BALNEOLOGIJA (latinski balneum kupka), nauka o ljekovitim vodama i muljevima. Dijeli se na ove grane:

a) Balneofiziologiju s klimatofiziologijom (nauka o utjecaju rudne vode i klimatskih faktora na ljudski organizam),

b) Balneoterapiju s klimatoterapijom (nauka o primjeni rudnih vrela i klimatskih elemenata u ljekovite svrhe) i

c) Balneografiju (opis i higijena ljekovitih mjesta).

U starih naroda kupanje je najprije bilo sastavni dio vjerskih obreda. U Grka bilo je uobičajeno kupanje u toploj, umjetno ugrijanoj vodi kod primanja gostiju, olimpijskih igara, vježbi u gimnazijama i t. d. Herodot opisuje parne i vruće kupelji. Hipokrat je osobito isticao ljekovitu vrijednost rudnih voda. U Ateni, Sparti, Korintu, a kasnije u Carigradu bilo je mnoštvo kupališta. Od prirodnih rudnih vrela bile su na glasu toplice kod Termopila. U starom Rimu kroz 500 godina (← 334—180) izgrađeno je 800 javnih kupališta, koja su se izdržavala pretežno na državni trošak i stajala pod nadzorom edila. U carsko doba bile su osobito raskošno uređene terme Karakaline i Dioklecijanove. Osobito omiljeli bili su hladni izvori Aquae i Cutiliae u Sabinskim brdima kao i morska kupališta kod Napulja (Baiae), Aleksandrije i Canopusa. U rimskim kolonijama bile su najznamenitije toplice Aix-les-Bains u Savoji, Aix u Provansi, Bagnères-de-Bigorre i Bagnères-de-Luchon u Pirenejima, Luxueil-les-Bains i Mont Dore-les-Bains u južnoj Francuskoj, Baden u Švicarskoj, Baden kod Beča, Aachen i Wiesbaden u Njemačkoj, Bath u Engleskoj i Baile Herculane kraj Mehadie u zapadnoj Rumunjskoj. Propašću rimskog carstva uređaji tih kupališta tako su razoreni, da im se danas jedva i trag može naći. U jugoslavenskim su zemljama u doba Rimljana bila sigurno, odnosno vjerojatno u upotrebi lječilišta: Varaždinske Toplice (Aquae Jasae), Varaždin (Aquae Vivae), Daruvar (Aquae Balissae), Ilidža kod Sarajeva, Vrnjačka banja, Sokobanja, Lukovanjska banja, Dobrna, Rimske Toplice, Topusko, te sumporno vrelo u Splitu.

U Srednjem vijeku rudna vrela jedva su se upotrebljavala. Tek u XVI. st. ponovo bûde interes za termalne vode znanstvena istraživanja Paracelsusa (1493—1541), eksperimentalni radovi Engleza Francisa Bacona (1560—1626) i francuskog filozofa Michela Montaignea (1533—1592). Oslanjajući se na rezultate fizikalnih i kemijskih istraživanja, balneologija u XIX. st. postepeno dobiva oblik znanstvene discipline; tome pridonose među ostalima Francuzi Bourdon, Durand i Fleury, Englezi sir James Clark i Barter, Nijemci Vetter i Brehmer, te Poljak Zieleniewsky. Za upoznavanje naših krajeva u tome pogledu od osobite su važnosti studije W. Taubea Historische und Geographische Beschreibung des Königreichs Slavonien und des Herzogthums Syrmien (1777) i T. B. Lalanguea Tractatus de aquis medicatis regnorum Croatiae et Sclavoniae (1779), zatim radovi domaćih i stranih putopisaca (Angiolelo 1479, Kuripešić 1530, Schepper 1537, Zen 1550, Betzeck 1565, Brown 1669, Driesch 1719, Saint Priest 1768, patrijarh Brkić 1771 i t. d.), koji su proputovali naše krajeve i opisali razne rudne izvore i termalna lječilišta, koja su pohodili.

Tako se balneologija stalno razvija i usavršava, a u našem se stoljeću, uz stare kemijske i fizikalne metode istraživanja, konačno primjenjuje i biološki eksperiment. Suradnjom liječnika, geologa, fizičara, kemičara, meteorologa, tehničkih i ekonomskih stručnjaka balneologija danas dobiva svoje moderno obilježje, pa se osnivaju i posebne katedre za balneologiju. Prema današnjem gledanju, rudne su vode otopine krutih i plinovitih tvari, koje se u njima nalaze kao soli, kiseline i baze, u obliku iona i u koloidnom stanju, a baš se tome ima pripisati ljekovito djelovanje termalnih voda. Na temelju dosad stečenih iskustava može se zaključiti, da se balneologiji otvaraju u budućnosti sve šire perspektive razvoja. Eksploatacija rudnih vrela predstavljat će bogat izvor narodnog blagostanja.

Talasoterapija. Posebna je grana balneoterapije talasoterapija (grčki ϑάλαττα thalatta more i ϑεραπεία therapeia njegovanje, liječenje), koja se bavi ispitivanjem i primjenom mora u liječenju raznih bolesti. More djeluje neposredno kao morska voda (v. More) i posredno putem morske klime, zraka i sunčanog zračenja. Ljekovita vrijednost mora i morske klime bila je poznata već Hipokratu, Herodotu i starim rimskim liječnicima. U XVIII. st. osnivaju Englezi u Margateu prvi zavod na moru za liječenje skrofuloze. Zatim se takve ustanove podižu redom u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, Danskoj i t. d., uglavnom za liječenje raznih oblika tuberkuloznih oboljenja. Kod nas je već polovicom XIX. st. osnovan dječji dom u Crikvenici, a za liječenje koštane tuberkuloze postoje zavodi u Kraljevici i Rovinju (iz 1888). Rovinjsko je lječilište postalo glasovita ustanova, u koju su dolazili na liječenje bolesnici iz čitave Evrope, pa i iz Afrike. Radi učenja i specijalizacije dolazili su i liječnici iz dalekih zemalja, čak iz Japana i Amerike. Čitava jadranska obala vrlo je prikladna za talasoterapijske svrhe. Jedinstvenost karaktera cirkulacionog sistema zraka i vegetacije uvjetuje jedinstvenost klimatskog područja naše jadranske obale. To ne isključuje postojanje regionalnih razlika klime, koje su karakterizirane više intenzitetom pojava i vrijednostima klimatskih elemenata, pa se prema tome ne mogu smatrati posebnim tipovima klime. Pomoću izo-linija (izobare, izoterme, izohijete, izonefe i t. d.) i uzdužnih klimatskih profila razlikujemo sjeverni dio Jadrana s jačim utjecajem kontinentalnih struja, i južni, u kome prevladavaju maritimne tropske struje. Na sjevernom Jadranu imamo ciklonalne bure uz oblačno nebo i oborine, dok na južnom puše jugo. Ta dva područja dijeli crta, koja ide između Splita i Šibenika na paraleli kroz rt Ploča. Poprečni klimatski profili, koji vode od obale na unutarnje, pa na vanjske otoke, ukazuju na to, da je utjecaj morskih vodenih masa jači, što se više udaljujemo od kopna prema morskoj pučini. Godišnje vrijednosti temperature rastu idući od Rijeke (13,5°C) do Dubrovnika (17,0°C). Zimska srednja temperatura Rijeke iznosi 5,8°C, a Dubrovnika 9,7°C, dok se ljetna kreće na Rijeci oko 21,6°C, a u Dubrovniku 24,8°C. Zimske su temperature Hvara i Dubrovnika više od zimskih temperatura Francuske rivijere (Cannes, Nica) i srednje Italije (Napulj). Sudeći po amplitudi, t. j. razlici između temperatura najtoplijeg i najhladnijeg mjeseca (koja se kreće između 15—20°C), proizlazi, da klima našeg Jadrana nije ni maritimna (amplituda manja od 15°C), ni kontinentalna (amplituda veća od 20°C), nego prelaznog tipa, gdje se izmjenjuju maritimne i kontinentalne karakteristike. Crta Mte. Gargano—Palagruža—Ston dijeli sjeverno korito (dubine od 50 do 200 m) od južnoga korita Jadrana (s dubinama i većim od 1000 m), pa je i slanost vode različita, te iznosi u sjevernom oko 32‰, a u južnom 38‰. U pogledu vedrine neba i osunčanja (insolacija), dostižu Split i Šipan otprilike Francusku i Talijansku rivijeru (7,2 sata), a Hvar Barcelonu (7,45 sati). Za naoblaku utvrđene su vrijednosti između 35—45% zastrtog neba, koje u ljetno doba mjestimično padaju ispod 10—15% (Vis, Hvar, Mljet, Dubrovnik), dok na pr. u Zagrebu rastu na 57%. Jadranska obala ima dosta jednolična obilježja u stupnju i u razdiobi naoblake u godišnjem periodu; primorje je znatno vedrije od kopnene pozadine. Dok Nica ima prosječno godišnje 164, San Remo 147 oblačnih dana, dotle ih Hvar ima samo 78. S obzirom na razdiobu oborina (izraženo u pluvimetrijskim kvocijentima), vidimo, da one zimi rastu idući prema jugu (Rijeka 0,86, Dubrovnik 1,31), a ljeti padaju (Rijeka 0,78, Dubrovnik 0,46). Relativna vlaga nije velika, te je unatoč blizini vodenih masa manja nego nad bliskom kopnenom pozadinom; to je uvjetovano cirkulacijom zračnih masa. Osobito je to značajno u hladno doba godine, kad je nad kopnenom pozadinom vlaga relativno velika i kada kontinentalna struja (bura) donosi zrak, što pri prijelazu preko gorskog lanca gubi vodenu paru i stiže suh na obalu. U uzdužnom obalnom profilu (Rijeka—Crikvenica—Split—Gruž) relativna vlaga zbog porasta temperature postepeno pada idući prema jugu. Iz navedenih meteoroloških i klimatskih podataka proizlazi, da se naša morska klima odlikuje čistoćom, umjerenom vlažnošću i strujanjem zraka (ljeti maistral), jednoličnošću temperature, jakom insolacijom i visokim barometarskim tlakom.

Medicinska klimatologija, konkretno talasoterapija, promatra klimu kao skup naprijed spomenutih elemenata, te je ocjenjuje prema tome, da li djeluje na organizam u smislu poštede ili podražaja. Visoka se temperatura lako podnosi uz gibanje zraka, studen uz tišinu. Stoga je važan odnos između temperature i gibanja zraka ili veličina ohlađivanja, pa se klima (po V. Conradu) smatra: pregrijanom, poštednom, blago podražajnom, jako podražajnom i prehlađenom, već prema tome, da li je veličina ohlađivanja manja od 10, između 10—20, između 20—30, između 30—40 ili veća od 40. Prema raspoloživim podacima vidimo, da na Jadranu vlada pretežno poštedni i blago podražajni tip klime. (U godišnjim prosjecima pokazuju na pr. Kraljevica 20,1, Crikvenica 12,4, Krk 21,8 i Rab [zaljev sv. Eufemije] 27,4.) Podražajne faktore klime (sunce, svijetlo i vjetar) možemo dozirati, dok na sedativne (jednakomjernost temperature zraka, vlaga i atmosferski tlak) ne možemo utjecati. Morska klima nije dakle u medicinskom pogledu indiferentna, pa je potrebno pojedine faktore pravilno dozirati, a to može jedino iskusan liječnik. Uspjeh liječenja ovisi dakle o izboru mjesta boravka, o pravilnom iskorišćivanju podražajnih elemenata, o godišnjem dobi, o upotrebi morskih ili sunčanih kupelji i t. d. Naša je obala veoma razvedena, te će se u mnoštvu draga, uvala, zaljeva, otoka, poluotoka, morskih tjesnaca i fjordova jamačno moći pronaći povoljno mjesto za liječenje određene bolesti.

Naše more u znatno većoj mjeri pruža sve mogućnosti za talasoterapiju, nego druga čuvena morska ljetovališta. Osobito je podesan obalni pojas Opatija-Lovran, i to je napose istaknuto na svjetskom kongresu terapeuta 1910. Čuvena imena iz historije medicine (Billroth, Virchow, Glax i t. d.) vezana su uz razvoj ovog svjetski poznatog klimatskog lječilišta, koje je na pr. 1913 posjetilo 58.286 turista (bolesnika). Tada je Opatija-Lovran raspolagala sa 6000 ležaja u prvorazrednim hotelima, od kojih je oko 70% bilo uređeno kao sanatorij, dok je oko 3000 kreveta bilo u privatnim vilama. Bolesnici su boravili na liječenju prosječno 21 dan. Sanatoriji su odgovarali svim uvjetima naučnog liječenja. Raspolagali su uređajima za vruće morske kupke i hidroterapiju svih oblika, nadalje elektrofizikalnim, termičkim i mehanoterapijskim napravama (Zander-gimnastika), solarijima, staklom pokritim terasama s centralnim loženjem, inhalatorijima, rentgenskim uređajima, operacionom dvoranom, medicinskim laboratorijem i t. d. Glavna je sezona bila preko zime, a predsezona od 15. travnja do 15. rujna, dakle ljeti. Postoji opravdana nada, da će se Opatija i Lovran u dogledno vrijeme ponovo izgraditi kao veliko moderno središte za kupališno i klimatsko liječenje ljeti, a naročito zimi.

S obzirom na medicinsku primjenu razlikujemo preventivnu i kurativnu talasoterapiju, prema tome, da li boravak na moru služi za jačanje i osvježenje zdravog, ili pak za liječenje oboljelog organizma.

Preventivna talasoterapija. Za vrijeme godišnjeg odmora čovjek dolazi u uži i dulji dodir s prirodom (sunčanje, zračne i morske kupelji, razni sportovi, kao na pr. plivanje, skakanje, veslanje, brodarenje), te se na taj način izlaže sistematskom utjecaju klimatskih faktora. Već nakon kratkog boravka na moru pojavljuje se osjećaj zdravlja, svježine i vedro duševno raspoloženje. Smeđa i jedra koža umjesto bijele, dublje disanje, polaganije bilo, poboljšanje teka, dublji i dulji san objektivni su znaci obnovljene tjelesne i duševne snage i otpornosti.

Kurativna talasoterapija. Ona se može preporučiti za oporavak poslije preboljelih zaraznih bolesti (gripa, ospice, hripavac, skrlet, upala pluća, trbušni tifus, sepsa i t. d.). More utječe povoljno na razne subakutne i kronične katare dišnih putova, uha i nosnih šupljina, kao što su bronhijalni katar, kronične gnojne upale srednjeg uha i sinusa (treba odabrati mjesta zaklonjena od vjetra), bronhijalna astma (osim one na živčanoj osnovi), peludna hunjavica i nervozno kašljucanje (za tu je svrhu najprikladniji boravak na vanjskim otocima udaljenima od obale, s malo vegetacije — pelazgijska klima). Kod tuberkuloze pluća more obično ne djeluje dobro zbog odviše jakog podražaja; isto vrijedi i za proširene hilusne žlijezde kod djece. Naprotiv su kod skrofuloze, a naročito kod koštane tuberkuloze, postignuti izvanredno dobri rezultati. Dobro se oporavljaju slabokrvne osobe i bolesnici nakon većeg gubitka krvi, dok se oboljelima na srcu uglavnom ne može preporučiti boravak na moru. More djeluje dobro kod organskih i funkcionalnih poremećaja u probavnim organima i kod ženskih osoba s nedovoljno razvijenim spolnim organima. Dobro se liječe i razne kožne bolesti (acne vulgaris i rosacea, pityriasis versicolor, psorijaza, seboreja, ekcemi, alopecije, piodermije, svrab, ulcera cruris i t. d.). Kod nekih duševnih bolesti (melankolija, neurastenija, neuropatija) zabilježeni su dobri uspjesi, ali jedino u proljeću i eventualno u jesen, za povoljnih vremenskih prilika. Kod reumatičnih oboljenja postignuti su povoljni rezultati ležanjem u pijesku i sunčanjem, a nikako kupanjem u moru, dok je naprotiv vrlo dobro kupanje u toplim morskim kupeljima (Opatija).

LIT.: I. B. Lalangue, Tractatus de aquis medicatis regnorum Croatiae et Sclavoniae iliti Izpiszivanje vrachtvenich vod Horvatckoga y Slavonskoga Orszaga vu Zagrebu, 1779; Dietrich i Kaminer, Handbuch der Balneologie, Medizinischen Klimatologie und Balneotherapie, 1916—1922; S. Miholić, Kemijska analiza termalne vode kupališta Lipik, Rad JA, knj. 228, str. 71—72, Zagreb 1923; O klimatoterapiji našega mora, Zagreb 1940; H. Iveković, O prirodnim toplim i rudnim vodama na području grada Zagreba, VPS (Časopis za vodnu, plinsku i sanitarnu tehniku), 1941, br. 7—12, str. 193.J. B.