AZIJA. Ime. Smatra se, da ime dolazi od semitske riječi Açu, što u asirskom znači istok, a Evropa Ereb znači zapad. Ovako su, navodno, Feničani zvali zemlje na istoku i zapadu, a od njih su te riječi preuzeli Grci i predali ih Rimljanima. To je tumačenje zasad najvjerojatnije.

GRANICE I POLOŽAJ

Površan pogled na kartu Azije i Evrope pokazuje, da su one zapravo jedan kontinent, pa bi bilo logično, da se oba prostora smatraju kao jedan kontinent (Evrazija). Prema tome granica između Evrope i Azije ima tek kulturnohistorijsko značenje i ta se granica mijenjala. Do početka XVIII. st. smatrao se granicom donji tok Dona, dok je njeno produljenje kroz šumske i nenaseljene krajeve, dalje na sjeveru, bilo neodređeno i bez važnosti. Od 1730 uzima se kao granica Ural, ali u pitanju njenog nastavka prema jugu postoje različita mišljenja. Jedni uzimaju za granicu Obščij Syrt—Volga—greben Ergena i dolinu Manyča; drugi je nastavljaju donjim tokom Urala, preko Kaspijskog mora na Kumo-Manyčku udolinu; treći je produljuju od ušća Urala preko Kaspijskog mora na doline zakavkaskih rijeka ili se napokon uzima kao granica crta, što spaja greben Mugošara—tok Embe—Kaspijsko more i Kumo-Manyčku udolinu. Ova neodređenost pokazuje, da ne postoje jasni objektivni elementi, ni jedinstven stručni kriterij za izdvajanje Azije od Evrope. Nepostojanje prirodnih granica još je jače došlo do izražaja formiranjem velike države u graničnom području i uspješnom ruskom kolonizacijom u velikom dijelu azijskog prostora. Ruska kolonizacija i evrazijska orijentacija i carske i sovjetske države izbrisale su na znatnom dijelu azijskog kopna kulturne razlike, a time i historijske granice, koje su opravdavale potpuno razdvajanje Evrope i Azije. Kako SSSR u statističkim podacima ne izdvaja evropski i azijski dio, to je odvojena obradba praktički postala vrlo teška, gotovo nemoguća. Statistički pregledi Ujedinjenih Nacija i većina suvremenih stručnih publikacija prilagođuju se novim prilikama i cijeli SSSR obrađuju zajedno s Azijom. I položaj Turske oteščava izdvajanje Azije od Evrope. Ta je država svojim ekonomskim životom i političkom orijentacijom tijesno povezana sa susjednim evropskim krajevima, a slabije je povezana s ostalom Azijom.

S prirodnog stanovišta, zbog ekonomsko-političke povezanosti, najlogičnije bi dakle bilo, da se Evrazija promatra kao cjelina. Evropa bi pritom bila važan evrazijski poluotok zapadno od crte, koja bi išla od ušća Dona do ušća Sjeverne Dvine. Taj je poluotok najmaritimniji kraj svijeta, i u tome je njegova velika razlika prema glomaznom kontinentalnom trupu Evrazije.

Veličina. Cijela Evrazija zahvaća prostor od 54,100.000 km² ili 41% kopnenog prostora, ako se isključe gotovo nenaseljena Antarktika i Grenland. Na tom prostoru živi oko 1.850 mil. ili gotovo 77% stanovnika Zemlje. Sama Azija u uobičajenim granicama obuhvaća 81,5% toga prostora (44,100.000 km²) sa oko 1.300 mil. stanovnika ili 70% stanovništva Evrazije. Površina Evrope i Azije odnose se kao 1: 4, a njihovo stanovništvo kao 1: 2,4. U Aziji živi prosječno 29 st. na 1 km², a u Evropi 54. Ta razlika u gustoći naseljenosti vrlo je karakteristična za oba područja. Kad se još uzme u obzir jugoistočno primorje Azije, onda na evropskom poluotoku i spomenutom oceanskom primorju živi oko 92% stanovnika Evrazije, a golem je prostor između njih slabo naseljen ili gotovo pust.

Položaj. Astronomsko-geografski podaci položaja krajnjih točaka azijskog kopna su ovi: na sjeveru rt Čeljuskin, 77°40'N i 104°44'E; na jugu rt Buru (Malajski poluotok), 1°16'N i 103°31'E ili na otočnom dijelu rt Batu Tua (otok Roti), 9°5'S i 102°55'E; na istoku je rt Dežnev, 66°7'N i 190°20'E, a na zapadu rt Baba (Mala Azija), 39°28'N i 26°3'E. Ovi podaci nisu dovoljni ni za karakteristike planetarnog položaja, a još se manje mogu iz toga povući geografski zaključci. Iz navedenih podataka izlazi, da Azija samo sa 11°7' prelazi u t. zv. hladni pojas, a glavnim se dijelom svog prostora nalazi u sjevernom umjerenom pojasu. Južni poluotoci prelaze u žarko područje, a krajnji otočni dio čak i na južnu polutku. Ali zbog svog oblika i reljefa, Azija ima osobine, koje znatno odstupaju od ovih planetarnih uvjeta.

Azija ima široke fasade prema Indijskom oceanu, Tihom oceanu i Sjevernom ledenom moru. Od Afrike je dijeli Crveno i Sredozemno more, a od Evrope Egejsko i Crno more. Sjeverno nizinsko primorje okovano je ledom i ne može imati ni prirodnu ni društvenu pomorsku ulogu. To je pust kraj i primjer kontinentalne izoliranosti. Primorja Tihog i Indijskog oceana ograničena su, osim na malajskom području, oceanskim pučinama s jedne i visokim planinama i pustinjskim zaleđem s druge strane. Ta nam odvojenost tumači, zašto stara kulturna primorska žarišta nisu imala većeg utjecaja na kontinentalno zaleđe ili preko oceana na ostali svijet. Drukčije osobine ima evropski poluotok, koji se u obliku prstiju rastvorene ruke grana prema morima, a sa zaleđem je povezan prostranim nizinama i unutrašnjim morima. Na razvedenim obalama Evrope razvilo se pomorstvo i povezalo je s ostalim krajevima svijeta, a kroz otvoreno zaleđe vršili su se snažni recipročni utjecaji s azijskim kontinentom. Azijski kopneni blok povezan je jače s Evropom nego s vlastitim rubnim dijelovima. Stara kineska kultura držala se defenzivno prema zaleđu, a indijska uopće nije imala s njime veze.

Upoznavanje. Najvažniji i najjači kulturno-politički utjecaji dolazili su sa zapada iz evropskog i levantskog kulturnog kruga. U antičko doba bili su poznati krajevi do Inda i turkestanske nizine. Poznavanje krajnjih rubnih dijelova bilo je vrlo površno. Arapsko-islamska ekspanzija proširila se kroz stočarske krajeve prema sjeveroistoku u samo srce Azije i prema jugoistoku preko Indije i Malajskog poluotoka u Indoneziju; ali su znanja o tim krajevima i veze s njima ostale unutar arapskog svijeta. Početak upoznavanja dalekih azijskih prostora bio je izazvan saznanjima i interesom, što su ih donijeli križarski ratovi. Flamanski izaslanik Rubruk putuje (1253) do Karakoruma, rezidencije velikog kana. Još su važnija putovanja Marka Pola (1271—1295). On je iz Levanta, preko iranske visočine i srednje Azije, putovao do Kine, gdje se zadržao 20 godina i vratio morem oko jugoistočne Azije. Donio je prve vijesti o tom dalekom prostoru i njegovoj kulturi, ali ovim podacima suvremenici nisu mnogo vjerovali. Kad su Turci u XV. st. osvojili Levant i prekinuli trgovačke putove, kojima je izmjenjivana roba između evropskih zemalja i dalekih krajeva jugoistočne Azije, trebalo je naći nove veze. Portugalac Vasco da Gama oplovio je 1498 Afriku i došao do Indije, a Magellan je, oplovivši Južnu Ameriku i preplovivši Tihi ocean, otkrio (1521) Filipinsko otočje. U toku XVI. st. Portugalci jačaju veze i s jugoistočnom Azijom, uključivši i Kinu, organiziraju trgovinu, koja se često pretvarala u pljačku. Dolazeći iz dva pravca, Portugalci i Španjolci su se susreli u jugoistočnoj Aziji i sporazumno zatvorili putove drugim pomorskim narodima. Holanđani i Britanci pokušavaju da uspostave put sa sjeverne strane Azije. U razdoblju od 1594 do 1596 ušao je Holanđanin Barents u Karsko more. Led je dugo priječio pokušaje daljnjeg prodora u ovom smjeru. Za upoznavanje golemog dijela azijskog prostora najvažnija su kopnena putovanja. 1579 osvaja kozački ataman Ermak kanat Sibir. Golemo obilje krzna privlači putnike dalje prema istoku. Već se 1639 doprlo preko Sibira do obale Tihog oceana. Dežnev je 1648 pošao s ušća Kolyme, oplovio sjeveroistočni rt i došao do Anadyrskog zaljeva; ali javnost nije znala za to putovanje. Kamčatka je otkrivena 1649, a 1728 Bering obnavlja putovanje Dežneva; 1742 Čeljuskin uspijeva da oplovi sjeverni rt, ali je tek od 1878 do 1879 Šveđanin Nordenskjöld oplovio Aziju sa sjevera. Napokon su holandski trgovci, unatoč portugalskom otporu, 1595 uspostavili kontakt s Indonezijom. Uskoro se osniva englesko (1600), francusko (1601) i holandsko (1602) Istočnoindijsko društvo i ona probijaju portugalsku blokadu i organiziraju trgovinu s jugoistočnom Azijom. Paralelno s trgovačkim vezama vrši se i politička ekspanzija i razvija misionarska aktivnost. Tako su se Englezi učvrstili u Indiji, a Holanđani u Indoneziji. U toku XVIII. st. dovršeno je upoznavanje sjeveroistočne azijske obale. Tome treba dodati putovanje Cooka po Beringovu moru (1778) i La Perouse-a oko japanskog arhipelaga (1787). Pod pritiskom evropskog imperijalizma i snagom tehničkog napretka slomljeni su u drugoj polovini XIX. st. kineski izolacionizam i japanska konzervativnost. Otada je Azija konačno ušla u vrtlog modernog svjetskog zbivanja sa svim pozitivnim i negativnim posljedicama, koje slijede iz tog naglog prijelaza.

SASTAV I GRAĐA

Azija se sastoji od razlomljenih dijelova arhajskog kopna, koji su međusobno spojeni gorjima mlađih nabiranja i zatrpavanjem zavala, koje su zaostale između njih. Na sjeveru, između Urala, Kazaškog gorja, Altaja, Sajanskog gorja, Jablonovskih i Verhojanskih planina širi se t. zv. Sibirska ploča ili Angara, koja pripada najvećim dijelom prvobitnom kopnu, a sastavljena je uglavnom od kristaliničnih škriljavaca. Na krajnjem zapadnom dijelu prekrivene su ove naslage tercijarnim slojevima i naplavinama rijeke Ob. Manji dio prakopna nalazimo u porječjima Indigirke i Kolyme, na krajnjem sjeveroistoku. Mnogo je važnija i prostranija t. zv. Sinijska ploča, koja obuhvaća glavni dio uže Kine, susjedne Mandžurije i Indokine od Ohotskog mora do Sijamskog zaljeva. Indija i Arabija na jugu dijelovi su razlomljenog prakontinenta Gondvane, koji je dao osnovu Afrike, Južne Amerike i Australije. Između tih prakontinentalnih blokova granalo se veliko i duboko unutrašnje more — Tetis. Kasnijim nabiranjima i gibanjima zemaljske kore nestalo je velike tetiske zavale i na njenu su mjestu nastala složena gorja, koja čine okosnicu azijskog kontinenta. Od tog gorja najstariji su Sajansko gorje (3491 m) i planine oko Bajkalskog jezera. Ta su gorja nastala još u siluru i devonu za vrijeme t. zv. kaledonskog nabiranja, kad su nastala gorja sjeverne Irske, Škotske i Skandinavije. Potkraj paleozoika, za vrijeme t. zv. hercinskog nabiranja, nastao je moćan planinski luk, sastavljen od starijih paleozojskih i arhajskih stijena. Proteže se od Novaje Zemlje, preko Urala (1885 m), Turansko-kazaškog područja, Altaja (4620 m), Mongolije, Jablonovskih i Stanovojskih planina (2482 m) do gorja Džugur na zapadnoj obali Ohotskog mora. Ovoj grupi pripadaju gorja srednje Kine (Sečvanske Alpe s vrhovima iznad 7000 m), gorje Cinling (3942 m), Anatolijsko gorje i Anadyrsko gorje (2344 m). Dugim erozivnim radom bile su planine znatno snižene, a naplavine su ispunjavale zavalu Tetisa. Posljednja i najodlučnija faza u formiranju azijskog kontinenta dogodila se oko polovine tercijara za vrijeme t. zv. alpinskog nabiranja. Moćne naslage, koje su se nataložile u tetiskom oceanu, bile su zahvaćene tim nabiranjem. Na mjestu velikog oceana nastao je najmoćniji planinski sistem svijeta, koji se proteže od maloazijskih obalnih planina (3937 m na sjeveru i 3560 m na jugu) preko Armenskog gorja, iranskih rubnih planina, Hindukuša (5175 m), Pamira (7495 m) i složenog sistema cirkumtibetanskih planina s nekoliko vrhova iznad 8000 m, od kojih je najviši Mount Everest (8882 m), da konačno, zaustavljeni starom sinijskom masom, skrenu prema jugu i produlje se preko planina Burme u gorja Indonezije.

Prema dosadašnjim istraživanjima tim su nabiranjima nastala i gorja krajnjeg sjeveroistoka: Verhojanske planine (2500 m), gorje Čerskoga (3114 m), Kolymsko gorje, Korjačko gorje i Kamčatka (4850 m). Iz ove orogeneze potječe i gorje Sihote Alin (2563 m), i dugački arhipelag pred ist. obalom kontinenta. Planine u Aziji zauzimaju veliko prostranstvo, te po srednjoj visini kontinenta zaostaje jedino za Antarktikom.

Složena alpinska orogeneza, najvažniji događaj u historiji naših planina, došla je dakle, na azijskom kontinentu do najmoćnijeg izražaja. Tada su nastale ne samo najviše planine na Zemlji, nego su i gorja ranijeg postanka pomlađena i nanovo izdignuta. Duž brojnih pukotina izbili su vulkani, od kojih su mnogi sada ugašeni. Ta moćna orogeneza još se nije smirila i neki se dijelovi Azije ubrajaju medu najlabilnija područja na našem planetu. Na južnoj strani himalajskog grebena nabrane su i mlade pliocene naslage; kraj je veoma nestabilan, s čestim potresima. Naplavinama himalajskih rijeka zatrpan je morski rukav, koji je u najmlađoj geološkoj prošlosti odvajao Dekan od planina na sjeveru. Arhipelag pred istočnom obalom ima oblik niza lukova, kojih su konveksne strane okrenute prema oceanu. Pred ovim su lukovima najdublji oceanski rovovi, s najvećom dubinom od gotovo 11 km. Otoci su bogati vulkanima (vatreni pacifički krug), od kojih se neki dižu iznad 4000 m. To je veoma nestabilan dio, koji često strada od katastrofalnih potresa i vulkanskih erupcija. Prema tome sve upućuje, da su ta otočja gorja u nastajanju.

Azija je dakle u svojoj središnjoj planinskoj okosnici sastavljena od relativno mlađih naslaga. Formiranjem planinske okosnice spojeni su u jedinstven kontinent niži i rubno položeni dijelovi prakontinentalne mase, koje je ovaj snažan reljef moćno i sudbinski odijelio. U tome je karakteristika građe i reljefa Azije.

Reljef. Planinska okosnica izdvaja prostrano turansko-sibirsko područje na sjeverozapadu, najveću regiju Azije, dobro povezanu sa susjednom Evropom. Nasuprot tome na jugu su dva velika i međusobna udaljena poluotoka, Arabija i Indija, koji su svojim ravnjacima srodni s Afrikom i Australijom. Pacifičko je primorje u reljefnom pogledu raznovrstan kraj. U kopnenom primorju ima longitudinalnih i transverzalnih oblika reljefa, a elementi arhipelaga na istoku uglavnom se pružaju longitudinalno. Središnja planinska okosnica najznačajniji je element reljefa i pruža se uglavnom od zapada prema istoku. Ona oštro odvaja jug od sjevera. Tako je Indija visokim lancima Hindukuša i Himalaje odvojena od ostale Azije, te se s pravom smatra kontinentom za sebe. Naporni karavanski prijelazi iz središta kontinenta u Indiju i obratno mogu se vršiti samo u najpovoljnije doba godine i predstavljaju pravi podvig, koji traje preko mjesec dana. Budući da se prelazi preko sedala iznad 5000 m (Karakorum 5658 m), karavane moraju pratiti specijalni vodiči. Planinska okosnica predstavlja manju zapreku za longitudinalna kretanja od zapada prema istoku. U tom smjeru su prijelazi niži, ali treba prelaziti pustinje, koje su drugi prirodni element, specifičan za unutrašnjost Azije. Mlade nabrane planine granaju se i spajaju sa starim gorjima zatvarajući unutrašnje zavale: iransku, tarimsku, Džungariju, Gobi, Tibet. Okolne planine zadržavaju vlagu, koju donose vjetrovi s mora. Zavale su suhe i s velikim termijskim kolebanjima: zime hladne, a ljeta topla; isto su tako velike razlike između dana i noći. Suhoća i relativno velika insolacija Tibeta omogućuju naselja i na visinama iznad 4000 m. Planine i pustinje su jednako značajne za središnje dijelove Azije — obje su sredine nepovoljne za intenzivniji društveni život.

Položaj prema moru i obala. Primorja su glavna geografska područja, ali Azija ima goleme prostore daleko od obale. Džungarija i susjedni krajevi Turkestana i Mongolije udaljeni su preko 2000 km od mora i u tom su pogledu to jedinstvena područja svijeta. Oko 73% (32,3 mil. km²) kontinentalne površine udaljeno je preko 200 km od obale, a gotovo 51% preko 600 km. Od kontinentalne površine 75,5% (33,25 mil. km²) čini trupni blok; 18,5% (8,12 mil. km²) otpada na poluotoke i 6% (2,75 mil. km²) na otoke. Azija nema prostranih unutrašnjih mora, oko kojih bi se razvila pomorska žarišta. Perzijski zaljev i granično Crveno more nemaju većeg značenja, jer su im obale puste. Aziju oplakuju rubna mora, i to: Ohotsko, Japansko, Žuto i Južno kinesko, zatim Bengalski zaljev, Arapski zaljev i dr., ali to ne utječe mnogo na razvedenost i život kontinenta. Slabo su poznati i malo vrijedni Tajrnir, Čukotski poluotok, koji su kao i poluotok Kamčatka i drugi poluotoci sjevernog dijela kontinenta zaronili u hladno arktičko područje. Koreja i Shantung dva su važna lukobrana zaljeva Pohai (Chihli), sudbinske luke istočnoazijske fasade. Indokina je organsko produljenje planinskog snopa srednje Azije. Planinski lanci izoliraju ne samo istočnu i južnu oceansku fasadu, nego i manje dijelove. Ovom reljefnom razbijenošću uvjetovano je etničko i kulturno šarenilo i politička podvojenost azijskog primorja. Izduženi Malajski poluotok, južno od prevlake Kra, ima više otočni karakter i sudbinski je povezan sa susjednom Indonezijom.

Indija, po veličini drugi poluotok Azije i svijeta, oštro ograničen od matičnog kontinenta, živi zasebnim prirodnim i društvenim životom. Slično je i s Arabijom, najvećim poluotokom svijeta. Položena između Azije i Afrike, Arabija je s drugim kontinentom povezana jače nego s matičnim; analogan položaj između Azije i Evrope ima Mala Azija. Moćan bedem mladih planina, koje se protežu od Armenije do Indokine, odjeljuje jugozapadne, periferne dijelove i u svjetskom je zbivanju ograničio Aziju samo na jug. I sitniji obalni oblici međusobno se razlikuju. U zapadnom dijelu sjeverne niske obale, koja se ljeti na dulje vrijeme i u većem opsegu oslobađa ledenih okova, rijeke se ulijevaju u duge i prostrane estuarije. Naprotiv, u istočnom dijelu, koji je jače blokiran ledom, prostrane su i barovite delte. Istočna, najvažnija obala razlikuje se po tome, da li je prema tektonskoj građi longitudinalna ili transverzalna. Na longitudinalnim je dijelovima jednolična i bez zaljeva, a transverzalni su dijelovi bolje razvedeni: Anadyrski zaljev, obala oko ušća Amura, uža kineska obala, Tonkinški i Sijamski zaljev. U njima su se rano razvila žarišta pomorskog života, osobito značajna oko ušća Yangtze-a i Sikianga. Južna obala Azije siromašna je manjim obalnim oblicima. Obale su pretežno teško pristupačne, jer su pješčane, koraljne i prudne, a iza njih su lagune. One nisu bile pogodne za razvoj domaćeg pomorstva, i svjetski promet je na njima teško našao pogodna uporišta. Od sredozemnih obala napose su značajni transverzalni oblici maloazijske egejske obale, kolijevke prastarog pomorstva. Arktički otoci rijetko se oslobađaju ledena okova, a i prostranstvom su neznatni. Isto tako su malobrojni otoci pred južnom obalom. Ceylon je tako blizu susjednom kopnu, da se može uzeti kao njegov sastavni dio. Naprotiv se jato otočića Lakadiva i Malediva gubi daleko u oceanu i ne mijenja monotonost južne obale. Andamane i Nikobare pribrajamo dugom i mnogostrukom otočnom nizu, koji se pred istočnom obalom Azije pruža sve do Aleuta. Taj dugi arhipelag predstavlja ne samo specifičnost azijske obale, nego i jedinstvenu pojavu na našem planetu. On je kolijevka prastarog i smjelog pomorstva, koje nije, zbog otočne razbijenosti i društvene izoliranosti, postiglo tehnički napredak povezanih kultura.

Iz velikog indonezijskog trokuta na jugu odvaja se prema sjeveru niz otoka preko Filipina, Riukiu, japanskih otoka i Kurila do Aleuta. Ovo je pretežno planinsko, vulkansko područje. Prema jugoistoku nastavljaju se koraljna otočja Polinezije. Arhipelag omogućuje veze između Azije, Amerike i Australije; on s druge strane pravi postepen prijelaz između najvećeg kontinenta i najvećeg oceana. Kontinentalni reljef, obalna razvedenost i veliki arhipelag upućuju Aziju prema Tihom oceanu. S tim prirodnim uvjetima u skladu su društveni faktori.

Klima. Razlike između kopna i mora i reljef značajniji su za klimu od geografske širine. Reljef pojačava razlike između kopna i mora, a one uvjetuju podjelu godine na dva različita doba. Kopno se zimi jako rashlađuje, a ljeti brže zagrije; nad morem je obratno. Zimi, kad led prekrije Sjeverno ledeno more, proširi se nad Azijom hladan arktički zrak. Nad sibirskim prostorom formira se moćna anticiklona s hladnim, suhim vremenom. Središte je anticiklone oko Bajkalskog jezera, gdje prosječni pritisak u siječnju iznosi oko 778 mm. Nebo je redovno bez oblaka, zemlju prekriva tanak sloj snijega; na suncu je toplo, u sjeni je vrlo hladno. Iz toga rashlađenog područja struji preko Mongolije i sjeverne Kine hladan i suh monsun (prosječno 16 km na sat), zbog kojeg su zime i u primorju vrlo oštre i neugodne (Peking u siječnju —4,7°C i samo 3 mm oborina). Moćna planinska okosnica ne dopušta hladnom sibirskom uzduhu da prodre prema jugu, pa je Indija klimatski odvojena od ostale Azije. Nad relativno rashlađenim dijelovima sjeverozapadne Indije stvara se anticiklona, a vjetrovi iz njezina sjeveroistočnog ruba pušu prema istoku i jugoistoku, skreću prema jugu i jugozapadu, spajaju se sa sjeveroistočnim monsunom i donose nešto kiše jugoistočnim obalama Indije i sjeveroistočnim obalama Ceylona. Slične su prilike na istočnim obalama Anama u Indokini. Južna Kina čini prelazno područje s olujnim kišama i blagim temperaturama. Jugozapadna Azija je u to doba sjevernim dijelom u sredozemnom području, te joj zapadni vjetrovi donose kiše, koje dopiru i do Indije; južna je Arabija u suhom području suptropskog descendentnog gibanja. Pacifički arhipelag na istoku predstavlja zasebno klimatsko područje. Kad zimski monsuni prijeđu preko mora, donose oborine japanskim otocima i Formozi. Indonezija na jugu prima zenitne kiše i oborine, koje donose zapadni vjetrovi, privučeni australskom ciklonom.

Ljeti se vremenske prilike potpuno izmijene. Ugrijavanjem kopna nestaje sibirske anticiklone. Sjeverozapadni dijelovi Indije (Sind) tako se intenzivno zagriju, da su u hladu zabilježene temperature od 49°C. Ovo pregrijano područje privuče prema sebi termijski ekvator. Planetarna uzdušna cirkulacija toliko se izmijeni, da u tom području nestaje sjevernih pasata, a južni, nakon duga puta preko oceana od preko 4000 nm, dopiru do Indije i donose ogromne količine vlage. Poslije relativno suhe i tople zime zahvati Indiju toplo i vlažno ljetno doba, nesnošljivo za Evropejca, a nezdravo za domaće. Snažan pučinski monsun izdiže razinu mora, koje poplavi prostrane nizine Kača (Cutch) u sjeverozapadnoj Indiji. Ljeti se zagrije i primorje istočne Azije. Ciklona Mongolije i južne Kine privuče sjeverne pasate, koji donose kiše, ali u mnogo manjim količinama nego u Indiji. Sibirsko se područje dosta ugrijava i dolazi pod utjecaj zapadnih vjetrova, koji mu preko evrazijskih nizina donose ljetne kiše, važne za vegetaciju i biljne kulture. Jugozapadna Azija je ljeti zahvaćena toplim i suhim uzduhom Sahare i Mediterana. Pacifički arhipelag čini zasebno područje. Na sjeveru, uz toplo vrijeme, oceanski monsuni donose kiše, a Indoneziju je zahvatila zagušljiva i vlažna žega, koju ublažuju redoviti i česti pljuskovi.

Postoji dakle sličnost između reljefnih i klimatskih regija Azije. Golemo područje, na sjeverozapadu od planinske okosnice, predstavlja jedan od najkontinentalnijih dijelova na Zemlji — zimi povezan s Arktikom, a ljeti preko Evrope pod slabim utjecajem Atlantskog oceana. Istočno je primorje kontinenta zimi pod jakim utjecajem hladnog kopna, a ljeti na nj utječe relativno hladniji ocean. Posebnost Indije dolazi do izražaja u klimi. Za nju su osobito značajni ljetni monsuni, koji su vlagom najbogatiji vjetrovi našega planeta. Cherrapunji na padini gorja Khasi dobiva godišnje 11.480 mm oborina; zabilježena je godina čak i sa 23 m, a u jednom danu 1030 mm (Zagreb samo 800 mm godišnje). Velika kolebanja u vremenu trajanja i u količini oborina, koje donose monsuni, tragično se odražavaju u ekonomici.

Postoji dakle izrazita razlika u prirodi i intenzitetu monsuna Indije i Kine. Indokina i južna Kina predstavljaju prelazno i specifično područje. U toku godine izmijene se, dakle, monsuni (t. j. godišnje doba) suprotnih smjerova i osobina. U doba smjenjivanja, t. j. nestabilnosti, zahvate ova područja snažni cikloni tajfuni; u Bengalskom zaljevu najčešći su u jesen, a u Južno-kineskom moru u kasno ljeto. Jugozapadna je Azija klimatski srodna s pustinjskim područjima susjedne Afrike, a u sjeverozapadnom dijelu sa sredozemnim dijelovima Evrope.

Složena planinska okosnica kontinenta ima dva različita klimatska područja: planine su ljeti svježe, a zimi hladne. Naprotiv, pustinjske zavale između njih ljeti se intenzivno ugriju, a zimi su hladne. Karakteristične su velike razlike između dana i noći. Oborine su neredovite i vrlo oskudne. Planinska klima mnogo je povoljnija od pustinjske u zavalama.

Pacifički je arhipelag prožet utjecajima mora. To dolazi d izražaja u obilju vlage i oborina te malim termičkim kolebanjima. Ovdje je zabilježena najveća količina kiše, koja padne u jednom danu (Baquio, Filipini, 1140 mm). Na sjeveru, na pr. u Japanu, termička su kolebanja umjerena i prijelaz je između godišnjih doba postepen (klima cvijeća i proljeća). U ekvatorijalnom području na jugu obilje vlage prate i visoke temperature, što se ogleda u bujnom biljnom pokrovu.

HIDROGRAFIJA

Vode. Reljef i klima uvjetuju hidrografiju Azije. Veliki dijelovi kontinenta (do 35%): širok pojas na sjeveru, unutrašnje zavale, sjeverozapadna Indija s Beludžistanom i Arabija primaju godišnje prosječno ispod 250 mm oborina. Vode otječu samo povremeno i u neznatnim količinama. Ako se uzme u obzir izohijeta od 500 mm, kao granica između vlažnih i suhih područja, onda pet šestina kontinentalnog prostora ima suhu klimu, i s tog stanovišta je Azija najsušniji kontinent. Nasuprot tim golemim suhim područjima jugoistočna primorska fasada (od donjeg Poamurja do Sinda, s pacifičkim arhipelagom i južnim dijelom Kamčatke) prima obilje oborina. Manjeg su prostranstva vlažni krajevi obalnog pojasa Male Azije i izdvojena planinska područja.

Reljef utječe na smjer riječnih tokova i veličinu porječja; 30,8% (12,7 mil. km²) azijskog prostora je endoreično, t. j. nema otjecanja prema moru. Taj golemi prostor zahvaća središnje dijelove kontinenta i nastavlja se u Evropu (porječje Kaspijskog jezera). Od područja, s kojih rijeke otječu prema moru, 39,6 % (11,3 mil. km²) pripada porječju Sjevernog ledenog mora, 32,6 % (9,4 mil. km²) Tihom oceanu, 25,7 % (7,4 mil. km²) Indijskom oceanu i 2,1 % (0,7 mil. km²) Sredozemnom moru.

Rijeke sjeverozapadnog nizinskog dijela imaju najveću mogućnost da razviju svoj tok. Ob (3640 km), Jenisej (4750 km) i Lena (4600 km) idu po duljini među pet prvih rijeka Azije. Karakteristika je tih rijeka, da se odlikuju neznatnim padom, osobito u donjem toku. Jednako je pad kod rijeka unutrašnjih zavala koncentriran na izvorišni dio. Naprotiv, rijeke, koje teku prema Tihom i Indijskom oceanu protječu gornjim tokom kroz planinsko zemljište različita sastava. U tom su se dijelu usjekle duboke i teško pristupačne doline, koje obiluju brzacima i vodopadima. U donjem toku nastale su prostrane nizine akumulacijom naplavina.

I u režimu rijeka postoji jasna razlika. Pritoci Sjevernog ledenog mora i unutrašnjih zavala imaju izrazito nivalni režim s najvišim vodostajem u doba kopnjenja snijega. Zimi su rijeke zaleđene i mogu poslužiti kao dobre saoničke staze. Kako su kod sibirskih rijeka izvorišta na jugu, otapanje nastupa prije u gornjem toku. Malen nagib usporava, a led sprečava otjecanje visokih voda; zbog toga u proljeće i rano ljeto dolazi do prostranih razlijevanja, koja su osobito karakteristična za donji Ob. Rijeke monsunskih i mediteranskih krajeva imaju izrazito pluvijalan ili čak potočni karakter. Najviši vodostaj slijedi maksimum oborina, jedino kod rijeka, koje izviru u visokim planinama, proljetno kopnjenje snijega izaziva sporedni maksimum. Velika i nagla kolebanja vodostaja karakteristična su za monsunske rijeke. Od toga odstupa Yangtze, kome bočna jezera smanjuju kolebanja i reguliraju vodostaj.

Azijske rijeke imaju prosječno neznatno značenje za plovidbu. Pritoci Sjevernog ledenog mora veći su dio godine zaleđeni, a ulijevaju se u more, koje je također blokirano ledom. Cijeli kraj je slabo naseljen i njegove su prometne veze neznatne. Samo srednji tokovi Oba, Irtiša i Jeniseja imaju regionalnu plovidbenu važnost. Na Jeniseju se plovidba u najpovoljnijem godišnjem vremenu produljuje do ušća. Monsunske rijeke s vrlo promjenljivim vodostajem nisu pogodne za plovidbu. U periodu kiša rijeke nabujaju i stvaraju prudove, između kojih se gubi slab tok za vrijeme zimske suše. Riječne bujice i pomnjkanje vode naizmjence ometaju plovidbu. Rijeke se iskorišćuju za primitivnu domaću plovidbu ili kao povremeni parobrodarski putovi. Izuzetak čine Yangtze i Sikiang. Prva rijeka ima neobičan i veoma dobar prirodni mehanizam, koji u donjem toku održava povoljan vodostaj za konstantnu plovidbu. Proljetne visoke vode, izazvane kopnjenjem snijega, ispune jezera Poyang i Tungting. Otjecanje te vode održava kasnije vodostaj rijeke. Isto se ponavlja poslije ljetnih monsunskih visokih vodostaja. Zbog tih osobina Yangtze ide među najvažnije plovne rijeke svijeta. Moćan plimni val čini ušće otvorenim i pristupačnim za oceansku plovidbu. Iako je mnogo manji, Sikiang ima veoma živu plovidbu. Kiše u njegovu porječju padaju u toku cijele godine, i vodostaj neznatno koleba. Rijeka vrvi malim kineskim brodicama džunkama, a Kanton na ušću središte je te plovidbe.

Dok Azija zauzima gotovo trećinu kopnenih površina, i dok u njoj živi 55% stanovništva Zemlje, njene vodene snage iznose 20% svj. vodenih snaga. I ove snage su geografski slabo raspoređene. Koncentrirane su u teško pristupačnim i gotovo nenaseljenim planinskim krajevima. Rijeke sjevernih nizina imaju malen pad, a i klima je nepovoljna za hidroenergetsko iskorišćivanje. Reljefne su prilike znatno povoljnije u istočnom Sibiru, gdje se izgrađuju velike hidrocentrale. Monsunske rijeke važan su energetski izvor u gornjem, planinskom toku, a u donjim tokovima njihov režim bujica nije povoljan za iskorišćivanje energije. Relativno siromaštvo i teško iskorišćivanje hidroenergije značajan je i nepovoljan element azijske ekonomike. Dok azijske rijeke imaju malo značenje za plovidbu i energetsko iskorišćivanje, one su vrlo važne za natapanje. Ljeti se Azija ugrije, ali su golemi prostori na zapadu i u unutrašnjosti suhi; u monsunskom području oborine mnogo kolebaju. Umjetne su oaze u suhim područjima planinske okosnice središta, iz kojih se i u Evropu raširilo umjetno natapanje. Uređaji za natapanje u nekim su krajevima unutrašnjosti Indokine i na otocima arhipelaga rezultat velikih i organiziranih kolektivnih napora i pravoga tehničkog umijeća i daju važnu podršku društvenoj stabilnosti. Tek je moderna evropska tehnika omogućila, da se veliki tokovi sjeverne Indije stave u službu natapanja.

Azija, taj najveći kontinent na Zemlji, relativno je siromašna jezerima. Najvažnija su u pojasu od Kaspijskog do Bajkalskog jezera. Razina je Kaspijskog jezera (v.) (438.000 km²) 28 m ispod površine Crnoga mora. Ono je u opadanju zbog nerazmjera pritjecanja i ishlapljivanja. I Aralsko jezero (v.) (63.270 km²) je bez otjecanja, ali je za vrijeme vlažnije diluvijalne klime otjecalo kroz udolinu Uzboj prema Kaspijskom jezeru. Razina tog jezera je na 52 m, a dubina mu je 68 m. Naplavine planinske rijeke Ili dale su Balkaškom jezeru (v.) (18.400 km²) lučni oblik; dubina mu je 26, a razina na 344 m visine. Osobito je važno i smatra se kao posebna pojava na našoj Zemlji 1741 m duboko Bajkalsko jezero (v.) (34.200 km²), kome je razina na 454 m visine. Ova duboka brazda okružena je planinama, koje su gotovo 3000 m visoke. Plovidbenu važnost ima jedino Kaspijsko jezero, kojega se obale privredno razlikuju i pripadaju različitim državama. Veliki vodeni put Volge, razgranat umjetnim kanalima, povećava važnost kaspijske plovidbe. Zimsko zaleđivanje prekida povremeno plovidbu na sjevernom dijelu Kaspijskog jezera, a na ostalima jezerima redovno.

Iako su sjeverni dijelovi Azije zimi veoma hladni, ipak u Aziji nema znatnijih ledenih pokrova. To je posljedica suhe klime. Ledenjaci najviših planina svijeta u središtu Azije odlikuju se velikom duljinom i relativno malim prostranstvom.

ORGANSKI SVIJET

Biljni svijet. Složen sastav azijskog prostora dolazi do izražaja i u biljnom pokrovu. Pod utjecajem geografske širine, biljne formacije najsjevernijih dijelova protežu se u smjeru paralela preko cijelog kontinenta. Polupustoš tundre (lišaji, mahovine) s izoliranim žbunjem i ljetnim travama obilježje je arktičkog otočja i susjednoga kopnenog primorja. Pojas je najširi u području Tajmira i Čukotskog poluotoka. Izdvojeni šumarci i zakržljala stabla čine prijelaz prema pojasu crnogorice na jugu. To su tajge — borealne šume — carstvo tame i ljetne vlage, negostoljubive za životinjski svijet. Prema jugu prelaze u mješovite šume: crnogorici se pridružuju bjelogorična stabla, ali je na hladnom primorju Ohotskog mora samo crnogorica. U sjeverozapadnim nizinama klima postaje sve suša, i nakon bjelogoričnih šuma prelazi se u travna područja, stepe, i to je prelazni pojas između šumovitog Sibira i pustinjskog Turkestana. Dalje prema jugu klima je sve suša, i tu napokon prelazimo u prave pustinje srednje Azije. Stepe ne prodiru u planinsko područje istočnog Sibira. Tamo se tundra i borealna šuma vežu za centralno planinsko područje.

U središtu je Azije ogroman planinsko-pustinjski kraj. Na vjetru izloženim padinama Altaja, Tien Shana, Hindukuša, Himalaje i Szechwana dobro uspijevaju planinske crnogorične šume, a iznad njih su rudine, osobito dobro razvijene na sjeverozapadnim planinama. U zavalama između planina nalaze se polupustinje, neplodna slana tla s rijetkim žbunjem i sitnim travama (Gobi, sjeverni Turkestan, Iranska zavala i dr.). Visoki su ravnjaci Tibeta i Pamira također obrasli kržljavim travama i rijetkim grmljem. Najoskudniji je život u Tarimskoj zavali i u Turkestanu, gdje su u rubnim dijelovima slane pustinje, a u središtu pustoš sa živim pijeskom. Jugozapad kontinenta je srodan susjednim krajevima Mediterana (primorje Male Azije i Levant), ili su tu pjeskovite pustinje s rijetkim oazama (Arabija i Iransko primorje) kao u susjednoj Africi. I vegetacija pokazuje povezanost ovog kraja s Afrikom i Evropom. Jugoistočna monsunska Azija u vegetacijskom je pogledu najzanimljiviji dio kontinenta. Za taj su kraj karakteristične monsunske bjelogorične šume, džungle. One su bujne za vrijeme vlažna monsuna, a za vrijeme suše izgube lišće. Sastav i izgled mijenjaju se prema lokalnim prilikama. Na vlažnom malabarskom primorju, u Bengaliji, Anamu i dr. nalazimo prave prašume. Dok je na polusuhom Dekanu rijetka kserofilna vegetacija, u sjeverozapadnoj Indiji prava je pustinja (Tar). U toplim i vlažnim dijelovima južne Kine i Japana vegetacija je mješovita i lijepa, poznata po lugovima bambusa i cvjetovima magnolija. Dosta suhi krajevi sjeverne Kine i susjedne Mongolije obrasli su travama, a na planinama su bjelogorične monsunske šume. Stalno zelene ekvatorijalne prašume karakteristična su vegetacija Indonezije.

Životinjski svijet je manje vezan i karakterističan za pojedina područja. On je usto jače podlegao promjenama, koje je izazvao čovjek. Insekti, u znatnoj mjeri prorijeđeni krznaši i stada sobova žive na tundrama. Napose su iskorijenjeni lovom i potisnuti stočarstvom travojedi stepa. Pomanjkanje flore na središnjem planinskom području i u pustinjama na jugozapadu ne pogoduje životinjama. Gusto naseljeni predjeli monsunskih krajeva ostali su bez prvobitnog životinjskog svijeta, ali su njihove šume bogate pticama i zvijerima. Najbogatiji i najraznovrsniji životinjski svijet nalazimo u nedovoljno pristupačnim prašumama Indonezije.

Prirodna područja. Reljef i vegetacija daju osnovu za izdvajanje prirodnih područja Azije. Središnji planinski kraj s Turkestanskom nizinom ima pretežno pustinjski karakter. Planina i pustinja u središtu kontinenta izdvajaju njegove raznorodne rubne krajeve. Borealne šume, ograničene tundrama, stepama i planinama, čine glavnu karakteristiku sjeverne Azije. To je surov i za život negostoljubiv kraj. Na jugozapadu kontinenta pretežno je pustinjski kraj, po svojim osobinama jače povezan sa susjednim kontinentima, nego s matičnim područjem. Vlažno i dobro pošumljeno monsunsko područje ima prema reljefu i ekspoziciji različit izgled. Uzet kao cjelina, to je najkarakterističnija prirodna regija Azije. Indonezija s Malajskim poluotokom izrazito je ekvatorijalan kraj s najbujnijim organskim životom.

STANOVNIŠTVO

Cjelokupan broj stanovnika (oko 1300 mil. kao i srednja gustoća 29 na km²) ne daje geografske karakteristike rasprostranjenja stanovništva. Stanovništvo Azije koncentrirano je u jugoistočnom dijelu (monsunska Azija i pacifički arhipelag), gdje na 29% (oko 12,5 mil. km²) kontinentalnog prostora živi gotovo 90% (1160 mil. st.) ili 93 na 1 km², dok u ostalom prostoru živi prosječno tek 4,5 st. na 1 km². Glavni dio azijskog prostora dakle slabo je naseljen, jer su to krajevi reljefom i klimom surovi i kulturnotehnički zaostali. Ali i na tom prostoru razlikujemo 3 područja: na sjeveru od središnjeg planinskog bloka hladan je šumovit ili pustinjski kraj, koji pripada SSSR-u. Na gotovo 18 mil. km² živi oko 62 mil. st. ili prosječno 3,5 na 1 km². Polupustinjski jugozapad nešto je bolje, ali još uvijek slabo naseljen: 14 st. na 1 km² ili na 5,3 mil. km² 73 mil. stanovnika. Iz historijsko-kulturnih razloga, jugozapadnom sektoru pridružujemo i iransko visočje. Golem središnji blok, oko 8 mil. km² sa oko 5 mil. st., najvećim dijelom pripada Kini te je najslabije naseljeni dio kontinenta, sa oko 0,6 st. na 1 km². Stanovništvo je dakle koncentrirano na jugoistočni dio kontinenta, koji u društvenom pogledu predstavlja Aziju u užem smislu. Golemi prostori sjeverozapada i jugozapada sudbinski su povezani sa susjednim evropskim, odnosno afričkim prostorom. Sjeverozapad je potpao pod ruski politički i kulturni utjecaj, a jugozapad sa susjednom Afrikom čini usko povezanu muslimansku, odnosno arapsku zajednicu. Naprotiv, u jugoistočnoj Aziji nalazimo specifične azijske kulturne i etničke elemente, u kojima se, pored dva moćna kruga indijskog i kineskog, mogu izdvojiti manja područja u Indokini i pacifičkom arhipelagu.

Političko-duhovna područja. Tri rubna područja razlikuju se međusobno i političkom organizacijom.

Muslimanski jugozapad, područje stare historije i spleta raznovrsnih utjecaja i interesa, razbijen je u veći broj manjih političkih jedinica. Ovdje se dodiruju semitski, indoevropski i turkmenski etnički elementi. Novije nacionalističke težnje i nepovezanost naseljenih područja pogoduju daljem političkom cijepanju, koje slabi islamsku solidarnost i olakšava strane imperijalističke igre.

Monsunski jugoistok je podijeljen u dva osnovna područja. Indija je ušla u svjetski život prije nego u azijski. Ona je danas mnogo jače zainteresirana za svjetsko, negoli za azijsko zbivanje, na pr. problem velike indijske emigracije u Africi. Dok je Indija oštro odijeljena od ostalog kontinenta, unutra je razbijena u jezični mozaik, kome je jezik nekadašnjih britanskih gospodara sredstvo sporazumijevanja. Staroazijskim Dravidima pridružili su se Arijci doseljenici. Vjerske razlike između hindusa i muslimana dale su fatalnu osnovu za nove države Indiju i Pakistan. Kina je glavna, ali donedavna prividna politička zajednica istočnog primorja. Slabe prometne veze i separatističke tendencije regionalnih vlasti slabile su centralnu vlast i olakšavale miješanje stranih sila. Tu je glavna masa velikog mongolskog svijeta, kome su budizam i konfucionizam sa starim kulturnim tendencijama glavno zajedničko obilježje. Istočni mongolski krug okuplja najkarakterističnije azijsko stanovništvo. Japan je najbolje organizirana državna zajednica tog područja. Države Indokine etnički su i ekonomski jače povezane s Indonezijom, a politički su pod stranim utjecajem i stranom vlašću. Filipini su država pod američkim utjecajem. Indonezija je novoorganizirana država s muslimanskim stanovništvom i snažnim evropskim kulturnim utjecajem. Preko prostranog sjeverozapadnog i sjevernog područja prešla je i ustalila se moćna ruska politička i duhovna plima i odvojila ovaj kraj od ostale Azije.

Azija je, dakle, razbijena u tri velika etnička, duhovna i politička sektora: sjeverni, istočni i jugozapadni. Indija i Indonezija čine područja povezana s ostalim svijetom jače nego s Azijom.

Azija je u prirodnom pogledu veoma različita. Društvene razlike među različitim područjima još su veće, jer ta područja imaju male ili nikakve međusobne veze. Regionalna je okupljenost stanovništva u jugoistočnom dijelu jedna od najvažnijih osobina. Promatrati ekonomske prilike u Aziji kao jednoj jedinici bilo bi neopravdano. Mnogo je realnije, ako se izdvoje regionalne cjeline. Samo je 20,4% azijskog prostora obrađeno; 29,4% pod šumom; 20,8% su stepe i 29,4% pustoši. Najviše obrađena prostora ima na jugoistoku kontinenta. Šume i stepe prevladavaju na sjeveru, odnosno sjeverozapadu. Najviše ima pustoši na jugozapadu i u središnjem planinskom području.

Jugoistočno područje zahvaća monsunsku fasadu, od Inda do Amura s arhipelagom, koji je ispred nje. Prosječna naseljenost iznosi 93, ali ima plodnih područja, gdje gustoća prelazi i 400 st. na 1 km² (dijelovi Bengalije, Java, dolina Sikianga, oko donjeg Yangtze-a, sjeverni dio Szechwana, obalne nizine srednjeg Japana i t. d.). To su najgušće naseljeni poljoprivredni predjeli na Zemlji. Stanovništvo ovog ogromnog prostora uglavnom je poljodjelsko, a selo dominantan tip naselja. Monsuni su regulator života, te se s pravom za cijeli kraj upotrebljava i naziv monsunska Azija. Oni uvjetuju plodnost, koja prehranjuje preko polovicu stanovništva Zemlje. Indonezija je, istina, u ekvatorijalnom području i ima drugi klimatski mehanizam i raspored oborina, ali monsuni se i tamo osjećaju, i taj je kraj dio gusto naseljenoga poljoprivrednog jugoistoka Azije. Glavno privredno značenje ima ljetni monsun, koji puše s mora, tako da istovremeno vladaju visoke temperature i velike količine oborina. Takav raspored glavnih klimatskih elemenata pogoduje gajenju riže, koja je dominantna kultura, te bi se za ovaj kraj mogao upotrebiti i naziv ne samo rižina Azija, nego i rižin svijet, jer se u ovom kraju dobiva 90% (1949) svjetske proizvodnje riže (oko 104 kg po stanovniku).

Visoka prehrambena vrijednost riže tumači nam nagomilavanje velikog broja ljudi, a težak način gajenja utječe na socijalnu strukturu. Odjednom treba mnogo radne snage, te su porodice brojne i okupljene u zadruge. Riža traži vodeni pokrov, koji ne mogu osigurati ni snažne monsunske kiše, nego su potrebna natapanja i izradba čitavih sistema kanala. Neki od tih kanala, osobito na planinskim padinama Indokine i arhipelaga, pravo su umijeće. Intenzivno obrađivanje i uzastopno gajenje iste kulture iscrpljuje tlo. Ono se najbolje regenerira u deltama, koje rijeke redovno poplavljuju, i tu je najveća koncentracija stanovništva, ali voda, nosilac života, često se pretvori u val smrti, koji sa sobom odnosi ljude i njihove tekovine. Žetva ovisi o pravilnom rasporedu i količini ljetnih kiša, ali monsunske kiše mnogo kolebaju. Suše su opasnije od poplava. Nedostatak oborina za 25% ugrožava žetvu, a 40% znači potpun gubitak i glad golemih masa ljudi. Uz rižu, koja je osnova prehrane, uzgaja se pšenica, osobito u sušim rubnim dijelovima (sjeverna Kina i zapadni Pakistan) sa oko 25% svjetske proizvodnje. Iako sredina dobro odgovara kukuruzu, potiskuju ga vrednije kulture. Kina proizvodi oko ⅓ svjetske produkcije graha, a važne su i druge mahunarke. U tom se sektoru proizvodi oko 60% svjetske proizvodnje arahida i oko 75% sezama. Monsunska Azija ima monopol svjetske proizvodnje čaja, a velik je njen udio i u proizvodnji šećerne trske. Od industrijskih biljaka najveće značenje ima pamuk (oko ¹/₅ svjetske proizvodnje), kojemu je ovdje domovina; tu je gotovo cijela svjetska proizvodnja jute (Bengalija), a produkcija duhana iznosi oko 40% svjetskog prinosa. Na našem planetu nema izrazitijeg poljoprivrednog područja ni tla, koje bolje rodi. Plodnost tla i značenje poljoprivrednog prinosa stavili su zemljišni posjed na prvo mjesto. Postoji težnja, da se prisvoje veliki posjedi, a sirotinja se bori, da održi malu površinu obradiva tla, jer je glad zemlje opća karakteristika monsunske Azije. Uz elementarne nepogode i usitnjenost posjeda poljoprivredna je struktura slaba. To je, uz karakterističnu konzervativnost seljačkog stanovništva, izoliranost domaćinstava, opću kulturnu, osobito tehničku zaostalost, pomanjkanje gnojiva i najpogodnijih poljoprivrednih mjera, uzrok, da obrađena površina ne rodi onoliko, koliko bi se s nje moglo dobiti. Kinezi slabo iskorišćuju padine, koje ostaju neproduktivne. Najnoviji agrotehnički uspjesi u navodnjenim područjima sjeverne Indije pokazuju, koliko bi se obradiva prostora moglo još dobiti. Java i srednji japanski otoci daju primjer, kako se daljnjim krčenjem mogu povećati obradive površine, a time i prinos. Monsunska Azija ima još velike poljoprivredne i prehrambene mogućnosti.

Stočarstvo je različito raspoređeno. Indija je prva na svijetu po broju goveda. Pored toga, što govedo služi za obradbu zemlje, mliječni proizvodi čine temelj prehrane. Stoga govedo uživa neobična prava i počasti. U istočnom sektoru, zbog intenzivnog obrađivanja sitnog posjeda, nema mogućnosti gajenja stoke, već se zemlja pretežno obrađuje ručnim radom. Tu se najviše gaje svinje (Kina prva na svijetu) i perad. U teškim radovima na rižinim poljima Indokine i Indonezije mnogo pomaže bivol, koji se zadovoljava oskudnijom hranom. Stočarstvo u monsunskoj Aziji po važnosti mnogo zaostaje za poljodjelstvom i ima dopunski privredni karakter.

U prirodnim uvjetima monsunska je Azija bila obrasla bogatim šumama, koje su krčenjem, paljenjem i drugim uništavanjem znatno potisnute. Na vlažnim padinama planina i u Indoneziji još su očuvane prave prašume, inače pretežu monsunske šume. Privredno važne šume nalaze se u zabačenijim planinskim krajevima, ali se iz njih, zbog slabih prometnih veza, iskorišćuje samo skupocjeno drvo, na pr. tikovina.

Monsunska Azija relativno je siromašna energetskim izvorima i rudnim bogatstvom. Proračunate rezerve hidroenergije (75,244.000 KS) osjetljivo su manje od evropskih ili od onih u samom području Konga. Njihovo je iskorišćivanje teško i skupo. Centrale bi trebalo graditi u još slabo pristupačnim planinskim krajevima. Ležišta nafte (nešto preko 1 mil. t) iznose ispod polovine iranskih rezervi. Ugljenom je bogatija jedino Kina (246.000 mil. t), ali to je manje od onog, što ima Njemačka, a rezerve cijele monsunske Azije iznose nešto više od trećine u SSSR-u, a manje od petine u USA. Osobito je siromašna rezervama metala: željeza oko 9.500 mil. t (od toga 40% Indija), ali to je manje od rezerva SSSR-a i USA, ako se uzmu svaka za sebe. Japan ima dosta bakra, Burma cinka i olova, na Malajskom poluotoku je ³/₄ svjetskih rezervi kositra. Kina je volframom najbogatija država svijeta, a ima i dosta boksita, na Celebesu su bogati rudnici nikla i t. d. Iako rudna bogatstva monsunske Azije još nisu dovoljno poznata, i ma da se mogu sa sigurnošću očekivati daljnji nalazi, ipak to ne će izmijeniti njenu opću karakteristiku energetskog i rudnog siromaštva.

U kraju starih kultura (Kina, Indija, Japan i dr.) obrt je postigao uspjehe, kojima se divila Evropa, iskorišćujući za svoju industriju njegova iskustva. Političkom silom i bezobzirnom ekonomskom politikom industrijski je imperijalizam potisnuo ovaj obrt, da bi za svoje tvorničke proizvode otvorio najveće tržište svijeta. Politička potlačenost, ekonomska slabost i karakteristična konzervativnost spriječili su prihvaćanje stranih tekovina i stvaranje vlastite industrije. Nagao i snažan industrijski uspon Japana kao i njegovi uspjesi na svjetskom tržištu pokazuju, što se moglo postići, da su stari i iskusni obrtnici prerasli u industrijske poduzetnike i radnike. Uz svestranu japansku industriju, koja je u pomanjkanju sirovina na otoku, u susjednoj Mandžuriji razvila snažnu metalurgiju, treba istaći kinesku tkalačku (glavni centar Shanghai), indijsku metalnu (južni Bihar) i tkalačku (okolica Bombaya) industriju. Nove narodne i samostalne države nastoje da stvore vlastite industrije, ali, osim nedostatka energetskih izvora, kapitala i stručnog iskustva, velike teškoće čine razbacanost ruda (na pr. željezo i ugljen) i prometna zaostalost. Glavno značenje ima tekstilna industrija, koja raspolaže sirovinama (pamuk, prirodna svila, juta i dr.), a nadovezuje se na stoljetno obrtničko iskustvo.

Nestabilnost žetava, različiti poljoprivredni i obrtnički proizvodi i okupljenost golemog broja ljudi daju preduvjete za veliku izmjenu dobara. Trgovinu je osobito razvila južna Kina, koja za to ima pogodan položaj, a obiluje i proizvodima (čaj, svila, porculan, indigo i sl.), koji su nadaleko poznati i traženi. Neke su ove proizvode još u antičko doba prenosili preko cijelog kontinenta na obale Sredozemnog mora. Morem i planinama izolirana Indija nije sudjelovala u kontinentalnoj karavanskoj i nosačkoj trgovini. Otkrivanjem, upoznavanjem i napokon prisilnim razbijanjem izolacionističkih brana izbija monsunska Azija u prvi red trgovačkih interesa svijeta. Ona je najveće tržište, koje može progutati goleme količine industrijskih proizvoda, a jeftina i solidna radna snaga daje stranim kapitalistima velike zarade pri iskorišćivanju domaćih sirovina i osnivanju prvih industrijskih poduzeća. Nagao uspon Shanghai-a i gigantski razvoj šanghajske tekstilne industrije uvjetovani su jeftinom radnom snagom. Oko monsunske Azije splela se mreža svjetskog ekonomskog imperijalizma i učinila je najproblematičnijim prostorom na našem planetu. Njegovo značenje povećava i ključni položaj između dva oceana i dva kontinenta. Vlažni vjetar s mora osnovni je prirodni faktor, a sada se i društveni život orijentirao prema moru. Monsunska Azija je preko mora povezana s ostalim svijetom jače, nego što je to bilo moguće kopnenim karavanskim putovima. U tom novom periodu naglo su se razvili i izbili na prvo mjesto obalni lučki gradovi: Shanghai, Hong Kong, Canton, Singapore, Rangoon, Colombo, Calcutta, Bombay. Dok monsunska Azija preko velikih i modernih luka ima veze s čitavim svijetom i sudjeluje u modernom prometu, na drugoj strani njen je unutrašnji promet, osim u Indiji, Japanu i na Javi, ostao primitivan. Golema Kina nema ni 10.000 km željezničkih pruga, a nema ni cesta. Unutrašnji promet je pretežno nosački, manje tovarni, a u južnoj Kini imaju veliko značenje plovne rijeke. Britanska je uprava u Indiji izgradila dobro položenu, ali nedovoljno gustu željezničku mrežu. Monsunsko je primorje prirodno razbijeno u izdvojena područja, među kojima nema kopnenih prometnih veza i teško ih je urediti. Gradnja t. zv. burmanske ceste, između Burme i Kine, tražila je ogromna tehnička i financijska sredstva, a neznatno je izmijenila stvarnost. Slab kopneni promet onemogućuje solidnu državnu organizaciju i unutar malih prostora.

Klimatska srodnost, podudarnost ekonomske strukture i političke sudbine opće su karakteristike, koje opravdavaju, da se jugoistočna Azija promatra kao cjelina. Ali se unutar tog ljudskog mravinjaka mogu zapaziti manje prirodne i društvene cjeline, koje se međusobno bitno razlikuju. Prije evropske dominacije Indija je živjela izoliranim životom. Indokina je prirodno i politički razbijena u manje krajine, a kao cjelina čini slabu vezu između Indije, Indonezije i Kine. Posljednja čini kulturno i društveno zatvoren krug, unutar koga također ne postoji jedinstvo. Golemi arhipelag je sa svoje strane razbijen u izolirane skupine. Primjesom evropske krvi i kulture Filipini odvajaju Japan od Indonezije. Jugoistočna Azija je složen mozaik prirodnih područja, etničkih, kulturnih i političkih, koja povezuje more, a strana ih sila međusobno sve jače približava.

Polupustinjski jugozapad. Ovaj je sektor slabo naseljen, a stanovništvo je okupljeno u vlažnim primorjima Male Azije i Levanta ili u izoliranim oazama unutrašnjosti. Golemi prostori su slabo ili uopće nisu naseljeni. Umjetnim natapanjem povećava se obrađena površina, ali su u tom pogledu, osim nizina oko Eufrata i Tigrisa, mogućnosti ograničene. U jugozapadnoj Aziji prevladavaju kontrasti: oaza i pustinja, obilje i bijeda. Suprotnostima u prirodi odgovaraju velike razlike i sukobi u društvu. Poljoprivredna produkcija daje: mediteransko voće (Turska), agrume (Izrael), pamuk (Irak, Turska, Iran i dr.), duhan, datulje (Irak) i različite prehrambene proizvode, koji nisu dovoljni ni za relativno malen broj stanovnika. Ekonomski je važno gajenje stoke (deve, ovce, koze i dr.), koja je zbog nestabilne prehrane podložna velikim stradanjima. Pretežno pustinjski krajevi nisu dosad imali većeg rudnog značenja. Turska je važan proizvođač kroma, zatim soli, nešto ugljena, željeza i dr. Jugozapad je Azije u novije doba izbio u središte svjetskog ekonomskog interesa bogatstvom nafte. Računa se, da je u njegovu podzemlju ¹/₃ svjetskih rezerva, a 1950 tu je dobivena ¹/₆ svjetske produkcije. Bogatstvo naftom regeneriralo je i povećalo značenje ovog ključnog prostora. U toku stoljeća ovaj je kraj bio najvažnije čvorišno područje svijeta, gdje su se ukrštavali putovi između tri kontinenta i veze između dva oceana. Otvaranje Sueskog kanala (1869) pojačalo je posljednju komponentu. Izgledalo je, da će slabosti ovog prolaza u toku dva svjetska rata, zatim moderniziranje parobrodarstva i razvitak avijacije smanjiti značenje tog ključnog kraja. Međutim, bogata ležišta nafte dovela su jugozapad Azije u žarište interesa svjetskog kapitalizma i imperijalizma.

Pored prostorne povezanosti, srodnosti prirodnih osobina i jedinstva historijske funkcije jugozapad Azije čini islamsku kulturnu cjelinu. Međutim, buđenje i jačanje arapskog nacionalizma razbija ovo jedinstvo i stvara nove mogućnosti stvarnih spletaka političko-ekonomske igre. Dok je žarište mladog arapskog pokreta u Egiptu daleko izvan azijskog prostora, ima žilavi islam u Aziji jače predstavnike: Tursku i Irak, a poglavito nove države Pakistan i Indoneziju. Kad se tome doda odlučno potpomagana intruzija izraelske države, onda se jasno vidi, da se u značenju jugozapada Azije događaju prekretničke promjene. Mjesto historijskog intrakontinentalnog i trgovačkog područja, taj kraj postaje poprište svjetskog političkog i ekonomskog imperijalizma, u kome Mala Azija ima neznatno značenje.

Prostrani sjeverozapad i sjever. Ovaj kraj zauzima 41% kontinentalnog prostora i pripada SSSR-u, a preko njega je sudbinski povezan sa susjednom Evropom, s kojom u društvenom pogledu predstavlja Evraziju. Glavna mu je karakteristika veliko prostranstvo i malen broj ljudi, tek 3,05 na 1 km². Treba razlikovati 3 dijela: zakavkaski, srednjoazijske države i sibirski pojas ruske kolonizacije.

Transkavkaski prostor predstavlja mozaik naroda i starih kultura. Stočarstvu i poljodjelstvu, u kome treba istaći pamuk, voće i čaj, pridružuje se bogatstvo u nafti i manganu, a u novije doba razvija se industrija. Pritisnut muslimanskim ekskluzivizmom, taj se kraj sudbinski povezao s ruskim prostorom na sjeveru, što mu i ekonomski odgovara. Oaze u podnožju srednjoazijskih planina stari su centri naprednog poljodjelstva, obrta, trgovine i ishodišta transkontinentalnih karavanskih putova. Historijski i duhovno ovi su krajevi povezani s muslimanskim jugozapadom; njihov je ekonomski razvoj usmjeren da dopuni potrebe sovjetske ekonomike (monokultura pamuka), a pod stalnim su biološkim pritiskom susjednih siromašnih planina. Te tri komponente čine sudbinu ovog prostora specifičnom i neizvjesnom.

Uspješna ruska kolonizacija duž sibirskog trakta granicom stepe i šume definitivno je društveno otrgla taj golemi pojas od Azije i priključila ga Evropi. Surova hladna klima oteščava kulturno osvajanje i iskorišćivanje prirodnih dobara. Prometne veze još uvijek su slabe, žetve dovoljne samo za domaće potrebe. Stočni proizvodi pretječu i za izvoz. Goleme šume i dalje trunu. Pronađene su velike naslage ugljena, željeza, raznih metala, žile zlata i t. d. U novije doba podignuta je industrija, ali surova klima, nepovezanost rudnih ležišta i slaba prometna mreža uzrok su, što postignuti rezultati još ne odgovaraju mogućnostima i potrebama. Sibirska privreda mora i dalje raditi za velike vlastite potrebe, a za azijsko i svjetsko tržište ima maleno značenje (krzno, nešto drva, zlato i sl.).

Poseban kraj čini sovjetsko pacifičko primorje, geografski i ekonomski povezano s krajem na jugu. Bogata ribolovna područja potrebna su gusto naseljenoj Aziji, osobito Japanu. Zbog sukoba političkih i ekonomskih interesa taj je kraj postao vrlo osjetljiv dio azijskog prostora. Sovjetska je Azija vrlo nejedinstven prostor, koji politička međa odlučno odvaja od ostalog kontinenta. To područje kao cjelina nema većeg svjetskog ekonomskog ni političkog značenja.

Planinska okosnica. Tri rubna područja međusobno su odijeljena središnjim planinsko-pustinjskim krajem, najslabije naseljenim i najmanje vrijednim dijelom kontinenta. Njegovo je malobrojno i rijetko (0,6 na 1 km²) stanovništvo okupljeno u poljodjelskim oazama podnožja, a ima i stočara, koji lutaju po planinskim i pustinjskim ispašama. Tkalački obrt, pravljenje primitivnog posuđa, oruđa i oružja, to su glavni zanati, koncentriram u najvećim oazama, koje su u isto doba trgovačka središta i raskršća rijetkih karavanskih putova. Nomadska pokretljivost, čvrsta stočarska socijalna organizacija, oskudica i nestabilnost ekonomskih izvora i biološka snaga uvjetovale su iznenadna kretanja i brutalne provale u okolne pitomije i bogatije krajeve. Pod kopitima ovih horda nekoliko je puta stradala Evropa, a Kina je nadčovječanskim naporima sagradila moćan i dug zid (6000 km), da bi se zaštitila od toga zla. Ovim gorštačkim osvajačima uspijevalo je povremeno da svoju vlast nametnu cijelom kontinentu (Džingis-kan u početku XIII. st.). Povećanje broja stanovnika, ekonomski napredak, političko-vojnička organizacija rubnih prostora i bolje poznavanje prilika u središnjem dijelu, čini se, da su dokončali historijska iznenađenja. Ali iznenadni prodor Kineza kroz klance Nepala do granica Indije, potkraj XVIII. st. (1792), i najnovija historija Kine dokazuju, da i dalje postoji snaga i borbenost gorštaka.

Koncentracijom života u rubne dijelove Azije i tehnizacijom ratnih metoda, srednja je Azija ostala u mrtvom kutu i postaje sporno područje. Kraj pravno-politički uglavnom pripada Kini, koja je specifičnim metodama suzbijala njegovu borbenu snagu. Ali koncentracijom kineskog života i pažnje na obalni pojas, prepušteno je planinsko zaleđe svojoj sudbini, te su Sovjeti uspjeli da na nj prošire svoj utjecaj (Vanjska Mongolija i Sinkiang). Međutim, vlast nad ovim krajem više je simbolična i može biti samo klica sukoba na drugom i važnijem sektoru. Srednja planinsko-pustinjska Azija, krov svijeta, kako nazivaju najviši ravnjak, svojom teškom prohodnošću odvaja rubna područja i tako pojačava pocjepkanost azijskog prostora.

Prema tome nije opravdano odvajanje Evrope od Azije. Azijski prostor u užem smislu razdijeljen je u nekoliko različitih područja, koja rastavlja središnja planinsko-pustinjska jezgra. Sličnu je funkciju imao i masiv Alpa u središtu Evrope, ali je moderna tehnika uklonila sve zapreke, koje stoje na putu povezivanju evropskih zemalja u jednu cjelinu. Azijska je međa nerazmjerno moćnija, osobito za kretanja u smjeru sjever-jug, i za njeno svladavanje potrebna su dosad nedostignuta tehnička sredstva. Evropa je svoj problem rješavala u doba, kad je ona bila središnje područje svijeta. Azijski prostori, naprotiv, gravitiraju prema rubnim krajevima kontinenta: sjeverozapad je moćno vezan sa susjednom Evropom, jugozapad čini dio ekonomskog, kulturnog i političkog kruga, u kome je pored Afrike i Evrope zainteresiran i ostali svijet. Monsunski jugoistok i pacifički arhipelag čine svijet za sebe, koji je u kompleksnom geografskom smislu prava Azija, otvorena prema oceanskim širinama i preko njih povezana sa svijetom, a veze s kontinentalnim zaleđem relativno su slabe.

POMORSTVO AZIJE

Očito je, da se u pomorskom pogledu Azija može podijeliti u dva dijela. Sovjetski sektor i središnje planinsko-pustinjsko područje predstavljaju izoliran kontinentalni kraj, koji reljef i ledeni arktički ocean dijele od ostalog svijeta. Golemi napori, da se organizacijom Sjevernog morskog puta bar povremeno probije ledena blokada, dokazuju težnju i potrebu tog područja za pomorskim putovima. To su najkontinentalniji krajevi na našem planetu.

Jugozapad, između klasičnog pomorskog Mediterana i trgovački važnog Indijskog oceana, staro je žarište pomorskih putova. Feničku tradiciju naslijedili su Grci, Rimljani, Bizant, Arapi i sredovječne državice južne Evrope. Organizacijom britanskog imperija i prokopavanjem Sueskog kanala skrenule su ovamo linije svjetskog pomorskog prometa. Razbijanje britanskog imperija, slabosti Sueskog kanala, gradnja brzih motornih brodova, koji trebaju malo opskrbnih uporišta, i ekonomski razvoj južnoafričkog prostora oživjeli su put oko Afrike i smanjili monopolističko značenje Sueskog kanala. Nove uvjete za radijalni pomorski promet iz tog područja omogućuje bogatstvo naftom: iz luka na obali Sredozemnog mora (Haifa, Saida, Tarabulus i dr.), Crvenog mora (Suez) i Perzijskog zaljeva (Manama, Dhahran, Kuwait, Abadan i dr.) razvozi se nafta u različite krajeve svijeta. Nafta daje materijalni temelj za ekonomski progres, za razvoj trgovine, a time i za razvoj pomorstva. Jugozapad Azije važno je žarište svjetskog ekonomskog života, trgovačkog i ratnog pomorstva, no u tome domaći element neznatno učestvuje.

Za jugoistočni dio ili Aziju u užem smislu more je osnovni element života. Razlike tlaka zraka između kopna i mora uvjetuju monsune, najznačajniji prirodni faktor tih krajeva. Na udaljenim otocima pomorstvo je prastaro zanimanje, ali je zbog kulturne izoliranosti pomorska tehnika ostala primitivna. Slično je i s izoliranim žarištima južne Kine, Shantunga i Japana. Pomorstvo južne Kine natjecalo se u Srednjem vijeku s arapskim i perzijskim, da u XVII. i XVIII. st. degenerira u gusarstvo, a u XIX. st. gotovo nestane. Pomorska tradicija i vještina mnogo su pridonijele trgovačkom umijeću stanovnika južne Kine.

Pomorstvo je omogućilo, da se upozna jugoistočna Azija. Pomorski putovi su ove krajeve ne samo povezali s ostalim svijetom, nego i međusobno. Kakve su sve mogućnosti i važnost pomorstva, pokazuje koncentracija svjetskih pomorskih putova i brz pomorski uspon Japana. Potrebu pomorstva povećava golem arhipelag, kao i nedostatak kopnenih veza na kontinentalnom primorju. Koncentracija velikog broja ljudi, potreba izmjene dobara, unutarnjih i vanjskih veza daju uvjete za neograničen razvoj pomorskog života. Tome pogoduje raspored kopna i morâ. Vanjski arhipelag kao da predstavlja golem valobran, koji zaštićuje unutrašnja mora, pogodna za pomorski život. Vrlo je razvijen ribolov. Borba s nevremenom dobra je škola za mornare, koje iza vanjskog arhipelaga čeka najveći ocean.

Istočnoazijska morska fasada pruža najveće prirodne i ekonomske pomorske mogućnosti. Njihovo ostvarenje traže mnogostruke potrebe mnogobrojnog domaćeg stanovništva i interesi cijelog čovječanstva. Ostaje, da se nađu potrebna materijalna sredstva i postigne odgovarajući stupanj razvitka — u tome je svjetsko pomorsko značenje ovog prostora.

LIT.: F. Nansen, Sibirien, Leipzig 1922; J. Sion, Asie des moussons, Paris 1928—1929; R. Blanchard, Asie occidentale, Paris 1929; F. Grenard, Haute Asie, Paris 1929; Camena d'Almeida, Russie, Partie asiatique, Paris, 1932, Vidal de la Blache i L. Galois, Géographie universalle; K. Leuchs, Geologie von Asien, Berlin 1935; K. Bouterzoerk, Asien als Erdteil, H. Anger, Sibirien, A. Schultz, Russisch Turkestan, G. Wegener, Das chinesische Reich, H. Rosinski, Das japanische Kaiserreich, F. Klute, Handbuch der geographischen Wissenschaft, Nordasien, Zentral-und Ostasien, Potsdam 1937; U. Frey, Türkei und Zypern O. Niedermayer, Persien und Afganistan H. Wissmann, Arabien W. Credner, Hinterindien W. Behrmann, Der Malaiische Archipel, F. Klute, Handbuch der geographischen Wissenschaft, Vorder-und Südasien, Potsdam 1937; У. Semyonov, La conquête de la Sibérie, Paris 1938; A. Gavazzi, Otkrivanje zemalja, Zagreb 1939 ; G. В. Cressey, Géographie humaine et économique de la Chine, Paris 1939; E. Hughes, La Cina, Torino 1942; A, Kolb, Die Philippinen, Leipzig 1942 ;L. D. Stamp, Asia, London 1944; J S. Gregory i D. W. Shave, The USSR, London 1945; G. Trewartha, Japan, Wisconsin 1945; Ch. Robquain, Le monde malais, Paris 1946; В. А. Обручев, Восточная Монголия, Москва-Ленинград 1947 ; P. Gourou, La Terre et l'homme en Extrême Orient, Paris 1947; П. К. Козлов, Монголия и Кам, Москва 1947; P. George, URSS, Haute Asie-Iran, Paris 1947; Ю. H. Бессонов i B. Я. Якубович, По Внутренней Азии, Москва 1947; В. Я. Васильева, Индо-Китай, Москва-Ленинград 1947; В. А. Обручев, По горам я пустыням Средней Азии, Москва-Ленинград 1948; R. Levy, Extrême Orient et Pacifique, Paris 1948; G. W. East i О. H. Spate, The Changing Map of Asia, London 1950; W. B. Fischer, The Middle East, London 1950; Etude économique sur l'Asie et l'Extrême Orient, New York 1950; G. В. Cressey, Asia's Land and Peoples, New York 1951.J. RĆ.

Naši iseljenici. U Aziji ima oko 20.000 jugoslavenskih iseljenika i izbjeglica. Najviše ih ima u Turskoj, a u ostalim zemljama Azije postoje tek manje kolonije. Prema procjeni iz 1939 bilo je u Turskoj svega oko 10.000 iseljenika iz Jugoslavije, a naselili su se većinom u Carigradu, Izmiru i Ankari. Osnovali su nekoliko kulturnih društava: Jugoslavenska sloga (1919—1946), Jugoslavenski dom, Jugoslavenski klub i Jugoslavenska straža. Poslije II. svjetskog rata pomagali su novčanim prilozima obnovu naše zemlje, a izvjestan ih se broj vratio u domovinu. U Iranu se nalazi oko 1000 naših iseljenika, a u Siriji, Izraelu, Kini (Shanghai, Dairen, Harbin, Peiping), Pakistanu, Saudijskoj Arabiji i Iraku oko 4000. Iseljenici u ovim zemljama rade uglavnom kao radnici, manje kao trgovci i pomorci. U Harbinu (Kina) osnovali su 1939 Društvo jugoslavenskih iseljenika.

LIT: Katastar naših naselja Iselj. komesarijata, Zagreb 1939; M. Šahinović-Ekremov, Turska danas i sjutra, Sarajevo 1939; Iseljenički arhiv kod JA Zagreb.M. Ba

PRIVREDA

Sudjelovanje Azije u poslijeratnoj svjetskoj trgovini u porastu je u apsolutnim iznosima, ali je njeno procentualno učešće slabije, nego što je bilo neposredno prije II. svjetskog rata. Političke perturbacije, kojima je izložena Azija, negativno su utjecale i na njezin privredni život, a s tim u vezi i na vanjsku trgovinu. Kontinentalna Kina igra danas sasvim sporednu ulogu u svjetskoj trgovini, a Japan još nije u robnom prometu s inozemstvom dostigao položaj, koji je imao prije II. svjetskog rata. Nacionalne revolucije Indonezije, Burme, Indokine odrazile su se i na prometu s inozemstvom. Politička emancipacija Indije, Pakistana i Ceylona stvorila je za privredu tih zemalja nove probleme, koje treba hitno riješiti, prije nego što se pristupi proširenju robne razmjene s inozemstvom. Sukobi u Koreji i Iranu ostavili su također tragove u vanjskoj trgovini tih zemalja. Prema tome, opadanje procentualnog učešća Azije u svjetskoj trgovini nalazi svoje opravdanje u političkim prilikama, koje vladaju na ovom kontinentu poslije II. svjetskog rata.

Vanjska trgovina Azije izražena u USA-dolarima (milijuni) i u % učestvovanja u svjetskoj trgovini daje ovu sliku:
Iako je vanjska trgovina 1951 u znatnom porastu prema vanjskoj trgovini 1950, Azija još nije dosegla u svjetskoj trgovini onaj postotak učestvovanja, koji je imala 1938.

U proizvodnji žitarica u Aziji glavni dio otpada na rižu. Od svjetske proizvodnje riže (151,2 mil. t 1951) na Aziju otpada 135 mil. t ili 90%, a u svjetskoj trgovini sudjeluje sa 60%. U svjetskoj proizvodnji pšenice Azija sudjeluje sa 30%, a u proizvodnji kukuruza sa nešto preko 10%. Azija je stalni uvoznik pšenice i brašna iz Australije, a u godinama suše gladuju široka područja Azije (osobito Indije i Kine).

Od svjetske proizvodnje pamuka, bez SSSR-a, na Aziju otpada jedna trećina, te Indija, Pakistan i Turska u rodnim godinama izvoze znatne količine. Gotovo čitava svjetska proizvodnja jute koncentrirana je u Pakistanu i Indiji, a Pakistan sudjeluje u svjetskoj trgovini jutom sa 87%. I u svjetskoj proizvodnji i trgovini sizalom i manilom Azija zauzima istaknuto mjesto, a u svjetskoj trgovini prirodnom svilom Japan sudjeluje sa 74% svjetskog prometa.

U proizvodnji prirodnog kaučuka Azija ima vodeće mjesto. God. 1951 u svijetu je proizvedeno 1 milijun 910 hiljada t prirodnog kaučuka, od toga na Aziju otpada 1 milijun 798 hiljada t. U svjetskoj trgovini prirodnim kaučukom 83% otpada na Aziju, i to 47% na Malaju, 30% na Indoneziju i 6% na Ceylon.

U svjetskoj proizvodnji vune Azija sudjeluje samo sa 10% pa u trgovini ne igra nikakvu ulogu. Međutim, znatan je izvoz sirovih goveđih koža, osobito iz Indije, koja ide u red zemalja sa vrlo velikim brojem goveda.

U svjetskoj trgovini kokosovim uljem Azija sudjeluje sa 30%, a u trgovini koprom čak sa 80%, i to Filipini sa 54%, Indonezija sa 21% i Ceylon sa 5%. U svjetskoj trgovini čajem Azija sudjeluje sa 85%, od toga Indija sa 49%, a Ceylon sa 36%.

U proizvodnji soje, jedne od najvažnijih uljarica svijeta, od ukupne proizvodnje, koja iznosi 17,3 milijuna t, otpada na Aziju (prvenstveno Mandžuriju) 9,6 milijuna t. Na Aziju otpada 25% svjetske proizvodnje pamučnog sjemena. U proizvodnji kave Azija, nekad glavni proizvođač, danas sudjeluje samo sa 1,5%, a kod kakaovca samo sa 1% svjetske proizvodnje.

U proizvodnji papra i najvećeg dijela droga i mirodija uloga je Azije (naročito Malaje i Indonezije) dominantna, te ima monopolni položaj u svjetskoj trgovini.

Od svjetske proizvodnje kamenog ugljena na Aziju otpada manje od 10%, a sirovog željeza ispod 4%. Svjetska proizvodnja čelika 1951 (bez bloka SSSR-zemalja) iznosila je 178 mil. t, od toga je na Aziju otpalo 9,7 mil. t, i to pretežno na Japan i Mandžuriju, jer Indija tek izgrađuje svoju industriju čelika, a druge azijske zemlje ne dolaze u obzir.

U proizvodnji obojenih metala udio Azije daleko je manji od udjela ostalih kontinenata. Proizvodnja bakra, olova, cinka i aluminija tako je minimalna, da u svjetskoj trgovini ne dolazi do izražaja. Od svjetske proizvodnje zlata na Aziju otpada samo 5%, a srebra 3—4%.

Azija je najveći proizvođač kositra na svijetu. U svjetskom prometu 73% kositra dolazi iz Azije (iz Malaje 58%, a iz Indonezije 15%).

Udio Azije u svjetskoj proizvodnji nafte znatan je i u snažnom je porastu. God. 1932 od 158,9 mil. t svjetske proizvodnje nafte Azija je proizvela 13,7 mil. ili 10%, dok je 1951, kad je svjetska proizvodnja nafte iznosila 550 mil. t, na Aziju otpalo 108,2 mil. t ili oko 20%, premda je proizvodnja u Iranu, u vezi s angloiranskim sporom, pala na polovicu. Po procjeni stručnjaka Azija će u bliskoj budućnosti izbiti na prvo mjesto u svjetskoj proizvodnji nafte s obzirom na goleme zalihe, koje su već utvrđene ili se ispituju. Proizvodnja naftinih derivata bila je donedavna dosta slabo razvijena. God. 1951 proizvedeno je samo 12 mil. t benzina i 28 mil. t pogonskog goriva, a ostala je nafta izvezena, u prvom redu, u razne zemlje Evrope. Tek u najnovije vrijeme, a u vezi s anglo-iranskim sporom, podižu se velike rafinerije u Adenu i u Indiji, koje će pojačati udio Azije u preradbi nafte.

Najveći dio proizvedene nafte u Aziji, t. j. oko ⁹/₁₀ koncentriran je u zemljama Bliskog Istoka. Da bi se omogućio velik izvoz nafte i naftinih derivata, izgrađene su u Perzijskom zaljevu posebne petrolejske luke, u Abadanu, Basri, Bandar Shahpuru, Ras Tanuru, na otoku Bahrein, a u najnovije vrijeme i luka Mina al Ahmadam u Kuvaitu, koji na vrlo ograničenom prostoru proizvodi godišnje preko 40 mil. t sirove nafte. Da bi se izbjegao put kroz Sueski kanal i uštedjelo na vremenu i transportnim troškovima, izgrađen je i izgrađuje se čitav sistem naftovoda, kojima će se nafta iz Iraka, Irana, Kuvaita i Saudijske Arabije dovoditi do Sredozemnog mora, gdje su pored luka Haifa i Tarabulus, uređenih još prije II. svjetskog rata, podignute i još se uvijek podižu nove petrolejske luke, Sidon u Libanonu i Bania u Siriji.

Industrija Azije koncentrirana je uglavnom u Japanu, nešto teške u Mandžuriji, dok je tekstilna i druga potrošačka industrija zastupljena i u Indiji i Kini. U industriji cementa, najvažnijoj grani građevinske industrije, Azija sudjeluje sa 10% svjetske proizvodnje. U proizvodnji rotacionog papira njeno učestvovanje ne prelazi 2% svjetske proizvodnje. U svjetskoj potrošnji električne energije Azija sudjeluje sa nešto preko 5%. Japan sa svojim proizvodima tekstilne, metalne i kemijske industrije pojavljuje se kao ozbiljan konkurent i drugim kontinentima, a dominira na tržištu mnogih azijskih zemalja.

U svjetskom pomorskom prometu udio Azije iznosi (u mil. t):
U sudjelovanju Azije u svjetskoj pomorskoj trgovini došlo je do znatnih promjena. Odmah poslije II. svjetskog rata količina robe iskrcane u azijskim lukama bila je za polovinu manja od predratne količine. Danas je ta količina nešto veća od predratne, ali je postotak Azije u iskrcanoj robi pao od predratnih 14,42% na 11,58%. Naprotiv, količina robe ukrcane u azijskim lukama 1951 dvostruko je veća od količina ukrcanih 1929, a i postotak učestvovanja od 12,57% — 1929 porastao je na 19,47% — 1951. Budući da je promet kod većine artikala manji nego prije rata, ovaj veliki porast ukrcane robe ima se pripisati porastu izvoza nafte, koji se vrši morskim putem.

Dok je prije rata količina ukrcane i iskrcane robe u lukama Azije bila uglavnom uravnotežena, danas je količina ukrcane robe u nekim godinama dvostruko veća od količina iskrcane robe. To, naravno, mijenja i uvjete rada trgovačke mornarice, koja operira u azijskim vodama.

Udio Azije u svjetskoj trgovačkoj mornarici bio je 1952 oko 5 mil. brt kod ukupne svjetske tonaže od 90 mil. brt. Od tih 5 mil. brt na parobrode otpada 3,8 mil., a na motorne brodove 1,2 mil. brt. Tonaža tankera ne prelazi pola mil. brt. Od trgovačke mornarice Azije 2,8 mil. brt otpada na Japan, 615.000 brt na Kinu, 480.000 brt na Indiju i 443.000 brt na Tursku. God. 1939 udio Azije u svjetskoj trgovačkoj mornarici bio je jači: tada je od ukupne svjetske tonaže (68,5 mil. brt) na sam Japan otpalo 5,6 mil. brt ili više nego što danas iznosi čitava trgovačka mornarica Azije.

U svjetskoj brodogradnji Azija je sudjelovala 1952 sa 608.000 brt ili oko 7,5%. Ta je privredna grana koncentrirana u Japanu, jer Kina gradi samo manje brodove, a Indija tek pristupa jačoj izgradnji brodogradilišne industrije. Japan, koji je u najpovoljnijoj godini porinuo u more 449.000 brt trgovačkih brodova, sada gradi godišnje preko 600.000 brt. Uzrok je tome porastu u tome, što su japanska brodogradilišta prije gradila i ratne i trgovačke brodove, a sada njihov kapacitet služi isključivo za gradnju trgovačkog brodovlja. Japan je danas na putu da zauzme drugo mjesto u svjetskoj brodogradnji. Težište rada postavlja se na gradnju trgovačkih brodova za druge države.I Be.