BAKAR, 45°18´N i 14°32´E, gradić i luka u sjeverozapadnom dijelu Bakarskog zaljeva. B. leži amfiteatralno, a dijeli se na Grad, koji se strmo diže uz pristranke (sa starim frankopanskim kaštelom i crkvom sv. Andrije, obnovljenom na temelju stare crkve iz XII. st.) i na Primorje, glavnu prometnu i trgovačku ulicu uz obalu. Do pojave parobroda (u početku XIX. st.) i izgradnje željezničke pruge Karlovac—Rijeka (1873) gradić je bio poznato pomorsko i trgovačko središte, u kojem se odvijao i znatan kulturni život. Od konca XIX. st. B. postepeno ustupa svoje mjesto Rijeci, koja dobiva vodeću ulogu u sjevernom Primorju. Iako je 1931 izgrađena pruga do Škrljeva, B. ekonomski nazaduje, a ovo se odrazuje i na opadanju broja njegova stanovništva. Dok je 1835 imao 2400 st., 1869 pao je na 2116 st.; 1931 brojio je 2075 st., a 1948 imao je svega 1377 st. Od nekada čuvene nautičke škole ostao je u Bakru samo dio; 1948 nautički odsjek Pomorskog tehnikuma preselio se na Rijeku, a u Bakru je ostala brodostrojarska škola. Stanovnici se bave vinogradarstvom (poznata bakarska vodica), a znatan je i ribolov, osobito na tunje. Gradić komunicira sa susjednim mjestima na obali morskim putem; posljednjih su godina autobusi preuzeli veći dio putničkog prometa, naročito s Rijekom. Bakarska luka služi uglavnom za izvoz dasaka i trupaca, koji se dopremaju željeznicom i kamionima iz Gorskog Kotara. Između dva svjetska rata lučki je promet dosegao maksimum 1928, kad je iznosio 332.300 t (toliko je po prilici iznosio i 1939). U Bakru je malo brodogradilište za drvene brodove.

Luka. U sjevernom dijelu luke nalazi se obala Primorje duga 402 m, uz koju je dubina do 4 m; njezin istočni dio služi za pristajanje brodova obalne plovidbe, a zapadna lučica Portić, u kojoj je dubina 1—2 m i 150 m zidane obale, za čamce. Na jugoistočnoj strani luke nalazi se nova obala Podbok, duga 450 m; dubina je ovdje 1,8—8 m; uz nju pristaju brodovi do 6,5 m gaza. Ova se obala nasipava dalje prema jugoistoku do željezničke postaje, gdje je projektirana gradnja željezničke obale. Od obale Podbok do željezničke postaje željeznički je kolosijek dvostruk. Na jugozapadnoj strani luke pored rta Goranin nalazi se zidana obala za krčanje drva (8 m dužine, uz koju je dubina preko 3 m). U uvali Mandrač, pred nekadašnjom tvornicom cementa, također je zidana obala 80 m duljine. Ovdje dubina iznosi 4—7,3 m. Blizu obale je nekoliko podmorskih grebena u dubini od 4,3 m, koji otežavaju plovidbu većim brodovima.Z. D.

Pomorska prošlost. U Bakarskom zaljevu, na sjeveroistočnom rubu današnjeg Bakra, postojalo je još prije dolaska Rimljana u Liburniju naselje grčkih kolonista s jadranskih otoka, izmiješano s domaćim ilirsko-keltskim prastanovnicima. Rimljani su te krajeve osvojili u prvoj polovici I. st., naselivši se uz rimsku cestu, što uz obalu vodi od Trsata do Senja. U Bakru je 1884 iskopan bogat arheološki nalaz iz rimskog vremena: grobište s ljudskim kostima, žare s pepelom, mirisari, uljenice, novac rimskih careva iz 54—161, te različit nakit. Naselje se vjerojatno zvalo Velcera ili Volcera, prema grč. Bolkera, od kojeg će kasnije nastati hrvatski Bukar, Vahar, pa Bakar. Za razdoblje od rimskih vremena do XII. st. nemamo povijesnih izvora o Bakru, ali je naselje vjerojatno postojalo, jer je bakarska luka, puna slatkovodnih vrela, zaštićena od neprijateljskih napada brdima i uskim ulazom u zaljev. Njezin prirodni smještaj omogućivao je živu trgovinu robom, koja je dovožena morem, ili je u luku dopremana iz unutrašnjosti dolinama Kupe i Save. Za kontinuitet naselja u Bakru od I.—XII. st. govori i hrvatsko ime mjesta, izvedeno od rimskog, odnosno grčkog, koje vjerojatno potječe još od keltskoga. Seoba naroda sigurno ga nije poštedjela, ali ga je od jačih provala štitio gorski lanac Snježnik—Bitoraj, preko kojeg je domaće pučanstvo dopremalo u luku trgovačku robu. U to doba je grad premješten s obale na obližnji brežuljak i vjerojatno utvrđen bedemom.

Hrvati su iza 630 prodrli s juga u Vinodol i naselili ga, postupno pohrvativši domaće prastanovništvo. Bakar u XI. st. pripada Krbavskoj, a u XII. st. Modruškoj župi, i dalje dijeli sudbinu Vinodola. Kad Andrija II. daje 1225 cijeli Vinodol u leno krčkim knezovima, kasnijim Frankopanima, Bakar je već izrazito hrvatski utvrđeni grad sa svojim kaštelom, civilnom i vojnom upravom i župom. Provala Mongola i Tatara 1242 prisilila je Bakrane da opašu grad kamenim zidom i tako ga zaštite od pljačke (Mongoli su popalili po Hrvatskoj sve neutvrđene gradove). Da je Bakar dijelio sudbinu Vinodola, vidimo i po tome, što pri kodifikaciji Vinodolskog zakonika u Novom, 1288, Bakrane zastupa posebno izaslanstvo. Bakar u to doba služi doduše kao luka, iz koje se izvozi žito, med, vosak i koža, dopremljeni iz unutrašnjosti, ali znatnije pomorske djelatnosti ipak nije bilo, pa Vinodolski zakonik ne zasijeca u pitanja pomorske privrede. Za vladavine Frankopana Bakar se nije razvijao kao luka, jer oni nisu obraćali pažnju pomorstvu. Zbog opasnosti od Mlečana i Turaka, koji su 1527 porobili sve frankopanske zemlje, Bakrani su 1530 utvrdili svoj kaštel. Poslije pada Bosne, 1463, nižu se pljačkaški pohodi Turaka u Vinodol sve do iza Trsata, ali oni u Bakar ne silaze. Da očuva sigurnost svoje luke, dobiva Bakar 1479 posebne povlastice od Martina Frankopana, koje 1489 odobrava i proširuje kralj Matija Korvin. Već 1524 izdaje Bernardin Frankopan Bakarsku tarifu za trgovačke brodove, ali trgovačku plovidbu domala ometaju Uskoci.

Bakar, Grobnik, Hreljin, Ozalj i Dubovac prelaze 1550 nasljednim ugovorom Stjepana Frankopana u vlast njegove sestre Katarine, udate za Nikolu Zrinskog Sigetskog, a obranu obale preuzimaju Uskoci. To daje mletačkoj mornarici i vojsci povoda za višekratne uzaludne vojne intervencije 1557, te 1581, kada su blokirali Bakar. Novi napadi Mlečana nižu se 1592, 1599, 1611, 1615, a 1616 dolazi do velike opsade i bombardiranja Bakra. Te opsade označuju prekretnicu u ekonomskom životu Bakra, jer se struktura pučanstva naglo mijenja. Kada je 1617 uspostavljen mir s Mlečanima, ponovo se razvila pomorska trgovina, a pučanstvo se osim poljoprivredom i stočarstvom sve više bavi trgovinom i pomorstvom. Zrinski, koji su i sami trgovci-izvoznici, naseljuju u Bakar trgovce s italskog kopna, pa se uz kmeta razvija i pomorski građanski stalež, a pomorski se promet proširuje i na Sredozemno more. Putovima preko gora doprema se u Bakar za izvoz drvo, lan, pređa, koža, žito, med, vosak i stoka, te željezna roba iz čabarskih radionica Zrinskih, a preko bakarske luke uvozi se sol, ulje, fine tkanine, vino i mirodije. Oslobodivši trgovinu javnih daća, svratio je okretni Petar Zrinski u Bakar trgovce iz Kranjske i ugrozio prosperitet riječke luke, koja je pripadala nadvojvodstvu unutrašnje Austrije. Razvoj trgovine izazvao je procvat brodarstva u većem opsegu. Za zaštitu trgovačkog brodovlja imali su Zrinski naoružan brigantin. Djeluje upravo kao kuriozum, da su Bakrani sve do Marije Terezije plovili pod dubrovačkom zastavom.

Poslije propasti Zrinskih konfisciran je 1670 bakarski dominij i do 1692 bio je pod upravom Ugarske, a kasnije njime upravlja austrijska komora. Kralj Karlo VI. gradi 1726 Karolinšku cestu, koja spaja Karlovac s morem, a 1728 posjećuje Bakar i određuje izgradnju bakarske luke za pristajanje »najvećih brodova«. Marija Terezija ujedinjuje čitavo Hrvatsko Primorje s Rijekom i Trstom u provinciju Austrijsko primorje, a 1774 izdaje Politički edikt i druge odredbe za unapređenje pomorske trgovine i brodarstva. Diplomom od 5. IX. 1777 vraća Bakar Hrvatskoj, a poveljom od 13. V. 1778 proglašuje ga slobodnom lukom, dodjeljujući mu okružje od Rječine do Šmrike s pozadinom. Diplomom od 23. IV. 1779 proglašuje ga slobodnim kr. gradom s municipalnom samoupravom (patricijat) i statutom po uzoru na riječki. Ta se povelja, pisana latinskim jezikom, čuva u gradskom muzeju u Bakru. Sve su te mjere pogodovale razvoju pomorstva, tako da je u razdoblju 1780-1784 uvezeno robe u vrijednosti od 97.747 for., a izvezeno za 53.927 for. Kako je more pružalo dobru zaradu pučanstvu, prestale su feudalne stege, i grad je postupno dolazio do dominalnih prava (tunolov, mlinarenje i t. d.). Bakar se iz zidina Gornjega grada ispod kaštela proširio sve do mora i današnjih granica, a njegovi pomorci plove jedrenjacima već i po Atlantiku i Crnom moru, donoseći rodnom gradu blagostanje. Poznate su tadašnje brodovlasničke obitelji: Medanići, Bonetići, Akačići, Marochini, Paravići, Kovačići i Vernići. Kad je 1786 Josip II. osnovao Ugarsko primorje, pripojio mu je Vinodol i Bakar, odcijepivši ih od Hrvatske, ali je Bakar već 1791 vraćen Hrvatskoj, pa od 1807 šalje svoje zastupnike u hrvatski sabor.

Napoleonovi ratovi, francuska okupacija Hrvatskog Primorja, 1809—1813, i blokada od strane engleske mornarice, zaustavili su razvoj Bakra, pa brodarenje privremeno prestaje, a brodovlasničke obitelji osiromašuju. Pošto su 1813 Francuzi napustili Bakar, on je do 1822 sastavni dio Pokrajine Ilirije, a zatim je vraćen hrvatskom banu. Od Bakra su se 30. IX. 1874 odcijepile općine Kraljevica, Bakarac, Hreljin, Krasica, Grobnik i Trsat, a gradu su ostala samo tri sela. Otvaranje željezničke pruge Karlovac—Rijeka, 1873, odvratilo je trgovačku robu od bakarske luke, tako da grad naglo propada. Izgradnja odvojka te pruge do Bakra počinje tek 15. IX. 1927, a dovršena je istom 12. VII. 1931, ali ni to nije dovelo do ponovnog prosperiteta te stare pomorske luke.

Prvo poznato brodogradilište iz 1701 nalazi se na ist. obali zaljeva, a u XIX. st. ima ih već četiri, od kojih je najveće ono Mate Matrljana, koji je zanat izučio u Trstu. Za 33 godine postojanja, 1850—1883, Matrljanovo brodogradilište izgradilo je 60 jedinica duge plovidbe u približnoj tonaži od 23.935 t računajući obalne jedinice. Bakarska mornarica broji u to doba oko 80 jedrenjaka duge i mnogo brodica obalne plovidbe. U razdoblju 1852—1883 sagrađeno je na svim bakarskim brodogradilištima 7 nava, 6 barkova, 13 brikova, 2 škune, 1 loger, 2 trabakula i 1 bracera. 1856 posjeduje Bakar 22 trgovačka broda, a u gradu i okolici živi 109 kvalificiranih pomorskih kapetana. 1875 osnivaju neki brodovlasnici dioničarsko društvo Hrvatsko brodarsko društvo u Bakru s kapitalom od 300.000 for. i sa 3 jedinice duge plovidbe izgrađene u Bakru: bark Ban Mažuranić (565 t), bark Hrvat (574 t) i bark Bakran (639 t). Društvo je zbog jake konkurencije moralo 1880 likvidirati. Neki su kapetani 1878 osnovali Parobrodarsko društvo s malim parobrodom Grad Bakar za promet s Rijekom, koje je likvidirano 1891, kada je osnovano Ugarsko-hrvatsko parobrodarsko društvo. Još 1881 osnovano je Uzajamno pomorsko osiguravajuće društvo.

Prvu privatnu nautičku školu pokušao je osnovati još 1790 kapetan Franjo Andrija Kovačić, ali nije uspio. Kapetan Mate Andrijanić piše 1817 L'arte di navigare, do danas sačuvani rukopis uputa mladićima u teoretskim predmetima navigacije. Slične upute piše 1826 i Pavao Viviani. Državna dvorazredna javna nautička škola, osnovana 1849, ukinuta je za vrijeme apsolutizma 1854, ali ju je do kraja prvog polugodišta 1856 uzdržavao grad. Podučavanjem mladića u nautičkim predmetima bave se otada privatno Gašpar i Mate Zuvičić, Jakov Marochini i dr. Pošto je 10. XI. 1871 obnovljena državna nautička škola, proširena je 1876 na trorazrednu, a 1884 na četiri razreda. Već 1899 škola se proširuje na 7 razreda, a 19. VII. 1917 postaje Pomorska akademija i kao nastavni jezik uvodi se hrvatski. Akademija je 1932 proširena nekim trgovačkim predmetima. Brodostrojarska škola osnovana je 1928, a 1946 pretvorena u Pomorski tehnikum. Nautički je odsjek tehnikuma 1948 pripojen riječkom tehnikumu, a u Bakru je ostao samo brodostrojarski. U razdoblju 1854—1939 dala je nautička akademija preko 700 kvalificiranih pomorskih časnika.

Krajem XIX. st. zamjenjuju Bakrani jedrenjake parobrodima, a konačan udarac pomorstvu Bakra daje ukidanje slobodne luke, 1880. Bakarski principali i armatori pomalo osiromašuju i nestaju, jer ne mogu namaknuti novčana sredstva za nabavu parobroda, a pomorci plove na stranim parobrodima obalne i prekomorske plovidbe.

Pomorci Bakra ukrasili su grad trajnim spomenicima materijalne i kulturne vrijednosti. 1837 osnovana je Narodna čitaonica, 1877 Hrvatsko pjevačko društvo Sklad, 1884 Narodni dom, a 1879—1884 izdaju novine Galeb, Vragoljan i Kvarner, 1894 uvode javnu električnu rasvjetu, 1899 moderni vodovod i t. d. Oni su prvi i u redovima narodne borbe za oslobođenje i kroz cijelo XIX. st. daju Bakru obilježje kolijevke pomorstva.

LIT.: Š. Ljubić, Arheologička iskapanja u Bakru, Vijesnik hrv. arheol. društva, 1882, 1, 2 i 3; Köbler, Memorie per la storia di Fiume, Rijeka 1896; Klaić, Krčki knezovi Frankapani, I, Zagreb 1901; Gj. Szabo, Sredovječni gradovi, Zagreb 1920; E. Laszowski, Gorski kotar i Vinodol, Zagreb 1923; S. Gigante, Rivalità fra i porti di Fiume e Buccari nel sec. XVII., Fiume 1931; A. Sporer, 90-godišnjica bakarske nautike, Sušak 1940; F. Hauptman, Rijeka, 1951.I. M.

Za I. svjetskog rata talijanski su avioni izviđanjem iz zraka ustanovili, da se u Bakru nalazi zaklonjeno nekoliko parobroda, i odlučili su da ih potope. U noći između 10. i 11. II. 1918 doteglili su talijanski razarači i torpiljarke 3 torpedna čamca MAS, br. 94, 95 i 96, i pustili ih jugozapadno od rta Kamenjaka. Razarači su se zadržali na pučini kao prihvatnica, a torpedni su čamci MAS pod zapovjedništvom Constanza Ciana proslijedili kroz Faražinski kanal u Riječki zaljev. Domala su ušli u Bakarski zaljev, koji osim jedne baterije u Kraljevici, zapadno od Frankopanskog grada, nije imao nikakve obrane. Baterija je MAS-ove opazila, no držala je, da su to ribarski čamci i nije im obratila nikakve pažnje ni pri ulasku ni pri izlasku. Austrijska mornarica bila je naime dopustila da za čitavog rata ribari slobodno ribare čak i sa svićaricama u Riječkom zaljevu, a parobrodarskim je društvima savjetovala, da brodove premjeste u Novigradsko i Karinsko more, gdje je bila organizirana zaštita. Parobrodi su ipak ostali u Bakru na vlastitu odgovornost. U Bakru su MAS-ovi opazili, kod napuštene tvornice cementa, parobrode Belona i Chlumetzky, a pod suprotnom obalom parobrode Burma i Viségrad (današnja Proleterka), te školski brod Vila Velebita. Oko 1^h20^m MAS-ovi su izbacili ukupno 6 torpeda i nezamijećeni pobjegli iz zaljeva bez ikakva uspjeha. Ni jedan torpedo nije pogodio brodove i ni jedan nije eksplodirao. Ujutro 11. II. 1918 opažen je jedan torpedo, kako leži sasvim kraj obale u dubini od 2 m, i još istog dana parobrod Elöre s roniocima iz Rijeke izvukao je potpuno netaknuta četiri torpeda. Jednome je nedostajao udarni upaljač s njihalom, koji su ronioci našli kraj torpeda na dnu mora. Drugome je upaljač bio neispravan, a ostalima nisu uopće bili izvađeni osigurači, te postoji sumnja, da torpedisti u žurbi ili strahu nisu pravilno pripremili torpeda za lansiranje.

S MAS-ovima je te noći plovio kao dobrovoljac Gabriele d’ Annunzio i tu je vožnju opisao u Beffa di Buccari, u kojoj pretjeruje u opisu i slavi veliku pobjedu. Talijanska pomorska povijest tvrdi, da je jedan torpedo eksplodirao, a druge da su zadržale protutorpedne mreže oko brodova. Brodovi, međutim, nisu imali nikakvih mreža, i bdjela su samo dva stara pomorca, jedan na parobrodu Chlumetzky, a drugi na Viségradu. Onaj na Viségradu čuo je samo mukao udarac glave onog torpeda, koji je udario o brod, ali nije eksplodirao. Moralnog efekta također nije bilo nikakvog.P. M.

Ribarstvo. U Bakru ima malen broj ribara — svega desetak. Posjeduju 5 brodova na jedra i vesla, i u unutarnjem dijelu Bakarskog zaljeva bave se raznim vrstama ribolova. Na prvom je mjestu ribolov s historijskom stajaćom tunolovkom Pod steni, koja je danas jedina aktivna od bakarskih tunolovki. Tunolovke pred Sv. Margaretom i na Grohotini već su davno napuštene. Tunolovka Pod steni imala je u nedalekoj prošlosti dobrih godina lova. God. 1912 ulovila je u jednom zapasu 25 t tunja, a 1931-13 t. Između 1931—40 B. je lovio prosječno 45 t tunja godišnje. I između 1947—52 lovljeno je isto toliko. God. 1953 bila je najslabija, sa svega 3 t ulova. — Bakarski ribari bave se i sezonskim ribolovom srdelica-papalina (Clupea sprattus), koje love na mnogim položajima u unutarnjem dijelu zaljeva. Srdelice love migavicama, i ulov im iznosi oko 15 t godišnje. Mali priobalni ribolov u unutarnjem Bakarskom zaljevu slabo je razvijen zbog toga, što su na ograničenim površinama zaljeva postojala ranije brojna ribolovna sredstva, pa se osjeća siromaštvo na pridnenim ribljim vrstama u cijelom zaljevu. Bakarski ribari prodaju glavni dio lovine tunja i srdelica trgovačkim poduzećima.J. Bi.