BANGKA (Banka), 2°4’S i 105°10’E, indonezijski otok jugoistočno od Sumatre, obuhvaća sa susjednim otočićima (najveći Lepar) 11.587 km². Od Sumatre ga rastavlja prolaz Bangka (širok oko 10 nm), a od otoka Belitung prolaz Gaspar. Otok je građen od granita te silurskih i devonskih slojeva, pokrivenih neplodnim lateritom, pješčenjacima i aluvijem. Brežuljasto tlo nalazi se pretežno na jugoistočnoj obali; brdo Maras ispinje se do 839 m. U vlažnoj tropskoj klimi iznosi godišnja količina kiše 2985 mm sa 159 kišnih dana. Velika množina vlage utječe na razvitak bujne tropske vegetacije, kojom su obrasli brežuljci do najviših vrhunaca, iako je prvotna tropska šuma gotovo potpuno nestala zbog rudarstva i poljoprivrede. Rijeke Sungei, Selan i Jarin plovne su uzvodno oko 30 km, teku dubokim močvarnim dolinama, i njima se prevoze kositrene rude. Sekundarna ležišta kositrene rude nalaze se posvuda na površini u aluvijalnim riječnim naplavima i u aluvijalnim slojevima niskih brežuljaka. Rudu iskapaju ponajviše kineski kuli, ali zbog mehanizacije rada njihov broj opada. 1939 iznosila je proizvodnja kositrene rude 16.975 t to je nešto manje od polovice ukupne indonezijske proizvodnje. U proizvodnji kositra bila je Indonezija 1951 na trećem mjestu u svijetu (iza Malaje i Bolivije). Od 205.363 st. (1930) bilo je zaposleno u rudnicima kositra 96.608 Azijata, pretežno Kineza; ostali su Malajci srodni plemenu Bataka na Sumatri. Domoroci se bave uzgajanjem kave, kokosovih palma i đumbira, a Kinezi uzgojem riže i papra. Redovitim je parobrodarskim prugama otok povezan s Javom, Sumatrom, Penangom i Singaporeom, a podmorskim kabelom sa Sumatrom. Željeznica nema. Oko 1600 km dobrih cesta spaja mjesta na obali s unutrašnjošću otoka. Glavni grad je Pangkalpinang na ist. obali, a glavna luka Muntok na sjev. kraju prolaza Bangka. Otok Bangka ustupio je 1810 sultan od Palembanga (Sumatra) Englezima, koji su ga 1814 zamijenili za Cochin (Indija) s Holanđanima. U II. svjetskom ratu osvojili su ga Japanci, a danas pripada Indoneziji.

LIT.: The Times British Colonies Review, Autumm 1952.J. Z.