AZBEST (amijant) (grč. nesagorljiv) je prirodno mineralno vlakno, po kemijskom sastavu uglavnom magnezijev silikat. Budući da azbest ne izgara i da je slabo osjetljiv prema kiselinama (osim prema fluorovodičnoj kiselini), mnogo se primjenjuje u tehnici. Prirodni se azbest dijeli na dvije vrste: amfibolni i serpentinski. Amfibolni azbest sadrži veću količinu spojeva kalcija i željeza. Kristalne vode ima oko 5%. Talište amfibolnog azbesta je na 1150°C. Spec. težina oko 3. Serpentinski azbest sadrži manju količinu spojeva kalcija i željeza. Kristalne vode ima oko 15%. Talište serpentinskog azbesta je na 1550°C. Spec. težina 2,5—2,9. Amfibolni azbest je otporniji prema kiselinama, a serpentinski prema alkalijama. Azbest gubi svoju kristalnu vodu duljim izlaganjem na povišenoj temperaturi (oko 800°C) i prelazi postepeno u prah. Vodljivost topline kod azbesta raste sa sadržinom željeza. Stoga je za termijsku izolaciju bolji serpentinski azbest s manjom količinom željeza. U brodograđevnoj industriji azbest se uglavnom upotrebljava za termijsku izolaciju i za brtvljenje. Od azbesta se izrađuju vlakna, predeni i pleteni proizvodi, kao što je konac, gajtani i pletenice, zatim tkanine. Od tkanine se prave pokrivači za termičku izolaciju velikih površina (kotlova). Pokrivači su od dvije tkanine, a između njih je sloj od azbestnih vlakana. Za izolaciju onih predmeta, koji nisu izloženi vrlo visokoj temperaturi, služe azbestne ploče. Ove se izrađuju od sitnog azbesta, koji se ne može presti, a koji je pomiješan s malom količinom organskog vlakna (pamuka) oko 2% i ljepila. Pored toga, azbest služi za izradbu vatrostalnih odijela, rukavica, cjedila i t. d. Miješan s drugim materijalom, kao što su kaučuk, grafit i različita punjenja, koja su otporna na povišenoj temperaturi, upotrebljava se za izradbu ploča za brtvljenje (klingerit). Pored toga s različitim drugim mješavinama daje proizvode, koji imaju široku primjenu ( ploče za krovove, cijevi i t. d.).

LIT.: Ost - Rassow, Lehrbuch der chemischen Technologie, Leipzig 1941 ; Hütte, Taschenbuch der Stoffkunde, Berlin 1941; A. Summers, Asbestos and the Asbestos industry, »Asbestos« 1943; Tehnologija tehničkih materijala, Beograd 1950.B. V.

Od 358.000 t prosječne godišnje proizvodnje azbesta otpada 78% na Kanadu, 9,4% na Rodeziju, 5,6% na SSSR, 4% na Južnoafrički Savez, 1,7% na Cipar i 1,3% na neke evropske države. Izvozne luke su: Quebec, Beira, Durban, Capetown i Famagusta. Najvažnije zemlje potrošnje su USA, Engleska, Japan, Njemačka, Belgija i Francuska.A. Js.

Slaganje. Krca se na više načina; azbestno brašno pakuje se u dvostrukim vrećama, sirovi azbest ili azbestne izolacione prerađevine spremaju se u vreće, bale, kolute, smotke ili sanduke. Azbestne ploče se pakuju u drvenim okovima sličnim sanducima za staklo, te se moraju slagati uspravno po širini broda, i to po mogućnosti u međupalublje blizu grotla, da se mogu lakše iskrcati. Sanduci su naime teški i obično slabo građeni prema težini sadržaja. Povrh njih se ne smije slagati drugi teret. Ako se krcaju nepakovane azbestne ploče, treba ih položiti na ravnu podlogu, pa se zbog toga ne smiju upotrebiti drvene rešetke, nego juta ili asure.M. Ać.

Faktor slaganja u sanducima 1,6 m³, u vrećama 2,2 m³ po t.