BALKANSKI POLUOTOK, prostor jugoistočne Evrope između Crnog, Mramornog, Egejskog, Jonskog i Jadranskog mora s neodređenom sjevernom granicom, za koju se najčešće uzimaju tokovi Dunav-Sava-Kupa. To područje obuhvaća oko 490.000 km².

Naziv Balkanski poluotok prvi je upotrebio u stručnoj literaturi njemački geograf Zeune (1809). Analogno Pirenejskom i Apeninskom poluotoku, koji su dobili imena po glavnom gorju na njima, želio je Zeune, da i jugoistočni prostor evropskog kopna dobije ime po svom glavnom gorju. Naziv Balkan preuzeo je od francuskog pisca A. Bouéa, koji je tako nazvao Staru planinu u Bugarskoj. Zeune je to ime pogrešno dao čitavom centralnom bilu poluotoka. Zbog netočne pretpostavke o pružanju i veličini planinskog masiva Stare planine, zbog neprikladnosti naziva i zbog geografskih razlika među pojedinim krajevima, ime B. p. nije definitivno primljeno u stručnoj literaturi. Duga i česta upotreba naziva B. p. i uobičajeno promatranje ovog dijela Evrope kao cjeline uzrok su, da se to ime ipak održalo, iako je krivo primijenjeno. Pitanje sjevernih granica poluotoka ostalo je otvoreno, jer se rijeke Sava i Dunav, koje prirodno i gospodarski više spajaju nego što razdvajaju ovo područje, ne mogu smatrati izrazitom granicom.

B. p. može se podijeliti u dva dijela. Sjeverni dio naliči na nepravilan trapez s kutovima u vrhu Tršćanskog zaljeva, na ušću Dunava, kod Carigrada i kod Vlorë (Valona). Južni je dio oblikom gotovo istokračan trokut, a obuhvaća staru Heladu s Peloponezom. U sjevernom dijelu prevladavaju kontinentalna obilježja, a u južnom maritimna. Veza sjevernog dijela s evropskim trupom vrlo je izrazita. Južne vapnenačke Alpe nastavljaju se u Dinarskom gorju, koje je građeno pretežno od vapnenačkih stijena mezozojske, a u primorju paleogene starosti. Najviši grebeni Dinarskoga gorja dižu se u strmim odsjecima u neposrednoj blizini jadranske obale, te stoga jadranski sliv zauzima uzak obalni pojas. U središnjem dijelu sliv je u zavali Metohije širok 160 km, a u sjevernim dijelovima svega 30 km. Povezanost sa srednjoevropskim prostorom izrazita je u istočnom dijelu, gdje planinski vijenci Karpata prelaze u gorje Stare planine. Pored te dvije planinske okosnice (Dinarskoga gorja i planinskog lûka Karpati — Stara planina), koje povezuju sjeverni dio poluotoka s evropskim kontinentom, treba istaknuti spojnu ulogu Vlaškog i Panonskog basena. Oni su dobro omeđene prirodno-geografske cjeline, kojima je okosnica Dunav. Geografske osobine sjevernog dijela poluotoka određene su u prvom redu reljefom. U njemu se međusobno razlikuju zapadne, južne i istočne strane, koje su izložene utjecajima Jadranskog, Egejskog i Crnog mora. Strmi planinski bedem Dinarida onemogućuje prodor sredozemnih klimatskih, fitogeografskih i antropogeografskih utjecaja dublje u kopno. Ti se utjecaji osjećaju samo u uskoj zoni obale i otoka. Unutrašnjost je otvorena prema Panonskoj nizini, zbog čega lakše prodiru kontinentalni utjecaji sa sjevera, koji djeluju na klimu, biljni svijet, ljudska naselja i prometne veze. Dinarska planinska barijera svojim pružanjem od sjeverozapada na jugoistok otežava poprečne veze, koje su od najstarijih vremena bile upućene na prijevoje i prijelaze. Samo preko nekoliko od tih prijevoja uređene su moderne saobraćajne veze. Tako su željezničke pruge provedene kroz Postojnska vrata (603 m), kroz razvode Rječine i Kupe (836 m), kroz Kninska vrata sa dva kraka: nepovoljniji lički (967 m i 794 m) i unski (674 m), te kroz sedlo na Ivan planini (967 m). Od historijski značajnih putova, kojima nisu provedene željezničke linije, ističu se splitski put, koji preko Dinare i Velikih vrata (1384 m) prelazi u dolinu Vrbasa, s lakšom varijantom preko Imotskoga na Mostar, odnosno u dolinu Neretve, i dubrovački put prema Gackom i Foči (sedlo Čemerno 1329 m) s ograncima preko Stolca prema Mostaru i preko Nikšića i dalje dolinom Zete (zetski put) prema Skadru. Za prolaz s obale u unutrašnjost poluotoka naročito je prikladan put, koji Newbigin i Cvijić nazivaju Skadarska vrata. Tu se preko nižeg područja u porječju Drima lako prelazi u zavalu Metohije i Kosova. Južnije od ovoga područja vodio je stari rimski (Via Egnatia) i kasnije sredovječni karavanski put od Drača (Durrës) dolinom rijeke Shkumbin na Ohrid, Voden i Solun. Ti putovi, zbog nepovoljnih historijsko-političkih razloga, tek su u novije vrijeme djelomično iskorišćeni za izgradnju željeznice na pr. Solun-Bitola. Zbog slabe povezanosti sa zaleđem, zapadna obala i njene luke još uvijek imaju malen utjecaj i značenje za unutrašnjost. Potrebni su znatni napori, da se postojeće veze poboljšaju i sagrade nove (željeznička pruga prema Zadru, pruga od Splita u Bosnu, moderna širokotračna neretvanska linija i oživljavanje i modernizacija putova s puste albanske obale). Nasuprot tome vrlo su dobri preduvjeti za razvoj pomorskog prometa. Od naplavnih niskih obala oko ušća Soče na sjeveru pa do sličnih obala u Albaniji pruža se jedinstven dalmatinski tip obale s brojnim otocima, dobro zaklonjenim sidrištima i prirodnim lukama. Oduvijek se pomorske pruge drže istočne jadranske obale služeći se unutrašnjim i vanjskim kanalskim prolazom, prema vremenskim prilikama. Iako je moderni pomorski promet mnogo neovisniji nego u razdoblju prije parobroda, istočni jadranski put nije izgubio svoje značenje. Naprotiv, njegova je važnost porasla uređenjem veza na istočnoj obali i razvojem njezina zaleđa. Izuzetak je jedino najjužniji albanski dio, gdje se pruža naplavna obala gotovo bez ikakvih prirodnih zakloništa i dobrih luka, osim zaljeva Vlorë (Valonski zaljev).

Sasvim su drugačije prilike na jugoistočnom dijelu Balkanskog poluotoka, koji je pod utjecajem Egejskog mora. I tu su mlađi postdiluvijalni pokreti uzrokovali sadašnju obalnu razvedenost. Ali drugačiji sastav zemljišta (uglavnom stare arhajske stijene i paleozojski škriljavac), osamljeni planinski masivi i rijeke s obilnim nanosima, koji u donjim tokovima stvaraju naplavne ravnine, stvorili su drugačije oblike. Povoljnije mogućnosti komunikacija s unutrašnjosti poluotoka dolinama Strume, Vardara i Marice dale su ovoj strani poluotoka drugačiji karakter. Kroz to područje prodirali su utjecaji Bizanta i grčko-bizantske civilizacije, a kasnije i tursko-orijentalni. Vardarski i marički put s moravskom udolinom i odvojcima prema dinarskom prostoru historijski su najvažniji prometni pravci na poluotoku. Od 1913 zaleđe egejskoga primorja odvojeno je novim državnim granicama, pa su i pored željezničkih pruga, koje izbijaju na egejsku obalu, izmjena dobara i utjecaj primorja vrlo slabi, osobito ako se usporede s bizantskom i turskom epohom.

Najslabiji su maritimni utjecaji na istočnom dijelu poluotoka, od močvarne dunavske delte do Bospora, gdje obala ima vrlo slabo značenje za unutrašnjost. Tek su u posljednoj četvrtini XIX. st. otvorene željezničke pruge na crnomorskom primorju. One povezuju zaleđe s umjetnim lukama, koje nemaju pomorske tradicije i koje su (osim Constanţe) sporednog značenja. Dijagonalni put od tjesnaca kroz maričku dolinu oduvijek je imao veće značenje od poprečnih putova na crnomorsku obalu. Južni dio poluotoka, stara Helada, između Otrantskih vrata i Solunskog zaljeva, neobično je razveden i izložen maritimnim utjecajima. Jasno se odvaja i od susjednog sjevernog dijela Epira (prostor sjeverno od linije zaljev Arta—Olimp), gdje prestaje bogata razvedenost obale. Tim se razlikama objašnjava dualizam kontinentalnog sjevera i maritimnog juga. Na jugu je razvedenost omogućila stvaranje i procvat starih pomorskih centara i žarišta antičke civilizacije i kulture. Najveću vrijednost i značaj ima još i danas istočna obala s brojnim i prostranim zaljevima i otocima. Obala i susjedni otoci održavali su jake veze i izmjenu dobara s Malom Azijom i tržištima Ponta i Orijenta. Zapadno primorje Helade imalo je oduvijek manje značenje. Jedino je duboko uvučeni Korintski zaljev bio pomorsko središte, iz koga se vršila ekspanzija prema Siciliji i južnoj Italiji. Veze s Italijom i Zapadom održale su se i za turske vladavine, a to je bilo osobito važno za Grčku. Pored veza s levantsko-azijskim i južnoevropskim obalama, u antičko doba su važni također i odnosi s Afrikom. Pomorski put Peloponez-Cirenaika iznosi svega 400 km i stoga je razumljivo, da su na sjevernom dijelu afričkoga kopna osnovane stare grčke kolonije. Mnogostruki su se utjecaji otočnog dijela, na kojemu su bila stara i jaka žarišta kulture, širili prema zapadu, istoku i jugu, prema Evropi, Aziji i Africi. Njihovi su tragovi i danas vidljivi na čitavom Mediteranu. Pomorstvo i pomorska trgovina oduvijek imaju dominantan položaj u ekonomskom životu toga dijela poluotoka. Njegov maritimni karakter najbolje pokazuje činjenica, da je izgradnja cesta, putova i željezničkih pruga započela tek u najnovije vrijeme. Različnost poluotoka Helade od sjevernog kontinentalnog dijela odrazila se i u etničkom sastavu. Iako su Slaveni na koncu VI. i u početku VII. st. prodrli i u najjužniji dio Peloponeza, ipak je taj dio poluotoka ostao grčki, odvajajući se etnički od sjevernog, uglavnom slavenskog prostora. S obzirom na geografske osobine i značenje na Mediteranu, prostor južnog dijela grčkog poluotoka treba promatrati odvojeno od sjevernog, pretežno kontinentalnog dijela.

LIT.: A. Zeune, Gea, Versuch einer wissenschaftlicher Erdbeschreibung, Berlin 1809; A. Boué, La Turquie d'Europe, I, Paris 1840; J. Cvijić, Balkanski poluotok, I, Zagreb 1922; A. Melik, Meja med Balkanskim poluotokom in evropskim trupom, Glasnik Geografskog društva, 14, Beograd 1928; Y. Chataigneau, Pays balkaniques, Géographie universelle, VII, Paris 1934; D. Gurlitt, Gehört der Balkan zu Mittelmeergebiet, Erdkunde, IV, 1—4, 1950.V. R.