BAŽDARENJE BRODA. Opći pojam i povijesni razvitak. Baždarenjem broda određuje se veličina trgovačkog broda, izražena cjelokupnim obujmom njegova zatvorena prostora. Veličina trgovačkog broda može se doduše izraziti i njegovim deplasmanom i njegovom nosivosti, no dok te dvije veličine mogu biti vrlo promjenljive (prema vrsti tereta, koji brod vozi), prostor je nepromjenljiv (v. Brod).
U pomorskom poslovanju brodovi plaćaju razne lučke pristojbe, takse za prolaz kroz kanale, za pilotažu i dokovanje; vode se statistike trgovačkih mornarica, brodovi se kupuju, prodaju i iznajmljuju, pa se za temelj svih tih manipulacija uzima stalna, a ne neka promjenljiva veličina, a to je prostor. (Događa se, da se negdje kapaciteti brodogradilišta i cijene novogradnji daju prema ugrađenom prostoru, a ne prema težini.) Stoga svaki brodovlasnik nastoji da za istu nosivost dobije brod sa što manje prostora, jer na taj način kod iste prevoznine plaća manju dažbinu. To ne vrijedi za ratne brodove, jer je kod njih deplasman gotovo nepromjenljiv, te se ratni brodovi i ne baždare (osim za prolaz kroz Sueski ili Panamski kanal) i njihova se veličina izražava u t deplasmana.
Već su stari Grci veličinu broda izražavali prostornom, odnosno težinskom mjerom za ulje (amfore), a Rimljani mjerom ili težinom određene vrsti žita (modiji i sekstariji), koju je brod mogao da ukrca. Otada pa gotovo do naših dana bore se dvije suprotne teze, kako da se odredi veličina (kapacitet) broda — zapreminom njegova prostora ili težinom, koju može prevesti. Konačno, prevladalo je mišljenje, da se iz praktičnih razloga veličina trgovačkog broda označuje kubnim kapacitetom njegovih prostorija, što se naziva tonažom. Kao jedinica za mjerenje tonaže uzeto je 1oo kubnih stopa iz engleskog mjernog sistema (2,83 m3).
U XIII. st. su kod brodova za prijevoz vina veličinu (prilikom plaćanja taksa, prodaje, odnosno iznajmljivanja) izražavali jedinicom mjere, koju su zvali ton (riječ keltskog korijena). Ta je jedinica u prvo vrijeme, osobito na atlantskoj obali, služila jedino kao mjera brodske zapremine; tek je kasnije ušlo u običaj, da se istim imenom naziva i jedinica za mjerenje težine. U statutarnoj eri na našoj obali (v. Pomorsko pravo, razvoj) zadržale su se do XIX. st. stare mjere sredozemnoga prometa za određivanje kapaciteta brodova. Danas se općenito služimo izrazom tona (kao jedinicom za mjerenje prostora i za mjerenje težine), što ukazuje na historijski razvoj u određivanju kapaciteta broda, ali ujedno pridonosi, da i danas u širim (nestručnim) krugovima nije potpuno jasan način određivanja veličine broda. Vjerojatno je današnji izraz tona nastao od francuske riječi tonneau u vrijeme, kad se veličina broda računala brojem bačava određene veličine, koje su stale u njegov prostor za krčanje. U XV. st. je u Engleskoj propisano, da bačve za prijevoz vina, koje su služile za mjerenje broda, ne smiju biti manje od 250 galona (1 galon = 4,546 l); težina tih bačava punih vina iznosila je oko 2240 libara (1 lbs = 0,454 kg), te su vjerojatno odatle Englezi i preuzeli izraz tona i za težinu.
U XVII. st. ušlo je u običaj, da se veličina broda naziva tonažom; ona se određivala produktom dimenzija broda (u stopama) L x B x H, podijeljenim s nekim koeficijentom, kojemu je vrijednost varirala od 94 do 100. Nije sigurno, da li se rezultat dobiven tim računom smatrao zapreminom u kubnoj mjeri ili nosivošću broda u jedinicama težine. Međutim, kao značajan događaj u povijesti našega pomorstva, treba istaknuti, da je već u XVI. st. glasoviti pomorski stručnjak i pisac Dubrovčanin Segroević (Segri) došao do pravila za računanje obujma broda, koje je za ono doba bilo novina, te je postalo temelj modernog sistema baždarenja. On je, naime, utvrdio, da za točnije izračunavanje obujma broda ne mogu biti dovoljne samo osnovne mjere (dužina, širina i visina), nego da je potrebno podijeliti brod u više dijelova s obzirom na mijenjanje oblika broda od pramca do krme, a barem na tri, računajući volumen svakog dijela za sebe. Razdijeli li se brod u četiri, pet ili više dijelova, i rezultati će biti točniji (v. Brodogradnja, historija).
U XVIII. st. (1720) u Engleskoj je propisano staro brodograditeljsko pravilo za mjerenje (Builders' Old Measurement Rule), po kojem se pri računanju tonaže, umjesto dubine prostora H, uzimala u obzir polovina širine broda B/2. Svrha je ovog propisa bila, da se i stranim, potpuno nakrcanim brodovima, gdje se nije mogla izmjeriti visina, može odrediti tonaža kod naplate lučkih pristojbi. Nova je formula glasila L x B x B/2 : 100. Brodograditelji su tada nastojali da, kod iste nosivosti broda, postignu što manju tonažu; kako je kod računanja tonaže uzeta u obzir širina broda na drugu potenciju, gradili su uske visoke brodove, jer visina broda nije uzimana u račun. Ti su brodovi bili, u maritimnom pogledu, vrlo loši; imali su premalen stabilitet, što je dovodilo do prekomjernih gubitaka.
Konačno je (1854) u engleskom parlamentu na prijedlog Moorsoma izglasan zakon, koji još i danas služi kao baza za baždarenje. Moorsom je postavio kao pravilo, da tonaža ima izražavati privrednu sposobnost broda, te da se mora mjeriti sav njegov zatvoreni prostor, namijenjen krčanju tereta i putnika. Prema tom zakonu svaki je brod morao registrirati svoju tonažu kod pomorskih vlasti — odatle izraz registarska tona i registarska tonaža. Na našoj obali, prema uzancama Senja od 1891, još su se registarske tone nazivale bačve registra. Od ukupne su se izmjerene tonaže (brutto tonaže) odbijali prostori potrebni za posadu i za navigaciju; tako su nastali novi pojmovi: brutto tonaža (engleski Gros Tonnage), t. j. ukupan volumen zatvorenih prostorija, i netto tonaža (Net Tonnage), koja se dobije, kad se od brutto tonaže odbiju svi prostori potrebni za posidu i navigaciju. Danas pod izrazom tonaža ili registarska tonaža (bez pobliže oznake) mislimo na brutto tonažu.
Baždarenje. Kod baždarenja broda razlikujemo dvije vrste prostora: izuzeti prostori (exempted), koji se uopće ne uzimaju u obzir prilikom baždarenja (ne ulaze ni u brutto tonažu broda), te prostori, koji se kod baždarenja uzimaju u obzir (ulaze u brutto tonažu), ali se odbijaju (deducted) kod računanja netto tonaže. Prema Moorsomovim pravilima bile su, među ostalim, izuzete sve prostorije u nadgrađima, koje nisu prikladne za krčanje tereta. Ta je odredba dovodila do nesporazuma, te je konačno definirano, da su za smještaj tereta prikladne jedino potpuno zatvorene prostorije.
Kao posljedica te naknadne definicije o prikladnim prostorijama za smještaj tereta, nastali su brodovi s tonažnim otvorima, kojima je jedina svrha, da neke prostorije, namijenjene za smještaj tereta, ne budu potpuno zatvorene i zbog toga ne budu uzete u obzir kod baždarenja broda. Tako je nastao i novi tip broda s otvorenom zaštitnom palubom (Open Shelterdeck). On ima najmanje dvije palube; gornja se neprekinuta zaštitna paluba proteže po čitavoj duljini broda, a bokovi su sve do njene visine zatvoreni. Brod mora imati na zaštitnoj palubi tonažno grotlo ili na bokovima (između zaštitne palube i palube ispod nje) tonažne otvore, te ne smije postojati mogućnost, da se oni nepropusno zatvore. Ovi brodovi moraju po propisima imati na palubi, ispod zaštitne palube, otvore ili lakomice za otjecanje vode. U tom slučaju propisi smatraju zaštitnu palubu (ili oplatu međupalublja) otvorenom, a prostorije međupalublja ne dolaze kod baždarenja u obzir (one su izuzete), premda služe za smještaj tereta. Ova je praksa zadržana do danas, u želji da se na istu mjeru svede tonaža brodova s relativno velikim skladištima, koji služe za prijevoz lakog voluminoznog tereta, s brodovima namijenjenim za prijevoz specifično teških tereta, kojima za istu nosivost dostaju manja skladišta i koji kod iste nosivosti imaju daleko manju brutto i netto tonažu. Brodu s otvorenom zaštitnom palubom i onako je nosivost ograničena najvećim dopuštenim gazom, jer mu se nadvođe mjeri od prve palube ispod zaštitne palube, pa mu, u slučaju prijevoza specifično teškog tereta, ostaje mnogo neiskorištena prostora u skladištima; njegovo veliko nadvođe pruža mu veću sigurnost na moru, zato su ti brodovi i favorizirani.
Stručnjaci za baždarenje, prema želji vlasnika broda, mogu u skladu s propisima (predviđanjem otvora u pojedinim prostorijama, odnosno zatvaranjem nekih drugih prostorija) povećati brutto tonažu i ujedno smanjiti netto tonažu, odnosno jedino smanjiti brutto tonažu, što se naročito odnosi na putničke brodove.
U prvo vrijeme, na temelju Moorsomovih propisa, od brutto tonaže odbijale su se jedino prostorije potrebne za propulsiju broda, koje i danas čine glavni dio odbitaka; sve ostale prostorije (za posadu i navigaciju) bile su izuzete, a tek je kasnije uvedena praksa, da su se i one počele odbijati. Izuzete prostorije smanjuju brutto i netto tonažu; prostorije, koje se odbijaju, smanjuju jedino netto tonažu.
Prema Moorsomu, kad prostor za pogonske strojeve kod brodova na vijak prelazi 13%, a ne prelazi 20% brutto tonaže, na račun tih prostorija odbija se 32% od brutto tonaže. To je t. zv. odbitak po postocima.
Kod baždarenja računa se tonaža broda za 3 posebne stavke: za prostor ispod premjerne (baždarske ili tonažne) palube, za međupalublje te za nadgrađa i kućice. Kod računanja tonaže ispod premjerne palube uzima se čitav prostor kao cjelina, a dimenzije prostora mjere se na propisan način. Duljina L mjeri se u ravnoj crti na premjernoj palubi od nutarnjeg lica oplate na pramcu i na krmi, a uzima se u obzir i debljina palube kod eventualnog nagiba statvi. Ta se izmjerena duljina, prema njenoj veličini, dijeli na 4 do 12 jednakih dijelova. Na svakoj se ordinati tako razdijeljene dužine izmjere poprečni presjeci ispod premjerne palube; premjerna je paluba u pravilu druga paluba odozdo. Na svakoj se ordinati prvo odredi dubina prostora, t. j. vertikalni razmak na središnjici broda od donjeg lica palubnog opločenja (gornjeg lica sponja) do gornjeg ruba rebrenice (kod brodova sa dvodnom, koje nije prikladno za smještaj tereta, do gornjeg lica opločenja dvodna); od te se dubine odbije srednja debljina drvenog poda na rebrenicama (ili povrh dvodna), ukoliko taj pod postoji. Ta se dubina dijeli na 4 ili na 6 jednakih dijelova. Na svakom se dijelu dubine mjere širine prostora unutar nutarnjeg lica nutarnje oplate, odnosno unutar priboja. Površine se izračunaju po Simpsonovu pravilu (v. Brod, teorija); izračunate se površine nanesu kao ordinate na duljinu, također se, po Simpsonovu pravilu, izračunava zapremina ispod baždarske palube.
Tonaža se međupalublja (prostorija iznad premjerne palube, a ispod gornje neprekinute palube — osim u slučaju otvorenog Shelterdecka) izračuna za svaku palubu posebno iz produkta duljine i širine (obje mjerene na polovini visine prostora) sa srednjom visinom prostora. U tu se svrhu duljina podijeli na isti broj dijelova kao i duljina ispod premjerne palube; nutarnje se širine mjere na polovici visine, a srednja se visina dobiva aritmetskom sredinom visina na pojedinim razmacima, izmjerenih od gornjeg lica donje palube do donjeg lica gornje neprekinute palube.
Zapremina svakog nadgrađa i svake kućice (koja nije izuzeta te ulazi u brutto tonažu) izračunava se posebno. Dužina nadgrađa dijeli se na dva jednaka dijela, te se na oba kraja i u sredini duljine izmjeri nutarnja širina; aritmetska sredina širine pomnoži se s duljinom i visinom, da se dobije zapremina nadgrađa. Kod kućica omeđenih ravnim stijenama, dobiva se zapremina iz produkta svih triju dimenzija.
U brutto zapreminu idu i sve natkrite i zatvorene prostorije u nadgrađima ili iznad njih, ukoliko mogu služiti za smještaj tereta, brodskih zaliha, za boravak i stanovanje posade ili putnika; osim toga i onaj dio zapremine grotala za teret, iznad gornje palube, koji premašuje 1/2% brutto zapremine broda. Izuzete su (dakle ne ulaze u brutto zapreminu) prostorije za pomoćne strojeve (na palubi), krmilarnica, nadgrađa, koja na kratkim prugama služe jedino za zaštitu putnika od nevremena i valova; kuhinja i smočnica; W. C. za oficire i posadu, ktome na putničkim brodovima za svakih 50 putnika po jedan W. C. (u svemu najviše 12); te se prostorije izuzimaju samo onda, ako nisu veće, nego što je stvarno potrebno, te ako služe jedino svrsi, kojoj su namijenjene. Kod broda s otvorenom zaštitnom palubom izuzimaju se prostorije neposredno ispod zaštitne palube, ukoliko nisu odijeljene od prostora s tonažnim otvorom nepropusnim pregradama.
Kod računanja netto tonaže odbijaju se (samo ukoliko su prilikom računanja brutto tonaže uzete u obzir) od prostorija za navigaciju i posadu: sve prostorije određene jedino za posadu, ukoliko stvarno po veličini nisu veće od propisima određenih (nastambe, praonice, zahodi); sve prostorije, koje služe za ličnu upotrebu zapovjednika broda; prostorije, koje služe za krmilarenje, za smještaj uređaja za sidrenje i za privezivanje broda; prostorije za smještaj navigacionih aparata, signala, instrumenata te spremište vođe palube; prostorije pomoćnog kotla i pomoćnog stroja, ukoliko su spojeni s parnim sisaljkama broda; prostori za vodeni balast, koji ne čine dio dvodna, te kod jedrenjaka: sve odijeljene prostorije za spremanje jedara (najviše 2½% brutto tonaže).
Kod parobroda (i motornih brodova) odbija se na račun mašinskih prostorija 32% od brutto tonaže, ako prostor, u kojem su smješteni strojevi i kotlovi, zajedno s prostorom potrebnim za njihovo djelovanje i za ispravno posluživanje (kod brodova na vijak) iznosi više od 13, a manje od 20% brutto zapremine. Ako strojarski prostor iznosi manje od 13%, odbija se stvarna zapremina prostora pomnožena sa 1,75; kad strojarske prostorije prelaze 20%, tada se prema želji vlasnika broda odbija ili 32% od brutto tonaže ili stvarna zapremina strojarskih prostorija, pomnožena sa 1,75.
Zapremina strojarskih prostorija izračunava se iz produkta: dužine (mjerene između prednje i stražnje pregrade mašinskog prostora; kad su strojevi odijeljeni od kotlova, uzima se dužina svakog prostora posebno), dubine (mjerene od donjeg lica najbliže palube iznad stroja do gornjeg ruba rebrenice, odnosno do gornjeg ruba dvodna, u središnjici broda), te širine (koja je uzeta kao srednja vrijednost od najmanje 3 izmjerene širine na polovici visine). Tome se dodaju još prostorije iznad najbliže palube, namijenjene potrebama stroja ili dovodu svijetla i zraka, koje sežu do gornje palube — samo ne smiju služiti u neku drugu svrhu. Dalje se dodaje još i tunel za osovinu, kojeg se volumen posebno izračunava.
Za baždarenje postoje i razne približne metode, koje se primjenjuju u slučaju hitnosti ili nužde. Ukoliko se u odbicima uračunate prostorije naknadno upotrebe (tokom života broda) u neke druge svrhe, njihova se zapremina dodaje netto tonaži. Prilikom svake preinake broda treba obavijestiti baždarske organe, koji odlučuju, da li se tim preinakama izmijenila tonaža broda te da li je potrebno ponovo baždarenje.
Kod baždarenja otvorenih brodova (bez palube) mjeri se dubina od gornjeg brida najvišeg reda oplate (opločja).
Posebna je međunarodna komisija razradila konvenciju o baždarenju brodova za plovidbu Dunavom. Uglavnom se držala Moorsomova sistema; nije prihvatila odbitke po postocima za mašinske prostorije, već je propisala, da se kao odbitak uzima stvarno izmjereni strojarski prostor i da se kod brodova na vijak poveća za 75%. To je pravilo poznato pod imenom Dunavski propisi.
Konačno, po njemačkim propisima (1908), odbija se stvarni prostor za strojarske uređaje sa svim pripadnim prostorijama određenim za smještaj goriva. Postoje još posebni propisi o baždarenju za Panamski i za Sueski kanal. Međutim, ukupna zapremina broda po svim propisima o baždarenju računa se na isti način; postoje jedino razlike u izuzetim prostorijama kao i u tome, koje se sve prostorije odbijaju.
Jedan način baždarenja prikazuje slika s legendom
.
LIT.: A. Van Driel, Tonnage Measurement, The Hague Governement Printing Office, Haag — ; E. R. Johnson, Measurement of Vessels for the Panama Canal, Washington Printing Office, 1913; H. F. Norton, Freeboard, Tonnage and capacity, Principles of naval architecture, New York 1949; Johow-Förster, Priručnik za brodogradnju, Zagreb 1951; I. Šišević, Računanje obujma broda u Dubrovniku XVI. vijeka, Dubrovnik 1953.S. Š.
Svjedodžba o baždarenju. Baždarenje vrše službenici pomorske uprave, odnosno ovlašteni vještaci. Baždarenom se brodu izdaje Svjedodžba o baždarenju kojom se dokazuje brutto i netto tonaža broda. Svjedodžba o baždarenju je brodska isprava, koju mora imati svaki pomorski brod. Svjedodžbe o baždarenju izdavaju lučke kapetanije na propisanom formularu. Svaka svjedodžba dobiva redni broj registra izdanih svjedodžbi o baždarenju i redni broj protokola.
Svjedodžba o baždarenju sadrži slijedeće:
a). propis, na temelju kojeg je izdana;
b) podatke o brodu: ime, vrstu, zastavu, luku pripadnosti, mjesto, godinu gradnje te ime brodograditelja;
c) mjere istovetnosti, što služe radi identifikacije broda, i to dužinu, širinu i dubinu broda, kako je to predviđeno propisima o baždarenju brodova, a pored toga unosi se i dužina broda preko svega (v. Brod);
d). pojedinosti o tonaži s podacima o brutto tonaži i podacima odbitaka, koji se prema propisima smiju odbiti od brutto tonaže, da se dobije netto tonaža broda. Ti podaci izraženi su u m3 i u registarskim tonama. Na kraju unosi se konačni rezultat brutto i netto tonaže broda; iznosi tog rezultata izraženi su posebno i slovima;
e) tonažu prostora na gornjoj palubi i iznad nje, koji se smatraju otvorenim i kojih se tonaža ne uračunava u brutto i netto tonažu broda, uz navod, o kojim se prostorima ovdje radi.
Podatke u svjedodžbu o baždarenju unosi službenik lučke kapetanije (pomorske uprave), koji je za taj posao osposobljen i ovlašten. Svi brojevi i podaci u svjedodžbi o baždarenju moraju biti jasni i čitljivi, i u njoj ne smije biti ništa precrtano, brisano i ispravljano.
Svjedodžba o baždarenju mijenja se brodu, kada se mijenja njegova brutto ili netto tonaža. Na temelju registarske tonaže naplaćuju se različite naknade, kao što su: lučke naknade, za pilotažu, dokovanje i t. d. Na temelju ove tonaže primjenjuju se i različite odredbe u vezi s provođenjem pojedinih propisa o sigurnosti plovidbe, kao na pr. propisa o sigurnosti ljudskog života na moru, broja brodske posade i sl. Kako do danas ne postoje međunarodni propisi za baždarenje brodova, svaka pojedina pomorska država ima svoje propise, koji se, iako zasnovani na Moorsomovu sistemu, međusobno razlikuju uglavnom u pogledu odbitaka, koje treba izvršiti, da se dobije netto tonaža. Zbog toga dolazi do razlika u brutto i netto tonaži u svjedodžbama baždarenja jednog te istog broda, ako su izdane u različitim državama. Da se uklone ove nejednakosti, pojedine države sklapaju ugovore, prema kojima određuju uvjete za međusobno priznavanje svjedodžbi baždarenja. U protivnom slučaju svaka država ima pravo izvršiti baždarenje broda po svojim propisima. U okviru rada Organizacije Ujedinjenih Nacija u toku je postupak za međunarodnu unifikaciju pravila o baždarenju pomorskih brodova; u Oslu je 10. VI. 1947 već izrađen jedan međunarodni pravilnik.
U FNR Jugoslaviji su propisi o baždarenju sadržani u Uredbi o baždarenju pomorskih brodova (Sl. list 25/49), u Pravilniku o izvršenju Uredbe o baždarenju od 6. VII. 1949 i Pravilniku 0 načinu mjerenja i izračunavanja registarske zapremine kod baždarenja pomorskih brodova (Sl. list 69/49).P. Dć.