BALTIČKI OTOCI. Geografija, v. Baltičko more

Operacije u I. svj. ratu. Još prije početka rata Rusi su potpuno shvatili strategijsku važnost tih otoka. Oni brane Riški zaljev; uspjeli desant većeg stila u tom zaljevu, u pozadini desnog krila ruske fronte, mogao bi srušiti čitavu frontu. Stoga su već 1910 počeli utvrđivati te otoke, a u baltičkim pokrajinama bile su nagomilane znatne trupe, s jedne strane za obranu Petrograda, a s druge radi obrane Riškog zaljeva. Kad je potkraj srpnja 1915 lijevo krilo njemačke vojske, poslije zauzeća Liepaje (Libave), stiglo na Riški zaljev, za njemačku je vojsku nastala potreba, da svoje lijevo krilo zaštiti mornaričkim sredstvima. No i Rusi su morali poduzeti mjere opreza u Riškom zaljevu, da bi spriječili obuhvatne desantne akcije Nijemaca: na Baltičkim otocima pojačavaju i dopunjuju nedovršene utvrde i baterije, od kojih je najvažnija baterija na rtu Cerel (4 topa 305 mm kalibra); produbljuju Muhu Sund, da bude upotrebljiv i za veće flotne jedinice; pojačavaju minske zasune, osobito u Irbenskom prolazu; upućuju u Riški zaljev gotovo sve svoje torpedne jedinice, topnjače i podmornice, a za obranu minskih baraža još i stari bojni brod Slava. Za Nijemce je zauzeće Riškog zaljeva bilo najsigurnija zaštita kopnenog lijevog krila, te oni 8. VIII. 1915 prvi put pokušavaju prodrijeti u zaljev. Iako su Nijemci za taj pothvat uputili u Baltik veoma jake pomorske snage, morali su pred odlučnom ruskom obranom 21. VIII. prekinuti započete operacije.

Sve do ljeta 1917 bile su se prilike na rusko-njemačkoj fronti ustalile. Tek poslije Ruske revolucije oživjela je opet djelatnost i na Istočnoj fronti. Time je ponovo iskrslo pitanje osiguranja bokova njemačke vojske, t. j. zauzimanja Riškog zaljeva, a za Ruse opasnost prodora njemačke flote u Finski zaljev. Obrana Baltičkih otoka oslanjala se na razne utvrde, na brojne minske baraže i na odred ruske flote pod admiralom Bahirjevom s bazom u Muhu Sundu. Odred se sastojao od dva bojna broda Slava i Graždanin (bivši Cesarevič), 2 oklopljena krstaša Bajan i Admiral Makarov, 13 modernih razarača pod vodstvom Novika i 21 starog razarača, 3 topnjače, minopolagača Pripjat i nekoliko manjih torpiljarki. Osim bojnih brodova i topnjača, svi su krstaši i razarači bili opremljeni razmjerno velikim brojem mina. U obrani je sudjelovalo i osam britanskih podmornica, koje su operirale u baltičkim vodama. Glavne obalne baterije nalazile su se na rtu Cerel, na ulazu u zaljev Taga, na rtu Ninast, na najjužnijoj točki i na sjevernom rtu otoka Hiiumaa, te na južnom ulazu u Muhu Sund. Na raznim mjestima otoka bilo je raspoređeno i nekoliko poljskih i protuavionskih baterija. Posadu otoka Saaremaa sačinjavala su tri pješadijska puka. U međuvremenu bila je ruska baltička flota pojačana najnovijim bojnim brodovima tipa Gangut. Njemačko vodstvo odlučilo je zauzeti Baltičke otoke, i njemački operacioni plan morao je predvidjeti različite kopnene i pomorske sastave za izvršenje tog zadatka. Formiran je specijalni flotni sastav pod viceadmiralom Eberhardtom Schmidtom, koji je obuhvatao ove sastave i jedinice: komandni brod bojni krstaš Moltke, dvije eskadre modernih bojnih brodova, svaka od pet jedinica, dvije izvidničke grupe od osam malih krstarica, 56 razarača i torpiljarki s krstaricom Emden kao vođom flotile, jedna flotila od 99 jedinica za traženje mina, jedna flotila od 84 jedinice za traženje podmornica, jedna grupa od 4 parobroda za probijanje baraža, devet brodova za polaganje protutorpednih mreža, transportna flota od 19 parobroda za prijevoz trupa i 31 parobrod za prijevoz materijala (svega 317 brodova s tonažom od 154.000 t). Specijalnom flotnom sastavu bilo je dodijeljeno još i šest podmornica, 6 upravljivih zrakoplova i 94 hidroaviona. Trupe, koje su trebale zauzeti otoke Saaremaa i Muhu, formirale su desantni korpus od 25.000 vojnika i oficira, 54 topa, 220 mitraljeza, 80 bacača mina i velik broj konja i kola. Uzornom organizacijom pothvata i dobrim vodstvom flote i trupa uspjelo je izvršiti zadatak u roku od 10 dana. Revolucijom dezorijentirane ruske čete pružale su samo mjestimice jači otpor. U početku listopada 1917 pripreme za desantne operacije bile su uglavnom dovršene. Ukrcavanje desantnog korpusa počelo je 8. X. naveče, bilo je dovršeno do 10. X, i idućeg jutra isplovila je transportna flota iz Liepaje (Libave). Odredište joj je bio zaljev Taga, gdje je trebalo izvršiti glavni desant. Dragiranjem očišćen put označivao se usidrenim svjetioničkim brodovima i podmornicama. Marš flote nije se odvijao točno po programu, jer je minolovačka flotila presporo napredovala. Da ne bude zakašnjenja po planu, viceadmiral Schmidt naredi, da se dragiranje prekine. Flota zaplovi većom brzinom, i u zoru stigne pred ulaz u zaljev Taga. Bojni brodovi odmah zauzmu određene položaje; prilikom manevriranja naiđu dva bojna broda na mine, ali usprkos prodoru vode nastavljaju akciju. U isto vrijeme uplovi i prethodnica u zaljev i započne iskrcavanje prvog desantnog odreda. Čim su jurišni odredi zauzeli baterije na ulazu, uplovili su i ostali brodovi s četama. Iskrcavanje glavnine počelo je u 9 sati; iskrcane čete odmah krenu prema gradu Kuressaare. Iskrcavanje artiljerije, konja i kola nešto se oteglo, pa su stoga čete na početku kopnenih operacija nastupale bez artiljerije. Desantni odred za rt Pamerort iskrcao se brzo i bez većih smetnja. Iskrcani biciklistički bataljuni i jurišna četa odmah su nastupili raznim putovima i uveče stigli do Orissaarea; njihove patrole pokušale su odmah da prijeđu preko nasipa na otok Muhu, ali su bile suzbijene. Glavnina desantnog korpusa stigla je uveče na 25 km od Kuressaarea. Njezino desno krilo zauzelo je usput hidroavionsku bazu i radio-stanicu Papensholm. Idućeg dana napredovanje se nastavlja. Odgovarajućim dispozicijama komandantu glavnine uspijeva da protivnika prisili na borbu i time spriječi da prijeđe na otok Muhu. U podne 15. X. uslijedio je južno od Orissaarea opći napad na opkoljene ruske snage. Rusi kapituliraju, i dvije se ruske brigade predaju Nijemcima. Baterije na rtu Cerel razorile su njihove vlastite posade. Nakon pregovora o kapitulaciji predalo se oko 4000 vojnika i oficira.

Ovim operacijama bio je zauzet Saaremaa, i desantni se korpus sprema da napadne otok Muhu. Napad počinje 17. X., ali Rusi uporno brane nasip. Nijemci moraju odustati od forsiranja prijelaza i prisiljeni su da prevoze čete čamcima na sjeverozapadni dio otoka. Za vrijeme operacija na kopnu, Irbenski se tjesnac čisti od mina i uvečer 15. X. bio je otvoren prolaz kroz baražu, širine 600 m. Ujutro idućeg dana nastupa flotni odred od 2 bojna broda, 3 krstarice, 2 broda-probijača, nekoliko grupa razarača i minolovaca, da se silom probije najprije kroz prolaz u Riški zaljev i zatim kroz minske baraže pred Muhu Sundom. Dok je plovio prema Sundu, odred su napale engleske podmornice i teško oštetile jedan od pomoćnih brodova, ali odred doplovi bez daljih gubitaka pred Sund, gdje se usidri da izvrši pripreme za konačno forsiranje. Ujutro 17. X. odred stupa u akciju, i već prije podne bio je prolaz kroz baraže silom prokrčen, a obrambene baterije na Muhuu i Verderu razorene. Tom prilikom sudjelovala su u borbi i dva ruska bojna broda i jedan krstaš (Slava, Graždanin i Bajan). Bojni brod Slava bio je pogođen i počeo je tonuti, našto ga Rusi potopiše u izjaruženom kanalu Velikog Sunda. Po nalogu Bahirjeva, u kanalu je potopljeno još nekoliko brodova, a zatim se ruski sastav povukao prema sjeveru u Finski zaljev.

Prve pokušaje njemačke flotile, da prodre u Pljos, suzbili su ruski razarači. Kad je 14. listopada osvanula pred ulazom Soela jedna ruska topnjača sa četiri razarača i počela ometati rad njemačke flotile, upućen je jedan bojni brod da otvori paljbu na ruski sastav. Pošto je jedan ruski razarač bio pogođen, sastav se povuče u Pljos. Nato Nijemci upute 16 svojih razarača u Pljos. Rusi im šalju ususret Novika sa šest razarača. Poslije oštre borbe Rusi se povuku, a Nijemci prodru do Soela, gdje naiđu na jaku vatru krstaša Makarova, koja ih prisili da se vrate. Idućeg dana, pod zaštitom divizije razarača, uplovi u Kasarski pljos kombinirana flotila, koja uđe u Mali Sund, Rusima za leđa, i otvori na njih vatru. Poslije kratke borbe predala se Nijemcima i posada otoka Hiiumaa. 18. listopada predala se i posljednja brigada posade Baltičkih otoka. Time je zauzeće Baltičkih otoka bilo završeno. Materijalni gubici njemačke flote bili su razmjerno teški. Osim jednog torpediranog parobroda, svi gubici potječu od mina: šest je torpiljarki i dragera potonulo, a dva bojna broda, jedan transportni brod i veći broj torpiljarki i dragera bili su teško oštećeni.

LIT.: R. J. Kubin, Združene operacije Njemačke vojske i mornarice pri zauzeću Baltičkih ostrva 1917, Zemun 1936.V. K.