AUSTRALIJA. Ime, veličina i položaj. Australija je najmanji kontinent. Holanđani, koji su bili među njezinim prvim otkrivačima, nazvali su je Nova Holandija, a kasnije J. Cook Novi Južni Wales (New South Wales). Australijom ju je nazvao god. 1814 M. Flinders, misleći na staru Terra Australis, južnu zemlju, za koju se držalo već u antičko doba da postoji južno od Indijskog oceana. Australija leži između 10°41'S (rt York) i 39°8'S (rt Wilson), te između 113°9'E (Steep Point) i 153°39'E (Byronov rt). Najveća joj duljina iznosi oko 4100 km, a najveća širina 3200 km. Najuža je (1700 km) između zaljeva Carpentaria i Spencerova zaljeva. Površina joj iznosi bez Tasmanije 7,633.000 km² (oko ³/₄ Evrope). U davno geološko doba bila je preko Indonezije u neposrednoj vezi s Azijom, ali se od nje odvojila još u tercijaru, prije nego što se razvila današnja fauna. Nekad su bili u vezi s Australijom Nova Gvineja na sjeveroistoku te Tasmanija i Novi Zeland na jugoistoku, kako to dokazuju plitki i otocima bogati morski prolazi, odnosno plitko more između kontinenta i tih otoka; jedino sjeverna strana Australije ima bližu vezu s drugim kontinentom. S te su se strane vjerojatno doselili njena flora, fauna i stanovništvo. Druge su strane okrenute prema otvorenom moru: zapadna i južna prema Indijskom oceanu, koji se računa do Tasmanije, a istočna prema Velikom ili Pacifičkom oceanu.

FIZIOGEOGRAFSKE PRILIKE

Geološka građa i reljef. Australski kontinent ima vrlo jednostavnu građu. Mladih nabranih gorja nema; nabrala se samo osnova, koja se sastoji od granita, kristaliničnih škriljavaca i paleozojskog kamenja, ali su te stare bore sada svuda poravnane. Na njih se vodoravno staložilo mezozojsko i tercijarno kamenje, vapnenac i takozvani pustinjski pješčenjak. Sadašnja su gorja nastala zbog uzdizanja i lomova. Na lomovima je gdjegdje prodrla na površinu magma, iako u Australiji danas nema djelatnih vulkana, a rijetki su i potresi. Do kvartara Australija je imala toplu i vlažnu klimu s bujnom vegetacijom i velikim životinjama (krokodili, veliki tobolčari).

U kvartaru je ledeno doba zahvatilo kontinent; najviši su dijelovi gorja na jugoistoku bili pokriveni ledenjacima, što dokazuju i neka manja alpska jezera. Danas više nema ledenjaka. Australija je zemlja velikih ravnjaka, koji su savijeni samo na nekim mjestima, a najizrazitije na istočnoj i zapadnoj strani. Svu unutrašnjost ispunja velika i vrlo lijepa zavala, koja je najdublja u području jezera Eyre (depresija od — 12 m). Manja gorja po sredini kontinenta dijele tu zavalu na zapadnu i istočnu kotlinu; prva je nešto viša i ravnija od druge. Prosječna visina kontinenta iznosi 300 m; ipak je samo 16% cijelog kontinenta više od 500 m, dok je 40% ispod visine od 200 m. Najviši su dijelovi Australije na istoku u Velikom razvodnom gorju (Great Dividing Range), koje se u starijim izvorima naziva Australskim Kordiljerima. Gorje se sastoji od pojedinih odvojenih skupina, pa je zbog toga dosta prohodno. Na sjeveru dosežu gorski lanci preko 1000 m visine (Mt. Bartle Frere 1657 m, Mt. Elliot 1237 m, Mt. Dalrymple 1300 m), prema jugu su niži, da se opet ispnu u jugoistočnoj Australiji. Tu su najviši Modro gorje (Blue Mts.) u zaleđu Sydneya, u kojemu je najznačajniji dio izgrađen od vodoravno uslojenih pješčenjaka, i Australske Alpe, ostatak poravnanoga osnovnog gorja. U njima doseže zaobljeni Mt. Kosciusko 2234 m. Zatim gorje zakreće prema zapadu, te se pruža usporedo s obalom savezne države Viktorije. I tu je nekoliko vrhunaca viših od 1000 m. Istočno od zaljeva St. Vincent razvilo se sasvim posebno Flindersovo gorje, koje se u meridijanskom smjeru pruža prema sjeveru, te svršava istočno od jezera Torrens ne dosežući nigdje visinu od 1000 m. Razvodno gorje pada međutim strmo k moru, a prema unutrašnjosti se polagano spušta. Prijelaz u ravnicu tvore gotovo svuda niski brežuljci (Downs). Po smjeru se vodenih tokova vidi, da su u istočnoj kotlini tri područja: prema sjeveru teku rijeke u zaljev Carpentaria, koji je posebna kotlina, drugi dio rijeka teče prema depresiji jezera Eyre, a treći dio pripada porječju rijeka Murray i Darling. Kotlina Eyre, kao i kotlina Murray-Darling leže ispod visine od 200 m, pa su gotovo odrezane od mora; jedini pristup do mora imaju u ušću rijeke Murray, koje također zatvaraju prudovi i obalna jezera. Gorja po sredim Australije imaju prosječnu visinu od 500 m; pojedini su vrhunci i viši, na pr. Mt. Ziel u Macdonnellovu gorju 1470 m i Mt. Woodroffe u gorju Musgrave 1586 m. Sjeverno i južno od ta dva glavna gorja ima još mnogo manjih lanaca, koji se protežu od zapada prema istoku. Oni tvore na sjeveru razvode rijeka, koje teku u Timorsko more i u zaljev Carpentaria. Zapadna kotlina ima više značaj velikog ravnjaka nego kotline, iako je njezin sjeverni i zapadni rub viši od unutrašnjosti. U Arnhemovoj Zemlji ispinju se rubovi iznad 500 m, u Kimberleyu na sjeverozapadu iznad 900 m visine. U sjevernom dijelu zapadne obale izradila je riječna erozija u savijenoj ploči više gorja s visinama također iznad 1000 m (Mt. Bruce 1226 m). Prema jugu ta su gorja niža, iako je gorje Darling kod Pertha također samo viši rub unutrašnjeg ravnjaka. Taj ravnjak ima prosječnu visinu 300—600 m, pa ipak se po njegovoj sredini protežu manja gorja, koja dijele Veliku pješčanu pustinju i Gibsonovu pustinju na sjeveru od Viktorijine pustinje na jugu. Ta se pustinja izrazitom stepenicom spušta na 200 m niži ravnjak Nullarbor (ravnjak bez drveća), koji se svršava strmom obalom Velikog australskog zaljeva (Great Australian Bight).

Razvedenost obale i njen značaj. Australija je slabo razvedena. U sjevernu obalu uvalio se samo jedan veći zaljev Carpentaria, tako da se zapadno od njega stvorila poluotoku slična Arnhemova Zemlja, koja seže do Queen’s Channela, a istočno od njega šiljasti poluotok York.

Velik, ali vrlo ravan zaljev na južnoj strani Australije, koji se u svom sjevernom unutarnjem dijelu zove Veliki australski zaljev (Great Australian Bight), po prirodi ne dolazi do izražaja kao zaljev. Najrazvedenije su sjeverozapadna i istočna obala Australije.

Na sjeverozapadnoj se obali usijeca u kontinent iza malog poluotoka kod Sjeverozapadnog rta (North West Cape) zaljev Exmouth, iza kojega se proteže prema sjeveroistoku oko 400 km duga, ravna i prometu neprijateljska obala s pješčanim prudovima i vrlo plitkim morem. Ona se svršava s malim zaljevom Roebuck, u kojem se nalazi luka Broome. Između toga zaljeva i King Sounda nalazi se poluotok Dampierova Zemlja. Od King Sounda, u kojemu je luka Derby, počinje strma, teško pristupačna ingresijska sjeverna obala. Tu leže mali stjenoviti otoci pred gotovo fjordskim zaljevima; veći je, ali uzak i otocima bogat zaljev Cambridge s lukom Wyndham. Arnhemova Zemlja ima sličnu, zaljevima bogatu, ali položitiju obalu (Queen's Channel, Ansonov zaljev). Zbog mlađeg polaganog uzdizanja nastale su na obalama zaljeva Arnhemove Zemlje stepenice, koje se iskorišćuju za lučke uređaje (Darwin). Na sjevernom odsjeku te obale stvorio je Van Diemenov zaljev mali poluotok Cobourg i u njegovu produljenju otoke Melville i Bathurst. Obala je zaljeva Carpentaria gotovo nepristupačna, ravna i obrasla vegetacijom mangrove, a pomorski promet otežava i plitko more. Otoci (Groote Eylandt, Wellesley i skupina Sir Edward Pellew) nemaju većeg značenja. Poluotok York, koji se malo iskorišćuje, snizuje se prema zaljevu Carpentaria. Sva se sjeverna obala ne može pravo razviti, jer tropska klima onemogućuje Bijelcima dug boravak u tim krajevima. Sjeverni dio istočne obale (Queensland) nema ni jednog velikog zaljeva, pa je ipak vrlo dobro razvijena, te je jedna od najljepših australskih obala. Nastala je spuštanjem, pa su lomovi na obali i u njezinoj blizini stvorili posebne prilike, na pr. strme stijene uz more ili uske i duboke zaljeve, koji se između plasina protežu daleko u unutrašnjost.

Rijeke su ispunile druge zaljeve naplavinama i stvorile aluvijalne ravnice, a negdje i deltasta ušća. Iz plitkog se mora dižu mnogobrojni mali, strmi otoci, a vani su u moru koralji izgradili poznati Veliki koraljni greben (Great Barrier Reef), koji zatvara obale Queenslanda u duljini od 2000 km. To je niz dugih, djelomično niskih i pješčanih, djelomično visokih, mangrovama obraslih koraljnih otoka, koje gdjegdje prekidaju plitki usjeci, a osim toga su između njih duboki otvori, morski prolazi, kroz koje mogu brodovi lako doploviti do obale kontinenta. Ovi se prolazi nalaze svuda nasuprot ušćima obalnih rijeka (koralji ne podnose slatku vodu), a nastali su kao riječna ušća već onda, kad je spušteni kraj tvorio obalu. Između koraljnog grebena i obale ima još mnogo otoka i grebena kamenite jezgre, pa prema tome nisu otoci samo koraljnog podrijetla. Ove su prilike za plovidbu vrlo opasne, osobito zbog pličina, u kojima često bjesne oluje. U tom odsjeku glavne su luke Cairns, Townsville i Rockhampton. Južni dio istočne obale od Pješčanog rta (rt Sandy) prema jugu nema više koraljnih tvorevina, jer je tu voda za koralje prehladna. Prema jugu nižu se lijepi zaljevi s bujnom vegetacijom (luke Bundaberg, Maryborough); pa i Brisbane, glavni grad Queenslanda je luka, iako leži više kilometara daleko od obale na rijeci Brisbane. Dalje su prema jugu uz obalu lijepe, blago valovite riječne kotline, koje jednu od druge odvajaju poprečni hrptovi, dopirući do mora. Iako je obala svuda strma, ipak je cijeli taj kraj spušten. Napose je široko područje na ušću rijeke Hunter, koje je izgrađeno u luku Newcastle, pa kod Sydneya, gdje obala ima značaj izrazite rias-obale. Ušća rijeka su tu, pa i dalje prema jugu, zbog spuštanja obale utonula kao kod nas u Dalmaciji. Na ušćima su nastali duboki zaljevi i obalna jezera (Broken Bay, Port Jackson, Botany Bay, Port Hacking kod Sydneya, zaokruženi Jervis Bay južno od Nowre, široki estuarij Clyda u Bateman's Bay i t. d.).

Obalna su jezera ponajviše nejednakih oblika, a kroz pješčane nasipe, koji ih odvajaju od mora, imaju uske izlaze (prolaze), na pr. kod gradova Moruya, Coila i Bega. Pa i na južnoj obali, gdje se područje kod grada Melbournea spušta u terasama k moru, rijeke se zbog najmlađeg tektonskog izdizanja ne izlijevaju ravno u ocean, nego u velika obalna jezera, koja se nalaze iza obalnog nasipa (jezero Wellington i druga). Sam Melbourne ima izvrstan položaj u zaljevu Port Phillipu, koji je vjerojatno također nastao od potopljenih riječnih ušća, a danas je jedna od najljepših luka na svijetu. Zapadno od Melbournea, ispod ravnjaka Otway, nalazimo opet strmu obalu sa zanimljivim erozijskim oblicima. Dalje su na zapadu luke Warrnambool i Portland. Odatle je obala vrlo jednolična i gotovo nenastanjena. Dugi prudovi odvajaju krajinu od mora, a iza njih su duga i uska obalna jezera (The Coorong). Odmah iza ušća najveće australske rijeke Murray, koja se također izlijeva u lagunu (jezero Alexandrina), raščlanjuju obalu dva velika zaljeva, zaljev St. Vincent, pred kojim leži otok Kangaroo, i Spencerov zaljev. Između oba zaljeva nalazi se poluotok Yorke, a Spencerov i Veliki australski zaljev rastavlja poluotok Eyre. Iako su tu svuda po obali pješčani nasipi, ipak se na ušću rijeke Torrens, na istočnoj strani zaljeva St. Vincent, u plodnom kraju razvio grad Adelaide s lukom Port Adelaide. Spencerov se zaljev pruža do luke Port Augusta, koja bi bila značajnija, da nema pustinjsko zaleđe, »mrtvo srce« Australije. Gdje na poluotoku Eyre dolaze graniti do mora, obala je ponovo razvedena. Tu se nalazi Port Lincoln, najbolja luka savezne države Južne Australije. Sva daljnja južna obala Velikog australskog zaljeva strma je i bez luka. Od zaljeva Israelite, gdje dolazi do mora arhajsko kamenje, obala je razvedenija, pa se tu pružaju brojni otočići (otoci Recherche). Osobito je lijepa zelena okolica luke Albany, koja se nalazi u unutrašnjosti ingresijskog, otocima bogatog Zaljeva kralja Đure (King George Sound). Glavne su luke u južnom odsjeku zapadne obale kontinenta pod stijenama gorja Darling. Lako valoviti obalni pojas obrubljuju i tu visoki vapnenasti prudovi, koje moraju rijeke prodrijeti, prije nego što se izliju u more (Swan River, na kojem se nalazi Perth, glavni grad Zapadne Australije, s lukom Fremantle). Južno od Fremantlea, gdje je obala poznata zbog lijepih podzemnih spilja, rastavlja rt Leeuwin Zaljev geografa (Geographe Bay) od Flindersova zaljeva. U Zaljevu geografa nalazi se luka Bunbury. Sjeverno od Fremantlea strma je obala opet jednolična. Mala luka Geraldton na ušću rijeke Greenough je umjetno izgrađena. Još je manja luka Carnarvon na ušću rječice Gascoyne na sjevernoj obali Zaljeva morskih pasa (Shark), koji prodire duboko u pustu krajinu.

Klima. Australija leži sva na južnoj polukugli. Južna se obratnica pruža nešto sjevernije od sredine njezine kontinentalne mase, tako da cijeli sjever pripada tropskom pojasu. Ljetna izoterma od 20° dopire stvarno u unutrašnjosti Australije mnogo dalje prema jugu, a na istočnoj strani do 32°S. Zbog toga su ³_/4 kontinenta u vrućem klimatskom pojasu, a ostali se dio, osim izvantropske južne Viktorije, nalazi u suptropskom pojasu. Zbog nerazvedenosti kontinenta i zbog gorja na istoku, koje zatvara pristup pasatu u unutrašnjost, klima je vrlo kontinentalna i suha te je više od ¹/₃ kontinenta pustinja. Sjeverna obala ima južnotropsku monsunsku klimu. Ljeti donosi monsun, koji puše sa sjevera, mnogo kiše, ali ona ne prodire duboko u kontinent, zimi pušu suhi vjetrovi s kopna na more. Istočna obala ima sve do Pješčanog rta (rt Sandy) također isti klimatski režim (kišna ljeta, suhe zime), pa i dalje prema jugu prevlađuju ljetne kiše nad zimskima. Unutarnja strana Razvodnog gorja (Dividing Range) prima još samo malo kiše, jer je već na obali odnose vjetrovi, koji pušu s Pacifika. Unutrašnjost kontinenta i njegov zapadni dio. vrući su i suhi, ljetne oborine iznose svuda manje od 250 mm. Ljeta su vrlo vruća (siječanj preko 30° i 34°), a i zime imaju vrlo visoke temperature (14⁰ do 20°). Kontinentalnost klime očituje se i u velikim dnevnim amplitudama (do 30°). Samo je na jugozapadnoj strani kontinenta (kod Pertha) i u sjevernom dijelu Viktorije klima sredozemna (suha ljeta i kišne zime), dok južni dio Viktorije ima izvantropsku klimu s kišom u svako godišnje doba i s malim godišnjim amplitudama temperature. Jaki su ljetni monsunski ciklom, koji katkad opustoše zapadnu i sjevernu obalu, te prašni vjetrovi, koji pušu sa zapada u zlatnim poljima Zapadne Australije. Trombe prašine pojavljuju se tu gotovo svakog dana, dok vodene trombe nastaju u Velikom australskom zaljevu. Na istočnoj su strani kontinenta, u prvom redu na obali Queenslanda, jake vrtložne oluje (Australci ih zovu Willy-Willies). Krajevi uz obalu Novog Južnog Walesa (New South Wales) trpe od takozvanih Southerly Bursters, morskih vjetrova, koji se prema depresijama otklanjaju na kontinent, a nastaju nenadano za vrijeme vrućih dana (od rujna do veljače), kad je nad Viktorijom područje visokog zračnog tlaka. Novi Južni Wales i Viktoriju iznenađuju katkad vrlo vrući vjetrovi, koji dolaze iz unutrašnjosti i za kratko vrijeme unište svu vegetaciju. Za Australiju je sudbonosna nestalnost oborina. Često, prosječno svake treće ili četvrte godine, nastaju velike suše. Događa se, da se na taj na čin ne uništi samo biljni svijet, nego i životinjski (god. 1914—15 poginulo je zbog suše 17,5 milijuna ovaca i 3 milijuna goveda). Jednako su štetne i poplave, koje nastaju gdjegdje, osobito u Queenslandu, zbog izvanredno jakih pljuskova.

Hidrografija. Samo obalne rijeke na istoku i jugoistoku (na pr. Hunter River, Snowy River) imaju vode kroz cijelu godinu. Sve druge rijeke presuše, jer imaju vode samo u kišno doba, a nekoje samo nekoliko dana u godini. Najveća je australska rijeka Murray, australski Nil (1630 km), koja također katkad presahne. Dobiva vodu iz snježnih gora Australskih Alpa. Tok ove rijeke zbog isparivanja i prokapljivanja tako se smanji, da ona donese u more samo jednu četvrtinu svoje vode. Zbog pješčanih nanosa morski brodovi ne mogu uploviti u rijeku, ali se ipak riječni promet održava do određene udaljenosti u unutrašnjosti. Iz srednjih dijelova Razvodnog gorja prima važne pritoke Murrumbidge i Lachlan, a iz Queenslandskog gorja prima 2450 km dugi pritok Darling. Zbog nejednake količine vode raspada se Darling svakog ljeta na više riječnih odsjeka, tako da se katkad po njemu uopće ne može ploviti. S druge strane periodični pritoci porječja Murray-Darling uzrokuju katkad jake poplave. Rijeke, koje dolaze sa zapadnih pristranaka Razvodnoga gorja u Queenslandu, sa sjevera i sa srednjoaustralskih gorja, teku u kotlinu jezera Eyre, ali ga rijetko dosežu, jer se već prije izgube u pijesku. Taj riječni sistem nema otjecanja k moru, a jednako je bez otjecanja i sva zapadna australska kotlina, koja je još više suha. Rijeke se sušnice (creeks), kada uopće teku, izlijevaju u veća ili manja slana jezera, koja ponajviše imaju značaj močvara. Tako je više od polovice kontinenta (preko 4 milijuna kvadratnih kilometara) bez otjecanja u more. Zapadna obala ima nekoliko rijeka sušnica (Fortescue, Ashburton, Gascoyne, Murchison), samo u zaljev Carpentaria utječe nekoliko malih rijeka, koje se ljeti također promijene u neznatne potoke. Za opskrbu pitkom vodom osobito su važni arteški baseni. To su vodene zavale, koje se nalaze duboko ispod površine zemlje, a obuhvaćaju oko ¹/₃ kontinenta. Arteška se voda obnavlja ponajviše onom, koja prokapljuje s površine zemlje, pa se djelomično upotrebljava i za natapanje polja. Površina jezera Eyre koleba između 9500 i 13.000 km²; manja su još jezera Torrens i Gairdner u Južnoj Australiji. U Zapadnoj Australiji ima nešto većih slanih jezera (Austin, Barlee, slano jezero kod Sandstonea), a u srednjoj Australiji je veliko jezero Amadeus.

Biljni i životinjski svijet. Australija ima zbog davnog odvajanja od drugih kontinenata mnogo vlastitih karakteristika. Tropski biljni svijet sjeverne i sjeveroistočne obale srodan je azijskom, pa se uz obalu miješa daleko prema jugu sa suptropskim australskim vrstama, palme sežu čak preko 37°S. Prašuma, odnosno obična šuma nalazi se samo u pojedinim krajevima, a djelomično je obična šuma posječena, da se dobiju pašnjaci. Cijeli taj kraj ima danas značaj savane s rijetkim, suši prilagođenim drvećem (eukaliptusi, akacije, kazuarine, a na jugu još i crnogorica). Na zapadnoj strani gorja, koje samo u visinama ima alpsku floru, protežu se travnjaci (prerije); oni prema suhoj unutrašnjosti kontinenta prelaze u grmlje (scrub) i stepu. Scrub se sastoji u tropskom dijelu Australije u prvom redu od različnih vrsta trnovitih akacija (Brigalow ili Mulga scrub) te je djelomično neprohodan. Jače je raširen na jugu, gdje se sastoji od različitih patuljastih eukaliptusa (Mallee scrub). Vrlo je rasprostranjena trava oštrih rubova Spinifex, koja negdje pokriva prostrane i neprohodne površine. Najljepše se sačuvala prvobitna australska vegetacija u izoliranoj jugozapadnoj Australiji (eukaliptusi, travna drveća i t. d.). Bogatu floru, koja podsjeća na naše Sredozemlje, a sastoji se od eukaliptusa i drugih australskih biljaka, ima južna Viktorija.

Australski je životinjski svijet također starinski, jer potječe još iz krednog i iz ranijeg tercijarnog doba. Viših sisavaca tu prvotno nije ni bilo. Šišmiši su možda došli s otoka preko mora, a miševe i psa dinga donijeli su vjerojatno sa sobom domoroci. U Australiji nije bilo ni takoprstaša ni lihoprstaša, ni glodavaca ni krezubica, ni zvijeri, ni majmuna, ni polumajmuna. Značajna su dva kljunaša (Monotremata), i to: kljunaš (Ornithorhynchus anatinus) i jež (Echidna hystrix), pa brojni tobolčari, među kojima su najpoznatiji klokani. Medu pticama poznat je emu (Dromaeus Novae Hollandiae), trčalica kao i afrički noj, ali mu nije srodan. Brojne su papige i kakadui. Evropljani su uz domaće životinje uveli hotice ili nehotice još i mnogo drugih životinja, različnu divljač, kuniće, vrapce i druge ptice.

God. 1862 uvezeni kunići, danas su se strahovito namnožili. Oni su postali strašna nevolja za Australiju, jer ruju zemlju i žderu ovcama i drugim domaćim životinjama pašu, što je sudbonosno, osobito za vrijeme sušnih godina. Dingo i termiti prave također veliku štetu.

GLAVNA ZEMLJOPISNA PODRUČJA

Nesumnjivo je najvažniji i za pomorstvo najznačajniji dio Australije njezino istočno područje, koje (po W. Geisleru) kao jezgru obuhvaća krajeve eukaliptusovih šuma na istočnoj strani Razvodnoga gorja, i prerije na njegovoj zapadnoj strani (središta: Brisbane, Sydney, Melbourne). Na jugu mu se priključuje kao druga zemljopisna cjelina područje na Spencerovu zaljevu i zaljevu St. Vincent (Goyderova Zemlja sa središtem Adelaide). Treću jedinicu tvori zapadno područje s jezgrom u lukama Fremantle-Perth, četvrtu Savansko područje na sjeveru (glavna luka Darwin), dok peta zemljopisna jedinica obuhvaća najkontinentalnije i nenastanjene dijelove unutrašnje Australije. Duljina svih australskih obala iznosi (bez Tasmanije) 18.198 km. Od toga najviše (6999 km) pripada saveznoj državi Zapadnoj Australiji, gdje na svakih 367 km² državnog područja dolazi 1 km morske obale. Iza Zapadne Australije ima Queensland najviše obale (4827 km); tu na 1 km obale dolazi 359 km² državnog područja. Najmaritimnija je savezna država Viktorija, koja ima samo 1094 km obale, ali u njoj otpada na 1 km obale samo 208 km² državnog područja. Najkontinentalnija je Sjeverna Australija (Northern Territory) sa 1673 km obale i 811 km² državnog područja na 1 km obale.

BROJ STANOVNIKA I ETNIČKE PRILIKE

Stanovništvo. Australski kontinent ima bez Tasmanije i bez domorodaca 7,906.153 st. (1950). Domorodaca je bilo na istom području 1941, odnosno 1944, kad su ih posljednji puta brojili 71.518, a od toga 47.012 čistokrvnih Australaca i 24.506 mješanaca. Taj je broj zapravo mnogo veći (vjerojatno ga treba podvostručiti), jer brojenje (popis) nikako ne može obuhvatiti sve domoroce. Znanstvene ekspedicije izvješćuju o australskim Crncima, koji još nikada nisu vidjeli bijelog čovjeka. Najviše Crnaca ima u Zapadnoj i Sjevernoj Australiji, te u Queenslandu, a najmanje u Viktoriji, gdje se domoroci rijetko viđaju (1944 bilo je tu 29 čistokrvnih i 925 mješanaca).

Prvi su se stanovnici Australije vjerojatno doselili preko Indonezije i Torresova prolaza. Još se i danas opaža u Queenslandu srodnost Australaca s Melanezijcima. Australci su srednjeg i vitkog stasa, čokoladnosmede kože i vrlo guste kose. Evropljana odbija široko lice, osobito zbog kratkog i debelog nosa i širokih nosnica. Kultura im je na stupnju staroga kamenog doba. U malim skupinama putuju kao sabirači voća i lovci iz kraja u kraj. Ne poznaju metalno, nego samo drveno i kameno oruđe i oružje (drvena motika, koplje, bumerang). Kuće i čamce imaju domoroci samo na sjevernoj obali, gdje dopire malajski utjecaj. Evropljanima, koji su ih u početku bezobzirno uništavali, nisu se mogli oduprijeti. Danas su mnogi domoroci zaposleni kod Bijelaca kao pomoćni radnici, a nešto ih ima u posebnim »campima«, koje nadzire država.

Od 1600 dolazili su holandski pomorci više puta na australske obale, ali je prva kolonija tu nastala tek 1788, kad su Englezi osnovali u zaljevu Botany kažnjeničku koloniju, no za kratko su je vrijeme premjestili u zaljev Port Jackson, u kojem se danas nalazi Sydney. Zbog velike udaljenosti od Evrope, ljudi su se tu naseljivali vrlo polagano. Kad su 1851 otkrivena bogata zlatna polja, počeo je broj stanovnika rasti. Najviše su dolazili Englezi, Škoti i Irci, druge se narodnosti uz njih gotovo i ne spominju. Poslije otkrića zlatne rude pojavili su se brzo brojni Kinezi, koji su svojom radinošću i skromnošću smetali Bijelcima, pa su im ovi brzo ograničili, odnosno smanjili useljivanje. Danas ih ima oko 9000. Pretežno su obrtnici i trgovci na tropskom sjeveru ili istoku. Isto je tako zatvoren put u Australiju Japancima i drugim narodima tamne puti, jer bi Australiju trebalo zadržati samo za Bijelce, u prvom redu za Engleze (Immigration Restriction Act iz 1901).

Od ostalih narodnosti bilo je 1947 u Australiji (s Tasmanijom) najviše Talijana (33.632), Nijemaca (14.567) i Grka (12.291), ali tu nisu ubrojeni pripadnici tih narodnosti, koji su rođeni u Australiji. Broj Jugoslavena u Australiji cijenio se prije II. svjetskog rata na 15.000. Polovica od njih, ponajviše Dalmatinci s Visa, Hvara, Brača i Korčule, bili su nastanjeni u Zapadnoj Australiji. Poslije Oslobođenja vratilo se mnogo Jugoslavena natrag u domovinu, ali se po popisu od 1947 vidi, da još 2096 državljana FNRJ živi u Australiji. Gustoća stanovništva je u Australiji vrlo malena: na i km² živi prosječno samo 1 čovjek. Najgušće je naseljena savezna država Viktorija (gustoća 9,6), a najrjeđe Sjeverna Australija (0,01).

PRIVREDNE I KULTURNE PRILIKE

Kad su zlatna polja stala davati sve manje zlata (Australija je nekad bila prvi proizvođač zlata na svijetu, a sada je na četvrtom mjestu), naseljenici su se počeli baviti poljoprivredom i stočarstvom. Na početku je prevladavalo ekstenzivno ovčarstvo, kojemu je bio glavni cilj dobivanje vune. Na vrlo prostranim posjedima pojedinih bogataša pasli su pastiri (bušmani) golema stada ovaca merino. Poljodjelci, ponajviše mali farmeri, bili su isprva ograničeni na istočnu stranu Razvodnoga gorja, ali su se također brzo prihvatili travnih stepa na zapadnoj strani, pa su tako stočare potisnuli u suhu unutrašnjost kontinenta. Na sjeveru se uzgajaju neke tropske voćke, a u srednjem dijelu istočne obale između 19° i 30°S suptropske kulture, u prvom redu kukuruz i šećerna trska (tvornice su 1950 proizvele 9,4 milijuna kvintala šećera), a usporedo s njima i krumpir. Na sušnoj unutarnjoj strani gorja prevladava pšenica, glavna žitarica Australije (na 4,7 milijuna hektara, a to su 42% cijele obrađene zemlje, rodilo je 1950 oko 50,1 milijuna kvintala pšenice). U poljoprivredi se u velikoj mjeri upotrebljavaju strojevi. Dobro napreduje i voćarstvo (jabuke, kruške, kajsije, breskve, banane i ananas). Australija ima tu prednost, da svoje voćarske proizvode lako izvozi u sjevernu hemisferu, gdje je godišnje doba oprečno australskom (dok je na južnoj polukugli Zemlje ljeto, na sjeveru je zima). U Južnoj Australiji uspijeva vinova loza (1949-50 dobilo se sa 55.000 ha vinograda 1,8 milijuna hektolitara vina). Šume (u prvom redu eukaliptusi) pokrivaju samo 4% površine cijelog kontinenta; mekano se drvo mora uvoziti. Stoka je najveće bogatstvo Australije. Na sjeveru i na istočnoj obali goje se u prvom redu goveda (1949—50, 14,6 milijuna grla), dok je stepska unutrašnjost Australije golem pašnjak za ovce, koji se svake godine arteškim bunarima povećava (takovih bunara ima oko 5000, a od toga je 3000 u Queenslandu). Kako sada više ne uzgajaju ovce samo radi vune kao nekad, nego i radi loja i mesa, merinovke su zamijenili drugim pasminama. 1949—50 bilo je u Australiji 112,9 milijuna ovaca, gotovo dva puta toliko koliko u SSSR-u, koji je u ovčarstvu na drugom mjestu u svijetu. Australija je najveći proizvođač vune na svijetu (1950, 2,8 milijuna kvintala).

Rudarska je proizvodnja i sada dosta znatna. Po vrijednosti je kao i prije na prvom mjestu zlato (27.787 kg, 1950), koje kopaju u prvom redu u Zapadnoj Australiji (Kalgoorlie, Wiluna, Laverton i t. d.), u Queenslandu i Viktoriji. Znatna su ležišta srebrne rude (332.100 kg srebra 1950 iz Broken Hilla u Novom Južnom Walesu), zatim željezne, bakrene, kositrene, olovne i cinkove rude. Mrki ugljen kod Newcastla, Lithgowa i drugdje, pa lignit kod Morwella u Viktoriji važni su kao osnova za industriju (17,9 milijuna t ugljena 1951). Vodena snaga rijeka razmjerno je mala (1 milijun KS, od toga ¹/₃ iskorišćenih, dok termoelektrične centrale imaju ukupno 2 i ¼ milijuna KS).

Industrija je poslije I. i II. svjetskog rata vrlo napredovala, a zaštićena je visokim carinama. Na prvom su mjestu industrije, kojima je osnova prerađivanje domaćih sirovina (industrije u vezi sa stočarstvom, kožarstvom i tekstilna industrija). Prerađivanje vune zaposluje 23.500 radnika u 142 poduzeća. U posljednje vrijeme snažno napreduje teška, kemijska, avionska i automobilska industrija, te brodogradnja. Promet se na kopnu dugo borio s teškoćama, sprečavali su ga prije svega nenastanjenost i pomanjkanje vode u unutrašnjim pokrajinama, a na istoku strmi pristranci, kojima se Razvodno gorje spušta k moru. Najljepše su automobilske ceste na istoku i jugozapadu, a u ravnim i otvorenim krajevima moguć je kolski promet bez cesta, zbog pretežno suhih riječnih korita. Željeznička je mreža duga oko 44.200 km (1950). Važna je napose Transaustralska željeznica (dograđena 1917), koja se proteže kroz ravnjak Nullarbor. Na taj je način Zapadna Australija spojena željezničkom prugom s istokom (vožnja traje 6 dana na 6500 km dugoj pruzi Perth-Brisbane). Sve željeznice nemaju istu širinu kolosijeka, pa to smeta prometu. Posljednih godina jako se razvio avionski promet. Redovitih unutrašnjih pruga bilo je 1950 oko 106.000 km, a u međunarodnoj službi oko 63.000 km (v. str. 310).

Kulturne prilike. Australija ima visoku civilizaciju, koju je razvila polaganim povećanjem broja stanovništva. Životni je standard vrlo visok.

Australija ide bez sumnje u najdemokratičnije države svijeta. Radništvo je brzo došlo do svoje vrijednosti i snažno stegnulo feudalnu državnu aristokraciju (squattere). Queensland je 1899 imao kao prva država na svijetu ministarstvo rada, i Australija je tada brzo uzakonila radikalne radničke zahtjeve (minimalne plaće, kolektivni radnički ugovor, osamsatni radni dan, invalidninu, staračku mirovinu i t. d.). Kultura, koja je dugo imala, pa još i sada ima karakter kolonijalne kulture, lijepo se razvija. 1947 bilo je u Australiji (s Tasmanijom) 8191 državnih i 1850 privatnih škola, te 8 sveučilišta. U svim su gradovima brojne znanstvene i općekulturne ustanove, na pr. knjižnice (najveća je u Brisbaneu), muzeji (najstariji je osnovan 1836 u Sydneyu), javne galerije slika.

Pomorstvo. Pomorski promet u Australiji ima veliko značenje zbog veza s Oceanijom i drugim kontinentima. Veze između pojedinih dijelova Australije održavali su dugo vremena i još danas održavaju brodovi. Prije otvorenja Transaustralske željeznice Zapadna Australija uopće nije imala teritorijalne veze s ostalom Australijom. Grad Perth veže sa sjeverozapadnim i sjevernim krajevima još uvijek ponajviše obalna plovidba, iako u posljednje vrijeme snažno napreduje avionski promet.

Na istočnoj i južnoj strani obalna je plovidba također živa. Nju obavljaju australska brodarska društva, jer je stranim društvima zabranjeno prevoženje putnika i robe medu austral. lukama. Brodski se putnički promet posljednjih desetljeća smanjuje, jer se danas može brže doći željeznicom iz Pertha u Cairns, a još brže avionom. Jasno je, da je za robni promet, to jest za prevoženje teških i nepokvarljivih sirovina (rude, ugljen i t. d.), obalna plovidba još uvijek najjeftinija. Glavna su žarišta pomorstva na istočnoj, jugoistočnoj i jugozapadnoj obali, gdje su najveće luke Sydney, Melbourne, Adelaide, Newcastle i Fremantle. Samo tih pet luka primilo je 1947-48 ukupno 11.415 brodova sa 21,9 milijuna nrt, dakle gotovo toliko, koliko iste godine London (22,1 milijun nrt). To su veliki gradovi, u kojima živi ukupno 3,5 milijuna ljudi, to jest nešto manje od polovice svih stanovnika Commonwealtha. Glavne međunarodne brodarske pruge imaju svoje ishodište u Sydneyu, koji održava veze s Oceanijom, pri čemu sudjeluju djelomično i strana brodarska društva. U obliku kružnih putovanja seže taj promet sve do otočja Fiji, a usto putuju brodovi u sve dijelove Oceanije, da sakupe kopru i održe poštanski promet. S Evropom i Sjevernom Amerikom imaju australske luke vezu djelomično kroz Panamski kanal (plovidba iz Southamptona preko Aucklanda u Sydney traje oko 40 dana), djelomično oko Afrike (London-Capetown-Melbourne 40 do 42 dana), a s Evropom najviše preko Sueskog kanala (Fremantle-Colombo-London). S Južnom Amerikom ima vezu južno od Oceanije (Sydney-Wellington-Punta Arenas-Rio de Janeiro 26 dana); značajne su također i veze s Južnom Afrikom. Iako je Australija slabo naseljena i udaljena od drugih kontinenata i svjetskih morskih putova, ipak ima izvanredno živ pomorski promet. Najviše brodova dolazi u Australiju iz Velike Britanije i drugih britanskih zemalja (1947-48 — 4,5 milijuna nrt od ukupno 6,0 milijuna nrt stranih brodova), pa je i robni promet s tim zemljama najveći. Vrlo velik je također promet robe s azijskim i američkim lukama.V. Bc.

LIT.: K. E. Jung, Der Welttheil Australien, Leipzig i Prag 1882—1883; I. Vrhovec, Avstralija in nje otoki, Celovec 1899; H. S. Gullett, The Opportunity in Australia, London 1914; M. Atkinson i dr., Australia, economic and political studies, Melbourne 1920; A. W. Jose, History of Australia from the earliest times to the present day, Sydney 1921 ; K. Hassert, Australien (und Neuseeland), Perthes'Kleine Länder- und Völkerkunde 12, Gotha i Stuttgart 1924; A. Hettner, Grundzüge der Länderkunde, Leipzig 1927; W. Geisler, Australien und Ozeanien, Allgemeine Länderkunde (Sievers), Leipzig 1930; W. Geisler, Australien und Neuseeland, Handbuch der geographischen Wissenschaft, Australien und Ozeanien in Natur, Kultur und Wirtschaft, Wildpark-Potsdam 1930; Australia Pilot, Vol. I, Washington 1930; Côtes Nord et West d'Australie, Instructions Nautiques, Paris 1937; Côtes Est d'Australie, Ibid. 1938; Côtes Sud d'Australie, Ibid. 1938; H. Tischner, Australien. Die Grosse Völkerkunde, Leipzig 1939; E.Scott, A Short History of Australia, Melbourne 1947; Official Year Book of the Commonwealth of Australia, № 38, Canberra 1951; A. Hurd, Ports of the World. London 1952.

Upoznavanje i povijest. Čini se, da su već Kinezi davno prije nama poznatih otkrića Australije znali za nju. Prema nekim podacima u putopisima starih arapskih pomoraca moglo bi se zaključiti, da su i Arapi poznavali Australiju. Možda je prvi Evropljanin, koji je doplovio do Australije, bio Francuz de Gonneville (1503). No ni to nije sigurno, jer neki učenjaci drže, da se tu ne radi o Australiji, nego o Madagaskaru. Svakako, Merkatorova karta svijeta iz 1569 pokazuje obrise nekoga južnoga kontinenta, koji bi po svome obliku i položaju mogao biti ona toliko spominjana Terra australis (Južna zemlja). God. 1606 Portugalac Fernandes de Quirós otkrije otok, koji nazove La Australia del Espíritu Santo. To je, međutim, bio današnji otok Espíritu Santo u Novim Hebridima, a ne Australija. Iste su godine Holanđani ušli u zaljev Carpentaria: to je prvi sigurni podatak o otkrivanju Australije. Istodobno je Španjolac Luis Vaez de Torres brodom prošao kroz prolaz između Australije i Nove Gvineje, koji je po njemu dobio ime. God. 1616 otkriva Holanđanin Dirck Hartogszoon zapadnu obalu Australije, dok duž njene sjeverne obale plovi 1644 drugi Holanđanin, Abel Janszoon Tasman. Tako su u prvoj pol. XVII. st. Holanđani istražili sjevernu i jugozapadnu obalu Australije. Već 1665 oni imaju i kartu zapadne obale, a novom kopnu daju ime Nova Nizozemska. God. 1688 dolazi u Australiju prvi Englez: William Dampier. Uputio se prema njenoj sjevernoj obali, gdje se zadržao svega nekoliko sedmica. Na novo je putovanje pošao 1699 na brodu Roebuck duž zapadne australske obale. Međutim, ni Englezi ni Holanđani nisu se na tom novom kopnu nastanjivali. God. 1770 oplovio je čitavu istočnu obalu Australije engleski pomorac James Cook. On je s tog putovanja donio dragocjene podatke o stanovništvu, proizvodima zemlje i t. d. Potkraj XVIII. st. počinje koloniziranje australske obale. Tu je prva engleska kolonija bila kažnjenička, jer su Englezi izgubivši svoje posjede u Sjevernoj Americi tražili nova područja za smještaj svojih kažnjenika. God. 1787 otplovi iz Engleske pod zapovjedništvom kapetana Arthura Phillipa prva skupina kažnjenika na 6 transportnih brodova, koje su pratila 2 ratna i 3 teretna broda. Phillip je stigao na australsku obalu u Botany Bay početkom 1788 i utemeljio koloniju. Doskora je došlo do nemira među kažnjenicima zbog slabe hrane i teških poslova. Phillipovi su se nasljednici stalno borili s istim teškoćama, te je tek Macquarie sredio prilike, uredivši Sydney i njegovu luku, a nastojao je urediti prilike i u ostalim područjima. Posebnu je pažnju obraćao uzgajanju ovaca, koje je već bilo započelo za njegovih prethodnika. Ostale engleske kolonije u Australiji nicale su sve većom brzinom. Između 1803 i 1805 osnovana je Van Diemenova kolonija (kasnije Tasmanija). Počeci kolonizacije Queenslanda padaju u 1823—24, dok je zapadna australska obala kolonizirana tek 1827—28. Južna australska obala naseljena je 1836, dok se naseljivanju Bijelaca najdulje opirao sjeverni dio australske obale. Trebalo je gotovo 50 godina, da se u tim krajevima ustali englesko gospodstvo. Novi Zeland, gdje je kolonizacija započela 1840, pripojen je u administrativnom pogledu Novom Južnom Walesu. Međutim, unutrašnjost Australije bila je, osim neznatnih pokušaja (Cunningham, Ch. Sturt, Mitchell), još neistražena. Prvo veće istraživačko putovanje izvršio je Leichhardt kroz Queensland do zaljeva Carpentaria (1844). J. Stuart je proputovao od 1860—62 Australiju od juga do sjevera, pošavši na put iz Adelaide. Ekspedicija Burkea i Willsa 1861 izvršila je put kroz kontinent od Melbournea do zaljeva Carpentaria. Zatim su slijedile brojne ekspedicije (Gregory, Warburton, Giles, Carnegie, Wells), među kojima se ističe Forrestova (1874). Naseljivanje tih novoosvojenih krajeva teklo je brzo. Potkraj XVIII. st. za osnutka prve engleske kolonije u Australiji bilo je tamo svega 859 Bijelaca. Taj je broj do početka XX. st. porastao na preko 3,000.000. Nagli porast stanovništva doveo je i do velikoga napretka u industriji, trgovini i kulturi. Polovicom XIX. st. bila je Australija politički podijeljena na 6 kolonija (Novi Južni Wales, Tasmanija, Viktorija, Zapadna Australija, Južna Australija, Queensland), koje su (izuzevši Zapadnu Australiju) 1855 dobile autonomiju. 17. IX. 1900 donesena je proklamacija, kojom narod svih 6 kolonija izjavljuje, da se ujedinjuje u jednu federativnu zajednicu (Commonwealth of Australia). Do kraja XIX. st. Australija je bila u pogledu obrane vezana uz Englesku, te joj je ova 1887 stavila na raspolaganje jednu pomoćnu flotu. Da pojačaju svoje pozicije u Australiji, Englezi su sve više utvrđivali i uređivali australske luke (Sydney, Melbourne, Adelaide, Launceston i Hobart), osobito od 1890 dalje. God. 1903 bio je u Australiji izglasan zakon, po kojemu se određuje godišnji prinos za izgradnju mornarice. Već 1909 bili su naručeni u Engleskoj prvi razarači. God. 1913 Australija je imala jaku flotu, koja je za vrijeme rata bila podređena britanskom admiralitetu. U toku I. svjetskog rata australska je flota zauzela njemačke kolonije na Pacifiku, a Sidney je potopio njemačku krstaricu Emden. Poslije rata dobila je Australija njemačku Novu Gvineju. Za II. svjetskog rata sudjelovala je na strani Saveznika protiv Njemačke, Italije i Japana, kojima je 1939, 1940 i 1941 objavila rat.M. D.

LIT.: G. A. Wimmer, Neuestes Gemälde von Australien, Wien 1834; W. Geisler, Australien und Ozeanien, Enzyklopädie der Erdkunde, sv. 19, Wien 1939; J. N. L. Baker, A history of geographical discovery and exploration, London 1948; P. McGuire, Australien, Kontinent der Zukunft, Zürich 1950.

Državno uređenje. Potkraj XVIII. i u prvoj polovici XIX. st. formirale su se u Australiji britanske kolonije. U početku u cijelosti pod vlašću Velike Britanije, one su već sredinom XIX. st. stekle, na temelju zakona britanskog parlamenta, izvjesnu unutrašnju autonomiju, koja se poslije toga sve više proširivala. Sve do 1885 one su postojale kao sasvim zasebne jedinice. Te godine, na osnovi već prije izražene želje svih njihovih zakonodavnih skupština, britanski je parlament donio zakon (An Act to constitute a Federal Council of Australasia), na temelju koga su sve te kolonije formirale konfederaciju. Ustanovljeno me konfederativno vijeće, sastavljeno od delegata svih kolonija, sa zadatkom da izglasava zakonske prijedloge o nekim pitanjima od zajedničkog interesa. Oni su, u skladu s konfederativnim načelom, postajali obavezni u pojedinim kolonijama tek onda, kada su ih uzakonile njihove zakonodavne skupštine. Taj proces ujedinjavanja nastavljen je 1900, kada je suglasno sa željom svih kolonija, zakonom britanskog parlamenta (An Act to constitute the Commonwealth of Australia) konfederacija pretvorena u federaciju. Ustanovljeni su centralni organi: parlament, generalni guverner kao predstavnik krune i vlada, politički odgovorna parlamentu. Potpuna nezavisnost te federacije od Velike Britanije postignuta je tek poslije I. svjetskog rata, osobito poslije Imperijalne konferencije 1926. Tada su tu nezavisnost stekli i ostali tadašnji dominioni (Kanada, Južna Afrika, Novi Zeland i Irska). Otad je Australija s Velikom Britanijom u vezi personalne unije. Ona je ujedno i član Commonwealtha, ranije Britanske zajednice naroda.

Njeno ustavno uređenje bilo je uglavnom normirano već spomenutim Actom od 1900, u kome su poslije toga provedene samo neke izmjene. Zakonodavnu vlast vrše parlament, sastavljen prema federativnom načelu od dva doma, i generalni guverner zajedno. Oba doma birana su neposredno, samo što se u skupštinu članovi biraju prema broju stanovnika, a u senat sve posebne jedinice šalju jednak broj predstavnika. Kod donošenja zakona u načelu je potrebna suglasnost domova, ali kada se ta suglasnost ne može postići ni poslije njihova raspuštanja, generalni guverner može zakonski prijedlog iznijeti na konačno rješavanje pred zajedničku sjednicu domova. U tom je slučaju senat u podređenom položaju, jer ima manji broj članova nego skupština. Osim toga skupštini pripada znatno prvenstvo kod donošenja nekih zakona financijske prirode. Egzekutiva je povjerena generalnom guverneru. Nju vrši preko vlade, koju formalno on postavlja, ali koja je politički odgovorna parlamentu. Tako je i tu po uzoru Velike Britanije primijenjen sistem parlamentarne vlade.J. Sć

Državni blagdani: Nova godina, Australia Day 1. II., Veliki petak, Uskrsni ponedjeljak, Anzac Day 25. IV., Kraljičin rođendan 14. VII., 25. prosinca, 26. prosinca.Č. M.

Novac. Novčana jedinica australska funta, skraćeno £A = 20 šilinga (s) po 12 penia (d); 1 £A 240 d. Premda pripada sterlinškom bloku, £A ima drugu relaciju prema zlatu nego engleska funta. U vezi s devalvacijom engleske funte i nekim drugim valutama utvrđen je dne 18. IX. 1949 zlatni paritet sa 1,99062 £A za 1 g čistoga zlata prema prijašnjoj relaciji 2,86507 £A za 1 g čistoga zlata; 224 USA-centa= 1 £A, odnosno 0,446429 £A = 1 USA-S. U prometu su novčanice Commonwealth-banke od 10 s te 1, 5, 10, 20, 50, 100 i 1000 funti. Metalni novac: 5, 2, i 1 šiling te 6 i 3 penia od srebra i 1 i ¹_/2 penia od bronce. Paritetni kurs u dinarima 1 australska funta = 672 dinara.I. Be.

Naši iseljenici. Jugoslavenski su iseljenici osnovali po raznim mjestima Australije 181 koloniju sa ukupno oko 20.000 iseljenika. To su ponajviše Hrvati iz Dalmacije, Hrvatskog Primorja, Međimurja i Istre, zatim Makedonci, Srbi iz Like i Boke i Crnogorci. Prvi iseljenici došli su u Australiju 1838 i bili su kao pomorci zaposleni u lukama. Veći priljev naših iseljenika u Australiju nastaje nakon otkrića zlatnih polja (1851) u Zapadnoj Australiji. Među prvim kopačima zlata nalaze se Hrvati.

Danas ima naših iseljenika po cijeloj Australiji. U Novom Južnom Walesu ima oko 4000 naših iseljenika, koji su se uglavnom nastanili u Sydneyu i okolici, u Broken Hillu, Port Kembli i u mnogim drugim mjestima. U Broken Hillu rade naši iseljenici (oko 500) u rudnicima olova i srebra, a u Port Kembli u industriji željeza. Uglavnom rade kao industrijski i lučki radnici, ribari, vrtlari i voćari.

Oko 1000 iseljenika živi u Viktoriji, i to u Melbourneu i okolici, a po zanimanju su industrijski i lučki radnici, pomorci, vrtlari, vinogradari i obrtnici.

Iseljeničke su kolonije u Queenslandu nastale uglavnom u gradovima Cairnsu, Innisfailu, Brisbaneu i njihovoj okolici; u njima živi oko 3000 naših iseljenika. Bave se poljoprivredom, ribarstvom i obrtom. Uzgajaju duhan i šećernu trsku, a rade i kao poljoprivredni, šumski i lučki radnici.

Jugoslavenski iseljenici u Južnoj Australiji (oko 2000) nastanili su se uglavnom u Adelaidi i okolici, te uz rijeku Murray. Rade kao radnici, pomorci, vinogradari, vrtlari i stočari, a bave se također trgovinom i obrtom.

Najveći broj jugoslavenskih iseljenika (oko 10.000) živi u Zapadnoj Australiji. Veće grupe stigle su 1880—1890 i osnovale naselja u Kalgoorlie, Coolgardie, Boulder City, gdje je 1947 radilo na zlatnim nalazištima oko 2000 naših iseljenika. U Perthu, Fremantleu i njihovoj okolici ima oko 7000 naših iseljenika. To su farmeri, ribari, voćari, zidari i lučki radnici. Kao ribari rade i u mjestima Geraldton, Rottnest, Bunbury, Busselton, Port Augusta, Albany, a ronioci bisera u Onslowu. U Carnarvonu i Denmarku bave se uzgajanjem tropskog voća.

Politički i kulturni život odvija se u 111 organizacija, u koje su uključena nacionalno-politička, potporna, kulturno-prosvjetna, omladinska i sportska društva te razne ustanove.

U Boulder Cityu osnovano je 1912 prvo hrvatsko prosvjetno društvo Hrvatsko-slavensko društvo, a do 1934 postojao je i Hrvatski dom. Prva radnička organizacija osnovana je u Broken Hillu 1928, a 1934 prvi Savez radničkih društava. God. 1929 u Perthu je osnovano Jugoslavensko potporno-prosvjetno društvo. U Kalgoorliu je 1931 otvorena Hrvatska čitaonica. Od 1930 do 1938 djelovao je Jugoslavenski klub u Sydneyu, gdje je 1938 utemeljen Savez jugoslavenskih iseljenika u Australiji, koji je 1948 imao 31 ogranak. Osim ovih društava osnovano je u Perthu 1951 Društvo prijatelja nove Jugoslavije.

U Perthu, Broken Hillu i Sydneyu izlazilo je 6 listova, među kojima i Napredak (Sydney, 1936—53), glavno glasilo Saveza jugoslavenskih iseljenika u Australiji. Pored toga otvorene su naše škole u Perthu, Spearwoodu i Herne Hillu.

Jugoslavenski iseljenici u Australiji stalno pomažu svoja rodna mjesta, a u toku I. svjetskog rata pomagali su materijalno Jugoslavenski odbor u Londonu, Srpski i Crnogorski Crveni Križ. Preko 1ooo naših dobrovoljaca sudjelovalo je na Solunskom frontu. Putem 21 ogranka Jugoslavenskog narodnog odbora poslali su poslije II. svjetskog rata u domovinu ukupno u novcu, odjeći, obući i hrani £ 105.000, od čega £ 27.000 za gradnju dječjeg doma u Bihaću. Poslije II. svj. rata vratilo se u domovinu oko 1000 iseljenika. U Sydneyu se nalazi Gen. konzulat FNRJ.M. Ba.

RIBARSTVO

U obalnom moru Australije živi velik broj različitih riba, morskih životinja i bilja tropskog i umjerenog pojasa, što je uvjetovalo razvoj mnogostrukoga australskog ribarstva. Jako stočarstvo, najveći izvor bogatstva Australije, i s njime povezane industrije, pospješili su razvoj kitolova i lova morskih pasa, jer ove grane ribarstva daju tim industrijama potrebne sirovine: kitovo ulje za kožarsku i prehrambenu industriju, brašno od otpadaka kita i nejestivih morskih pasa za prehranu stoke i peradi i t. d.

Vrste riba, vrijeme i način lova. Katadromne i anadromne selice: Cipal (Mugil) lovi se u području ušća rijeka i obalnih jezera N. J. Walesa i u Zap. Australiji, od Albanya do zaljeva Shark. Od tridesetak vrsta privredni značaj ima samo 5, od kojih je po gustoći jata i veličini najvažniji Mugil dobula sličan ciplu glavašu (M. cephalus); on daje godišnji ulov u vrijednosti od 150,200.000 £A. Agonostomus forsteri manje je značajna vrsta. Losos (engl. Red salmon) lovi se za vrijeme seobe, t. j. kad kreće na mriješćenje, i to u području Albanya do sjeverno od Fremantlea, u travnju, a u N. J. Walesu, u svibnju i lipnju. Ulov se u Zap. Australiji od 46.250 kg 1944 povećao 1947 na 1,350.000 kg.

Pelagične ribe. Barakuda (engl. Barracuda, Thyrsites atun) živi u jatima u površinskim slojevima obalnog pojasa do dubine od 70 m; proždrljiva je te se lako lovi udicom. Veličina: 0,9—1,2 m, teži do 9 kg. Osim nje love se Caranx, Scomberomorus cammerson (Spanish mackerel) i dr.

Sitna plava riba. Srdela (pilchard, Sardinops neopilchardus), veličine 6,6—21,3 cm, inćun (Engraulis australis), sleđ (Harengula castelnaui), srdelica-papalina (Clupea bassensis) i šnjur (Trachurus novae-zelandiae) zalaze u velikim jatima u zaljeve N. J. Walesa, Queenslanda, Viktorije i otoka Kangaroo, ali je zbog bistrine mora moguć samo noćni lov »pod svijeću«. U zaljevu Port Phillip (Viktorija) uveden je lov mrežom lamparom i svijetljenjem.

Tunolov. U području Tasmanije lovi se Southern bluefintuna (Thunnus Maccoyii), težine do 90 kg, a na objema stranama Australije još i ove vrste: luc (Euthynnus alletteratus), Skipjack ili Striped tuna (Katsuwonus pelamis), Yellowfin tuna (Neothunnus albacora) i Dog-tooth tuna (Gymnosarda nuda). U težnji za modernizacijom tunolova vršili su se 1950 pokusi lova brodovima kalifornijskog tipa Tuna Clipper na udicu sa živom mekom, i to u vodama otočja Fiji i Samoa, te u N. J. Walesu i Tasmaniji, gdje je ustanovljeno, da se — zbog kompaktnih jata, koja prilaze obali — mogu primijeniti i manji brodovi. U N. J. Walesu love tunje udicom na bambusovoj trstiki, a na brodovima imaju basene za održavanje žive meke. Iz baze Port Lincoln vršeni su 1951 uspješni pokusi tunolova plivaricama i površinskim parangalima. Tunj Neothunus albacora, koji se pojavljuje u površinskim slojevima bez obzira na udaljenost od obale, najuspješnije se lovi parangalima.

Pridnene ribe. Bakalar i srodnici love se na jugu N. J. Walesa (središte kočarenja, koje daje 40% ukupnog ulova) i Viktorije pretežno udicom i parangalom, manje kočom (zbog grebenasta dna). List, Flathead (Neoplatycephalus macrodon), Morwong (Nemadactylus), Nannygai-Red fish (Centroberyx affinis) i dr. love se po ravnu, čistu dnu kombiniranim povlačenjem koče s daskama širilicama i danske povlačne mreže, koja je uvedena 1923 i prilagođena ribolovnim uvjetima australskih voda s jakim morskim strujama i većim dubinama.

Kitolov. Kitove Humpback Whale (Megaptera nodosa) love od svibnja do listopada u teritorijalnim vodama, a ostale vrste u vodama Antarktike, koje pretežno eksploatira Australija. Komisija za kitolov osnovana poslije II. svjetskog rata uspostavila je 1949 prvu kitolovnu bazu u Babbage Islandu blizu Carnarvona u zaljevu Shark s tvornicom za preradbu kapaciteta 4 kita/24^h. Kako ta baza ima priključak na željeznički i cestovni promet, igra važnu ulogu u privredi Zapadne Australije, pa je 1951 imala dozvolu za ulov od 650 kitova. Već 1950 osnovana je druga baza u Point Cloates (Norvegian Bay) s dozvolom ulova od 600 kitova. U Sydneyu je 1951 registrirano treće kitolovno poduzeće s kapitalom od 8,400.000 USA $, koje ima bazu i tvornicu za preradbu u Moreton Islandu blizu Brisbanea, s dozvolom ulova od 500 kitova godišnje. Četvrta baza u Albanyu (Zap. Australija) daje godišnji ulov od 50 kitova.

Lov na morske pse. U toplim vodama Australije love parangalima jake konstrukcije 25 vrsta privredno važnih morskih pasa. Najznačajniji je School Shark (Notogaleus rhinophanes), jer gram ulja iz njegovih jetara sadrži preko 15.000 internacionalnih jedinica vitamina A, a meso mu se prodaje na tržnici u Melbourneu.

Lov na rakove. Jastog (Palinurus longipes) lovi se vršama, posebnim brodovima s prostranom palubom. Lovišta su duž zapadne i jugoistočne obale i u Tasmaniji. Zap. Australija daje više od 50% ukupnog ulova. Od cjelokupnog ulova kozica daju 90% vrste: King Prawn (Penaeus plebeus) duga 15—20 cm, Tiger Prawn (do 15 cm), Banana Prawn (oko 15 cm) i School Prawn (Peneopsis macleaya) duga 10—15 cm. Do 1948 lov je vršen samo u obalnom pojasu, u zaljevima i na ušćima rijeka, a pokusni lov na otvorenom moru danskom povlačnom mrežom, koji je 1947 uveden u Stocktonu, doveo je do otkrića novih lovišta dubinskih kozica oko Evans Heada, te na ušćima rijeka Richmond, Macleay i Tweed, a 1952 i u vodama Moreton Baya kod Brisbanea.

Lov na školjkaše. Kamenica (oštriga) lovi se običnom dredžom, a dozvoljena veličina je u N. J. Walesu 3,8 cm, Queenslandu 5 cm, Viktoriji 6,4 cm. Kapica (Pecten medius) lovi se u kanalu Entrecasteaux (Tasmanija) od 1. V.—15. VIII., kada je puna ikre. Godišnja proizvodnja čistog mesa od kapice iznosi preko 225 t.

Lov na bisernice. Tri vrste roda Margaritifera love ronioci s brodova tipa loger sa 2—3 jarbola, u bistrom, toplom moru tropskog pojasa sjeverne Australije oko otoka Thursday, Broome i Darwin. Ulov (uključujući i školjke Trochus) bio je po vrijednosti:
Alge. U obalnoj zoni zaljeva Moreton, Middle Harbour, Big Lake i dr. (istočna Australija) i Swan Rivera (zapadna Australija) vadi se mnogo crvenih algi (Gracillaria confervoides), koje su odlična sirovina za proizvodnju agara.

Cjelokupan ulov ribe u kg vidi se iz ove tabele:
Organizacija ribolova. Osim kočarenja, lova na morske pse i bisernice, koje vrše plaćeni ribari, ribolovom se bave pojedinci ili ribarske skupine, koje rade na postotak. Brodovi obalnog ribolova male su tonaže, kočari su na parni pogon, a oni, koji love danskom povlačnom mrežom, imaju dizel-motore. Posada kočara u vodama N. J. Walesa sastoji se od kapetana, njegova zamjenika, drugog časnika i dva strojara, a kočarenje je — radi zaštite nedorasle ribe — dopušteno samo izvan 3 nm od obale. Otkriće kozica u većim dubinama na otvorenu moru uvjetovalo je gradnju kočara dugih 15—20 m, gaza 1,2—2 m, posebno opremljenih za taj lov. 1952 lovilo je 60 takvih kočara u području Newcastle (N. J. Wales) i 40 oko Evans Heada. Takav brod stoji oko 6000 $, ali je prihod od ulova tolik, da se brod amortizira u jednoj godini. Posadu čine vlasnik i dva mornara. Polovica utrška pripada vlasniku, a polovica mornarima, od kojih svaki sedmično dobije oko 25 £A. Kozice se nakon ulova odmah sortiraju po veličini u stroju Allan Prawn grader (prema izumitelju L. J. Allanu) kapaciteta 90—160 kg/h, iz kojeg se prebacuju u basene s tekućom morskom vodom. U središtima za manipulaciju i otpremu prepariraju kozice. Izlože ih 3—4 min. djelovanju pare, pakuju u sanduke od 25 kg, zaleđuju i otpremaju u potrošačke centre izotermičkim kamionima ili u vagonima s rashladnim uređajem, no ako je ulov velik, prevoze ih i avionom u Sydney, Melbourne, pa i u Tasmaniju, na udaljenosti od preko 1800 km. Lov bisernica vršili su do II. svjetskog rata pretežno Japanci (90%), zatim Kinezi i Malajci. Poslije rata broj se Japanaca smanjio; oni su lovili osobito u području Broome, ali je 1953 Japan zabranio rad svojim roniocima u australskoj službi, jer je Australija uskratila japanskim brodovima lov bisernica u svojim vodama. Brodove kitolovce i opremu tvornica za preradbu kitovine uvozi Australija iz Norveške, otkuda dobiva i stručnjake (harpunare i dr.). Domaći su ribari u većini država organizirani u sindikate, među kojima je najjači sindikat u N. J. Walesu, gdje uz sindikat ribara postoje i sindikati vlasnika brodova-kočara. Država pomaže organiziranje ribarskih zadruga (u Evans Headu za lov i prodaju kozica i dr.). U Queenslandu i N. J. Walesu uvedena je državna kontrola tržišta, koja utvrđuje cijene. Brojčano stanje brodova i ribara, koji imaju dozvolu za rad, bilo je:
Preradba ribe. Industrijska preradba ribe razvila se u Australiji tek u II. svjetskom ratu, ali je do 1950 jako uznapredovala. Dotad su dimljeni cipal i njegova ikra, te u Capetownu manje količine lososa, koji se uglavnom prerađuju u konzerve. Baracuda se soli, dimi i konzervira. Proizvodnja konzervi od lunja počinje tek 1950 u Naroomi i Edenu, a 1952 proizvode već paštete od srdele i inćuna, koje prema standardu moraju sadržavati bar 80% mesa. Metodom dubokog smrzavanja konzerviraju repove i meso od jastoga, meso kamenica, kapica i lunja. Australska je industrija smrzavanja repova od jastoga po svom stupnju tehničkog razvoja među prvima u svijetu. Čim se ribarski brodovi vrate s lova, prevoze se jastozi u tvornice, kamo stižu još živi. Tu im odvoje repove i posebnim strojem odstranjuju probavni trakt sa čmarom (anus). Zatim se meso, odvojeno od oklopa, više puta ispere. Od 4,5 kg jastoga dobiva se 1,36 kg očišćenih repova, koji se suše, sortiraju po veličini, pakuju u celofan i podvrgavaju dubokom smrzavanju na —29°C. Cijeli taj proces traje manje od ½ sata. U zapadnoj se Australiji sav ostali dio jastoga (noge, ticala i dr.) samelje i služi za hranu peradi. U jugoistočnoj Australiji, gdje se love veći jastozi, iskorišćuje se i meso iz nogu i ticala, koje se stiješti, umota u celofan i zaledi. Oba se proizvoda prevoze kamionom-hladionikom u rashladna skladišta izvozne luke Melbourne. Prema propisima o kvaliteti (standard) mora svaki rep biti umotan u celofan ili neki drugi materijal, koji ga potpuno obavija. U omotu smije biti samo jedna vrsta iste boje, raspoređena po veličini: sitni (do 170 gr), mali (170—255 gr), srednji (255—340 gr), veliki (340—454 gr) i jumbo (preko 454 gr). Meso kamenica mora biti smrznuto u blokovima, umotanim u celofan, a težina im smije biti do 2,25 kg. Sanduk, težak najviše 18 kg, mora se do prodaje držati u rashldanom skladištu na —15^o C. Od jetara nekih morskih pasa proizvode riblje ulje, a od jetara, kojih je ulje siromašno vitaminom A, izrađuju tvornice u Melbourneu tehničko riblje ulje, koje se upotrebljava u kožarskoj, tekstilnoj i drugim industrijama. Kože pasa Tiger Shark (Galeocerdo), White Sh. (Carcharodon albimors), Grey Nurse (Carcharias arenarius) i Thresher (Alopias caudatus) služe kao sirovina za proizvodnju trajnih kožnatih predmeta. Od kitova je 1950 proizvedeno u zapadnoj Australiji 10.000 t ulja u vrijednosti 1,500.000 £A, a brašna i drugih nusproizvoda za 200.000 £A. Proizvodnja bisernice bila je 1950 za 31% manja po količini i 6,3% po vrijednosti nego u 1949, jer su uzgajališta ove školjke u posljednje 4 god. preintenzivno eksploatirana. U trgovini se osobito cijene bisernice određene debljine i oblika, koji omogućuju iskorišćivanje veće površine za preradbu u različite artikle, u prvom redu dugmeta. Najbolje su bisernice, kad im je 8—10 god. i kad dosegnu do 15 cm u promjeru i 27 mm debljine. Sedef bisernice služi kao sirovina za vjetrulje kompasa, zato se u II. svjetskom ratu razvila u Australiji industrija malih kompasa za patrolne grupe u džungli, jer je sedef bisernice vrlo otporan protiv utjecaja klimatskih faktora u tropskim krajevima. Tvornice kompasa nalaze se u Abbotsfordu i Melbourneu. Osim sedefa, iz bisernica vade i biser, izlučinu njezina sedefnog organa oko nekog stranog tijela, koje je poslužilo kao jezgra taloženju. Australija je prije II. svjetskog rata uvozila iz Japana oko 65 t agara, potrebnog za prehrambenu industriju i u bakteriologiji, ali je 1941 taj uvoz prekinut, jer je Australija uvela vlastitu proizvodnju, koristeći se svojim nalazištima crvenih algi.

Izvoz i uvoz ribe. Do 1950—51 izvozila je Australija smrznutu tuninu, prerađevine lososa, barakude i cipla te dimljenu ikru cipla. Smrznute tunje izvozi najviše u Kaliforniju, za tamošnje tvornice velikog kapaciteta, koje su — da bi osigurale kontinuitet rada — prisiljene uvoziti sirovinu. Tunji se otpremaju iz Sydneya brodovima s hladionicima izravno u San Francisco. Konzerve tunja (11.000 sanduka sa po 96 kutija od 113 gr) izvezene su u Englesku prvi put 1952. Izvoz smrznutih repova od jastoga najveća je stavka australskog izvoza morskih proizvoda, a od 1948 75% kupuju USA za snabdijevanje najelitnijih restorana i noćnih lokala New Yorka. Ostatak se izvozi u Englesku, Indiju i Singapore. Među najjače izvoznike spada South Australian Fishermen's Cooperative Ltd. Državni inspektori vrše kontrolu kvaliteta ovoga delikatnog artikla u tvornicama i rashladnim izvoznim skladištima te izdaju izvoznu dozvolu, bez koje ni jedna pošiljka ne može napustiti Australiju. Izvoz bisernice bio je prije II. svjetskog rata vrlo razvijen, a kupovali su je USA, Engleska, Švicarska, ČSR, Njemačka i dr. U ratu je prestao zbog izradbe kompasa za potrebe armije. Zadnjih se godina opet razvio, tako je 1950 izvezeno u USA oko 70% proizvodnje u vrijednosti od 1,000.000 dolara.

Australija uvozi ribljih proizvoda mnogo više, nego što ih izvozi. Količine uvezenih konzervi, dimljene, sušene i smrznute ribe bile su: 1937/38 — 9,047.000 kg; 1946/47 — 6,532.000 kg; 1947/48 — 6.835.000 kg. Obračunaju li se na svježu, čitavu ribu, povećavaju se ove količine za oko 100%. God. 1950/51 uvezeno je 18,900.000 kg ribe, dakle oko 34,200.000 kg svježe. Po asortimanu godišnji je uvoz: 18,000.000 kg konzervi, 6,750.000 kg dimljene i sušene i 9,450.000 kg smrznute ribe. Prosječna godišnja potrošnja po stanovniku bila je 1946/47 oko 5,4 kg, a 1950/51 oko 6,16 kg.

Nauka u službi ribarstva. Naučna eksperimentalna ispitivanja vrši Commonwealth Scientific and Industrial Organisation, Division of Fisheries, Melbourne. U njezinu se sklopu nalaze Laboratorij za biološka istraživanja mora u Dunwichu (otok Stradbroke u zaljevu Moreton), koji uz hidrološka, vrši i praktična ispitivanja kamenica i cipala, i Laboratorij za istraživanja školjke bisernice na otoku Thursday s posebnim brodom za biološka istraživanja na bancima, gdje žive školjkaši.

LIT.: Studies in the Biology of Australian Mullet, Melbourne 1942; Agar in Australia, Melbourne 1946; Fisheries Newsletter, Sydney 1946, 1948 i 1949; World Fisheries Year-Book, Grinsby 1949; Commodity Standards for Fisheries Products, FAO, Washington 1950; Revue pratique du froid, Paris 1950; The Economic Biology of some Australian Clupeoid Fish, Melbourne 1951; Bulletin des Pêches, FAO, 1951 i 1952; Commercial Fisheries Review, Washington 1952; Les conditions de travail dans l’industrie de la Pêche, Genève 1952; La Pêche Maritime, Paris 1953.L. Kć.

Proizvodnja. Iako se A. u posljednje vrijeme sve to jače industrijalizira, u njezinoj privredi poljoprivredna proizvodnja još uvijek dominira. U biljnoj proizvodnji najvažnije mjesto pripada pšenici, premda, zbog suše i drugih klimatskih prilika, ta proizvodnja jako oscilira. Tako je, na pr., proizvodnja iznosila 1939 — 5,729.000 t, a 1944 samo 1,439.000 t. Međutim, najvažniji je faktor australske privrede stočarstvo i njegovi produkti. 1950/51 Australija je imala 115 mil. ovaca i oko 15 mil. goveda, što joj omogućava izvoz vune oko ½ mil. t ili ¼ svjetske proizvodnje i veliku količinu maslaca, mesa i sirove kože. Pored pšenice, stoke i stočnih proizvoda, A. izvozi i velike količine šećera i voća.

Od rudne proizvodnje, po svom značenju za industrijalizaciju zemlje, na prvo mjesto dolazi kameni ugljen, koga je 1951 proizvedeno gotovo 18 mil. t, uz 8 mil. t lignita, koji se najvećim dijelom troši za proizvodnju električne energije (godišnje preko 9 milijarda kWh, pretežno kaloričnim putem). Ugljen, bogata nalazišta željezne rudače i električna energija stvorili su uvjete za brzi razvitak industrije željeza i čelika. 1930 iznosila je proizvodnja čelika 300.000 t, a 1951 popela se proizvodnja na 1,428.000 t, i tako je A. najjači proizvođač čelika u čitavoj južnoj hemisferi. Pored čelika proizvodi i čelične cijevi (200.000 t) Od ostalih metala, A. je proizvela (u 1951 ili 1952): bakra 12.000 t (za vrijeme II. svjetskog rata 25.000 t), koncentrata cinka 188.000 t, olova 209.000 t (13,6% svjetske proizvodnje) i kalaja 1500 t. Australija nema nafte; da ne bi morala uvoziti naftine derivate, nastoji sama razviti preradbu sirove nafte u zemlji. Kod Fremantlea se gradi velika rafinerija, koja će proizvoditi 3 mil. t naftinih derivata.

Ovi prirodni uvjeti omogućuju snažnu industrijalizaciju zemlje. 1950—51 bila su u Australiji 42.693 industrijska poduzeća sa 920.000 radnika i namještenika. Snažna je kemijska i tekstilna industrija, te proizvodnja lokomotiva, teretnih i osobnih vagona, radio-aparata (360.000 godišnje) i aviona (tri tvornice). Najveća je zapreka za još bržu industrijalizaciju nestašica radne snage. Radi toga je odobreno, da se za 16 godina useli 4 mil. novih emigranata, uglavnom industrijskih radnika iz anglosaskih zemalja.

Vanjska trgovina. Sve to jači razvitak proizvodnih snaga odrazio se i na izmjeni dobara između Australije i ostalih zemalja. Tako iznosi u milijunima australskih funti:
Kako vidimo, vanjska trgovina je poslije rata pretežno aktivna; prije rata, osobito za vrijeme krize tridesetih godina, vanjska trgovina Australije često je bila pasivna. Vodeću ulogu u trgovini Australije ima Velika Britanija: ona zajedno s ostalim sterlinškim područjem kupuje ²/₃ australskog izvoza i pokriva oko 50 do 60% australskog uvoza. Područje dolara sudjeluje u australskom izvozu sa 17%, a u uvozu sa 10%. Ostale zemlje sudjeluju u izvozu sa 39%, a u uvozu sa 26%. Uz Englesku i USA znatniji su kupci australske robe Belgija (prosječno) 5%, Japan 6%, Francuska 7,5%, Italija 4,5%, Indija 3% i Novi Zeland 3,7%. U australskom uvozu, uz Veliku Britaniju i USA, sudjeluju (prosječno) u postocima: Japan 2,5%, Indonezija 3,7%, Kanada 3,25% i Indija 5%. Na taj način, Australija je, pored političkih veza, najuže spojena s Velikom Britanijom: ove dvije zemlje predstavljaju gotovo idealnu ekonomsku zajednicu i poremećaj tih odnosa imao bi kobne ekonomske posljedice za obje zemlje, osobito za Australiju, koja gotovo cijeli višak svoje biljne proizvodnje izvozi u Veliku Britaniju.

Što se tiče strukture australskog izvoza, glavni su njegovi artikli: vuna, koja po vrijednosti predstavlja 42 do 65% izvoza, pšenica, koja predstavlja 8 do 13%, brašno sa 4 do 5%, meso, sir i maslac 3 do 7%, strojevi i metali 1 do 8%. Kod uvoza otpada na strojeve i vozila od 22 do 32%, na tekstil i naftine proizvode 7 do 9%, papir 2 do 6% i na komadnu robu 10 do 11%.

Pomorski promet. S obzirom na otočni položaj, Australija vrši sav svoj inozemni promet morskim putem. U pomorskoj trgovini s inozemstvom promet je iznosio (u tisućama t)
Ukrcaj je u australskim lukama ovisan o ishodu žetve i izvozu žitarica kao najmasovnijem izvoznom artiklu. Oscilacije pojedinih godina znaju prijeći i 2 mil. t. Iskrcaj pokazuje stabilniju tendenciju i u stalnom je porastu. Tako je u godinama 1950 i 1951 dvostruko veći od iskrcaja prije rata. Dominantnu ulogu kod iskrcaja igra nafta i njeni derivati s obzirom na jaku mehanizaciju.

Industrijalizacija je poslije rata izazvala i znatan porast putničkog prometa. 1949 uselilo se u Australiju 170.000 osoba, među kojima 60.000 iz Velike Britanije i 80.000 izbjeglica. 1950 uselile se 132.642 osobe, uglavnom iz Velike Britanije i Nizozemske. Posljedica te pojačane imigracije bila je intenzivan putnički promet između Evrope i Australije. Stavljeni su u promet veliki putnički brodovi od 28.000 brt, specijalno građeni za plovidbu u Australiju.

Proizvodnja poljoprivrednih i industrijskih dobara određuje karakter izvozu. Tako australski izvoz iznosi (u tisućama t):
Pomorske veze. Obalnu plovidbu između australskih luka vrše domaća društva, a kako su glavne australske luke jako udaljene jedna od druge, to obalnu plovidbu redovno vrše brodovi od nekoliko tisuća brt, pa tako Australija ima najudobniju kabotažnu plovidbu na svijetu. Godišnje se u kabotažnoj plovidbi ukrca između 7 i 8,5 mil. t. Poslije rata ukrcaj opada. Kabotažnu plovidbu i plovidbu između Australije, Novog Zelanda i otoka Oceanije obavljaju društva The Adelaide Steamship Co., Ltd.; Australian Steamships, Ltd., Sydney; Huddart, Parker, Ltd., Melbourne; Mcllwraith Mc Eacharn, Ltd., Melbourne; Melbourne Steamship Co.; Tasmanian Steamers Pty., Ltd., Melbourne.

Slobodne pruge, a pogotovo promet između Australije i inozemstva, osim prometa s Novim Zelandom i otocima Oceanije, obavljaju strana parobrodarska društva, i to u prvom redu evropska, od čega otpada po prilici 65% na britanske brodove, a ostatak na norveške, panamske, talijanske, švedske, sjeveroameričke, nizozemske, francuske i danske. S Evropom održavaju pruge u prvom redu engleska društva Orient Steam Navigation s parobrodima tipa Orcades i Oronsay od 28.000 brt i brzinom od 22 čv; Peninsular & Oriental Steam Navigation Co. s brodovima Himalaya od 28.250 brt, te Arcadia i Iberia od po 29.734 brt; Aberdeen & Commonwealth Line; Blue Funnel Line; Blue Star Line; The Clan Line Steamers, Ltd. i t. d. Lloyd Triestino održava vezu između Trsta i Australije preko Sueza motornim brodovima od 13.300 brt i brzinom od 18 čv. Flotta Lauro Achille iz Napulja stavila je u promet s Australijom dva broda (Roma i Sydney), koji su specijalno uređeni za prijevoz emigranata. Brodovi francuskog društva Cie Des Messageries Maritimes pristaju na svom putu u Novu Kaledoniju i u australskim lukama. Švedski i norveški brodovi održavaju veze između luka Baltika i Australije. S Amerikom održavaju veze brodovi društva American Pioneer Line (istočna obala USA — Australija), Matson Line (pacifička obala USA i Kanade — Australija), englesko društvo B. C. Ship Chartering Co. i Canadian Australian Line drže putničko-teretne pruge od istočnih i zapadnih obala Amerike i Kanade do Australije.

Plovidbu između Australije, Indonezije, Japana i južne obale Azije drže engleska društva Australia-China Line (putničko-teretne pruge Australija—Hong Kong—Japan), Australian Oriental-China Steam Navigation Line (putničko-teretne pruge Australija—Manila—Hong Kong—Japan), Blue Funnel Line (putničko-teretnu prugu Australija—Malaja—Indonezija), Burns Philp & Co., Ltd. (putničko-teretnu prugu Australija—Malaja—Indonezija), British India Steam Navigation Co., Ltd. (teretnu prugu Australija—Malaja—Burma—Indija—Pakistan—Perzijski zaljev) te društvo The Eastern & Australian Steamship Co., Ltd. (putničko-teretnu prugu Australija—Manila—Hong Kong—Japan). Švedsko društvo Australia—West Pacific Line održava teretnu prugu Australija—Hong Kong—Japan. Nizozemsko društvo Royal Interocean Lines održava putničko-teretnu prugu Australija—Malaja—Indonezija, a japanska društva Nippon Yusen Kaisha i Osaka Shosen Kaisha drže teretne pruge Australija—Japan.

Trgovačka mornarica. Tonaža australske trgovačke mornarice bila je 1939 — 495.000 brt, 1948 — 524.000 brt, 1952 — 564.600 brt, a 1953 — 578.536 brt. Trgovačka mornarica ne pokazuje onu dinamiku; koju pokazuje australska privreda uopće. Prema tome, udio australske trgovačke mornarice u svjetskoj tonaži iznosio je 1939 — 0,72%, 1948 — 0,65%, 1951 — 0,64%, 1952 — 0,62%, a 1953 — 0,61%. Preko polovine svih brodova i jedna trećina ukupne tonaže starija je od 25 godina (u svjetskoj tonaži ta kategorija brodova predstavlja 9%), što pokazuje, da je australska trgovačka mornarica zastarjela. Brodova od 5 do 10 godina ima samo 20% tonaže, dok u svjetskoj tonaži ta kategorija predstavlja 38%. Što se tiče tonaže pojedinih brodova, prevladavaju brodovi od 2 do 4 i od 4 do 6 tisuća t. To i odgovara karakteru velike obalne plovidbe. Brodova od preko 8000 brt ima samo 11, i oni najvećim dijelom pripadaju koncernu Broken Hill za prijevoz ugljena, koksa i sirova željeza između raštrkanih pogona toga velikog metalurgijskog kombinata.

Po vrsti pogona australska trgovačka mornarica ima 260 brodova na stapni pogon sa 368.394 brt, samo 8 brodova na turbine sa 65.418 brt i 66 brodova na motore sa 136.178 brt, a jedrenjaka samo 20 sa 3975 brt. Tonaža motornih brodova odgovara odnosu parnih i motornih brodova u svjetskoj tonaži. Kod motornih brodova najveći dio tonaže otpada na veće brodove. Od 6 brodova, između 8 i 10 tisuća tona, 3 su na motorni pogon, a od 3 broda sa preko 10 tisuća tona, koliko ih ima Australija, sva su tri na motore.

Australska vlada poduzimala je i poduzima različne mjere, da bi podigla nacionalnu trgovačku mornaricu. Kabotaža je već dulje vremena teoretski rezervirana za australske i engleske brodove, a praktički samo za australske. 1916, u toku I. svjetskog rata, država se direktno angažira u obnovi trgovačke mornarice i pristupa osnivanju većeg državnog parobrodarskog društva sredstvima Commonwealtha. Neposredni je povod bio taj, što je (zbog rata i pomanjkanja brodskog prostora) izvoz pšenice i mesa bio toliko otežan, da je izazvao reperkusije na čitavu privredu zemlje. Tada je država kupila u Engleskoj 15 brodova, a tome se dodalo još 16 drugih, neprijateljskih brodova, koji su bili zaplijenjeni u australskim lukama. Zbog ratne i poratne konjunkture poduzeće je prve 3—4 godine uspješno poslovalo, ali je iza toga zapalo u krizu, pa je 1927 likvidiralo. Poslije 1929 Australija prelazi na izravno subvencioniranje pojedinih privatnih društava, da bi održavala neke, osobito važnije pruge. Država je već i prije davala subvencije pojedinim društvima za održavanje poštanskih pruga između Australije i; inozemstva. Tako je englesko društvo Orient Line dobivalo godišnje i do 100.000 funti za prijevoz pošte na relaciji Engleska—Australija.

Za II. svjetskog rata Australija pristupa osnivanju državnog parobrodarskog društva, pa se 1941 ponovo osniva Commonwealth Line, koja je imala 34 broda. Poslovni rezultati poslije rata ne zadovoljavaju i poduzeće radi s gubitkom. Ponovo se radi 0 prodaji brodova, ali država traži od kupaca, da izvrše program izgradnje, kako ga je bila predvidjela Commonwealth Line, i to da izgrade brodove u domaćim brodogradilištima, koja su skuplja od engleskih i japanskih brodogradilišta. To poskupljenje naravno djeluje loše na amortizaciju tih brodova, pa se priteklo rješenju, da sama država preuzme na sebe razliku u cijeni koštanja. Vlasnici bi preuzeli nove brodove uz popust od 25% od cijene koštanja. To bi bio doprinos države obnovi trgovačke mornarice.

Izgradnja vlastite trgovačke mornarice za Australiju je dijelom i devizni problem, jer se godišnje izdaje stranim društvima 30 do 40 mil. australskih funti. Međutim, perspektive za neku autarkiju u pomorskom prijevozu nisu najpovoljnije. Dalje od monopola u obalnoj i djelomičnog sudjelovanja u slobodnoj plovidbi Australija može teško doći. Zaštićena propisima o rezerviranju kabotaže, privatna inicijativa može usavršavati promet upotrebom novih, bržih i luksuznijih brodova, ali u prometu s inozemstvom teško se dade išta bitno izmijeniti u korist nacionalne mornarice.

Brodogradnja. Dobro razvijena obalna plovidba, s brodovima od nekoliko tisuća brt, koji redovno ne napuštaju australske vode, iziskivala je s obzirom na veliku udaljenost Australije do prvih većih brodogradilišta i dokova, da se u samoj zemlji izgrade uređaji za čišćenje i popravak brodova. Osim toga trebalo je omogućiti brodovima, koji su dolazili iz drugih kontinenata, da mogu najnužnije popravke vršiti u lukama Australije. Privatni kapital, osobito u prvim fazama svoga razvitka, nalazio je, da su druge privredne grane rentabilnije od dokova i zavoda za popravke, odnosno brodogradilišta. Kako je, međutim, izgradnja dokova i poduzeća za popravke bila prijeka potreba, država je bila primorana (Commonwealth ili pojedine federalne vlade), da sama pristupi izgradnji ili preuzimanju dokova. Tako su podignuti dokovi u Brisbaneu 1, Melbourneu 3, Sydneyu 7 i u Newcastleu 1. Dok u luci Sydney može da primi brodove do 27.000 brt, a u Newcastleu do 15.000 brt. Budući da u Australiju dolaze redovno i brodovi od 28.000 brt, postavlja se pitanje nabavke jednoga još većeg doka.

Dokovi i zavodi za popravke bili su osobito prošireni za II. svjetskog rata i tada su odigrali značajnu ulogu u popravljanju ratnih i trgovačkih brodova. Poslije okupacije Hong Konga, Singaporea, Indonezije i Filipina, Englezima je i Nizozemcima, a djelomično i Američanima, preostala Australija kao najbliža baza za popravke, pogotovo još i zato, što je Australija imala znatnu proizvodnju čelika. Za II. svjetskog rata u australskim je brodogradilištima bilo popravljeno 355 ratnih brodova s ukupnom tonažom od 1,350.587 t i oko 400 trgovačkih brodova sa ukupno 2,534.159 t. Dokovi i poduzeća za popravke imaju i danas dovoljno posla oko održavanja relativno stare australske trgovačke mornarice, koja je i za najveće popravke upućena na domaća poduzeća. Strani brodovi, koji pristaju u australskim lukama, izbjegavaju tamošnje dokove zbog visokih cijena. Australska brodogradnja potječe još iz 1792, ali tek od zadnjih 10—15 godina jače napreduje. 1953 Australija je imala ova brodogradilišta: Brisbane, Evans, Deakin & Co., Ltd., s tvornicom strojeva i kotlova; Maryborough, Walkers, Ltd., s tvornicom strojeva i kotlova; Melbourne, H.M.A. Naval Dockyard; Williamstown, Johnson's Tyne Fdry, Ltd.; Newcastle, N.S.W. Government Engineering & Shipbuilding Undertaking i Phoenix Shipyard, Wynne S. Bredin, Ltd.; Sydney, Cockatoo Docks & Eng. Co., Pty., Ltd., s tvornicom strojeva i kotlova; Goodwin, Ltd., A.E. (Port Kembla); Morrison & Sinclair Pty., Ltd.; Mort’s Dock & Eng. Co., Ltd. (Balmain), s tvornicom strojeva i kotlova; Poole & Steel, Ltd. (Balmain) s tvornicom strojeva i kotlova; Whyalla, brodogradilište kombinata The Broken Hill Pty. Co., Ltd.

Između dva svjetska rata australska je brodogradnja davala vrlo čedne rezultate. 1933 sagrađeno je 190 brt brodovlja, 1934 — 230 brt, 1935 ništa, a 1936 — 1200 brt. God. 1937, 1940 i 1941 nije sagrađeno ništa, 1938 — 1060 brt, a 1939 — 230 brt. Jedino je brodogradilište Cockatoo u Sydneyu moglo da sagradi jedan veći objekt.

Osnivanje australske uprave za brodogradnju, u prvom redu za potrebe rata, dalo je prvi jači poticaj za razvitak nacionalne brodogradnje. God. 1942 sagrađeno je 13.2106 brt, 1945 — 27.210 brt, što je ujedno najveća godišnja tonaža. Poslije rata brodogradnja iznosi: 1951—11.740 brt, 1952—17.036 brt, a 1953—22.161 brt.

Najstarije brodogradilište Cockatoo, Sydney izgradilo je od 1934 do 1950 — 32 trgovačka broda, a 1950 isporučilo je australskoj ratnoj mornarici razarač Tobruk, najveći ratni brod sagrađen u Australiji, a gradi još dva. Ovo brodogradilište održava usku financijsku i tehničku vezu s Vickersom u Engleskoj. Državno brodogradilište u Newcastleu, koje ima plutajući dok od 15.000 t, u 7 godina svoga opstanka izgradilo je 39 brodova i zaposluje 2000 radnika. U Whyalli u južnoj Australiji, brodogradilišni koncern Broken Hill podigao je moderno brodogradilište, u kojemu je sagrađen i Iron Yampi, najveći australski trgovački brod od 12.000 brt.

Uporedo s razvitkom brodogradnje u najnovije se vrijeme pristupilo i izgradnji industrije brodskih strojeva, da bi novosagrađeni brodovi bili potpuno opremljeni u Australiji. Za II. svjetskog rata izgradio je Australian Shipping Board državnu tvornicu brodskih strojeva Commonwealth. Od 1947 do 1950 tvornica je izradila 4 veća brodska stroja, a danas gradi brodske turbine od 3100 do 4000 KS. 1948 ovo je poduzeće dobilo dozvolu za gradnju motora engleske tvornice Doxford, Sunderland. Izgrađeno je prvih 6 motora od 2800 KS za parobrode obalne plovidbe. To su najveći motori sagrađeni u Australiji. Na njihovoj izgradnji sudjeluje, uz tvornicu Commonwealth, još nekoliko australskih tvornica strojeva.

Australija smjelo pristupa obnovi svoje trgovačke mornarice. Dne 31. XII. 1953 na brodogradilištima Australije bilo je u izgradnji 8 parobroda sa 32.165 brt i 5 motornih brodova sa 12.950 brt ili ukupno 12 brodova sa 45.115 brt. Program obnove obalne plovidbe predviđa period od 10 do 15 godina, u kojem trebaju brodogradilišta u Whyalli, Walkers, Ltd., zatim državno brodogradilište u Newcastleu te Evans, Deakin & Co. izgraditi 23 broda. Australska brodogradnja prešla je fazu prvog razvitka. S obzirom na jaku proizvodnju čelika, bešavnih cijevi i strojeva, što izaziva veću imigraciju stručnih metalurgijskih radnika, osobito iz Engleske, stvoreni su preduvjeti za njen daljnji razvitak. U slučaju potrebe, ona bi — zbog svoga geografskog položaja i razvitka političkih i strategijskih prilika na Tihom oceanu — mogla igrati daleko važniju ulogu, nego što je to bilo u II. svjetskom ratu.

Ekonomski odnosi s FNRJ. Naš robni promet s Australijom bio je (u milijunima stabilizacionih Dinara 1950 i 1951 i novih Dinara 1952 i 1953):
Sa rijetko kojom državom imamo tako nepovoljnu trgovinsku bilancu kao s Australijom. Dosad smo uspjeli plasirati na australsko tržište vrlo ograničen broj naših proizvoda, a s druge strane kupujemo u Australiji doduše ograničen broj artikala, ali zato u znatnim količinama. Naš izvoz drvene građe 1950 i 1951 bio je 16,6 odnosno 38,1 mil. Din, da 1952 iščezne. Dva najvažnija izvozna artikla 1952 bila su cigaretni papir (27,7 mil. Din) i ferokrom (56,8 mil. Din). Drvene barake, umjetne drvene ploče, kudjelja, kučina i gips, koji se pojavljuju u izvozu 1950 i 1951, ne pojavljuju se 1952. Gotovo ni jedan naš izvozni artikl u Australiju nema karaktera stalnosti te više zavisi od slučaja, da li ćemo uopće izvesti i koliko ćemo izvesti pojedinog artikla.

Kod našeg uvoza iz Australije dominira vuna. 1950 uvezeno je vune za 274 mil. stabilizacionih Dinara, 1951 za 450 mil., a 1952 za 1,611.000 novih Dinara. U 1950 uvezli smo i sirove kože za 21 mil., a u 1951 za 1,3 mil. dinara a 1952 azbesta za 17,2 mil. novih Dinara. 1950 uvezli smo iz Australije i 8961 t pšenice u vrijednosti od 40,1 mil. stabilizacionih Dinara. Osim vune, svi ostali artikli nemaju stalna karaktera i u pojedinim godinama sasvim iščezavaju. Vuna dominira i daje ton našim privrednim odnosima s Australijom.I. Be.

Vojnopomorske snage. Australija posjeduje dosta snažnu i izjednačenu ratnu mornaricu, koja obuhvaća sve vrste suvremenih ratnih jedinica, osim bojnih brodova. Uprava je mornarice organizirana po uzoru na britanski admiralitet i nalazi se u rukama mornaričkog vijeća od dva civilna člana i pet vojnih članova, s ministrom mornarice na čelu. Ratna je zastava jednaka britanskoj (white ensign); pramčana zastava ratnih brodova slična je zastavi rezervnih oficira na britanskim trgovačkim brodovima (blue ensign), s tom razlikom, što se na modrom polju zastave nalazi šest nejednako razmještenih bijelih zvjezdica različite veličine. Ona služi ujedno i kao glavna zastava trgovačkih brodova, kojima zapovijedaju rezervni oficiri ratne mornarice. Činovi i oznake činova isti su kao u britanskoj mornarici. Mornarica se izgrađuje planski prema strategijskim zahtjevima i geografskom položaju zemlje. Petogodišnji plan od 1947 obuhvaćao je izgradnju, odnosno nabavu 2 laka flotna nosača aviona i 6 oceanskih razarača, uz troškove od 75 mil. australskih £, a godine 1952 odobren je, u okviru dugoročnih proračuna za narodnu obranu, daljnji kredit od 137 mil. australskih £ za ratnu mornaricu. Domaća brodograđevna industrija može graditi manje ratne jedinice do 4000 t, te se već nekoliko godina razarači, fregate i druge manje i pomoćne jedinice grade u zemlji. S obzirom na razvoj ratne mornarice povećalo se i brojno stanje mornaričkog osoblja od 13.500 u god. 1952, na 17.000 u god. 1953.

Sastav australske flote (Her Majesty's Australian Fleet) u godini 1953: 2 laka flotna nosača aviona (Sidney, 1949 i Melbourne, 1953; 19.550 t, 30 p. a. topova 40 mm, 30—35 aviona; brzina 24,5 čv).

2 teške krstarice (Australia, 1928, obnovljena 1945, 13.630 t, 6 topova 203 mm, 8 p. a. topova 102 mm, 20 p. a. topova 40 mm i 16 topova 47 mm; oklop: bokovi 76 mm, paluba 76 mm, topovske kule 25 mm; brzina 31,5 čv; Shropshire, 1929, 13.700 t, 8 topova 203 mm, 8 p. a. topova 102 mm, 16 p. a. topa 40 mm, 21 p. a. top 20 mm, 16 topova 47 mm; oklop: paluba 102 mm, topovske kule 25 mm; brzina 32 čv).

1 laka krstarica (Hobart, 1936, obnovljena 1951, 9450 t, 6 topova 152 mm, 8 p. a. topova 102 mm, 8 p. a. topova 47 mm, 14 p. a. topova 40 mm, 2 p. a. topa 20 mm 8, torpednih cijevi 533 mm; oklop: bokovi 50—76 mm, paluba 52 mm, topovske kule 25 mm; brzina 32,5 čv).

9 razarača, sagrađenih u Australiji (Arunta i Warramunga, 1942, Bataan, 1945, 2536 t, 6 topova 120 mm, 2 topa 102 mm, 10 p. a. topova 40 mm, 4 torpedne cijevi 533 mm, brzina 34 čv ; Tobruk, 1950, Anzac, 1951, 3330 t, 4 p. a. topa 114 mm, 12 p. a. topova 40 mm, 10 torpednih cijevi 533 mm, 1 jež, brzina 35,75 čv ; Vampire, Vendetta, Voyager, Waterhen, u izgradnji, 3560 t, 6 p. a. topova 114 mm [u pseudokulama], 6 p. a. topova 40 mm, 10 torpednih cijevi 533 mm, brzina oko 31 čv).

25 fregata, odnosno eskortnih razarača (2 klase Swan, sagrađene u Australiji 1942—45, 2140 t, 4 p. a. topa 102 mm, 3 p. a. topa 40 mm, 4 p. a. topa 20 mm, 1 sipa, brzina 19 čv ; 8 klase River, sagrađenih u Australiji 1942—1945, 2250 t, 2 p. a. topa 102 mm, 2 p. a. topa 40 mm, 2 ježa, brzina 20 čv ; 4 klase Bay, sagrađene u Australiji 1942—45, 2140 t, 4 p. a. topa 102 mm, 3 p. a. topa 40 mm, 8 p. a. topa 20 mm, 1 sipa, brzina 20 čv; 5 klase Queenborough [eskortni razarači] bivših britanskih razarača, sagrađenih 1940—42, 2460 t, 2 topa 102 mm, 2 p. a. topa 40 mm, 4 torpedne cijevi 533 mm, 2 sipe, brzina 31 čv; 6 brzih fregata, od oko 2000 t, gradnja projektirana).

28 flotnih minolovaca, sagrađenih u Australiji 1941—1943 (870 t, 1 top 102 mm, 1 p. a. top 40 mm, brzina 15 čv).

4 obalna minolovca, gradnja projektirana.

3 desantna broda tankonosca, iznajmljena od britanske mornarice (2300 t, 4 p. a. topa 40 mm, 16 p. a. topova 20 mm, brzina 13,5 čv).

Pomoćni brodovi flote: i veliki tank-brod od 15.000 t, nekoliko obalnih stražarskih brodova i čamaca, brodova za polaganje mreža i barikada i veći broj manjih pomoćnih jedinica.

Budžetski proračun ratne mornarice 1950/51 iznosio je 23,500.000 australskih £.Z. V.