BALTIČKO MORE (šved. Östersjön, dan. Ostersneö, fin. Hämeri, njem. Ostsee, rus. Baltijskoje more, kod Plinija Sinus Codanus, srednjovjek. lat. Mare Balticum), nalazi se između evropske kontinentalne mase te Skandinavskog i poluotoka Jylland, okruženo obalama Švedske, Finske, Rusije, Estonije, Letonije, Litve, Poljske, Njemačke i Danske. Prema jugozapadu ograničeno je: u Malom Beltu linijom od Falashöfta (54°47’N i 9°57’E) do Vajsnaes Nakke (otok Aerö, 54°49’N i 10°26’E), u Velikom Beltu od Guestava (južni kraj otoka Langelanda) do Kappel Kirkea (54°46’N i 11°53’E) na otoku Laalandu, u Guldborg Sundu od Flinthorne Reva do Skjelbya (54°38’N i 11°53’E), u Sundu od svjetionika Stevns (55°17´N i 12°27´E) do točke Falsterboe (55°23´N i 12°49´E).

B. je more spojeno sa Sjevernim morem Malim i Velikim Beltom te Sundom preko Kattegata i Skageraka, a Kielski ga kanal veže s ušćem rijeke Elbe. Na istoku je u Finskom zaljevu (240 nm), a na sjeveru u Botničkom (360 nm) prodrlo duboko u kopno. B. more proteže se od jugozapada prema sjeveroistoku (između 53°54’N i 9°25’E te 65°54’N i 30°15’E) u duljini od 710 nm (1750 km). Površina mu iznosi oko 420.000 km², od kojih 80.100 km² pripada Botničkom, a 29.800 km² Finskom zaljevu.

Obale Baltika različne su po građi i postanku. Paleogeografski ih možemo smatrati kao spuštene obale. Južna je obala uglavnom niska i najvećim dijelom pješčana od morenskih nanosa, koji su se tu gomilali sa skandinavskih ledenjaka za vrijeme ledenog doba, pa tek mjestimice dolazi na površinu kamena podloga (kredni slojevi na otoku Rügen). Na obali se nalaze slatkovodna jezera (zatoke, Haff), koja su od mora odijeljena uskim pješčanim jezicima (Nehrung). Južno od otoka Danske nalazi se Kielski zaljev, koji je Fehmarn Sundom između kopna i otoka Fehmarn spojen s Meklenburškim zaljevom. Dalje prema istoku nalazi se otok Rügen i plosnati zaljev Pomorze s estuarijem rijeke Odre, odijeljenim od Baltičkog mora otocima Usedom i Vollin (Oderhaff). Istočno od estuarija Odre prekida obalu Gdanski (Danciški) zaljev te estuariji rijeka Visle, Pregela i Njemena. Obala je na tom sektoru obrubljena kontinuiranom linijom pješčanih dina, u kojima se nalaze dvije velike lagune: Vislanjska i Kurska zatoka. Do Riškog zaljeva, kojemu je ulaz jednim dijelom zatvoren otocima Hiiumaa (Dago) i Saaremaa (Ösel), obala je plosnata i kontinuirana, a na sjeveru oko Finskog zaljeva visoka i strma, građena većinom od silurskih sedimenata. U Riškom zaljevu nalazi se otok Ruhnu (Runö).

Skär-(skjär) obala Finske i Švedske građena je od starog kristaliničnog kamenja, a karakteristična je zbog svoje razvedenosti. Uz obalu se nalazi mnoštvo glatko izbrušenih otoka, otočića i grebena (skjär), koji su najviše skupljeni između finske obale i Alandskih otoka. Kod Stockholma se nalazi skupina skjära (oko 7000 otočića) općenito poznata kao Stockholmgard. Nešto južnije prodiru u kopno dva uska i duga zaljeva, Braviken i Saltbaken, a odavde se pruža južnom Švedskom kanal Göta do Göteborga na obali Kattegata. Dugi otok Öland okružen skupinom skjära odijeljen je Kalmar Sundom od ist. obale Švedske. Veliki zaljev Hanö nalazi se na jugozapadnoj obali Švedske. U južnom dijelu Baltičkog mora nalaze se otoci Bornholm, Gotland, Fårö i Gotska Sandön.

Reljef i građa dna Baltičkog mora tijesno su povezani sa susjednim kopnom. U sjevernom i centralnom dijelu (Botnički i Finski zaljev te centralna zavala), t. j. sjeverozapadno od linije Bornholm-Gotland, dno ima ledenjački (glacijalni) karakter masiva Fenoskandije, te je građeno od prakamenja Baltičkog štita. Neravno je i stjenovito s plitkim ulegnućima i zaobljenim grbinama, koje je kasnije spuštanjem tla pokrilo more. Na jugu Danskog otočja pa do obale Litve površina dna vrlo je slična sjevernoevropskoj ravnici.

B. more je samo dio velikog atlantskog podmorskog šelfa s prosječnom dubinom od 50—70 m. Općenito dubine ne premašuju 200 m, izuzevši onu od 468 m, koja se nalazi 17 nm od Landsorta, i dubinu od 294 m u Botničkom zaljevu. U Finskom zaljevu su maksimalne dubine do 80 m, a u Riškom ne premašuju 47 m. Centralni dio Baltičkog mora razdijeljen je podmorskim pragom (od 58°3o’N do 55°N), na kojemu se nalazi otok Gotland, u dvije zavale. Jedna se nalazi na sjeverozapadu od Gotlanda, a druga na jugoistoku. Ima još nekoliko dubljih zavala, odijeljenih medu sobom podmorskim pragovima, kao zavala Arkon (58 m) kod Rügena, okružena pličinom Pantagenet-Grund (7 m), Bornholmska (105 m) i Gotlandska zavala (249 m). Sjeverno od praga Alandskih otoka, koji dijeli B. more od Botničkog zaljeva, nalazi se zavala Aland (298 m). Dno je većinom glinenasto i pješčano, glacijalnog ili lakustričkog podrijetla. Glina dolazi ponajviše u dubljim dijelovima zavala, dok na plitkim pragovima i u blizini niskih obala prevladava pijesak. Kamenito dno nalazi se samo mjestimice, te je za plovidbu opasno, kao na pr. prag Adler-Grund (8 m) između Bornholma i Rügena, pa se može usporediti s pragom Borkum u Sjevernom moru.

Geološki razvitak. Geološki je B. more vrlo mlado more. Kad su se povukle velike mase kontinentalnog leda, koje su u diluviju pokrivale cijelo područje Baltičkog mora, nastala su potkraj ledenog doba najprije na jugu velika slatkovodna jezera, koja su bila spuštanjem tla spojena s morem, pa je u to doba B. more bilo velik morski rukav, koji je obuhvaćao velik dio južne Švedske do Botničkog zaljeva, uključujući i sadašnja jezera Vanern, Hjälmaren i Mälaren. Ta faza u razvitku Baltičkog mora nazvana je more Yoldia po fosilnoj školjci Yoldia arctica. Polaganim uzdizanjem kopna bilo je more Yoldia odijeljeno od oceana te je postepeno postajalo slatkovodno jezero, koje je G. de Geer nazvao Ancylus jezerom po vrsti školjke Ancylus fluviatilis. U ovoj fazi obuhvaćalo je B. more cijelo današnje područje, velik dio Finske i jezero Ladoga. Spuštanjem tla na jugozapadu opet se jezero Ancylus spojilo s morem kao more Litorina, nazvano po jednom morskom pužu Litorina littorea, ali je ponovno najmlađe uzdizanje kopna otežalo dalje prodiranje morske vode i uvjetovalo današnju malu slanost (7‰) Baltičkog mora. Prema znakovima, koje je u početku XVIII. st. Celsius urezao na obali Botničkog zaljeva, ovaj eustatički proces traje još i danas.

Izlaz iz Baltičkog mora zatvaraju danski otoci: Sjaelland, Amager, Möen, Falster, Lolland, Fehmarn, Langeland, Ar, Als, Fyn i Sams. Između tih otoka su prolazi: Öre Sund (između Sjaellanda i skandinavskog poluotoka), Veliki Belt (između Sjaellanda i Fyna) te Mali Belt (između Fyna i poluotoka Jyllanda).

Klima. Smještaj Baltičkog mora između Atlantskog oceana i evrazijskog kopna od velike je važnosti za klimatske prilike krajeva, koji ga okružuju. Utjecaj njegove površinske vode ublažuje donekle kontinentalnost klime i godišnje kolebanje temperature graničnih zemalja, te pruža otvoren put vjetrovima u unutrašnjost kontinenta, koji pušu sa zapada i jugozapada. Zrak je nad Baltičkim morem samo 2—3⁰ topliji, a ljeti 2—3⁰ hladniji od zraka nad susjednim kopnom. Prosječna je temperatura zraka u siječnju nad baltičkom zavalom —10°, na jugu 0°, na baltičkoj obali —3⁰, u Riškom zaljevu —5⁰, u Finskom —8° i u Botničkom—11°, a prosječna temperatura u srpnju iznosi na sjeveru otvorenog Baltičkog mora 14⁰, u južnom dijelu 16⁰, na obali Botničkog zaljeva 15⁰, a na obalama južno od linije Stockholm— Lenjingrad 17⁰. Kratko ljeto sa veoma dugim danima i obilnom sunčanom svjetlošću jako utječe na život bilja i životinja. Česte jutarnje magle pojavljuju se u proljeće s relativno toplim kopnenim vjetrovima, a zimi i u jesen s vlažnim i vrućim morskim vjetrovima, osobito kod Alandskih otoka i na ulazu u Finski zaljev. Na obali Litve i u blizini otoka Saaremaa najčešće su u travnju, a najrjeđe u kolovozu i rujnu. Magla je vrlo gusta, ali ona s kopna rijetko ide na more, a morska rijetko zalazi više od ½ milje na kopno. Utjecaj Baltičkog mora na tlak zraka jači je zimi nego ljeti. U siječnju su razvijene lokalne depresije sa zap. vjetrovima u centralnom dijelu i juž. vjetrovima u Botničkom zaljevu. Barometarske depresije, koje zimi prolaze preko Baltičkog mora, uvjetuju jake promjene vremena i olujne sjeveroistočne vjetrove. Ovi su na juž. baltičkoj obali veoma jaki i nekiput uzrokuju katastrofalne poplave; 70% svih oluja dolazi od listopada do ožujka. Klima Baltičkog mora ima više značaj maritimne nego kontinentalne klime. Prosječna godišnja količina oborina iznosi oko Velikog i Malog Belta 800 mm, na njemačkoj obali između 500—700 mm, na obali Botničkog zaljeva 400—500 mm, a na otvorenom moru oko 300 mm. Najmanje oborina ima u proljeće, a najviše ljeti i jeseni. Broj snježnih dana raste prema sjeveru, tako da na sjev. obali Botničkog zaljeva ima 170 dana sa snijegom.

Vode. Baltičko more je tamne ili svijetlozelene boje, a slabo je prozirno zbog velike količine planktona. Temperatura površinskog sloja vode Baltičkog mora zimi je gotovo na cijeloj površini oko 0°, tek se mjestimice kreće između —2° i —3⁰. Ljetne temperature iznose u Botničkom zaljevu 12°—13°, u Finskom 14°, u širini Gdańska (Danziga) 17°. Temperatura vode ovisi o atmosferskim promjenama, ali se ti utjecaji ne opažaju u dubinama Baltičkog mora, jer tu dolazi voda iz Atlantskog oceana. Dubinska, toplija voda prodire zimi do kraja Finskog i Botničkog zaljeva. Ljeti se događa obrnuto, jer se zimska hladna voda Baltičkog mora i njegovih zaljeva sačuva na dnu, gdje u sloju od 100 m debljine razlika iznosi 10°, 12⁰ pa i 16°. U Botničkom zaljevu temperatura je na površini 17⁰, a na dnu 0,6°.

U širokim prolazima Skageraka i Kattegata salinitet morske vode iznosi oko 30‰, dalje se naglo smanjuje te iznosi ist. od K0benhavna 10‰, u Riškom i Finskom zaljevu 5—6‰, pa i do 2‰, a u Botničkom, gdje voda gotovo nije slana, 1‰. Tamo je velik prinos slatke vode iz rijeka i veoma slaba evaporizacija. Zimi se salinitet nešto povećava, jer su gotovo sve rijeke zaleđene. Dubinska voda ima nešto veći salinitet; u Gotlandskoj zavali 12—14‰, u Bornholmskoj 17‰ (90 m dubine), u centralnoj baltičkoj 1o,5‰ (400 m dubine). Mali salinitet, pa prema tome i mala gustoća vode, pogoduje zaleđivanju Baltičkog mora, bez obzira na minimalne temperature zraka, koje se tamo normalno pojavljuju svake zime (Gdańsk [Danzig] i Stockholm do —15⁰, Lenjingrad do —23°, Helsinki do —20°, Oulu do —24°). Duž obala, u zoni skjara, u Botničkom i Finskom zaljevu, pa i u jugozapadnom dijelu Baltika more se zaleđuje svake zime. Sjeverni dio Botničkog i Finskog zaljeva zaleđen je gotovo 5 mjeseci. U zap. i srednjem dijelu B. se more zaledi u prosincu i siječnju najprije u zaljevima i u unutrašnjim kanalima; čvrsta ledena kora na otvorenom moru izuzetna je pojava. Jaki olujni vjetrovi često okupe slobodne blokove leda i na taj način stvaraju prostrana ledena polja na moru. Debeli ledeni blokovi kontinentalnog ili riječnog leda mogu biti u moru velika opasnost za plovidbu. U juž. dijelu Baltičkog mora sprečava led plovidbu tek za najoštrijih zima. Isto su tako ledene mase između otoka Olanda i Gotlanda velike zapreke plovidbi. Na juž. obali Baltičkog mora luke nisu potpuno blokirane ni za najoštrijih zima. Luka Memel prosječno godišnje nije zaleđena više od 3 dana. U Riškom zaljevu zaledi se more u studenom i prosincu, a led nestaje krajem travnja. Pristup u luku Riga moguć je samo pomoću ledolomaca. Na švedskoj su obali zaljevi većinom zatvoreni od druge polovice prosinca do druge polovice ožujka. U Stockholmu se zaljev počinje zaleđivati redovno u prosincu, a potkraj ožujka led iščezava. Kanal Sandhamn kod Stockholma redovno nije zaleđen. U Finskom i Botničkom zaljevu luke se zaleđuju oko polovice studenoga, a plovidba počinje tek oko polovice svibnja. Lenjingradska luka Kronštadt zaleđena je od druge polovice prosinca do polovice svibnja, a Helsinki od kraja siječnja do polovice travnja. Luka Oulu (Uleaborg) je za oštre zime zaleđena od početka studenoga do kraja svibnja.

Morske mijene u Baltičkom mom su veoma slabe i ne dolaze iz Sjevernog mora. Amplituda im je veoma mala, te kod Kobenhavna iznosi za vrijeme sizigija (uštap i mlađ) 0,18 m, kod Kiela 0,07 m, kod Świnoujście (Swinemünda) 0,01 m, a u blizini Njemena 0,005 m. Na istoku i na sjeveru je gotovo neprimjetljiva. Razina mora ipak nije svuda u isto doba jednaka. To ovisi o vjetrovima, tlaku zraka i u manjoj mjeri o količini vode, koju B. more prima od brojnih rijeka, a ta nije u različno doba godine ista. Stalni jaki vjetrovi istog smjera uvjetuju izdizanje vode uz obale, prema kojima puše vjetar, a sniženje uz suprotne obale. Utjecaj pritiska zraka manji je nego vjetra, te se pojavljuje lokalno (opaža se u svako doba godine, ali najčešće zimi). Visok tlak zraka uvjetuje nisku vodu, a nizak visoku vodu. Ako razina mora za mirnog vremena naglo poraste, znak je, da će nastati oluja. B. more prima više vode iz rijeka, nego što se može ishlapiti. Zbog toga razina mora u jesen i za vlažnoga vremena poraste uz obale (u Finskom zaljevu 21 cm, u Haparandi 14 cm, kod Viipuria i Kronštadta 37 cm). Srednje godišnje kolebanje razine Baltičkog mora iznosi 11—15 cm. Taj veliki višak vode odvodi se površinskom strujom u Sjeverno more, dok u dubljim slojevima pritječe struja slane vode iz Sjevernog u Baltičko more. Na taj način nastaje ciklonsko kruženje vode u Baltičkom moru. Zbog rotacije Zemlje baltička struja teče uz obale Skandinavije u blizini Stockholma na jug, duž južne obale Švedske, između Gotlanda i Ölanda, s jednim ogrankom, koji prolazi kroz Kalmar Sund, a s drugim između Gotlanda i ist. obale Baltika, onda zaokreće prema zapadu, t. j. prema Danskim prolazima. Baltička struja ima pod utjecajem kopnenih vjetrova brzinu od 1—2 čv na otvorenu moru, a 3—4 čv uz obalu. Razlika u visini razine mora, koja nastaje od različita tlaka zraka u pojedinim dijelovima Baltičkoga mora, uzrokuje jake struje, koje su veoma zamršene, pa ih pomorci teško razlikuju od normalnih struja. Sve su to nestalne struje, ali bez obzira na njihovu nepravilnost, one uvjetuju aktivnu cirkulaciju vode, koja se zbog toga u dubini dovoljno ventilira i obnavlja u toku 2—3 godine.

Fauna. Aktivna cirkulacija vode pogoduje organizmima u Baltičkom moru na taj način, što umanjuje broj vrsta, a povećava broj individuuma. Druga je značajna činjenica prilagođivanje faune uvjetima slatke i morske vode, kako se to napose opaža u Botničkom i Finskom zaljevu. Oko 200 planktonskih vrsta biljnog i životinjskog podrijetla hrani goleme mase riba, od kojih su za B. more najvažniji sleđevi. Riblja fauna sastoji se od lososa, riječnih jegulja, oslića, kečiga i srdela. Sleđevi su glavni ulov ribolova na Baltiku uopće, a u Botničkom i Finskom zaljevu napose. Što se više umanjuje slanost Baltičkog mora od zapada prema istoku, to se umanjuje i količina sleđeva, a kod toga treba primijetiti, da su neprijatelji sleđeva u Sjevernom moru vrlo brojni, dok ih u Baltičkom moru ima mnogo manje. Među neprijatelje sleđeva mogu se ubrojiti najprije parazitske ličinke nekih crva iz porodice Nematoda, koje često žive iza mriještenja u trbušnoj šupljini sleđeva, a onda i jedna vrsta crva Octobothrium harengi (Bened. i Hesse) iz porodice Trematoda, koji kao parazit živi na škrgama. Morski sisavci (kitovi i dupini) i različne ribe uništavaju sleđeve u svim fazama njihova života. Jedna vrsta bakalara (Gadus aeglefinus L.) tamani jaja i ličinke sleđeva u ogromnim količinama. Grabežljive ribe, među kojima su na prvom mjestu skuše (Scomber scombrus L.), tune (Thunnus thunnus L.), bakalari (Gadus morrhua L. i Gadus virens L.), lososi (Salmonidae) i morski psi (Isurus i Somniosus) žderu mlade pa i odrasle sleđeve. Iz ptičjeg svijeta su opasni neprijatelji sleđevima galebovi, alke i gnjurci. Pomorsko ribarstvo je vrlo živo na svim obalama Baltičkog mora kao i na otvorenu moru.

Luke. Na obalama Baltičkog mora nalaze se mnogobrojne dobre prirodne luke napose na skjär-obali kao Karlskrona, Norrkőping, Stockholm, Vasa, Abo i Helsinki, zatim na jugoistočnoj obali Lübeck, Greifswald, Szczecin (Stettin), pa onda umjetne luke na ušćima rijeka kao Gdansk (Danzig), Kaliningrad (Königsberg), Klaipeda i Riga. Sa svojim zaljevima, koji prodiru duboko u kopno, B. je more za sve okolne države od velikog prometnog značenja, koliko zato, što je ono jedini prilaz ostalim svjetskim morima, toliko i za njihov međusobni promet.

Povijest Baltika. Od starih vremena B. je more posrednik između zemalja sjeverne i istočne Evrope. Južne obale Baltičkog mora drže do VIII. st. Baltički Slaveni. Nijemci ih potiskuju i u XII. st. zauzimaju znatan dio istočnog baltičkog primorja, gdje ih kod Čudskog jezera zaustavlja ruski knez Aleksandar Nevski. U XIII. i XIV. st. razvija se pod vodstvom grada Lübecka savez sjeveronjemačkih gradova — Hanza. Poslije mirovnog ugovora, koji su sklopile Hanza, Danska i Norveška u Stralsundu (1370), taj savez je isključivi gospodar Baltičkog mora. Nakon rata, što ga je vodio Ivan IV. Grozni s Poljskom, Švedskom i Litvom, zauzimaju Švedi i Poljaci dominantan položaj na Baltiku. U Sjevernom ratu 1721 dobila je Rusija ušće rijeke Neve, jedan dio Finske s lukom Viipuri (Viborg), Estoniju i Letoniju, pa je na taj način stekla prvenstvo na Baltičkom moru. Potkraj XVIII. st. diobom Poljske pripalo je gotovo cijelo južno primorje Rusiji. U Rusko-švedskom ratu (1808—1809) dobila je Rusija Finsku i Alandske otoke. Potkraj XIX. st. nastoji Njemačka da B. more pretvori u svoje unutrašnje more, ali budući da je Njemačka u I. svjetskom ratu bila poražena (1918), mijenjaju se potpuno odnosi na Baltiku restauracijom Litve, Letonije, Estonije i Finske. Poslije Oktobarske revolucije 1917 SSSR nastoji pretvoriti B. more u svoje more. 1939 počinje rat s Finskom, 1940 Litva, Letonija i Estonija postaju savezne republike SSSR-a, a poslije II. svjetskog rata ostaje SSSR-u jedan dio Finske i Poljske. Na taj način postaje on najjača sila na Baltičkom moru. Osim mnogobrojnih parobrodarskih pruga postoje i željeznički trajekti Warnemünde (Njemačka) — Gedser (Danska), Sassnitz (Njemačka) — Trälleborg (Švedska), Kabenhavn (Danska) — Malmö (Švedska) i Helsingoe (Danska) — Hälsingborg (Švedska).

Institucije za istraživanje Baltičkog mora. Oceanografskim istraživanjima Baltičkog mora bavi se Conseil Permanent pour l'Exploration de la Mer i Komission for Havsundersogelser u Københavnu, Havsforskningsinstitutet u Helsinkiu i Komission zur wissenschaftlichen Erforschung der Deutschen Meere u Kielu. Centralni zavod biologijsko-oceanografijskog i ribarstveno-biologijskog rada u SSSR-u je Государственный океанографический институт, koji je 1920 osnovan u Moskvi. S njim se 1933 spojio Всесоюзный научный институт морского хозяйства и океанографии (Вниро). Oba ova instituta, a posebno i Государственный гидрологический институт u Lenjingradu, bave se biologijskim i oceanografijskim problemima Baltičkog mora.

LIT.: O. Krümmel, Handbuch der Ozeanographie, Stuttgart 1911; G. Schott, Geographie des Atlantischen Ozeans, Hamburg 1926; Hann-Süring, Lehrbuch der Meteorologie, Leipzig 1926; C. Vallaux, Géographie générale des Mers, Paris 1933; J. Rouch, La Mer, Paris 1939; J. Rouch, Météorologie et Physique du Globe, I—II, Paris 1941—1950; J Rouch, Traité d'Océanographie physique, I—III, Paris 1943—1948; H. V. Sverdrup, The Oceans, their Physics, Chemistry and general Biology, New York 1946; J. Bourcart, Géographie du Fond des Mers, Paris 1949; Limites des Océans et des Mers, Bureau Hydrographique International, Monte Carlo 1950.O. Oz.

Međunarodni položaj. Baltičko more ima osobit položaj zbog uzine tjesnaca (Sund, Veliki i Mali Belt), koji ga spajaju s ostalim morima. Staro pravo Danske, da ubire daće od brodova na prolazu kroz tjesnace, otkupile su glavne pomorske države odštetom (91 mil. franaka, a USA napose 2,4 mil. franaka) po ugovorima 1857. Tehnička mogućnost da se zatvori tjesnac za prolaz ratnih brodova izazvala je želju, da se Baltičko more smatra zatvorenim za ratne brodove neobalnih država. To je prije obaju svjetskih ratova bila težnja Njemačke, a danas SSSR-a, koji je između 1940 i 1945 opet izašao na Baltik sa širokom obalom zbog priključenja baltičkih država i stjecanja obala nekadašnje Istočne Prusije (Königsberg — danas Kalinjingrad). Već 1940 zahtijevao je Molotov u Berlinu sovjetsku kontrolu nad prilazima u Baltičko more, a najnovija sovjetska nauka tvrdi, da je Baltičko more zatvoreno more (Korovin) i dokazuje to različnim ugovorima počevši od 1780 (Molodcov). SSSR zahtijeva i na Baltiku teritorijalno more u širini od 12 milja i progoni ribarske brodove, koji bez odobrenja ulaze u taj pojas. Protiv toga i mnogih zapljena brodova prosvjeduju ostale obalne države, koje se drže širine teritorijalnog mora od 3 ili 4 milje. Treba primijetiti da sovjetsko-finski ugovor u Moskvi od 1940, koji je po izjavi SSSR-a poslije mirovnog ugovora 1947 ostao na snazi, određuje širinu teritorijalnog mora oko Alandskih otoka sa tri milje.

LIT.: Молодцов, Международно-правовой режим балтийских пролывов, Советское государство и право, 1950, бр. 5; Коровин, Международное право, Москва 1951; Schapiro, The Limits of Russian Territorial Waters in the British Yearbook of International Law, 1950.J. A