BELGIJA (flamanski Belgiië, francuski Belgique), ustavna parlamentarna kraljevina, zaprema dio sjeverozapadne Evrope uz obalu Sjevernog mora. Površina iznosi 30.506 km2, duljina granica 1444 km, od kojih 66 km otpada na morsku obalu. Ime je dobila po plemenu Belga, koje je naseljavalo ovaj kraj u doba, kad su Rimljani osvajali Galiju. Belge prvi put spominje Cezar, a Tacit prvi navodi jezični oblik Belgica.
Oblik i sastav zemljišta. B. je prelazno područje iz peribaltičke nizine u evropsko sredogorje na jugoistoku i istoku, odnosno u nizinske dijelove sjeverne i zapadne Francuske. Njeno se zemljište postepeno diže od sjevera prema jugoistoku i dijeli se u tri regije.
Južno od rijeke Sambre i Meuse prostire se brdovito područje Ardena, pretežno građeno od pješčenjaka, škriljavaca i kvarcita paleozojske starosti. Škriljavci i pješčenjaci znatno su sniženi i uravnjeni, a uzvisine stvara otporniji kvarcit. U ovom dijelu pretežu zaravni, koje su zbog mlađeg izdizanja raščlanjene relativno dubokim tokovima. Čitav kraj pripada porječju rijeke Meuse. Njeni pritoci teku djelomično kroz propustljive trijaske i jurske vapnence (na krajnjem jugoistoku), a na ostalom području kroz kredne vapnence, koji prekrivaju paleozojsku podlogu. Zbog oborina na velikim prostorima nepropusnih kvarcita nastao je debeo pokrov rastresita materijala.
Druga je regija kraj sjeverozapadno od Ardena, koji obuhvaća prostranu tercijarno-krednu ploču do linije Brugge-Dixmuiden, gdje izrazitim pregibom prelazi u mlađu obalnu ravnicu poldera. Južni je dio ploče (sjeverni Hainaut, Brabant i Hesbaye) brežuljkast teren, sastavljen od tercijarnih glina i kvartarnog pijeska međusobno odijeljen prostranim dolinama blagih strana. Na nj se, prema sjeveru, nastavlja ravnica (do 50 m visine), koja je u istočnom dijelu pokrivena šljunkovitim nanosima, a u zapadnom je sastavljena od sitnog fluvijalnog pijeska. Gotovo čitava ploča pripada porječju Schelde.
Najmanji prostor obuhvaća treća zona, obalno područje poldera s uskim pojasom dina. Obala je mlađa tvorevina; nastala je djelovanjem mora, koje nanosi pijesak i na taj način povećava njezin rub. Dine uz obalu zagatile su i djelomično zatrpale lagune, koje su poslije umjetno isušene. Pojas dina prema jugozapadu postaje sve viši i širi te kod francuske granice doseže 2,3 km širine i do 35 m visine. Iza njega prostiru se polderi, njihov je nivo ispod razine susjednog mora.
Klima i vegetacija. U vezi sa svojim geografskim smještajem Belgija ima oceansku klimu, koja je različito izražena u obalnim i u unutrašnjim krajevima. Uz znatnu naoblaku i vlagu pretežu u primorskim krajevima Belgije vjetrovi s jugozapada i zapada, a u proljeću istočni vjetrovi. Nagle promjene vjetrova uzrokuju velika kolebanja temperature, koje za 24 sata mogu doseći razliku od 20°C. Najblaža je klima na obali, gdje srednja godišnja temperatura iznosi 1o,3°C; srednja je temperatura najhladnijeg mjeseca (siječanj), prema položaju mjesta, od —0,9° do —2,9°C, a najtoplijega (srpanj) od 20,7° do 22,4°C. Prema unutrašnjosti zime su hladnije, a ljeta toplija. Količina oborina također raste od obale (800 mm) prema unutrašnjosti i iznosi oko 1500 mm u Ardenima. Prosječan je broj kišnih dana u Belgiji oko 198. Blage zime omogućuju čitavu godinu promet rijekama i morem, a raspored oborina po godišnjim dobima povoljan je za usjeve.
U uskoj je vezi s klimom Belgije njezina vegetacija. Šume su u doba rimskih osvajanja zauzimale velike površine, a danas ih ima uglavnom u Ardenima. Vegetacija obalnog područja je različita. Osobito su važni za učvršćivanje pomičnih dina hrast, bor, kesten i lješnjak. Vapnenački krajevi imaju svoje specijalne vrste, vrlo slične vrstama, koje rastu u istim takvim krajevima u Francuskoj.
Stanovništvo i naselja. U Belgiji žive dva naroda: Flamanci i Valonci. Etnička jezična granica polazi od mjesta Aubel do rijeke Meuse kod mjesta Visé prema zapadu na francusku granicu i dijeli zemlju u dvije gotovo jednake polovice. Oba su područja dobro odvojena, jedino je Bruxelles romanski otok u flamanskoj sredini.
Valonci su romanizirani Kelti, potisnuti u početku Srednjeg vijeka u planinsko područje Ardena. Iako naseljavaju nešto veći prostor, oni su u manjini (43,4 %, Ardeni su slabije naseljeni). Francuski jezik Valonaca smatra se kao jezik znanosti i kulture, dok je flamanski tek oko sredine XIX. st. priznat ravnopravnim. Flamand (51,1%) su germanskog podrijetla, znatno su konzervativniji od Valonaca, te su ih Valonci dosta dugo vremena zapostavljali. Iako je nacionalni dualizam Belgije osjetljiv, politička se veza Flamanaca i Valonaca, koja je nastala u XV. st., održala do danas, a izražena je osobito u međusobnom ekonomskom upotpunjavanju. Narodne manjine (Nijemci, Talijani, Nizozemci, Poljaci) sačinjavaju 5,5% belgijskog stanovništva.
Nema bitnih razlika u tipu flamanskih i valonskih kuća, ali ih ima u obliku naselja. U flamanskom dijelu pretežu osamljena gospodarstva, a u valonskom području zbijeni tip sela. Različita politička i ekonomska prošlost i narodna podvojenost Belgije opaža se i na tipu flamanskih i valonskih gradova. Živa trgovina i promet u flamanskom dijelu pridonijeli su razvoju velikog broja gradova i obilju njihovih arhitektonskih oblika. U valonskom je području zbog geografskih faktora manji broj gradova, i njihov je građevni stil jednostavniji.
Prema popisu stanovništva 1947 B. je imala 8,512.000 stanovnika ili 279 stanovnika na 1 km2. Naseljenost je u flamanskom dijelu jednolična, a u valonskom koleba prema vrijednosti terena. Najgušće su naseljeni krajevi oko rijeke Meuse (do 1000 na km2), zatim poljoprivredni rajoni Brabanta (555 na 1 km2), dok su Ardeni naslabije naseljeni krajevi Belgije (53 na 1 km2). Gradsko stanovništvo iznosi do 30% cjelokupnog stanovništva. Glavni grad je Bruxelles (s predgrađima 965.947 stanovnika, 1951), a glavna je luka Antwerpen (Anvers, 260.738 stanovnika, 1951); od ostalih belgijskih gradova samo Gent (165.482 stanovnika) i Liége (155.792 stanovnika) imaju preko 100.000 stanovnika.
Sveučilište (Leuven ili Louvain 1426, Bruxelles, Gent ili Gand i Liége), specijalne visoke škole, mnogobrojne srednje i druge škole omogućuju stručno i kulturno usavršavanje belgijskog stanovništva.
Jezik. Valonci govore i pišu francuski, a Flamanci holandski. Valonske su pokrajine Hainaut, Liége, Namur i Luksemburg; u pokrajini Brabant govori se valonski i flamanski. Flamanski se govori u pokrajinama Antwerpen, zapadna Flandrija, istočna Flandrija i Lumburg. U glavnom gradu Belgije, Bruxellesu, govore se oba jezika.
Privreda. U belgijskoj privredi rudarstvo i industrija zauzimaju prva mjesta. Osnovu rudarstva stvaraju nalazišta kamenog ugljena, željeza, cinka i olova. Područje iskorišćivanja ugljena zahvaća oko 1700 km2, a najvećim se dijelom nalazi na podnožju Ardena (Liége, Namur). Od iskorišćivanja novih rezerva u pokrajini Kempen očekuje se povećanje produkcije ugljena. B. je 1951 proizvela 27,304.380 t ugljena i 4,585.420 t koksa. U vezi s rudnim blagom, poljoprivredom i stočarstvom razvila se u Belgiji industrija. Najviše je ima oko ugljenokopa i po nizinama Flandrije i Brabanta. U sjevernom dijelu prevladava tekstilna industrija, u srednjem prehrambena, a u južnome metalna. Tekstilna se industrija razvila iz staroga flamanskog obrta, u kojemu je preradba vune bila najvažnija, a poslije ju je zamijenio pamuk. Glavni su centri tekstilne industrije Gent (pamuk), Courtrai (lan), Verviers (vuna), Bruxelles (umjetna svila, čipke, konfekcijska roba). Industrija jute i konoplje smještena je uglavnom u obalnim gradovima.
Prehrambena industrija dobiva sve veću važnost i gotovo nadmašuje tekstilnu; najvažnije su: šećerane (112.531 t u 1947), tvornice mliječnih i mesnih konzerva, pivovare (10,493. 616 hl u 1947), tvornice duhana i tvornice za preradbu cikorije.
Na bazi drvenog ugljena i vlastitih rezerva željezne rude rano se razvila metalurgijska industrija u jugoistočnim dijelovima Belgije. Poslije se ona prilagodila kamenom ugljenu i premjestila u dolinu Sambre-Meuse. Danas Belgija prerađuje ponajviše uvezeno željezo. Središta su metalne industrije Liége, koji je ujedno važan za proizvodnju cinka (gotovo 1/5 svjetske proizvodnje), Seraing i Herstal, gdje se izrađuju strojevi, čelik i oružje. Produkcija metalne industrije iznosila je 1950 — 6,631.750 t čelika i 3,727.010 t željeza. Elektrotehnička i kemijska industrija i produkcija raznovrsnog stakla (kristal, zrcala, vatrostalno staklo) usredotočene su u gradu Charleroi. Antwerpen je poznat centar za brušenje dijamanta. Za Belgiju su važne i industrije papira, gume, cementa i žigica.
Dobro tlo i povoljne klimatske prilike pogoduju obrađivanju zemljišta, pa je poljoprivreda također važna grana belgijske privrede. Obradive površine iznose oko 60% cjelokupnog prostora (1938). Mehanizirani način obradbe zemlje traži relativno malu radnu snagu, i zato se samo 17% stanovnika bavi poljoprivredom. God. 1938 bilo je zasijano žitaricama 31,9% obrađena tla, povrćem 0,73%j industrijskim biljkama 4,9%, a krmnima 62,47%. Zbog nedovoljne količine žitarica B. podmiruje uvozom gotovo ¾ svojih potreba na žitaricama (pšenica i ječam). Od industrijskih biljaka najviše se uzgajaju šećerna repa, lan, duhan, hmelj i konoplja. Posebnu važnost ima u Belgiji uzgoj cvijeća.
Iz velikog postotka površina zasijanim krmnim biljkama vidi se važnost stočarstva, kojemu je glavna grana uzgoj kvalitetnog goveda (1950 bilo je 2,100.831 grlo, od toga 891.927 krava muzara). Poznate su vrste belgijskih konja (teški brabantski i laki ardenski; 263.271 konja, 1950). Znatno je također i svinjogojstvo (1,329.443 svinja, 1950).
Šumske površine zauzimaju 18% cjelokupnoga belgijskog područja i manje su važne za privredu.
U privredi Belgije obalni je pojas značajniji s turističkog nego s pomorskog stajališta. Gradovi na obali poznati su kupališni centri; Oostende zauzima prvo mjesto.
Promet. Gusta mreža cesta (1945 bilo je 9110 km državnih i 1578 km pokrajinskih), željezničkih pruga (5034 km privatnih i 5250 km vicinalnih, najgušća željeznička mreža na svijetu), plovnih rijeka i kanala (1561 km, 1946) olakšava rad industrije i promet. Glavni su plovni putovi rijeke Meuse, Sambre, Schelde i njeni pritoci. Zbog nedostatka prirodnih luka na obali, čitava je plovna mreža upućena na ušće Schelde, a Antwerpen je ne samo belgijski, nego i svjetski lučki centar.
LIT.: H. Gehrig i H. Waentig, Belgiens Volkswirtschaft, Leipzig-Berlin 1918; P. Berger, La Belgique, Bruxelles 1925; A. Demangeon, Géographie Universelle, II, Paris 1927; W. Tuckermann, Länderkunde der Niederlande und Belgiens, Enzyklopedie der Erdkunde, Leipzig-Wien 1931; F. Leyden, Belgien, Handbuch der geographischen Wissenschaft, Potsdam 1938.I. C.
HIDROGRAFSKE OSOBINE
Rijeke i porječja. Belgija uglavnom obuhvaća porječje Schelde i srednje Meuse (Maas), dok manji periferijski dijelovi otječu drugim rijekama. Rijeka Sure (Sauer) teče iz belgijskog Luksemburga prema Moselli, a Oise (pritok Seine) izvire u belgijskim Ardenima. Na zapadu je samostalno malo porječje Yser. Meuse probija na svom meridijanskom putu kroz Belgiju Ardene, a njezin vijugavi tok pokazuje, da je postojao prije izdizanja Rajnskog škriljavog gorja. Ispod Namura skreće prema sjeveroistoku u smjeru svoga pritoka Sambre. Dolina Sambre pruža se gotovo u pravcu od Hautmonta u Francuskoj do Liégea na duljini od 140 km. To je mlada tektonska linija na granici između Ardena na jugu i nizine na sjeveru. Kod Liégea se Meuse sastaje s rijekom Ourthe i prelazi u njezin meridijanski smjer. Glavna sabirnica voda niske Belgije je rijeka Schelde. Prema njoj pritječu Lys, Dender, Senne, Dyle, Demer i Nethe (posljednje tri stvaraju zajednički tok rijeke Rupel). Ti se lepezasti pritoci sastaju uzvodno od Antwerpena. Nekadašnji Scheldein pritok Yser promijenio je smjer te danas samostalno utječe u Sjeverno more.
Primorski pojas i obala oblikovali su se u postglacijalno doba. Valovi s Atlantskog oceana, pojačam izrazitim morskim mijenama, razarali su obalu. Obalni pješčani prudovi nisu imali dovoljno otporne snage, i tako je znatan dio Flandrije u povijesno doba bio poplavljen morem. Ušća primorskih rječica bila su potopljena; na tim zaljevima nastale su srednjovjekovne luke Veurne, Dixmuide, Ieper i Brugge. Nakon transgresije počelo je stvaranje novog pojasa prudova i zasipanje laguna materijalom, koji su donosile rijeke. Tako se zaljev Zwin sve više udaljivao od Bruggea, a u XIX. st. i ostatak je pretvoren u poldere. Znatne je promjene unio čovjek i tako je spletom različitih utjecaja nastala današnja jednolična obala (duga 65 km). Pojas primorskih prudova širok je oko 10 km, a visina iznosi 30—40 m. Iza njega su isušeni polderi, kojima su najniži dijelovi niži od morske razine, a odvodnjuju se pomoću sisaljka, kanala i brana. U oceanskoj klimi sa znatnim kišama nose rijeke velike količine vode, pa su kolebanja vodostaja neznatna. U nizini imaju rijeke jedva primjetljiv pad i sporo teku. Plima prodire širokim ušćem Schelde duboko u unutrašnjost sve do Genta, a ulazi i u njezine pritoke, na rijeci Durme dopire do Lokerena, a na Dyle do Mechelena. Sve ove osobine čine, da su belgijske rijeke većinom dobri prometni putovi.
Promet. Najveći promet imaju Schelde sa Lysom i Meuse. Na Scheldei ispod Genta i na Meusei ispod Yvoz-Rameta plove teglenice od 1350 t nosivosti, a na ostalim rijekama teglenice od 300—600 t. Sambre je kanalizirana do Landreciesa u Francuskoj s najmanjom dubinom od 2 m. Plovne su još Rupel, Dyle, Dender (76 km), Scarpe, Yser (46 km) i njezin pritok Yperlée.
Razvodnica između Schelde i Meuse nije visoka, te je na nekoliko mjesta bilo moguće stvoriti veze kanalima, i to: 1. Albertov kanal spaja Meuseu kod Liégea i Scheldeu kod Antwerpena. Dovršen je 1940, duljina iznosi 130 km. Plovan je za teglenice do 2000 t. Ima znatan promet (1946 iznosio je 4,2 mil. t). Kanal je izgrađen u blizini nizozemske granice; očekivalo se, da će olakšati obranu zemlje od invazije sa sjeveroistoka. Stariji Canal de Junction de l'Escaut à la Meuse (sagrađen 1859) ima iste krajnje točke kao Albertov, ali je mnogo dulji i manjeg kapaciteta (za brodove do 600 t). 2. Canal de Charleroi à Bruxelles svladava razvodnicu pomoću tunela kod Godarvillea. 3. Pred dovršenjem je Canal du Centre, koji će spajati Sambreu i Scheldeu (Charleroi-Tournai). Razvodnicu kod La Louvière svladava pomoću 4 dizalice za brodove (visinska razlika 66 m).
Morski kanali omogućuju pristup brodovima s mora do nekih kontinentalnih gradova: 1. Canal de Willebrock, dug 28 km, ostvaruje vezu od Schelde preko Rupela do Bruxellesa. Dubok je 6,5 m i njime plove brodovi do 3000 t. 2. Canal de Gand à Terneuzen, dug 17,5 km, omogućuje brodovima od 8,2 m gaza (6000 t nosivosti) da plove do Genta. 3. Morskim kanalom Brugge-Zeebrugge postao je Brugge ponovo pristupačan za brodove s mora. Kanal je dug 14 km, dubok 8,6 m; njime plove brodovi do 6000 t nosivosti.
Središte plovidbene mreže je Antwerpen, odakle vodeni putovi vode na različne strane, osobito u industrijsko područje oko Kortrijka (Courtrai), Monsa, Liégea i Namura. U Flandriji se kanalska mreža izgrađivala već od XIII. st., zapadno od Schelde nema grada bez riječne ili kanalske luke. Najvažniji je kanal, koji vodi od Genta do Bruggea i do Oostendea i dalje uz obalu do Dunkerquea. I u drugim dijelovima Belgije postoje brojni kanali lokalnog značenja, tako da na 100 km2 površine otpada 7,5 km vodenih putova. To je više nego u ikojoj evropskoj državi, izuzevši Nizozemsku. Ukupno ima 2170 km plovnih putova, a redovita je plovidba organizirana na 840 km rijeka i na 760 km kanala. Riječna i kanalska plovidba svladava 45% unutrašnjeg prometa. Najviše se prevozi ugljen i koks (28%), građevni materijal (18%), agrarni proizvodi (17,5%) te industrijski proizvodi (12%). Kanali pripadaju državi, stoga konkurencija željeznica nije zaoštrena kao u nekim susjednim državama. Belgijska plovna mreža vezana je s francuskim i nizozemskim kanalima i rijekama. Belgija sudjeluje i u prometu Rajne. Teglenice (3500 t nosivosti) i brodovi plove iz Antwerpena i Genta u Rajnu kroz Wester Schelde, kanalom preko otoka Zuidbevelanda te morskim rukavima Hellegat, Volkerak i konačno kroz Hollandsch Diep. Put od Antwerpena do Dordrechta dug je 130 km. Rajnom dobiva Belgija njemački ugljen i željezo, a šalje rude i žitarice.
Pomorsko-riječne luke. Glavne pomorsko-riječne luke su Antwerpen, Gent, Bruxelles, Brugge i Oostende. Antwerpen je 1949 imao 4,25 mil. t riječnog prometa (1938 — 9 mil. t), od toga je na Rajnu otpalo 3,2 mil. t, a na Scheldeu 1 mil. t. Gent je imao 2,4 mil. t rajnskog prometa. Glavne riječne luke su Liege (1949 imao je 1,7 mil. t prometa), Charleroi, Namur, Kortrijk i Mons. Unutrašnja je flota Belgije 1950 imala 2,3 mil. t nosivosti i 249.000 KS vučne snage. To je samo 100.000 t manje, nego što je bilo 1938. Na Rajni je Belgija imala 887.000 t. Broj plovnih jedinica iznosio je 6143, od toga je bilo tegljača, parobroda i motornih teglenica 3163, a običnih teglenica 2980.
Za II. svjetskog rata bili su plovni putovi dosta oštećeni, a mnogi brodovi potopljeni. Obnova je izvršena u razmjerno kratko vrijeme. Sada se radi na tome, da se poveća kapacitet pojedinih vodenih putova za teglenice do 1350 t nosivosti. Taj plan obuhvaća dio Schelde od Genta do Tournaia, belgijski dio Sambre i Meuse od Yvoz-Rameta do francuske granice i kanal Charleroi-Bruxelles. Da bi se poboljšale plovne veza sa susjednim državama, planirani su još neki kanali. U sporazumu s Njemačkom predviđen je kanal od Meuse kod Viséa preko Aachena do Rajne kod Neussa. Dalje je u planu veza između Albertova kanala i nizozemskog Julijanina kanala (za brodove do 2000 t) i rekonstrukcija kanala od Tournaia do Lillea u Francuskoj (za brodove do 1350 t).
LIT.: A. Demangeon, Belgique, Pays Bas, Luxembourg, Vidal de la Blache-Gallois, Géographie Universelle, Paris 1927; P. Berger, La Belgique, Bruxelles 1928; Mer du Nord, partie SE, Instructions nautiques, N° 394, Paris 1938; F. J. Monkhouse, The Belgian Kempenland, Liverpool 1949; Journal de la Navigation, Paris 1950.Z. D.
Povijest. Područje današnje Belgije bilo je već u mlađe kameno doba dosta gusto naseljeno. U predrimsko doba nastavao ga je savez keltskih plemena (Belgae). Ta je plemena Cezar ← 57 podložio rimskom carstvu. Veći dio današnje Belgije bio je otada rimska provincija Gallia belgica, a manji je dio ulazio u okvir provincije Germania inferior. Za seoba naroda poplavljuju to područje razna germanska plemena: Sasi i Frizi naseljuju flamansku obalu, a Franci unutrašnjost. U IX. st. današnja je B. dio srednjofranačke Lotaringije, kojoj je zapadna granica bila rijeka Schelde. Ukliještena između Francuske i Njemačke konačno je B. za Henrika I. 925 pripala Njemačkoj. God. 959 stvara se ovdje kratkovjeka vojvodina Donja Lotaringija, a ta se naskoro raspada na niz manje ili više samostalnih područja: Brabant, Limburg i Luksemburg, Lüttich, Namur, Hainaut i Flandrija (uglavnom ovisna o Francuskoj). U X. st. živa trgovina istočne i zapadne Evrope počinje prodirati i na područje Belgije te daje podstreka razvoju obrta. Razvijaju se i trgovački i proizvodni centri: Brugge, Gent, leper [Ypres], koji postaju važna trgovačka središta sjeverne Evrope već na prijelazu iz XI. u XII. st. Osobito važnu ulogu igrala je ovdje Flandrija sa neobično razvijenim tkalačkim obrtom. Već u XIII., a osobito u XIV. st. dolazi u nekim gradovima do klasnih borba (plemstvo i patriciji protiv građana), koje dovode do vojnih intervencija Francuske i Engleske. God. 1384 potpadnu Artois i Flandrija, a idućih 100 godina i druge holandske pokrajine (koje djelomice tvore područje današnje Belgije) pod vlast burgundskih vojvoda, t. j. u francusku sferu. Ženidbom prelaze holandske pokrajine pod vlast Habzburgovaca (1477), odnosno 1555 pod španjolsku granu Habzburga. Španjolska strahovlada dovela je do rata, i sjeverne, holandske, pokrajine proglasiše 1581 svoju samostalnost. Južne, katoličke, pokrajine ostadoše i dalje vjerne Španjolskoj. Španjolska Holandija izgubila je u toku XVII st. u korist Francuske neke pokrajine (Artois, Hennegau, dijelove Flandrije), dok je zemlja ratovima veoma opustošena. Poslije rata za španjolsku baštinu pripadne mirom u Utrechtu (1713) Španjolska Holandija Austriji, no Francuzi je isprazniše tek 1749, nakon rata za austrijsku baštinu. God. 1789 dolazi do t. zv. Brabantske revolucije i proglašenja kratkotrajne samostalne republike (États belgiques unis). Nakon koalicionog rata protiv Francuske (bitke kod mjesta Jemappes i Fleurus) mirom u Campoformiu odstupa je Austrija Francuskoj. Poslije Napoleonova pada zaključi Bečki kongres, da se Belgija i Holandija sjedine (1815): tako nastade kraljevina Ujedinjene Holandije. Ta državna tvorevina nije bila duga vijeka, jer je u belgijskim pokrajinama došlo do velikog nezadovoljstva (suprotnost između trgovačkog sjevera i industrijskog juga, uvođenje holandskog jezika kao službenog, školska, crkvena i financijska politika vlade i t. d.). U ustanku 1830 pobunjenici potuku holandsku vojsku u Bruxellesu i kralj zamoli za intervenciju četiri velike sile (Rusiju, Prusku, Austriju, Englesku). Kad je Francuska zajamčila, da ne će Belgiju pripojiti i da u njoj ne će dopustiti nikakve profrancuske agitacije, priznaše velike sile, na londonskoj konferenciji, najprije u načelu nezavisnost Belgije, a 1831 proglasiše je neutralnom; izvan područja Belgije ostao je Luksemburg. Iste godine izabran je za kralja Leopold I. iz sasko-koburške kuće. Za njegova vladanja uvelike se razvija industrija, a ustavno uređenje Belgije služi kao uzor mnogim evropskim državama. Država ima posve francuski karakter, no flamanski pokret donosi u Flandriji promjene: uz francuski priznaje se i flamanski kao službeni jezik u upravi, sudstvu i školstvu. Unutrašnja se politika razvija u znaku borbe između klerikalaca i liberala, a kao nov politički faktor javljaju se socijalisti. Leopold II. vodi kolonijalnu politiku. Uz pomoć Stanleya stvara (1881—1885) u Africi državu Belgijski Kongo, kojom je vladao potpuno samostalno. Kongo je oporučno ostavio Belgiji kao koloniju, a vlada je to posebnim zakonom prihvatila (1908). Prije I. svjetskog rata B. je ušla u francusko-englesku utjecajnu sferu: grade se mnoge utvrde za slučaj rata, no opća vojna obveza uvedena je tek 1913. Budući da B. nije htjela dati 1914 slobodan prolaz njemačkim trupama, Njemačka joj navijesti rat. B. je ostala do kraja rata pod njemačkom okupacijom. Britanske pomorske snage vršile su u toku rata uz neznatnu francusku pomoć operacije duž belgijske obale. Time su štitile komunikacije između Francuske i Engleske i lijevi bok savezničke fronte na zapadu te spriječile njemačku okupaciju luka na Kanalu. Kapitulacijom Njemačke prestala je i okupacija Belgije. Versajskim ugovorom pripalo je Belgiji i nekoliko pograničnih njemačkih kotara, a dobila je i mandat nad njemačkim kolonijalnim područjem Ruanda-Urundi. Nakon rata sklapa B. vojnu konvenciju s Francuskom i obrambeni savez s Engleskom, čime je prestala biti neutralna. Od 1936, nakon remilitarizacije Porajnja, B. se počinje jače naoružavati i izgrađivati utvrde. U II. svjetskom ratu zauzima njemačka vojska Belgiju (1940) i formalno priključuje Njemačkoj one kotare, koji su Versajskim ugovorom pripali Belgiji. Već 1944 saveznička vojska oslobađa velika područja Belgije od njemačke okupacije. God. 1947 ulazi B. u carinsku uniju s Nizozemskom i Luksemburgom (Benelux).
LIT.: H. Pirenne, Histoire de Belgique, I—VII, Bruxelles 1900—32; H. Van der Linden, Vue générale de l'histoire de Belgique, Pariz 1918 ; L. van der Essen, Esquisse d'une histoire de Belgique, Louvain 1926.M. Šr.
Državno uređenje. Londonskim protokolom Belgija i Nizozemska bile su 1814 spojene u jednu državu. Ustavno uređenje te države bilo je normirano Osnovnim zakonom (ustavom) od 1815. Kada je 1830 belgijski Nacionalni kongres proglasio nezavisnost Belgije, i kada je ta nezavisnost bila međunarodno priznata, izglasan je belgijski ustav od 7. II. 1831. Taj je ustav još i danas na snazi, samo s nekim izmjenama, koje su kasnije provedene. Te izmjene, osobito one, koje su izglasane poslije I. svjetskog rata, imale su za cilj daljnju demokratizaciju domova parlamenta.
Prvobitno, Belgija je bila ustavna monarhija, u kojoj je zakonodavnu vlast vršio kralj zajedno s parlamentom, a izvršnu preko ministara, koje je postavljao i opozivao. Međutim, postepeno, običajnim putem, Belgija je postala i parlamentarna monarhija, u kojoj je vlada politički odgovorna i parlamentu. To je bio daljnji korak u demokratizaciji ustavnog uređenja te države. Kraljeve atribucije postale su time više formalne nego stvarne. Efektivna vlast prelazi s neodgovornog kralja na vladu, koja proistječe iz parlamenta i koja je njemu odgovorna. Kraljeva uloga u funkcioniranju sistema parlamentarne vlade, te prema tome i u vršenju vlasti uopće, može doći u Belgiji do izražaja samo s obzirom na činjenicu, da u toj zemlji postoji veći broj političkih stranaka, od kojih obično nijedna nije sama toliko jaka, da bi mogla dati svoju, homogenu vladu, nego se vlada stvara koaliranjem više stranaka. U igri toga koaliranja može onda i kralju pripasti neka uloga, osobito s obzirom na to, što ustav propisuje, da kralj može (u sporazumu s vladom) u slučaju, ako se ne može postići koalicija, pristupiti raspuštanju jednog i drugog doma parlamenta.J. Sć.
Državni blagdani: 1. siječnja, Uskrsni ponedjeljak, 1. svibnja, Spasovo, Duhovski ponedjeljak, 21. lipnja (Nacionalni praznik), 15. kolovoza, 1. studenoga, 11. studenoga (Dan primirja), 25. prosinca.Č. M.
Novac. Novčana jedinica belgijski franak (Bfr) = 1oo centima (cta). Od 21. IX. 1929 zlatni paritet 0,01777 g finoga zlata = 1 franak; 2 USA-centa = 1 franak, odnosno 50 franaka za 1 USA-$. Predratni paritet 29,48 Bfr za 1 USA-$. Konvertibilnost za USA-$, švicarski franak i portugalski eskudo. Novčanice od 50, 100, 500, 1000 i 1o.ooo franaka. Metalni novac od 1, 5, 20, 50 i 100 franaka, te 1, 2, 5, 25 i 50 centa. Metalni je novac kovan posebno s francuskim, a posebno s flamanskim natpisom. Paritet prema dinaru: 1 franak = 6 dinara.I. Be.
Mjere: Od 1855 uveden je metrički sistem.Č. M.
RIBARSTVO
Belgijanci su razvili ribolov i izvan svojih teritorijalnih voda u Atlantiku. Njihovi ribarski brodovi kočari love u Baltiku, La Mancheu, na obalama južne Irske, Španjolske i Portugala, te na plićacima Sjevernog Mora, Islanda, Medvjeđeg otoka, Grenlanda i Newfoundlanda.
Vrste riba, vrijeme i način lova. a) Pelagične ribe: sleđ, haringa (Clupea harengus); mlade, spolno nerazvijene love od prosinca do ožujka, a odrasle od lipnja do listopada kočama i mrežama stajačicama. Ulov je promjenljiv, jer je uvjetovan pojavom jata selica. Srdelica papalina (Clupea sprattus); love se kočama i stajačicama od studenog do ožujka. Skuša (Scomber scomber) lovi se kočama i daje manji ulov, ispod 1000 t u sezoni.
b) Bentoske ribe: bakalar (Gadus morrhua) i srodnik, Gadus aeglefinus, pišmolj (Gadus merlangus), iverak (Pleuronectes), list (Solea) i raža (Raja) love se u Sjevernom moru i oko Islanda.
c) Rakovi i školjkaši: kozica (Penaeus), love je obalni kočari u teritorijalnim vodama od travnja do studenoga.
Uzgajališta kamenica, oštriga (Ostrea edulis) u područjima Oostende i Nieuport, uništena ratom 1914—1918, obnovili su Belgijanci 1938, ali ih je isti okupator ponovo razorio u II. svjetskom ratu. U novim uzgajalištima poslije 1945 pokušavaju uz kamenicu »Oostende« uzgajati i portugalsku (Gryphea angulata).
Tab. I.
Ulov riba po vrstama (1949)
Organizacija ribolova i ribarski kadrovi. Novi se ribarski brodovi grade samo u domaćim brodogradilištima, ali ipak više za tuđe ribarske flotile nego za vlastitu flotilu.
S obzirom na ribolovna područja, vrste ribe i sezone lova, izgrađeni su ribarski brodovi kočari, koji se prema tonaži, snazi motora, posadi i daljini plovljenja dijele u ovih 5 kategorija:
Tab. III.
Ribarska flotila po kategorijama
Veliki kočari snabdjeveni su suvremenim navigacijskim i ribolovnim spravama (električno vitlo, radio-telefon, radar, aparat za otkrivanje ribljih jata, plutom izolirana spremišta za ribu i t. d.).
Tab. IV.
Sastav ribarske flotile
Belgijska se ribarska flotila danas, u odnosu na stanje prije rata, sastoji od manje brodova, ali s većom motornom snagom i tonažom.
Na kočarima, koji love izvan teritorijalnih voda, uposleno je 2110, a u obalnom ribolovu 600—800 ribara; od njih 89,90% primaju kao nagradu samo postotak od ulova (I.—IV. kategorija brodova), a 10,10% uz taj postotak dobiva i stalne plaće (V. kateg.). Koncem 1949 nalazilo se 75% ribolovnih brodova (340) u vlasništvu privatnika ili obiteljskih poduzeća, a 25% (121 brod) eksploatiralo je 25 kompanija.
Glavna ribarska luka je Oostende, gdje je 1949 od 461 broda bilo registrirano 270 sa 72% motorne snage cijele flotile. Kako je luka snabdjevena brodogradilištima i modernim uređajima za iskrcaj i prihvat ribe, njezin je iskrcaj lovina najveći (1947 — 75.000 t, 1948—54.000 t, 1949 — 58.000 t). Za obalni ribolov su uz Oostende glavne baze Zeebrugge, Nieuport, Blankenberghe, La Panne, Oostdunkerque i Heyst.
Industrija i prijevoz ribe. Oko 80 poduzeća u Flandriji i Antwerpenu prerađuju uglavnom sleđeve, od kojih se godišnje dimi oko 12.000 t, a na druge načine prerađuje oko 5000 t. U Oostendeu je 1951 dovršen moderni kombinat s tvornicom za duboko smrzavanje ribljih fileta kapaciteta 50t/24h, rashladnim skladištem, dvije ledane kapaciteta po 200 t u 24h, 8 silosa za smještaj 600 t leda i tvornicom za preradbu otpadaka u riblje brašno. Kombinat se nalazi na samoj obali, tako da ribarske brodove snabdijeva ledom izravno automatskim transporterom. Ribe se iz luka prevoze u potrošačka središta (Bruxelles, Antwerpen) običnim kamionima, a u Valonsku oblast i dalju unutrašnjost željeznicom, običnim vagonima, jer — s obzirom na kratke pruge — nisu (osim ljeti) izložene kvarenju. Malobrojni izotermički vagoni služe samo za izvoz i prijevoz uvezene ribe.
Uvoz i izvoz ribe. Belgija uvozi znatne količine svježe i prerađene ribe, i to svježe pridnene ribe uglavnom iz Danske i Nizozemske. Kontingenti tog uvoza smanjeni su 1949 radi zaštite vlastite proizvodnje. Soljene sleđeve uvozi iz Nizozemske, a svježe iz Norveške. Konzervama sardina snabdijeva se uglavnom iz Portugala (1947—15.580 t, 1948—8385 t i 1949—3245 t), te iz Maroka i Španjolske. Iz Nizozemske uvozi godišnje oko 20.000 t daganja, a iz Jugoslavije znatne količine usoljenih ribljih fileta.
Tab. V.
Uvoz ribe u t
Prije 1914 Belgija je izvozila godišnje oko 30,000.000 komada kamenica u Njemačku, Austriju, Francusku i Rusiju, a sada izvozi samo manje količine svježe ribe.
Tab. VI.
Izvoz ribe u t
Glavni kupac belgijske ribe je Engleska (1/3 se izravno iskrcava u engleskim lukama, a 2/3 su komercijalni izvoz). Za vrijeme lova sleđeva u obalnim vodama, Njemačka kupuje ulov belgijskih ribara, da snabdije svoju prerađivačku industriju, jer u to doba nema vlastite sirovine.
Uprava ribarstva. Direkcija za pomorstvo u sklopu Ministarstva saobraćaja u Bruxellesu upravlja cijelim ribarstvom, te uvozom i izvozom. Iz nje su u cilju decentralizacije izdvojeni poslovi administrativnog, tehničkog, ekonomskog i socijalnog značenja i prebačeni na Direkciju za ribarstvo, osnovanu 1950 u Oostendeu.
LIT. : L. Ehrenbaum, Handbuch der Seef ischerei Nordeuropas, Stuttgart 1937; L. J. Lebret i J. Sauvée, Pêcheries mondiales et marché du poisson, Paris 1950; Le marché du poisson dans les pays de l'OECE, Paris 1951; Les conditions de travail dans l'industrie de la pêche, Bureau international du travail, Genève 1952.L. Kć.
Vojno-pomorske snage. Belgija ne posjeduje ratnu mornaricu u pravom simislu riječi. Njezine vojno-pomorske snage, Force navale belge, donedavna u sastavu Ministarstva saobraćaja, prešle su 1. III. 1949 u sastav Ministarstva narodne obrane. Državna zastava, koju viju brodovi vojno-pomorskih snaga, razlikuje se od trgovačke zastave (3 okomita polja crno-žuto-crvena) po grbu (crni lav s krunom) na sredini žutoga polja. Oficirski su činovi i njihove oznake slični kao u britanskoj mornarici. Najviši je čin komodor (između kapetana bojnog broda i kontraadmirala). Mornarica ima oko 1000 ljudi. U sastavu vojnopomorskih snaga nalaze se: 1 bivša američka fregata Luitenant ter zee Victor Billiet, sagrađena 1942 (1450 t, 20 čv, 2 topa 76 mm, 4 p. a. topa 40 mm), 6 bivših britanskih minolovaca visokog mora, sagrađenih 1942—1945 (1060 t, 16,5 čv, i top 100 mm, 4 p. a. topa 40 mm), 1 trupni transportni brod Kamina, sagrađen u Belgiji 1940 (4600 t, 15 čv) i pomoćni brod Artevelde, sagrađen u Belgiji 1940 (1660 t, 30 čv, 3 topa 105 mn, 2 p. a. topa 40 mm, 2 p. a. topa 37 mm, 16 p. a. topova 20 mm). Privremeno se nalaze u sastavu belgijske mornarice još i 8 motornih minolovaca, pozajmljenih od Velike Britanije (260 t, 10 čv, 2 p. a. topa 20 mm).Z. V.
Vanjska trgovina. Belgija i Luksemburg, ekonomski usko povezani u carinskoj uniji, imaju posljednjih godina povoljnu trgovinsku bilancu. Budući da su povoljne i druge pozicije platne bilance (tranzit, turizam, investicije kapitala i Kongo), Belgija je jedna od ekonomski najsređenijih država Evrope. U Evropskoj platnoj uniji Belgija je stalno aktivna i tu svoju aktivu realizira znatnim priljevom efektivnog zlata. Saldo uvoza zlata iznosio je 1949 — 563 mil., 1950 — 505 mil., a 1951 — 582 mil. franaka. Vanjska je trgovina Belgijsko-luksemburške unije iznosila:
U ukupnom izvozu Belgije i Luksemburga zastupani su u znatnijem postotku slijedeći artikli: željezo, čelik i izrađevine 21% — 1952 prema 19% — 1937; predivo i izrađevine 13% — 1952 prema 10% — 1937; obojeni metali i izrađevine 10% — 1952 prema 9% — 1937; predivo i izrađevine od vune, lana i kudjelje 7% — 1952 prema 8% — 1937; strojevi i vozila 9% — 1952 prema 5% — 1937; drago kamenje 8% — 1952 prema 6% — 1937; ugljen i koks 2% — 1952 prema 5% — 1937 i umjetna gnojiva 4% — 1952 prema 3% — 1937.
Od ukupnog uvoza otpada u postocima: na žitarice 6% — 1952 prema 12% — 1937; sirovi pamuk i vunu 11% — 1952, isto kao i 1937; na ugljen i naftu 8% — 1952, isto kao i — 1937; na strojeve i vozila 12% — 1952 prema 8% — 1937; na rude 6% — 1952, isto kao i 1937; na drvo, papir i njihove proizvode 6% — 1952 prema 5% — 1937; na krzna i kože 2% — 1952 prema 4% — 1937 i mliječne proizvode 3% — 1952 prema 1% — 1937.
U belgijsko-luksemburškom izvozu 1952 sudjeluju u postocima: Francuska sa 7%, Velika Britanija sa 11%, Nizozemska sa 15%, Zapadna Njemačka sa 10%, USA sa 8% i Belgijski Kongo sa 6%. U belgijsko-luksemburškom uvozu procentualno sudjeluju: Francuska sa 10%, Zapadna Njemačka sa 11%, USA sa 15%, Velika Britanija sa 8%, Nizozemska sa 13%, Argentina sa 1% i Belgijski Kongo sa 8%.
U ukupnoj vanjskoj trgovini Belgije-Luksemburga na prvom je mjestu Nizozemska. Projektirana carinska unija Belgija—Luksemburg—Nizozemska (Beneluks) nailazi na teškoće s obzirom na razlike u privrednoj strukturi, visini nadnica i životnom standardu u tim zemljama.
Pomorski promet. Robni promet Belgije odvija se morem, kanalima i željeznicom. Osobito je intenzivan unutrašnji vodeni promet, koji je god. 1952 iznosio 26,626.000 t ukrcane i 29.134.000 t iskrcane robe. U unutrašnjem prometu, koji je u porastu, dominira ugljen. Proizvodnja ugljena iznosila je god. 1952 30 mil. t, a sirova željeza 4,8 mil. t.
Međutim se promet s inozemstvom odvija pretežnim dijelom morskim putem. God. 1937 iskrcano je u belgijskim lukama 18.300.000 t, a ukrcano 13,500.000 tona. God. 1952 iskrcano je 17,610.000 t, a ukrcano 12,407.000 t, pa je tako dosegnut predratni promet. Na pomorski promet Belgije djeluje u znatnoj mjeri i tranzit luke Antwerpen. Tako je u Antwerpenu god. 1951 iskrcano i 4,082.113 t robe, koja je išla dalje u druge zemlje, prvenstveno u Zapadnu Njemačku, a iste godine bilo je u toj luci ukrcano 4,741.535 t robe, koja je došla iz Njemačke i drugih država, određena za razne inozemne luke (v. Antwerpen).
Glavni izvozni proizvodi Belgije-Luksemburga bili su u 1952 (u 1000 tona): željezo i čelik 4788; ugljen 3578; umjetna gnojiva 2149; naftini derivati 1960; cement 1859; olovo i cink 210; bakar 152; staklo 142. Glavni uvozni proizvodi: rude i koncentrati 19845; ugljen i koks 5465; nafta i derivati 4543; drvo 913; pšenica 806; gnojiva 679; željezo i čelik 434; tekstilne sirovine 431; papir 114. Kod Antwerpena je izgrađena posebna petrolejska luka i podignute su dvije rafinerije kapaciteta od 3,8 mil. t nafte. Kapacitet je rafinerija za 1,2 mil. t veći od belgijske potrošnje.
Pomorske veze. Belgija ima samo jednu veliku luku, Antwerpen, ali je to jedna od najvećih luka kontinentalne Evrope, povezana sa svim važnijim lukama svijeta sa preko 100 linija. Gotovo sve skandinavske linije, znatan broj engleskih, a u najnovije vrijeme i dio njemačkih linija tiču luku Antwerpen. To pristajanje stranih linija nepovoljno utječe na intenzivniji razvitak belgijske linijske plovidbe. Učestvovanje belgijske zastave u pomorskom prometu Belgije iznosilo je god. 1951 samo 6,1% od ukupnog prometa, dok je zastava Velike Britanije bila zastupana sa 23,1%, Nizozemske sa 15,1%, Norveške sa 11,7%, USA sa 8,8%, Švedske sa 7,6%, a Francuske sa 6,5%. Belgijska društva podržavaju samo nekoliko linija s inozemstvom. Društvo Belge (Société Anon. Cie. Maritime) podržava redovite linije Antwerpen—Belgijski Kongo, Antwerpen—Rio de Janeiro—Santos—Montevideo—Buenos Aires, te Antwerpen—New York. To društvo održava i linije Antwerpen—Genova—Bombay—Karachi—Mormugão—Colombo, te liniju Kongo—New York. Linije do Konga produljuju se i do luka južne i istočne Afrike. Društva: Armament Deppe i Dens-Ocean redovito održavaju linije Antwerpen—Sredozemno more. U Evropi Belgija održava i tradicionalnu liniju Oostende—Dover (za putnički i teretni promet). Na tom nekoć najvažnijem prijelazu između Engleske i kontinentalne Evrope prolazilo je godišnje do 300.000 putnika, dok danas parobrodima oštro konkuriraju avioni, koji povezuju London sa svim većim gradovima Evrope. Druga važna veza Engleske s Evropom, i to prvenstveno za robni promet, ide preko belgijske luke Zeebrugge. Tu je početna stanica za ferry-službu engleskih željeznica do Harwicha. Promet na toj liniji u stalnom je porastu, osobito za brzovozne pošiljke bez prekrcavanja. Brze pošiljke nekih naših proizvoda, naročito voća, povrća i peradi, idu u Englesku brodovima za prijevoz vagona Zeebrugge—Harwich. Parobrodi Jugosl. lin. plov. na prugama za sjevernu Evropu pristaju u Antwerpenu.
Trgovačka mornarica. Privatna inicijativa u Belgiji nije pokazivala osobito zanimanje za trgovačku mornaricu. Zbog toga je god. 1916 osnovano poludržavno parobrodarsko društvo Lloyd Royal Belge. Pored dioničke glavnice od 15 mil. franaka, izdano je i 100 mil. franaka obligacija, i za njihovu je financijsku službu preuzela garanciju država. U relativno kratkom vremenu društvo je imalo flotu od 85 brodova sa 545.000 tdw. Jedan dio brodova nabavljen je na kredit od američkog Shipping Boarda. Zbog depresije poslije I. svjetskog rata vrijednost tih brodova, pogođenih za svotu od 16 mil. dolara, pala je na sama 4 mil. Taj gubitak, kao i razlika, koja je međutim nastala u kursu, imali su za posljedicu, da je izgubljen sav kapital. Pristupilo se upisu novog kapitala od 150 mil. franaka i emisiji novih obveznica, za koje je garantirala država. Kako je kriza i dalje trajala, moralo se pristupiti prodaji jednog dijela flote. God. 1927 poduzeće je imalo još samo 18 brodova sa 136.775 tdw, opterećenih hipotekarnim dugom od 86 mil. franaka.
Poslije izvršene reorganizacije, nova dionička glavnica iznosila je 90 mil. franaka. Obnovljen je stari plovni park i naručeno 6 novih brodova. God. 1930 izvršena je fuzija s Compagnie Belge Maritime du Congo, i društvo je dobilo današnje ime Compagnie Maritime Belge (Lloyd Belge). Ono je danas najveće belgijsko parobrodarsko društvo sa 29 brodova (222.465 brt), što iznosi više od polovine ukupne belgijske tonaže. Druga su važnija belgijska društva: Armament Deppe Soc. Anon. sa 6 brodova i 30.723 brt, Royale Belgo-Argentine S.A., Cie. sa 5 brodova i 22.648 brt, National Belge des Transports Maritimes sa 7 manjih brodova i 15.716 brt i Dens-Ocean Soc. Anon. sa 2 broda i 5176 brt. Društvo Société Maritime Congolaise doduše je protokolirano u Belgijskom Kongu, ali stvarno pripada Belgiji. Administration de la Marine ima 6 brzih motornih brodova na liniji Oostende—Dover sa 18.953 brt.
Belgijska trgovačka mornarica razvijala se u prvoj polovini XX. st. ovako:
Učestvovanje Belgije u trgovačkoj mornarici svijeta bilo je 1939 — 0,60%, 1950 — 0,57%, 1951 — 0,57%, 1952 — 0,54% i 1953 — 0,52%, što pokazuje, da Belgija usprkos izgradnji novih brodova ne drži korak s razvitkom svjetske tonaže.
Belgijska trgovačka mornarica ima 16% tonaže ispod 5 godina starosti prema 18% svjetske tonaže. Na tonažu brodova između 5 i 10 godina otpada 45% prema svjetskom prosjeku od 29%. Brodova preko 25 godina starosti ima samo 6% prema 18% svjetske tonaže. Brodova između 10 i 25 godina Belgija ima 33% prema svjetskom prosjeku od 35%. Kako 61% belgijske trgovačke mornarice otpada na tonažu do 10 godina, a svjetski je prosjek 47%, to je njena struktura vrlo povoljna. Brodova između 10.000 i 15.000 t Belgija ima 8 sa 86.380 brt, a brodova kategorije 15.000 i 20.000 t nema. 1952 B. je imala 66 brodova sa 119.004 brt na stapni pogon i 12 sa 90.226 brt na turbine. Motornih brodova bilo je 122 sa 272.779 brt, te 1 jedrenjak s pomoćnim motorom od 770 brt. Preko polovine belgijske tonaže otpada na motorne brodove, što pokazuje njenu visoku kvalitetu. Belgija ima 8 tankera sa 68.424 brt, pa kod tih brodova bitno zaostaje za trgovačkom mornaricom skandinavskih zemalja i Nizozemske, koje se ističu visokim postotkom tankera. 5 tankera sa 35.408 brt pripada društvu Belgian Gulf Oil Co., a 2 sa 20.872 brt društvu Esso Standard Oil Co. Ta dva poduzeća pripadaju stranim petrolejskim kompanijama, koje registriraju dijelove svog plovnog parka u zemljama svog djelovanja.
Brodogradnja. Do I. svjetskog rata grade se samo manji lokalni objekti. Između dva rata brodogradnja uzima većeg maha, ali ne prelazi godišnje 30.000 brt (najpovoljnija god. 1938). Poslije II. svjetskog rata brodogradnja napreduje kao u rijetko kojoj državi. U Belgiji je porinuto brodova:
Razvitak belgijske brodogradnje danas ovisi о gradnji za račun inozemstva, jer domaća trgovačka mornarica gradi samo ograničen broj objekata. Od 23 broda sa 134.856 brt, koji se god 1954 nalaze u gradnji, samo se 7 sa 56.229 brt gradi za belgijska društva, a 16 sa 78.627 brt za račun inozemstva. Belgija ima 12 brodogradilišta, 31 uređaj za popravak brodova i 81 radionicu za riječne brodove i teglenice.
Najveće je belgijsko brodogradilište John Cockerill S. A. sa sjedištem i tvornicom brodskih strojeva u Seraingu i brodogradilištem u Hobokenu kod Antwerpena. Ono ima 3 vlake od 180 m, 2 od 160 m, suhi dok od 200 m i 3 plutajuća po 150 m. To je brodogradilište izgradilo za Portugal turbinske brodove Vera Cruz i Santa Maria, svaki od 21.000 brt, brzine 22 čvora i s uređajem za 1300 putnika, za brzu liniju Lisabon—Rio de Janeiro. To brodogradilište gradi i turbinske tankere od 18.000 tdw za Dansku i USA i 16.500 tdw za Portugal, pa se danas ubraja medu vodeća brodogradilišta kontinentalne Evrope.
Brodogradilište Jos Boel & Son u Tamise-u izgradilo je čitavu seriju parobroda od 3000 brt za SSSR. Pored toga ono gradi i plutajući dok od 28.000 t nosivosti za Švedsku, duljine 217,7 m koji će po veličini biti peti u Evropi. Država potpomaže brodograđevnu industriju obilnim kreditima.
Ostala su brodogradilišta: Société anonyme Meuse et Sambre u Bez-u; Chantier Naval Claessens u Boom-u; Société anonyme Brugeoise d'Armirage et de Reparations de Navires u Brugge-u; Chantier Naval et Ateliers de Construction de Hemixem u Hemixem-u; Société anonyme Maison Beer u Jemeppe-u sur Meuse; Chantier Naval de Namèche u Namèche-u ; Chantier Naval Jabon Frères u Ombret-u; Beliard Grighton & Со., S. A. u Oostende-u i Antwerpenu te Chantier Naval de Rupelmonde Société Anonyme u Rupelmonde-u.
Ekonomski odnosi s FNRJ između dva rata obuhvaćali su uglavnom preradbu koncentrata cinka i olova i rafiniranje bakra u Hobokenu kod Antwerpena. Protuvrijednost prerađenog olova, cinka i bakra nije išla nama, nego pretežno stranim poduzećima Trepča Mines i Mine de Bor, pa od prividne aktivnosti naše trgovinske bilance s Belgijom nismo imali koristi.
U godinama 1950—1952 naša trgovinska bilanca s Belgijom pruža slijedeću sliku (u mil. dinara, a za 1952 stabilizacioni dinari):
Porast uvoza i izvoza god. 1952-53 treba pripisati dijelom porastu kursa belgijskog franka poslije valutne reforme 1952, kad smo povećali kurs dolara od 50 na 300 dinara, a belgijskog franka od 1 na 6 dinara, a dijelom nabavama robe iz tripartitne pomoći, iz koje smo mogli vršiti nabave u Belgiji. God. 1951 nabavili smo u Belgiji iz tripartitne pomoći robe za 54 mil. dinara, a 1952 za 1 milijardu 578 mil. dinara, od toga 132.576 t koksa. Pored nabave iz tripartitne pomoći, u Belgiji smo nabavili i opremu za mnoge naše tvornice iz zajma Međunarodne banke za obnovu, pa smo tako god. 1953 uvezli i opremu za naše koksare u iznosu od 555 mil. dinara. Glavni su naši izvozni proizvodi: kukuruz, vino, duhan, olovo, cink, hmelj, drvena građa, tanin i ferolegure. Iz Belgije uvozimo: metalurgijske proizvode, predivo (osobito umjetne svile), proizvode metalne, mašinske i elektrotehničke industrije, a osobito čelik, cijevi, željeznu užad i strojeve za rudarstvo. U vezi sa sušom prolazno smo uvozili i brašno, šećer, mast i vunu iz tripartitne pomoći.I. Be.