BEČ (Wien), 48°14'N i 16°21'E, glavni grad republike Austrije i važno riječno pristanište na Dunavu, 1929 km od njegova ušća. Glavnim dijelom leži na desnoj obali Dunava u podnožju Bečke gore (Wiener Wald). B. je u blizini slavensko-germansko-mađarske etničke tromeđe, i tu se križaju velike saobraćajnice od sjevera prema jugu i od istoka prema zapadu. U Beču prelazi preko Dunava važan put istočnoalpskog područja, koji se prema sjeveru nastavlja dolinom Morave i Odre. Iz ovog raskrsnog i prelaznog položaja izvire trajna važnost Beča. Zahvaljujući svom položaju, grad je već rano postao važno prometno, trgovačko, industrijsko i kulturno središte.

Povijest. U prethistorijsko doba nalazi se na području današnjeg Beča keltsko naselje; na početku naše ere Rimljani osnivaju Vindobonu. Za seobe naroda i kasnijih stoljeća gubi se trag gradu; tek 881 spominje se na mjestu stare Vindobone naselje Venia (od toga potječu nazivi Wien, Vienne, Vienna). U XI. st. Beč je prijestolnica Babenbergovaca, a od XIII. st. pretežno je sjedište dinastije Habzburgovaca i ostaje to do kraja I. svjetskog rata. Na kraju XV. st. (1484—1490) privremeno je posjed Matije Korvina, a u XIX. st. nalazi se povremeno pod okupacijom Francuza (1805 i 1809). Pokušaji sultana Sulejmana (1529) i Kara Mustafe (1683) da osvoje Beč bili su bezuspješni. Od završetka I. svjetskog rata do prisilnog pripojenja Austrije Njemačkoj (1938), i nakon oslobođenja u II. svjetskom ratu (1945), Beč je ponovo prijestolnica austrijske republike.

Grad je podijeljen u 21 gradski kotar; I. kotar (Innere Stadt) na desnoj obali Dunavskog rukava (Dunavski kanal), odgovara starom Beču unutar gradskih bedema, i to je središte grada (katedrala sv. Stjepana, brojne barokne građevine iz XVII. i XVIII. st. ističu se u ovom dijelu). Gradske bedeme (porušeni 1858—1863) zamijenio je kružni bulevar, t. zv. Ring s monumentalnim građevinama (sveučilište, gradska vijećnica, parlament i dr.). Predgrađa na zapadu i jugu staroga grada bila su opkoljena šančevima do pripojenja gradu 1863 (današnji Gürtel), i sa sjeveroistočnim predgrađem Leopoldstadt, na lijevoj obali Dunavskog kanala, sačinjavaju unutarnje kotare (II.—IX.). God. 1891 pripojena su gradu i prijašnja industrijska predgrađa izvan šančeva, X.—XIX. kotar na zapadu i jugu, te XXI. kotar na lijevoj obali Dunava; sjeverni dio II. kotara, između Dunavskog kanala i Dunava, odvojen je u XX. kotar. U XIII. kotaru nalazi se Schönbrunn, znameniti dvorac i park, a u II. kotaru veliki park Prater.

Stanovništvo. Beč je god. 1754 imao 175.460 st., a 1800— 231.950. Razvoj industrije u XIX. st. odrazio se u naglom povećanju stanovništva; god. 1857 broji 476.220 (s predgrađima 587.240), nakon pripojenja II.—IX. kotara poraslo je stanovništvo god. 1869 na 607.510 (s predgrađima 842.950), a 1880 na 704.760 (odnosno 1,096.120). Spajanjem ostalih kotara (1891) broj stanovnika porastao je na 1,341.900, a 1910 na 2,031.498. Poslije I. svjetskog rata broj opada, 1920 na 1,841.326 st., odnosno 1,874.581 (1934). Poslije II. svjetskog rata Beč ima oko 1,700.000 st. S obzirom na prošlost grada sastav je njegova stanovništva raznolik. Uz Nijemce velik je broj Madžara i Slavena (najviše Čeha, oko 80.000). U ovom starom kulturnom središtu nalaze se mnogi muzeji, galerije, zbirke, naučne ustanove, sveučilišta, visoke škole i mnogobrojne srednje, stručne i osnovne škole.

Privreda. Trgovina i industrija imaju posebno značenje za Beč (velesajam, trgovačka komora). Među raznovrsnim industrijama ističu se metalurgijska i mašinska (tvornica vagona, tvornica lokomotiva i rafinerije ulja), prehrambena, tekstilna, drvna, kožna, kemijska, svilena i vunena industrija, industrija namještaja, papira i t. d.

Pristanište. Bečko riječno pristanište važno je za domaći i međunarodni promet. Ono se proteže oko 15 km duž desne obale glavnog reguliranog dunavskog korita od Nussdorfa, odakle se odvaja Dunavski kanal, do njegova ponovnog ulaza u Dunav kod Kaiser-Ebersdorfa. Zatvaranjem ulaza u lijevi dunavski rukav (Stari Dunav) uzvodno od Beča i izgradnjom brane kod Nussdorfa uglavnom je reguliran Dunav u pristaništu. Uz nasip lijeve obale glavnog korita nalazi se širok pojas terena za odljev visoke vode (Inundationsgebiet). Izgradnjom kamenih obala i postavljanjem gatova na lijevoj obali, skrenut je tok glavnog korita Dunava udesno, i time osiguran potreban vodostaj u svako doba. Mostovi (3 željeznička i 2 pješačka s tramvajskim prometom) vode preko glavnog riječnog korita.

Pristanište raspolaže modernim uređajima i brojnim kolosijecima za prekrcaj i uskladištenje raznovrsnog tereta (veliki silos za žito, posebna spremišta za šljive). Na pristaništu su agencije, skladišta, kolosijeci i drugi tehnički uređaji svih značajnijih dunavskih brodarskih društava (domaćih i stranih). (Srpsko brodarsko društvo uzelo je u zakup prije I. svjetskog rata jedan dio obale, kojim danas raspolaže Jugoslavenska riječna plovidba.) U izgradnji je riječna luka nizvodno od Beča u selu Albern.

Zimovnik Freudenau ima dobre lučke uređaje te može osobito zimi poslužiti kao trgovačko pristanište. Dubina na ulazu u zimovnik iznosi 3,60 m, au njemu oko 5 m. Zimovnik je podijeljen u dva basena, prednji (dug 1100 m) služi uglavnom za sklanjanje tank-teglenica, a unutarnji (dug 5500 m) namijenjen je ostalim plovnim objektima. Širina je zimovnika 100—250 m. Baseni mogu ukupno primiti do 400 brodova i teglenica. U brodograđevnoj radionici s vlakom vrše se manji popravci brodova.

Dunavski kanal (Donaukanal), dug 17 km, prolazi kroz samo središte grada, podesan je za plovidbu, ali nedovoljna širina sprečava okretanje brodova. Obale su spojene velikim brojem (pješačkih, kolnih, tramvajskih i željezničkih) mostova. Iz urbanističkih razloga ograničen je broj skladišta na obalama.

Po prometu Beč ide u red najjačih dunavskih pristaništa. Prije II. svjetskog rata iznosio je prosječni godišnji ukrcaj preko 200.000 t, uglavnom industrijskih artikala, a iskrcaj oko 700.000 t razne robe, pretežno žitarica i drugih živežnih namirnica. Putnički saobraćaj Dunavom također je živ (oko 260.000 putnika godišnje prije II. svjetskog rata). Kretanje i pristajanje brodova i teglenica određeno je posebnim propisima. Pilotaža je obvezatna u oba smjera plovidbe. U bečkom se pristaništu brodovi mogu snabdjeti vodom, ugljenom i drugim potrepštinama.

LIT.: Levetus, Imperial Vienna, Account of its History and Traditions, 1904; Probst, Geschichte der Stadt Wien, Wien 1926; O. Landa, Daljinar, Beograd 1929; Handbuch für Donaureisen, Wien 1936; M. Kasumović, Warum ist die Donau im Vergleich mit dem Rhein verkehrsarm, Wien 1938; H. Hassinger, Boden und Lage Wiens, Wien 1941; P. Mardešić, Enciklopedija plovidbe, Beograd 1948.M. K.