja. Unalaska ima godišnju množinu oborina 1592 mm i 252 dana sa snijegom, Attu 1807 mm, Saint Paul 619 mm i 211 dana sa snijegom. Oluje su u Beringovu moru rijetke. Istočni i sjeveroistočni dio Beringova mora gotovo je neprestano pokriven gustom maglom. U ostalim su dijelovima magle vrlo česte u proljeće, ljeti i u početku jeseni. Na otocima Pribilof i na otoku St. Matthew od svibnja do kolovoza rijetko se pokazuje sunce, zato ih pomorci nisu dugo mogli otkriti. U zap. dijelu Beringova mora, na Komandorskim otocima, ima mjesečno prosječno samo 6 tmurnih dana. Fatamorgana opaža se rijetko, a polarna svjetlost svake noći.

Temperatura površinske vode Beringova mora od prosinca do travnja niža je od 0°, jedino u jugoistočnom dijelu i u blizini Aleuta ostaje temperatura morske vode na površini iznad 1°, pa i iznad 2° za najhladnijih mjeseci. Ljeti je temperatura gotovo svuda viša od 5⁰, pa i u Beringovu prolazu. Općenito su azijske vode Beringova mora hladnije od američkih. Prema opažanjima ekspedicije Vitjaza (1886— 1889), toplina američkih voda Beringova mora ne ovisi o toplini vode sjevernog dijela Tihog oceana, koja ovamo dolazi kroz prolaze Aleutskog otočja, nego je u vezi s pritjecanjem slatke vode s američkog kopna; tu toplinu održava sloj magle, koji štiti površinu mora od noćnog ohlađivanja, tako da se u cijelom Beringovu moru izoterme površine mora protežu od jugozapada prema sjeveroistoku. Maksimalan iznos kisika pojavljuje se u dubinama minimalne temperature.

Salinitet površinske vode Beringova mora snizuje se također prema sjeveru. U blizini Kamčatke salinitet koleba između 32 i 35‰ dok je u Beringovu prolazu samo 24 ‰. Plitka šelfska područja u ist. i sjev. dijelu Beringova mora zbog pritjecanja vode iz velikih rijeka Aljaske pokrivena su vodom znatno nižeg saliniteta. U većem se dijelu Beringova mora između površine i dna, dakle u vertikalnom profilu, izmjenjuju slojevi tople i hladne vode. U jugoistočnom dijelu (53°N i 177°W) otkrila je ekspedicija Albatros (1888—1897), da temperatura vode, koja na površini mora iznosi 7,68°, u dubini od 150 m iznosi samo 1,74°, u dubini između 200 i 800 m naraste na 3,44°, a onda opet postepeno pada, tako da u dubini od 3000 m iznosi 1,59°. Ovi slojevi tople vode u dubini Beringova mora potječu možda od tople struje Kuro-shio, koja u različnim dubinama posvuda prodire u hladnu vodu Beringova mora.

Struje. Dosad ima malo opažanja o strujama u Beringovu moru, a i ta se uglavnom odnose na doba, kad je plovidba moguća. Morske mijene i vjetrovi utječu veoma snažno na smjer i brzinu struja. Jaki južni vjetrovi tjeraju struju relativno tople vode iz Tihog oceana prema sjeveru. Kitolovci su se u XIX. st., kao i neke polarne ekspedicije, služili ovim strujama u plovidbi, da dopru do sjev. obale Sjeverne Amerike. Ova struja sprečava da se arktički led raširi po Beringovu moru. Između otoka St. Matthew i Nunivak teče sjev. struja, koja povećava brzinu između otoka St. Lawrence i američkog kopna, a u blizini ušća rijeke Yukon ima brzinu od 1—2 čv. Struja, koja prolazi zaljevom Norton prema sjeveru do otoka Sledge, ide uz obalu Beringova prolaza brzinom od 2 čv. Za vrijeme sjev. oluja ujesen ona mijenja smjer i teče prema jugu, ali čim oluje prođu, vraća se u prvobitni smjer. Jakim južnim vjetrom postizava brzinu od 3 čv. Plimne struje dolaze iz Tihog oceana u B. more kroz mnogobrojne prolaze između Aleutskih otoka, gdje dosegnu brzinu od 9 čv. Zabilježene su veoma snažne struje u blizini otoka Pribilof, Nunivak, St. Matthew i St. Lawrence s amplitudom morskih mijena od 1,2 m. U Bristolskom su zaljevu (Aljaska) plimne struje veoma snažne, s amplitudom morskih mijena od 2,9 m kod luke Moller i 5,5 m u uvali Nushagak (Aljaska), kao i u zaljevu Kuskokwim (Aljaska), gdje je amplituda 2,1—3,1 m. U blizini Beringova prolaza morske su mijene neznatne.

Premda je gotovo cijelo B. more smješteno južno od polarnoga kruga, ono je po svom karakteru pravo polarno more. U zimskom periodu potpuno je zaleđeno sjeverno od 60°N. Južna granica leda nalazi se na crti, koja se proteže od Zaljeva Bristol (Aljaska) preko otoka St. George (otoci Pribilof) prema sjeverozapadu do sibirske obale. Južni dio Beringova mora kao i aleutski prolazi nisu nikad zaleđem. Led je u Beringovu moru lokalnog podrijetla, t. j. ne dolazi iz Arktičkog oceana. U srpnju, kolovozu i rujnu povlači se granica leda daleko na sjever od Beringova prolaza zbog južne struje, koja donosi relativno toplu vodu iz Tihog oceana prema sjeveru; u to se vrijeme može ploviti po cijelom Beringovu moru. Zaljev Bristol slobodan je za plovidbu od polovice svibnja ili početka lipnja, zaljev Kuskokwim od početka lipnja, a zaljev Norton tek od 20. ili 25. lipnja. Zimi se led nagomilava uz obale kontinenata, pa je u Anadirskom zaljevu debeo oko 2 m. Isanotski prolaz bio je (1923—1924) potpuno blokiran ledom, što su ga vjetrovi dotjerali sa sjevera, te je na kratko vrijeme spriječio svaku plovidbu. Led oko Komandorskih otoka traje samo pedesetak dana u godini. Luka Petropavlovsk na ist. obali Kamčatke zaleđena je normalno od početka listopada do polovice svibnja. U prošlom su stoljeću jedrenjaci u lovu na kitove ostavljali Beringovo more i ulazili u Arktički ocean oko polovice svibnja, a vraćali su se već u početku listopada, jer bi ih inače led u sjevernom dijelu Beringova mora ukliještio.

Ekonomska važnost Beringova mora sastoji se u ribolovu, zatim u lovu na tuljane i kitove. Kao i sva plitka i hladna mora, tako i Beringovo more obiluje planktonom, od kojega uopće zavise svi organizmi višega stupnja. Veliko je obilje riba, školjaka i rakova, koji još nisu dobro istraženi. Beringovo je more jedno od najvećih područja lova na kitove i tuljane. Za razmnožavanje tuljana vrlo su važni Komandorski otoci u zapadnom dijelu i skupina otoka Pribilof, napose St. George i St. Paul u istočnom dijelu Beringova mora. Lov na tuljane ograničen je na 100.000 životinja godišnje. U zapadnom dijelu Beringova mora love američki ribari goleme količine bakalara. Na stjenovitim otocima, napose u skupini otoka Pribilof, gnijezde se golema jata različitih ptica, koje tu stalno borave ili se svake godine sele.

Azijska obala s Komandorskim otocima pripada SSSR-u, a obala Aljaske s Aleutima USA.

Najvažnije su luke na azijskom kontinentu Petropavlovsk i Ustj-Kamčatsk, a na američkom luka Nome na Aljaski. Dobra se sidrišta nalaze u Anadirskom zaljevu. Otvaranjem Glavsevmor-puta povećala se prometna, ekonomska i strategijska važnost Beringova mora.

Poslije V. Beringa, koji je prvi podrobnije istraživao B. more, nastavio je 1731 njegov rad uz obalu Aljaske pomorac Mihail Gvozdev, a za njim komander Čirikov. Poručnik Waxel, prirodoslovac G. W. Steller i M. Novidiskov utemeljili su poslije Beringove smrti trgovinu krzna u ovim vodama. Kapetan J. Cook, dolazeći s juga, istražio je 1778 B. more i prolaz.

LIT.: O. Krümmel, Handbuch der Ozeanographie, Stuttgart 1911; C. Vallaux, Géographie générale des Mers, Paris 1933; Instructions nautiques, N° 377 i 396, Paris 1935 i 1938; G. Schott, Geographie des Indischen und Stillen Ozeans, Hamburg 1935; J. Rouch, Traité d'Océanographie physique, I—III, Paris 1943—1948; H. U. Svedrup, M. W. Johnson i R. H. Fleming, The Oceans, New York 1946.O. Oz.

Međunarodni položaj. B. more bilo je predmet više međunarodnih sporova. Ukazom cara Aleksandra I. od 14. IX. 1821 proglašeno je zatvorenim morem, podvrgnutim suverenitetu Rusije, a pravo lova i ribolova između Beringova prolaza i 45°50′N rezervirano je ruskim podanicima do 100 milja od obale. Na protest Velike Britanije i USA, Rusija je odustala od tog zahtjeva ugovorima s obje države (1824-5). Pošto su 1867 stekle Aljasku zajedno s otočjem Pribilof, koje je glavno stanište tuljana, USA su povele brigu o zaštiti tuljana od prekomjerna lova. Lov tuljana na otočju Pribilof predan je privilegiranom društvu, dok je lov na otvorenom moru zabranjen. Kad se društvo pritužilo na kanadske lovce, zaplijenjeno je 1886—89 dvadeset kanadskih brodova, koji su lovili tuljane u Beringovu moru. Engleska je protestirala pozvavši se na načelo slobode mora, a USA su kao nasljednik Rusije podržavale tezu o zatvorenom moru. Spor je 1892 sporazumno predan arbitražnom sudu od 7 članova (svaka je strana imenovala dvojicu, a neutralne države trojicu). Taj je sud 1893 stvorio odluku, da USA nisu u pravu, i time ponovo potvrdio načelo slobode mora. Sud je ujedno na zahtjev stranaka izradio pravilnik o lovu na tuljane na otvorenom moru: lov je zabranjen u pojasu od 60 milja oko otočja Pribilof, ograničen je na tri mjeseca u godini (svibanj do srpnja), uvodi se sustav licenciranja lova i zabranjuju neka sredstva (eksplozivi, vatreno oružje, mreže). Pravilnik se ima revidirati svakih 5 godina, a ostaje na snazi do sporazumnog ukinuća. Posebnom arbitražom dosuđena je Velikoj Britaniji odšteta od 473.000 dolara zbog nepravilne zapljene brodova od strane USA (1897). Kad je sličan spor nastao između USA i Rusije zbog zapljene lovačkih brodova, arbitražom je ustanovljena odgovornost Rusije (1902). Konačno je lov na tuljane određen konvencijom od 1911 (v. Konvencije o ribolovu).J. A.