AVARIJA (havarije), riječ nesigurna podrijetla; po nekima od hebrejske riječi hevra (udruženje) ili arapske awar (štete), po nekima od grčke βάρος (teret) ili od latinske habere (imati), po nekima opet od starogermanske vara (šteta) i t. d. Avarija u općem smislu znači štetu, nezgodu, kvar. U pomorskopravnom smislu znači štetu, bez obzira na njen uzrok. Ta se šteta sastoji u oštećenju ili gubitku, koje pretrpi brod ili teret, te brod postaje nesposoban za plovidbu ili samo prikraćen u sredstvima, potrebnim za njen nastavak ili je šteta u nekom izvanrednom trošku, učinjenom u toku pomorskog pothvata, da bi ovaj mogao biti dovršen. Posebno, u smislu osiguranja, avarija je ostvarenje u njegovoj polici uključenog rizika, odnosno štetnog događaja. Oštećenje ili gubici uvijek su avarije, a troškovi, samo ako su izvanredni i neprirodni u odnosu na dotično putovanje. U pomorskom pravu razlikuju se dvije vrste avarija: 1. generalne ili zajedničke (engl. general average; fr. avarie commune; tal. avaria generale o comune), koje pogađaju sve učesnike pomorskog pothvata i 2. partikularne ili zasebne (engl. particular average, fr. avarie particulière, tal. avaria particolare), koje snosi onaj, koga snađu.

Povijesni razvoj i društveno-ekonomsko značenje zajedničkih avarija. Podrijetlo zajedničke ili generalne avarije gubi se u davnoj prošlosti. Najstariji propisi o generalnoj ili zajedničkoj avariji nalaze se u dva pravnopovijesna spomenika Sredozemnog mora, vezana uz tradicije otoka Roda. Jedan je poznat iz znamenite zbirke rimskoga cara Justinijana, Digesta, od 533: De lege Rhodia de jactu (XIV, 2, 1: Lege Rhodia cavetur ut si levandae navis gratia jactus mercium factus sit, omnium contributione sarciatur quod pro omnibus datum est. Rodijski zakon određuje: ako se radi olakšanja broda izbaci roba, neka se naknadi doprinosom svih ono, što je učinjeno u korist svih). U izvoru se upozorava na grčko podrijetlo ustanove, a mnogobrojne i temeljite studije dokazaše, da je taj zakon, preuzet vjerojatno od Feničana, vrijedio u grčkim naseobinama na Sredozemlju još od ← V. st., dakle jedan milenij prije Justinijanove kompilacije. Prema tome, to je jedan od najstarijih pravnih instituta, star, koliko je stara i mediteranska civilizacija ili pomorska plovidba. Uz otok Rod napose je vezana pomorskopravna predaja Sredozemnoga mora isto onako, kao što je atlantička vezana uz otoke Oléron (v. Oleronska pravila) i Gotland (v. Wisbyjska pravila).

Drugi je spomenik zanimljiva i relativno kasno proučena t. zv. Rodijska zbirka ili Rodijski zakon (v. Lex Rhodia de iactu), koju je nauka ocijenila kao skup običajnih normi, nastalih u istočnom dijelu Sredozemlja, negdje poslije seobe naroda.

Ni u jednom ni u drugom spomeniku nema još avarije pod našim nazivom, ali oba spomenuta zakona reguliraju baš odnose, koji nju pojmovno predstavljaju, s tim da Nόµος: temelji zajedničku avariju na sasvim drugim pretpostavkama, nego od njega mnogo starija Lex Rhodia. I jedan i drugi izvor upućuje na razdiobu pretrpljene štete od izvanrednih događaja na putovanju između svih učesnika pomorskog pothvata. Ali dok prvi, spomenuvši samo primjer izbacivanja tereta radi spasavanja, ustanovljuje razdiobu na sve korisnike i njihov doprinos, vezujući to uz pretpostavku da je izvršen jedan voljni čin: žrtvovanje tereta — drugi zakon, međutim, proširuje nizom odredaba načelo razdiobe štete na sve izvanredne događaje, karakteristične za ono doba (brodolom, nasukanje, stradanje od gusara), i ne uvjetuje kontribuciju voljnim žrtvovanjem nečega za zajedničko dobro svih učesnika.

U burnome vremenu, iz kojega je potekao Nόµος, pravna norma dobila je kvalitativno drugi sadržaj, i upravo u takvu značenju i u tom obliku prešla je u kasnije izvore pomorskog prava istočnog Mediterana, napose u one Jadranskoga mora, kao odraz prilika i jednakih potreba, koje su uvjetovale postanak i samoga uzora. Ona sada u sredovječnim statutarnim vrelima dobiva i svoj posebni naziv varea, a odatle po istom korijenu ulazi, kao tipičan pomorskopravni termin, u sve zakonske terminologije i pomorskopravne nomenklature svijeta. Pojava ovoga izraza, koji je u tom obliku i značenju izazvan migracijama i invazijama istočnih naroda, dala je povoda rasprostranjenome tumačenju, da je riječ arapskoga podrijetla.

Prema tome, i u statutima naših gradova pojam zajedničke avarije sazdan je na istim elementima, na kojima i onaj Nόµος-a. Pored općenitih odredaba, da se svi gubici imaju naknaditi »per vaream secundum consuetudinem hactenus observatam« (putem avarije prema običaju, koji je tada vrijedio: Splitski statuti, knj. VI, gl. XLVI; Krčki statuti, knj. III, gl. LXXI), postoje u statutima Dubrovnika, Splita, Zadra, Skradina, Hvara i Raba još i posebne odredbe o pojedinim slučajevima, kao što su izbacivanje ili oštećenje tereta, oštećenje broda ili opreme, otkupnina gusarima; zanimljivo je, da je po Dubrovačkom statutu, u slučaju gusarskog napada, šteta imala da se raspodijeli na sve brodove iste brodopratnje. Tako širok osnov zajedničke avarije nije mogao ostati nepromijenjen sve do konca statutarnog doba. U jednoj kasnijoj odredbi u Dubrovniku (1452) isključuje se avarija između domaćih i stranaca. U Krku (1512) isključena je roba, koja se prevozi na palubi i koja nije uvedena u brodske knjige. U dužničku masu ne ulazi brod s punom svojom vrijednošću, a mornarski suukrcaj niukoliko.

U zapadnome Sredozemlju, gdje se događaji nisu odvijali tako silovito kao u istočnome dijelu, avarija se razvija pod drukčijim okolnostima, zadržavajući kao osnovni element voljni akt žrtvovanja nekog dobra ili preuzimanje nekog izvanrednog troška u korist svih. Ona ovdje ostaje bliža principu Digesta i ne pojavljuje se pod tipičnim nazivom, nego u obliku posebne zajednice agermanamenta Pomorskoga konzulata, u kojoj suodlučuju o žrtvovanju svi učesnici pomorskog pothvata. Razvojem individualnoga poduzetništva i jačanjem kapitala prevladava opet sistem voljnoga učina s pravilom, da nema zajedničke avarije, ako se žrtvom ne spasi brod, što u kontinentalnom sistemu dolazi još jače do izražaja zahtjevom, da nema zajedničke avarije, gdje nema korisnog rezultata. Takav oblik dobiva zajednička avarija preko Ordonnance (1681) u Code de Commerce (1807), a preko njega u mediteranskoj i latinskoameričkoj kodifikaciji. Nordijsko pravo razvija pod podjednakim potrebama, a dijelom pod utjecajem prenesenih sredozemnih spomenika, već u najstarijim svojim vrelima oblik, koji je srodan agermanamentu.

Zajednička avarija kao specifični institut pomorskog prava, koji znači raspodjelu štete na sve učesnike pomorskog pothvata, izrasla je kao zakonita posljedica povezanosti u zajedničkim rizicima. Ona, dakle, ima svoje društveno-ekonomsko objašnjenje i pogrešno je zasnivati je na pravnim konstrukcijama, koje su nastale iz drugih potreba. Kao društvena pojava najsrodnija je institutu osiguranja, od kojeg se razlikuje po tome, što kod osiguranja sudjeluju i osobe, koje neposredno ne sudjeluju u pomorskom pothvatu. Razvitkom osiguranja postavlja se u suvremenom pomorskom pravu pitanje svrsishodnosti zajedničke avarije.

LIT. : J. M. Pardessus, Collection de lois Maritimes antérieures au XIX° siècle, I, Paris 1828; L. Goldschmidt, Universalgeschichte des Handelsrecht, Stuttgart 1891; P. Huvelin, Etudes d'Histoire du Droit Commercial Romain, Paris 1929; A. Brunetti, Diritto Marittimo Privato Italiano, I, Torino 1929. V. Brajković, Etude Historique sur le Droit Maritime Privé du Littoral Yougoslave, Marseille 1933.V. Bra.

Generalne ili zajedničke avarije. Prošireno načelo grčkih izvora vrijedi i danas u generalnim avarijama, jer su brod i teret u toku pomorskog pothvata izloženi zajedničkim opasnostima, i stoga (ako se ukaže potreba da nešto treba žrtvovati ili snositi neki izvanredni trošak za zajednički spas od tih opasnosti), nastali odnosi stvaraju pravni institut, po kome vlasnici stvari, koje su spasene time što su druge bile žrtvovane, pridonose za naknadu žrtvovanih stvari razmjerno prema onome, što je spaseno. Zakonske odredbe pojedinih pomorskih zemalja daju različne definicije generalne avarije, ali po svima, načelno, treba da se radi o žrtvama, t. j. o štetama ili troškovima, koji su u toku pomorskog pothvata pod izvanrednim okolnostima namjerno, ali razborito učinjeni radi zajedničkog spasa ili interesa broda (odnosno vozarine) i tereta, pod pritiskom stvarne i neposredne zajedničke opasnosti.

Djelo, kojim se takve žrtve prouzrokuju, naziva se čin generalne avarije, a vrši se po nalogu zapovjednika, odnosno onoga, koji ga zastupa. Žrtve generalne avarije mogu se podijeliti u dvije vrste: a) u one, koje proistječu iz materijalnoga žrtvovanja dijelova broda i tereta, i koje nazivamo avarije štete, i b) u one, koje se sastoje od troškova izazvanih izvanrednim mjerama, a poduzetim za očuvanje broda i tereta, i koje nazivamo avarije troškovi.

Bitni uvjeti i karakteristike generalne avarije jesu: 1. izvanrednost događaja. Ta izvanrednost predstavlja jedan od bitnih uvjeta, ali ne i tipičnu karakteristiku, jer izvanrednosti, osobito u slučaju troškova, ima i kod partikularne avarije; 2. namjernost čina, koja znači svijest u činjenju štete isključujući neizbježive i slučajne događaje; 3. zajednički spas broda i tereta. Za njegovo prosuđivanje postoje dva sistema: a) sistem »zajedničkog spasa« (englesko strože načelo), b) sistem »zajedničkog interesa« (blaže načelo mediteranskih, skandinavskih i nekih drugih zemalja, uključivši USA). Prvi ograničuje slučajeve i posljedice generalne avarije samo na štete i troškove, potrebne za spas broda i tereta, a drugi uključuje i one, koji su u izravnoj vezi s njima i koji su nastupili, pošto je spas već postignut, ali koji su potrebni za nastavak i sretan završetak pothvata; 4. zajednička pogibelj predstavlja pogibelj, koja prijeti brodu i teretu, pri čemu nije potrebno, da se odrazi u istom stupnju, ali žrtvovanje treba da je učinjeno u dobroj vjeri, uzimajući kao mjerilo razboritost zapovjednika prosječne sposobnosti i zdravog prosuđivanja. Prethodno savjetovanje sa časnicima ili posadom, odnosno s brodskim vijećem ne predstavlja uvjet za priznanje čina generalne avarije. Po romanskom i germanskom zakonodavstvu, kao i po pretežnoj francuskoj teoriji traži se, da je čin generalne avarije donio koristan rezultat. Ni angloameričko pravo ni York-antwerpenska pravila ne postavljaju toga uvjeta. Zakonici obično (s izuzetkom talijanskog od 1942) nabrajaju primjere generalne avarije, pa tako i Code de Commerce (čl. 400) navodi osam najčešćih slučajeva, ali na koncu određuje, da će se smatrati kao generalne avarije sve štete hotimice pretrpljene i troškovi učinjeni na temelju razložne odluke.

Avarije štete obuhvaćaju primjerice: 1. Žrtvovanje tereta, gdje je najtipičniji oblik izbacivanje stvari s broda; zatim štete, koje su pri izbacivanju pričinjene teretu, koji je ostao na brodu; oštećenje pričinjeno prilikom gašenja požara na brodu; štete zbog upotrebe tereta u nuždi umjesto pogonskog goriva; štete pri iskrcavanju u teglenice, da se omogući ulazak broda u luku skloništa, kao i štete u luci skloništa; ponekad i ustupanja spasiocima iz naslova nagrade; prodaja za nabavu novčanih sredstava, te žrtvovanje lične prtljage posade i putnika. 2. Žrtvovanje vozarine, koje može doći do izražaja kao posljedica žrtvovanja tereta. 3. Žrtvovanje broda, koje uključuje : dijelove jedrilja ili jarbolja i sl. zbog loma iz partikularne avarije, ako bi ugrožavali palubni teret, stabilnost broda, vidljivost i sl.; sidra i lance, ako su sidra bila zakvačena, makar i samo privremeno, a stanje pogibelji nije dopuštalo da se čeka na povoljan čas ; brodski pribor, uz uvjet, da odgovara propisima i da je smješten na pravom mjestu; štete od upotrebe opreme i pribora u svrhe, za koje nisu namijenjeni (na pr. upotreba čamaca za spasavanje za iskrcavanje tereta, jedara, konopa, jastuka za začepljenje rupa, dijelova uređaja za privremeno krmilo i sl.); štete pretrpljene pri ulazu u dok u toku nevremena pod prijetećom pogibelji gubitaka zbog prodora vode i sl.; štete pretrpljene pri iskrcavanju tereta u luci skloništa (razbijene ograde i sl.); štete od sudara s brodom spasiocem; štete zbog izvanredne upotrebe i naprezanja stroja ili jedara pri odsukanju ili zbog jačeg nasukanja; štete iz namjernog nasukanja kao i one, pretrpljene pri odsukanju slučajno nasukanog broda.

Avarije troškovi obuhvaćaju primjerice troškove u vezi s odsukanjem broda: 1. Troškove spasavanja uz uvjet, da su učinjeni za spas broda i tereta; 2. Troškove luke skloništa, koji uključuju troškove ulaska i izlaska iz luke, iskrcavanja, uskladištenja i ponovnog ukrcavanja tereta, zatim uzdržavanje posade, pogonskog goriva i drugog utrošenog materijala, troškove popravaka (koji mogu biti privremeni ili definitivni), sve uz uvjete i neka ograničenja po zakonskim odredbama ili York-antwerpenskim (Y. A.) pravilima; 3. Supstituirane troškove, t. j. one, koji sami po sebi ne predstavljaju troškove generalne avarije, ali koji su učinjeni umjesto nekih drugih, koji bi bili priznati u generalne avarije, da su bili učinjeni. Supstituirani troškovi priznaju se samo do visine ušteđenih troškova (manji troškovi tegljenja broda do luke odredišta umjesto onih, koji bi bili veći, kao na pr. iskrcavanja, uskladištenja i ponovnog ukrcavanja tereta i privremenih popravaka u luci skloništa i sl.); 4. Razne troškove, koji se odnose na pribavljanje novčanih sredstava za pokriće troškova generalne avarije, troškove brodara, agenata, vještaka, likvidacije i sl.

Kontribucija ili doprinos pri generalnoj avariji. Poremećaj ekonomske ravnoteže zbog žrtvovanja uklanja se putem kontribucije, koja stavlja sve stranke u pothvatu u jednak položaj gubitka. To se vrši računski, putem formiranja dviju avarijskih masa: vjerovničke i dužničke. Vjerovničku ili aktivnu avarijsku masu (engl. amount to be made good, fr. masse créancière ou prenante, tal. massa créditrice o contributoria) sačinjavaju štete i troškovi; njome se utvrđuje visina avarije. U nju ulaze potraživanja triju elemenata u pothvatu: broda, vozarine i tereta, a indirektno i trećih stranaka, u visini stvarno pretrpljenih šteta ili učinjenih troškova (avarije štete i avarije troškovi). Štete broda procjenjuju se (valutiraju) na temelju razborite cijene popravka, uz odbitak iz naslova novo za staro (»new for old«) ; ako se brod ne popravlja, utvrđuje se umanjena vrijednost, a ako je izgubljen, vrijednost u zdravu stanju, po odbitku utrška od eventualne prodaje (Y. A. XVIII). Izgubljen ili oštećen teret procjenjuje se u visini stvarne štete prema tržnim cijenama u vrijeme i u mjestu završetka pothvata, a po odbitku troškova ušteđenih od gubitka (carine, iskrcavanja i sl.); ako je oštećeni teret prodan, onda u visini razlike između netto utrška i vrijednosti u zdravu stanju (Y. A. XVI). Procjena izgubljene vozarine odgovara brutto iznosu po odbitku onih troškova, koje je brodar uštedio gubitkom tereta (Y. A. XV). Od iznosa priznatih brodu i teretu odbijaju se i iznosi šteta, koje bi neminovno bile pretrpljene nakon čina generalne avarije, jer bi se inače vlasnici žrtvovane imovine našli u povoljnijem položaju od onih spasene. Procjena troškova vrši se na temelju faktura i obračuna. U ovu masu ulaze i reklamacije trećih stranaka (vještaka, likvidatora i t. d.). — Dužničku ili pasivnu avarijsku masu (engl. contributory interest and values, fr. masse débitrice ou contribuable, tal. massa debitrice o contribuente) sačinjavaju kao kontribucioni kapital, na teret kojega se isplaćuju štete generalne avarije, sve vrijednosti, koje su se našle u opasnosti u času čina generalne avarije: brod, teret i vozarina. Procjena se vrši po istim načelima kao i za vjerovničku masu. Tako brod i teret ulaze stvarnom vrijednošću u vremenu i u mjestu završetka pothvata, ali po odbitku svih pretrpljenih šteta, jer samo takva vrijednost predstavlja činom generalne avarije spasenu vrijednost. (Po Code de Commerce brod i vozarina ulaze polovicom svojih vrijednosti.) Od vrijednosti tereta odbije se i vozarina, plativa na odredištu, troškovi carine, iskrcaja i t. d. Ako je vozarina prema ugovoru zarađena, ulazi u svakom slučaju u masu, te je uključena u vrijednosti tereta, a ako je bila u opasnosti, kontribuira na račun brodara sa brutto iznosom, i to po odbitku prinadležnosti posade i drugih troškova (lučkih i sl.), kojih ne bi bilo, da su brod i teret bili izgubljeni (Y. A. XVII). U praksi se to utvrđuje izvjesnim postotkom. Tako dobivenim procjenama dodaju se još i svi iznosi pojedinačno priznati u vjerovničkoj masi, a time se postiže kontribuciona ravnopravnost (equity of contribution — equità di contribuzione) između žrtvovane i spasene imovine. Ne kontribuiraju plaće i zarade posade, živežne namirnice posade, ni putnički prtljag. Kontribuiraju, ali ne ulaze u vjerovničku masu, stvari krcane na palubu (osim, gdje je to propisano) i stvari potajno ukrcane na brod.

Razdioba imovinskih gubitaka vrši se na temelju kontribucionog količnika, koji proizlazi iz omjera vjerovničke prema dužničkoj masi. Množenjem ovoga količnika vrijednošću svake pojedine stavke dužničke mase, dobiva se iznos doprinosa te stavke. Utvrđivanje i razdioba imovinskih gubitaka u generalnoj avariji naziva se likvidacija ili obračun generalne avarije (general average adjustment — règlement d’avarie commune — regolamento o liquidazione di avaria generale), a stručnjaci, koji je vrše, likvidatori avarija (average adjusters — dispacheurs — liquidatori d’avarie).

Stranke mogu same pristupiti likvidaciji, ali s obzirom na složenost operacije povjeravaju je likvidatorima, koje imenuje sud (odnosno diplomirani konzularni organ) ili same stranke. Likvidacije se danas vrše na temelju pozitivnih zakonskih odredaba 0 zajedničkoj avariji, ili ugovornih odredaba stranaka, a najčešće primjenom York-antwerpenskih pravila (v.). Doprinosi, koji terete brod, kao i oni, koji terete stvari zbog zajedničkih avarija, imaju svojstvo privilegiranih tražbina. Stranke mogu isključiti primjenu zajedničke avarije obično klauzulom Prosto od zajedničke avarije.

Partikularne ili zasebne avarije. Ovim avarijama smatraju se sva oštećenja i gubici, koje pretrpi brod ili teret, kao i svi troškovi učinjeni bez zajedničke opasnosti, samo za brod ili samo za teret, odnosno, općenito uzeto, svi izvanredni izdaci i sve štete, koje zadese brod slučajno, stihijski, višom silom, kao i unutarnjim kvarom ili propašću tereta. Za razliku od generalne avarije, troškove i štete partikularne avarije snosi ona stranka, kojoj je imovina oštećena, jer se radi o zasebnim troškovima i štetama, koje su pretrpjele, odnosno podnijele pojedine stranke u pothvatu, pri čemu, iako može postojati izvanrednost događaja, nema zajednice interesa, namjernosti čina, zajedničke pogibelji i zajedničkog spasa. Partikularne se avarije u praksi dijele na: 1. avarije broda, a ove na: a) avarije trupa, b) opreme i c) stroja i uređaja; 2. avarije tereta i 3. avarije vozarine. Ova podjela ima važnosti u odnosu na franšize ili oslobodnice, koje se mogu ugovoriti i odvojeno.

Male avarije (engl. petty averages, fr. menues avaries). Pod tim se nazivom ponegdje susreće zastarjelo shvaćanje prema Ordonnance i od 1681, koje obuhvaća troškove pilotaže i tegljenja, te sidrišne, sanitarne, kanalske i druge daće, koje snosi brod i za koje se plaćala okrugla svota brodaru. Ti su troškovi uzeti u obzir kod utvrđivanja vozarine (Code de commerce ih izričito — čl. 406 — isključuje iz pojma avarije i smatra običnim troškovima). U Engleskoj se katkad klauzulom Average accustomed u prijevoznom ugovoru predviđa jedan dodatak ugovorenoj vozarini uime tih troškova.L. T.