BATISKAF (grč. βαϑύς bathis dubok, σϰάφος skaphos brod), sprava, koja služi za znanstvena istraživanja u većim morskim dubinama.

Prvi je 1915 zaronio J. E. Williamson u zatvorenoj čeličnoj kugli, koju je pričvrstio na dno broda, a ulazilo se u nju kroz gipku cijev. Iz nje je snimao kinematografske filmove kroz okno zatvoreno debelim staklom, i njom se služio punih dvadeset godina.

Za oceanografiju mnogo su važnija ronjenja Williama Beebea, također u čeličnoj kugli, koju je nazvao batisfera. U kuglu su mogla stati dva čovjeka i ona je bila dovoljno čvrsta, da se spusti do dubine od 1000 m. Iako je kanio iz batisfere proučavati samo ribe, Beebe je izvršio i nekoliko oceanografskih mjerenja.

Beebeova je kugla bila od ljevena čelika, jednolične debljine od 3 cm i promjera 145 cm, a težila je 2450 kg. Dva okna od 20 cm zatvorio je kvarcom, koji je bio debeo 8 cm i uvijen u čelična kružna pojačanja kugle. Kvare je upotrebio, jer je veoma proziran, podnosi velik tlak i propušta sve dužine valova sunčanog svijetla.

Električni kabel sa žilama za telefon i rasvjetu ulazio je u kuglu kroz jaku brtvenicu. Zrak se proizvodio prema potrebi u samoj kugli. Boce s automatskim ventilima, napunjene kisikom, stajale su uz bokove, a kraj njih sprave, što apsorbiraju vlagu i suvišak ugljičnog dioksida. Beebe je tom spravom zaronio oko trideset puta u blizini otočja Bermuda. God 1930 spustio se u dubinu od 427 m, 1934 dosegao je 753 i 908 m. Beebe je proučavao život u tim dubinama, ali je motrio i boju i prozirnost mora i mjerio ih spektroskopom.

Pod samom površinom crvena se boja smanjila na polovinu. U dubini od 6 m ostala je u spektru samo crvena crta. Narančasta je boja nestala na 45 m. Na 90 m spektar je imao 50% modro-ljubičastih zraka i 25% zelenih. Na 240 m ostala je samo blijedo-žuta crta na dužini od oko 5200 Ångstr. Motrenjem kroz okno vidjela se sasvim tamna modrina. Na 495 m voda je postala crna. Na 510 m sve je bilo crno, nije se mogla zapaziti modrina ni u kojem smjeru, te nijedan instrument nije bilježio ni tračak bilo kakve svjetlosti.

Služeći se Beebeovim iskustvima, sagradio je Otis Barton poboljšanu batisferu, kojoj je dao ime bentoskop. U njemu se spustio 1949 do dubine 1500 m. Ta kugla nije imala nekih osobitih tehničkih novosti.

Te sprave nisu bile zgodne za oceanografska istraživanja, jer su bile vezane za matični brod, te je valjanje broda stvaralo opasno trzanje čela. Zbog toga je Piccard zamislio batisferu kao neki slobodni podvodni balon, prema iskustvima sa zračnim balonima. Odlučio je sagraditi batisferu, nezavisnu od broda, a sastojala bi se od čelične kugle, koja bi služila kao gondola, i od plovka lakšeg od vode, koji bi nosio kuglu poput balona. Da plovak ne bi bio pretežak, Piccard mu nije dao oblik zatvorena, čvrsta čelična balona, već oblik posude tankih stijena, a napunio ga je tekućinom lakšom od vode, koja plovku daje potreban uzgon. Za punjenje je izabrao sasvim lagani benzin gustoće manje od 0,7, koji će u morskoj vodi gustoće 1,028 stvarati uzgon od oko 350 kg po uronjenom kubičnom metru. Kuglu, koja bi bez privjeska težila u zraku oko 10 t, mogao bi prema tome nositi plovak obujma od 4,2 m³. Plovak je teoretski mogao imati sasvim tanke stijene zato, što je benzin u njegovoj unutrašnjosti bio neprekidno u vezi s morem, pa su unutrašnji tlakovi u plovku bili na svim dubinama ravni vanjskom tlaku mora.

Novčana sredstva za gradnju sprave dao je Belgijski nacionalni fond za znanstvena istraživanja (Fonds National de la Recherche Scientifique, skraćeno FNRS) poslije I. svjetskog rata. Piccard i Cosyns pristupiše tada konstruiranju sprave, kojoj dadoše ime batiskaf FNRS1. Međutim, II. svjetski rat je prekinuo radove.

Poslije II. svjetskog rata belgijski je fond ponovo dodijelio Piccardu i Cosynsu kredite za gradnju batiskafa, kojemu su dali ime FNRS 2. Poslije savjetovanja s pomorskim stručnjacima, Piccard je odlučio sagraditi batiskaf kao slobodan podvodni balon, koji će se prevesti matičnim brodom na mjesto ronjenja, tu će se dizalicom spustiti u more i zaroniti u dubinu. Piccard je dovršio batiskaf 1948, a za prijevoz je upotrebio matični brod Scaldis. Već na temelju konstruktivnih planova upozorili, su ga da batiskaf ne će biti dobar, jer mu je plovak odviše tanak. Piccard je odlučio da ga ipak dovrši. Plovak u obliku zaoštrena valjka bio je od aluminija debljine 1 mm. Kugla je bila od ljevena čelika debljine 90 mm, no rentgenska je kontrola odljeva pokazala, da na njemu ima nekoliko slabih mjesta. Piccard ih je dao izbušiti i začepiti jakim čeličnim čepovima. Proračuni i pokusi na modelima dokazali su, da bi ta kugla mogla podnijeti tlak, koji odgovara dubini od 15.000 m, a tako duboka mora nema nigdje na zemaljskoj kugli.

Piccard je spustio batiskaf FNRS₂ četiri puta u more; dvaput kod Dakara i dvaput kod Kapverdskih otoka. Prva dva puta nije bilo u kugli nikoga. Treći je put trebalo ispitati ispuštanje balasta. U kuglu su ušli Piccard i Monod, još dok je batiskaf bio u spremištu Scaldisa. Dizalicom je spušten u more na mjestu, gdje dubina nije bila veća od 25 ili 30 m, da ronioci izvana mogu motriti manevriranje i u slučaju potrebe pružiti pomoć. Pokus je potpuno uspio. Na četvrtom je ronjenju trebalo ispitati nepropusnost kabine. Piccard nije dopustio, da u nju uđe posada, već je namjestio satni mehanizam, koji je poslije određenog vremena trebao ispustiti balast.

FNRS₂ su spustili u vodu i izbalansirali, odriješili su ga, te je batiskaf zaronio. Satni mehanizam bio je namješten na 30 minuta. Poslije 29 minuta crvenkasti se plovak pojavio na valovima, ali ga zbog uzburkanog mora nisu mogli ukrcati na brod. Morali su ga tegliti čitavu noć do zaklonjenog zaljeva. Budući da plovak nije bio građen za tegljenje, valovi su ga gotovo sasvim zgnječili. Kad su napokon batiskaf ukrcali na brod, sa zadovoljstvom su ustanovili, da je manometar s registratorom zabilježio dubinu od 1380 m.

Taj je pokus dokazao, da su pomorski stručnjaci bili u pravu. Tanki i slabi plovak nije se mogao napuniti benzinom na brodu, nego tek u vodi. Isto tako trebalo ga je u vodi i isprazniti. Piccard i Monod morali su, međutim, ući u kuglu već na brodu i iz nje izaći tek, kad se batiskaf izvuče na brod. Za ronjenje u dubinu od samo 25 m proboravili su u kugli punih deset sati. Plovak je s kuglom bio toliko težak, da je brod morao imati veoma jako motovilo i tešku tovaricu. Batiskaf se mogao spustiti u vodu i ponovo dići na brod samo po sasvim mirnom moru, a to je veoma rijetko na pučini, gdje su velike oceanske dubine. Plovak je bio odviše tanak, i oblik mu nije bio prikladan za tegljenje. Batiskaf je trebalo sagraditi na drugi način. Plovak je morao biti čvršći te prema tome i teži i veći. Trebalo mu je dati oblik broda, da se može spustiti u vodu već u luci i dotegliti na pučinu do mjesta ronjenja. Vrata na kugli trebalo je izraditi tako, da se mogu otvarati i zatvarati, dok je batiskaf u vodi.

Belgijski nacionalni fond predao je batiskaf FNRS₂ francuskoj ratnoj mornarici, koja je odlučila da iskoristi njegovu kuglu i da pregradi plovak. Francuzi su pristupili gradnji novog batiskafa i dali mu ime FNRS₃.

Na konstrukciji novog batiskafa radili su kapetan korvete Houot i pomorski inženjer Wilm u arsenalu u Toulonu. Na temelju sporazuma sudjelovao je u početku kod izradbe nacrta i Piccard, no kasnije je svoju suradnju otklonio, tako da je FNRS₃ djelo francuskih konstruktora.

Francuzi su zadržali kuglu, ali su je preinačili. Promijenili su način spajanja hemisfera. Postavili su obične čelične pandže, a između njih umetnuli prsten od plastične mase, tako da tlak vode utiskuje jednu polukuglu u drugu i istiskuje vodu, koja bi prodrla između njih. Čitava je kugla teška 11,5 t u zraku, odnosno 6 t u vodi. Na jednoj polutki ima otvor, kroz koji ulazi posada, zatvara se nepropusnim poklopcem, a do otvora se dolazi kroz pravi podmornički kiosk.

Plovak su Francuzi izgradili od čelična lima debljine 4 mm i pregradili ga pregradama u trinaest tankova, koji su spojeni cijevima. Dva su od tih tankova u izravnoj vezi s morskom vodom i služe za izjednačenje unutrašnjeg i vanjskog tlaka u svim tankovima, da se ne ošteti brtvljenje stijena i pregrada zbog razlika u koeficijentima kompresije i rastezanja vode, benzina i čelika. Tako sagrađen plovak može prema tome zaroniti i u najveće dubine, jer će se uvijek vanjski tlak vode prenijeti kroz kompenzacione tankove na benzin u unutrašnjosti, pa će vanjski i unutrašnji tlakovi biti uravnoteženi.

Balast se sastoji od željezne sačme. No u tu svrhu služi i balasno uže (guide rope), koje se u staro doba upotrebljavalo i na balonima. To je uže onoliko dugo, koliko se želi da kugla lebdi povrh morskoga dna. Ako se postavi uže dugo 20 m, batiskaf će se zaustaviti oko 20 m povrh dna, jer će uže dotaknuti morsko dno i dio svoje težine osloniti na nj. Ako bi se naprotiv batiskaf htio podignuti, uže će se odvojiti od dna i čitavom svojom težinom zaustaviti dizanje. U slučaju nužde može se ispustiti čitavo uže, te će batiskaf izroniti. Baterija je izvan trupa u posebnom sanduku, čitava je u ulju i daje potrebnu energiju, ali i ona služi kao sigurnosni balast, jer se može odjednom odbaciti.

Bateriju, balast i uže drže elektromagneti. U slučaju kakva kvara ili prekida struje, elektromagneti ne mogu zatvoriti cijev, iz koje istječe sačma, pa će se ona prosuti, past će i balasno uže, i batiskaf će izroniti. Ako se dogodi veći kvar i zaprijeti opasnost, odbacit će se još i teška baterija, pa će batiskaf naglo izroniti na površinu.

Batiskaf FNRS₃ postao je tako prava podmornica od 21 t na površini i 90 t, kad je opremljen za ronjenje. U nadgrađu je most i prostorija, gdje boravi posada, dok se sprava tegli; most i prostorija su od tankih stijena, jer se pri ronjenju pune vodom. Električni se uređaj sastoji od 2 elektromotora po 1 KS i dva reflektora od 1 kW, koje opskrbljuje strujom baterija od 22 V-1000 A/h. Elektromotori od 1 KS gone dva mala vijka, koji služe uglavnom samo za krmilarenje, jer zbog neznatne brzine pod vodom batiskaf ne bi slušao obično krmilo. Vijci su smješteni sa strane na trećini dužine trupa od krme, malo ispod vodene linije. Osim toga zaštićeni su i rešetkastim vijkobranima.

Batiskaf se može napuniti benzinom već u luci, pa se tako opremljen i s posadom u nadgrađu može tegliti i po uzburkanom moru do mjesta, gdje treba zaroniti. U kuglu se može ulaziti i iz nje izlaziti sve dok batiskaf ne zaroni. Piccard je na FNRS₂ imao kinematografski objektiv Cameflex s poljem od 230°, kroz koji je mogao motriti, a da ne prekida snimanje. Francuzi su namjestili još i druge aparate za snimanje i razne oceanografske sprave, kojima se upravlja iz unutrašnjosti kugle.

Kad je batiskaf FNRS₃ bio potpuno dovršen, iskušan je najprije u suhom doku u Toulonu, a zatim na sidrištu. Ronjenje na dubini od 750 m izvršili su kapetan korvete Houot i pomorski inženjer Wilm pred tulonskom lukom. Posada je 12. VIII. 1952 zaronila na 1550 m, a 15. VIII. pred rtom Cepet na 2100 m. 15. II. 1954 zaronio je FNRS₃ pred Dakarom na dubinu od 4050 m, što je do danas rekord dubine, a 18. IV. 1954 spustio se Monod na dubinu od 850 m i 22. IV. na 1400 m, gdje se zadržao preko 6 sati i vršio podvodna motrenja.

Jedna je talijanska skupina učenjaka, pomoraca i industrijalaca pristupila konstrukciji sasvim novog batiskafa, i dala mu ime Trieste. Piccard je s tom skupinom surađivao dokraja, a njegov sin Jacques organizirao je i nadzirao gradnju. Novac za gradnju sakupio se većim dijelom u Švicarskoj.

Taj je batiskaf sagradilo poduzeće Cantieri Riuniti dell' Adriatico u Tržiču, a kuglu je od kovana čelika izradila čeličana Terni, koja ima najjaču prešu (od 12000 t) u Evropi. Kugla je iskovana i zatim veoma skupim procesom obrađena, istokarena i polirana, da se dobije maksimum čvrstoće. Ta je kugla mnogo čvršća nego kugla od ljevena čelika na FNRS₃. Trieste je uz iste dimenzije kugle dug 15 m, širok 3,5 m i podijeljen u jedanaest tankova. Devet tankova je napunjeno sa oko šezdeset t benzina, a dva krajnja služe kao balastni tankovi i prazne se komprimiranim zrakom iz boca. Svi su tankovi zbog izjednačenja tlaka u vezi s morem. Uređaj za manevriranje i sigurnost sličan je uređaju na francuskom batiskafu. Propeleri nisu zaštićeni vijkobranima, ali su namješteni veoma visoko, gotovo na vodenoj liniji.

Trieste su spustili dizalicom u Jadransko more u Tržiću, a pokusi su se vršili u luci Castellammare di Stabia. Piccard je zaronio sa svojim sinom Jacquesom 30. IX. 1953 pred otokom Ponza na dubinu od 3150 m. Zaronio je u 8^h 18^m, a izronio u 1o^h 30^m. Uronjavao je s prosječnom brzinom jedan metar u sekundi.

LIT.: W. Beebe, A Quarter Mile Down in the Open Sea by Means of the Batisphere, Washington 1932; J. E. Williamson, Twenty years beneath the Seas, Washington 1939; O. Barton, With the Benthoscope in the Depths, Miami 1950; A. Piccard, Drei Bathyskaphe, Bericht I und II, Neue Zürcher Zeitung od 25. i 26. IX. 1953.P. M.