ATLANTSKI OCEAN. Ime. Herodot je prvi upotrebio naziv 'Aτλαντίς, Atlantis za cijeli ocean oko naseljena kopna. Ime dolazi od Atlanta, naroda, koji je, prema istom autoru, živio u sjeverozapadnoj Africi. Ptolomej to more naziva Mare occidentale, Plinije i Strabon Oceanus occidentalis, španjolski pomorci iz doba otkrića nazivaju sjeverni dio Mare del Norte, a južni Mare Aethiopicum. Čini se, da je naziv A. o. u današnjem značenju prvi put upotrebljen na Merkatorovoj karti (1569). To je prihvatio i popularizirao holandski geograf B. Varenius, ali su Francuzi još do XVIII. st. upotrebljavali naziv Mer Océane.

Otkrivanje. Mediteranski period historije malo zna o olujnim i tamnim pučinama Oceana. Non plus ultra bilo je mitološko upoznavanje Heraklovih stupova-hridina Gibraltara i Ceute, sjeverno i južno od Gibraltarskih vrata. Feničani i Kartažani sigurno su putovali do britanskih otoka (još oko ← 1200), da kupuju kositar, ili u Sjeverno more zbog jantara, a poznavali su i Kanarske otoke. Čini se, da je kartaški admiral Hanon (←465) vidio kamerunske planine u Gvinejskom zaljevu. Legenda o plovidbi oko Afrike za vrijeme egipatskog kralja Neha (← 600) ima malo vjerojatnosti i nije ničim dokazana. Piteas iz Massilie — Marseille (← 325) vjerojatno je vidio i Island, ultima Thule. Ali su svi ti pothvati ostali osamljeni, bez posljedica u pomorskom životu i bez utjecaja na kulturno gledanje antičkog vremena. Plovidba Grka i Rimljana, nosilaca antičkog mediteranskog kulturnog života, bila je samo obalna i zazirala je od oceanskih pučina. U ovaj antički period ubrajaju se putovanja i otkrivanja naroda sjeverozapadne Evrope. Irski su svećenici u drugoj polovini VIII. st. upoznali otočje Færøerne i Island, no legenda o njihovim putovanjima do Amerike nije vjerojatna. Oko polovine X. st. vješti skandinavski pomorci Normani (Vikinzi) obilaze sjeverni rt Evrope (850), iskrcavaju se na otočju Færøerne (861), Islandu (865) i na jugozapadnom Grenlandu (982) te 1001 dopiru do obala Labradora, a idućih godina još dalje prema jugu do ušća rijeke St. Lawrence. Ova vješta i smjela, ali izdvojena putovanja nisu imala historijskog utjecaja.

Tursko osvajanje levantinskih obala i prekid trgovačkog puta do zemalja mirodija stvorili su teške ekonomske brige i značili prekretnicu za plovidbu Atlantskim oceanom i za njegovo upoznavanje. Istovremeno je renesansno upoznavanje klasičnih geografskih i astronomskih znanosti pokazalo mogućnost novog puta — plovidbe preko Oceana. Pomorska inicijativa i trgovački život sele se iz zatvorenog Mediterana na otvorene obale Oceana, i odsada će ga ljudsko znanje postepeno razotkrivati.

Uz veliku pomoć kralja Henrika Pomorca portugalski pomorci, iz svog centra Sagres kod rta São Vicente, postepeno istražuju afričke obale, prodiru dalje prema jugu i vjeruju, da će naći jugoistočni put u Indiju. God. 1445 oplovio je Diniz Dias rt Verde, a 1472 nalaze se već portugalski pomorci u Gvinejskom zaljevu, gdje je kartaški admiral Hanon bio prije 2000 godina! God. 1487 Bartholomeu Dias je konačno oplovio južni rt Afrike.

God. 1474 Firentinac Toscanelli, pod utjecajem antičkog znanja, javlja u Lisabon, da bi se do Indije moglo još brže doći ploveći zapadnim smjerom, jer je Zemlja okrugla. Ali portugalski je dvor zadovoljan svojim uspjesima na putu oko Afrike. S Toscanellievim idejama dolazi 1484 Kolumbo na španjolski dvor, gdje se njegov prijedlog konačno prihvaća i daju mu se sredstva, da ga ostvari. God. 1492—1504 Kolumbo je izvršio 4 putovanja i upoznao znatan dio obala Karipskog mora i Antilsko otočje, ali je do svoje smrti vjerovao, da je, idući drugim smjerom, otkrio obale staroga svijeta, pa otuda naziv Zapadna Indija. Pod utjecajem ove zablude usmjereni su glavni napori pomoraca idućih decenija, da se nađe prolaz kroz nove krajeve u pravu Indiju i Japan.

God. 1497 Genovežanin Giovanni Caboto (John Cabot) plovi u engleskoj službi preko sjevernog dijela Oceana, upoznaje obale Nove Škotske i zaljev Maine. God. 1499—1500 putuje Firentinac Amerigo Vespucci u španjolskoj službi duž sjeveroistočnih obala Južne Amerike. God. 1500 zanijeli su sjeveroistočni pasat i južna ekvatorijalna struja portugalskog pomorca Cabrala na obalu Brazila, a 1520 Portugalac F. de Magalhaes (Magellan), u španjolskoj službi, prolazi kroz prolaz, koji je kasnije dobio njegovo ime. Francuz J. Cartier 10 godina (1534—44) ispituje kraj oko ušća rijeke St. Lawrence i dokazuje neopravdanost nade, da će se naći prolaz prema zapadu do Indije. Za proteklih 40 godina već su Španjolci, Portugalci, Francuzi, a nešto manje Englezi na svojim putovanjima upoznali glavni dio zapadne oceanske obale, te je prodrla svijest, da između te obale i Evrope postoji poseban i veliki ocean.

U idućim decenijima napori su koncentrirani na to, da se pronađu zaobilazni putovi prema sjeverozapadu oko Sjeverne Amerike i prema sjeveroistoku oko Evrazije, i na tome će najviše raditi Englezi, zainteresirani u trgovini. Na suprotnoj, antarktičkoj strani dugo će se tražiti lijepi južni kontinent Terra australis incognita, koju su kozmografi XVI. st. mnogo popularizirali.

Engleski trgovci nastojali su pronaći sjeveroistočni put, te su 1556 doprli do otoka Vajgač i uspostavili trgovačke veze s Rusijom preko Arhangel'ska. Holandski pomorac W. Barents ušao je 1594 u Karsko more. Različita putovanja, osobito danska, dala su podatke o konturama južnoga Grenlanda.

U engleskim naporima da pronađu sjeverozapadni put oko Sjeverne Amerike ističu se putovanja M. Frobishera (1576—78), J. Davisa (1585), H. Hudsona (1610) i W. Baffina (1616). Imena ovih istraživača ovjekovječena su u geografskim nazivima tih krajeva. U toku druge polovine XVI., u XVII. i još više u XVIII. st. prikupljam su podaci na raznim putovanjima o legendarnom Južnom kontinentu i svaki je otok smatran njegovim rtom. Konačno je engleski pomorac J. Cook nakon svog puta oko svijeta (1772—75) razbio ovaj mit i ustvrdio, da do 65° S nema kontinenta, a južno od toga je led te ne može biti naseljena kopna. Tako su potkraj XVIII. st. bili poznati i južni obrisi Atlantskog oceana, ali su detalji u polarnim područjima bili i dalje neizvjesni. Njih će tek utvrditi naporne i tehnički opremljene ekspedicije modernog vremena.

Prijelaz preko Oceana i otkriće novih zemalja imali su na čovječanstvo golem duhovni utjecaj. Napuštajući male evropske i sredozemne okvire, koji su se mogli sagledati i kontrolirati, mašta je lutala po beskrajnim prostorima dalekog svijeta tražeći i očekujući novo. Koristeći se tom radoznalošću i neizvjesnošću, kozmografi XVI. st. davali su nevjerojatne podatke o novim krajevima.

Geographia generalis (1650), djelo mladog Holanđanina B. Vareniusa, bila je prva reakcija protiv toga neodgovornog pisanja, a ujedno i pokušaj, da se podaci provjere, uporede i srede. Ali naučno se gledanje sporo probijalo. Dok su na jednoj strani kozmografi proširili fantastične i krive podatke, prava su se znanja ljubomorno čuvala, da ih drugi ne bi doznali i njima se koristili. Američanin B. Franklin uspijeva, da od kitolovaca prikupi prikrivene podatke o Golfskoj struji i 1770 objavljuje kartu, na kojoj je predočen njen tok, ali sistematski rad na istraživanju osobina Oceana započeo je tek polovinom XIX. st. M. F. Maury, američki oficir i šef Pomorskog opservatorija, dao je smjernice (1853) za sistematska istraživanja i objavljivanja rezultata o strujama, dubinama, trajanju i kretanju leda, o magli i sl. Time se konačno prešlo iz perioda otkrića u fazu sistematskog naučnog istraživanja oceanskih osobina. Ovom važnom poslu pridružile su se razne druge zemlje i u toku jednog stoljeća prikupljen je golem znanstveni materijal, proširene zadaće i usavršena tehnika istraživanja. Zainteresirane zemlje osnovale su zasebne oceanografske institute, znanstvene centre za istraživanje Oceana, a mnoge su, osobito Njemačka, Velika Britanija, USA, Francuska, Rusija i dr., slale ekspedicije, da istražuju daleke oceanske prostore. Medu tim ekspedicijama posebno treba spomenuti ekspedicije britanskog ratnog broda Challenger (1872—73 i 1876) i veliku njemačku ekspediciju Meteor (1925—27) po srednjem i južnom dijelu Atlantskog oceana. Prva je za svoje doba prikupila mnogo podataka, a druga je izvršila revoluciju u istraživanju preciznošću i obiljem rezultata, koje je dobila primjenjujući u istraživanju nove tehničke tekovine iz I. svjetskog rata. Nastojanjem Šveđanina O. Pettersona osnovan je 1902 Međunarodni savjet za istraživanja mora. Njegov centralni ured ima sjedište u Københavnu. Ovaj je savjet postao važan znanstveni organizam, osobito za ribarska pitanja.

Granice, oblik i položaj. Ne uzimaju se više u obzir granice, koje je 1845 predložila posebna komisija Kraljevskog geografskog društva u Londonu. Prema tome razgraničenju bile bi polarnice (66°33') sjeverna i južna međa Oceana. Ali polarnice nisu prirodne međe, a s druge je strane uobičajena podjela svih morskih površina na tri oceana: Atlantski, Tihi i Indijski ocean. Po toj osnovnoj podjeli A. o. pružao bi se od Beringova prolaza do Antarktike. Na južnoj strani granicu bi prema Tihom oceanu činio 900 km širok Drakeov prolaz, između rta Horna i Grahamove Zemlje. Što se tiče granice prema Indijskom oceanu, redovno se uzima meridijan rta Agulhas (20°E).

Zbog specifičnosti i prostranstva treba Sjeverno ledeno more (v.) zasebno promatrati, jer se ono izrazito odvaja od matičnog oceana. Slično vrijedi i za Sredozemno more (v.).

Površina Oceana prema G. Schottu iznosi:
Kad se ne bi uzelo u obzir Sjeverno ledeno more s Norveškim morem, na otvoreni ocean otpadalo bi 90%, a na ogranke samo 10% površine. Od ukupnih morskih površina na Zemlji (361 milijun km²) otpada na A. o. 106 milijuna km² ili 29%. A. o. ima oblik izduženog slova S, kojemu je gornji (sjeverni) dio jako raščlanjen. Raščlanjenost je sve veća, što se više ide prema sjeveru.

Za ocjenu oblika važno je poznavati i udaljenost među glavnim točkama na obali Oceana. Meridijanska udaljenost od Beringova prolaza do Zemlje Coats na Antarktici iznosi 11.250 nm, t. j. 20.800 km ili preko polovice opsega Zemlje, a dužina oceanskog dijela od Islanda do Zemlje Coats 15.000 km. Najmanja širina između Afrike i Južne Amerike iznosi tek 1500 nm ili 2840 km. Najveća širina između krajnjih točaka Sredozemnog i Antilskog mora (Tampico-Taganrog) iznosi 7300 nm ili 13.000 km, t. j. 65% meridijanske osi. Najmanja udaljenost između Evrope i Sjeverne Amerike (Valentia, Irska, i prolaz Belle Isle, sjeverno od Newfoundlanda) iznosi 1823 nm ili 3375 km, a udaljenost između rta Horn i rta Agulhas 3615 nm ili 6700 km. Ocean je izrazito produljen u smjeru sjever-jug.

Za položaj Atlantskog oceana osobito je važno, da je sa svih strana dobro okružen kontinentima. Od 6 kontinenata A. o. okružuje 5, pa bismo ga mogli s pravom nazvati Veliko interkontinentalno more. Jedino Australija ne izbija na A. o. S obzirom na ovaj odnos prema kontinentima, i Sjeverno ledeno more ima iste osobine i čini izrazit dio Atlantskog oceana. Interkontinentalni karakter bitna je osobina, koja dolazi do izražaja u historijskoj ulozi i sadašnjem značenju Oceana, a važna je i za ocjenu njegova budućeg razvoja. Sredozemni položaj osobito je izrazit u sjevernoj polovici, koja je dobro izolirana od Sjevernog ledenog mora. U ovom su dijelu i sva sporedna mora. Naprotiv, južni je dio otvoren prema hladnoj Antarktici te ima široku vezu s Indijskim oceanom, a obale su mu nerazvedene. U sjevernom se dijelu odigravala historija Oceana pa je on i danas mnogo važniji od južnog dijela. Nalazi se između Evrope i Sjeverne Amerike, najnaprednijih prostora na Zemlji; utjecaj ovih područja proširio se i na ostale obale ovog dijela. Moglo bi se reći, da sjeverni dio čini Atlantski ocean u užem smislu. Razlike između sjevernog i južnog dijela morat će se često isticati.

Obale. Razvedenost obale ovisi o sastavu i građi okolnih kontinenata. Oko srednjeg i južnog dijela Oceana nalaze se stare kontinentalne mase (Afrika, Antarktika i glavni dio Južne Amerike). Njihove su obale jednostavne i bez zaljeva, poluotoka i otoka. Glavni zaljevi ovog dijela veliki su riječni estuariji (La Plata, Amazona i dr.), nastali radom plime.

Sjeverni dio obiluje zaljevima, poluotocima i otocima. Dok su obale Afrike i glavnog dijela Južne Amerike indiferentne prema tektonskoj građi, na sjeveru su one i longitudinalne (atlantska obala USA, Skandinavija) i razvedene transverzalne (obala zapadne Evrope, Velike Britanije, područje Newfoundlanda i primorje Kolumbije). U umjerenim širinama sjevernog dijela leže obale riasa (potopljeni dijelovi dolina), koje su postale mladim izdizanjem morske razine. Riasi atlantske obale USA djelomično su zatvoreni mladim obalnim prudovima. Na obalama sjeverozapadne Evrope i sjeveroistočnog dijela Sjeverne Amerike, zbog velikih plimnih gibanja, dobro su izraženi estuariji. Na krajnjem sjeveru (Labrador, Grenland, Skandinavija i Škotska) nalaze se fjordovi i drugi oblici, nastali radom ledenjaka. Delte su nastale u zatvorenim morima, gdje nema plimnih kolebanja (Mississippi, Magdalena i sl.). Nasuprot jednoličnim obalama južnog dijela Atlantskog oceana sjeverni dio ima prema tome razvedene i raznolike obale.

Otoci. A. o. je relativno siromašan otocima. Najveća je otočna skupina na krajnjem sjeveru i dijeli glavni dio Oceana od Sjevernog ledenog mora. Preko Islanda nastavlja se ova skupina u otočja sjeverozapadne Evrope. Drugu skupinu čine Antilska otočja Srednje Amerike, i napokon treću čini južnoantilska skupina između Južne Amerike i Antarktike. Nasuprot ovim glavnim skupinama znatno zaostaju skupine pred ušćem rijeke St. Lawrence i Kanarsko otočje; Azorsko i Kapverdsko otočje ide u pučinsku skupinu. Postoji dakle samo nekoliko rubnih otočnih skupina, i to uglavnom u sjevernom dijelu. Nasuprot tome, pučinski dio gotovo je bez otoka. Na velikoj pučini južnog dijela razbacano je samo nekoliko izoliranih otoka.

Na pučini ima malo otoka, te su pučinski prostori na Atlantskom oceanu, osobito u sjevernom dijelu, golemi. Tu je velik prostor, koji je preko 2000 km udaljen od obale. U pojasu do 500 km od obale prostire se 45,05%, od 500 do 1000 km 37,12%, od 1000 do 1500 km 17,53%, od 1500 do 2000 km 0,28% i preko 2000 km 0,02% površine Oceana. Najveća udaljenost od obale iznosi 2050 km, neznatno manje od odgovarajuće vrijednosti (2265 km) mnogo većega (174,678.000 km²) Tihog oceana. Mali broj otoka i veliki pučinski prostori objašnjavaju, zašto je primitivna plovidba tako kasno pokušala i uspjela prijeći s jedne obale na drugu. Tome treba dodati, da je najširi pučinski dio nasuprot Sredozemnom moru, kolijevci pomorstva. Kolumbo je prešao Ocean na njegovu gotovo najširem dijelu.

Oceanska zavala. Postoji tijesna veza između oblika zavale, procesa na okolnim kontinentima i reljefa oceanskog dna.

Šelf je najbolje razvijen pred niskim primorjima, gdje se kopneni reljef nastavlja i na oceanskom dnu. Pred kopnenim nizinama sjeverozapadne Evrope širi se golem plićak, s kojega se dižu britanski otoci (britanski plićak). Isti položaj ima i pojas šelfa pred niskom jugoistočnom obalom Južne Amerike, pred ušćem Amazone, pred obalama jugoistočnog dijela USA, oko Meksičkog zaljeva i u američkom arktičkom arhipelagu s Hudsonovim zaljevom. U svim ovim slučajevima postoji veza i podudarnost između kopnenih i podmorskih oblika. Poseban položaj i postanak ima Njufundlandski plićak. Pojas šelfa najslabije je izražen pred obalama Afrike i Pirenejskog poluotoka. Čak se i pred ušćem Konga dubine naglo povećavaju, što je dokaz mladog tektonskog postanka ovog dijela obale.

Još se ne znaju detalji u reljefu dubokih dijelova Oceana, ali su opće crte već dosta poznate. Postoji razlika u prijelazu između šelfa i dubokih dijelova pred različitim obalama. Pred sjeveroameričkom obalom, iza pojasa šelfa, dubine se naglo povećavaju do 3000 ili čak 4000 m. Nakon prostranog šelfa pred sjeverozapadnom Evropom dubine su postepeno sve veće. Naprotiv, pred iberoafričkom obalom dubine se naglo povećavaju, i pojas šelfa je uzak. Slične su prilike i pred istaknutim istočnim dijelom brazilske obale.

Reljef dna. Poznato je, da se morske dubine od šelfa redovno naglo povećavaju prema dubokim abisalnim dijelovima. Na tom prijelazu, kao i na samom šelfu pobudili su osobitu pažnju duboki rovovi, kanjoni. Neki se nalaze u blizini obale (kao u Biskajskom zaljevu pred ušćem Adoura), a neki duboko na morskom dnu (kao pred ušćem Konga ili pred ušćem Hudsona). Njihov postanak još nije protumačen. Oni u plitkim dijelovima i u blizini ušća zacijelo su postali mladim diluvijalnim potapanjem, a oni u većim dubinama vjerojatno su tektonskog podrijetla.

Batimetrijska su istraživanja pokazala, da se sredinom Oceana proteže podmorski hrbat u obliku slova S; njegovi se znatni dijelovi izdižu iznad 3000 m dubine. Samo je u srednjem dijelu, gotovo na ekvatoru, presječen izoliranom ulekninom Romanche od 7370 m. Istočno i zapadno od središnjeg hrpta su dublji dijelovi, ali se od središnjeg hrpta odvajaju sporedni manji hrptovi, kojima je izolirano više zasebnih zavala. U najužem dijelu Oceana proteže se prema Africi manji hrbat Sierra Leone, na kojem je najmanja izmjerena dubina 1020 m. Naprotiv, prema Južnoj Americi leži dublji i slabije izraženi hrbat Para, kome je sedlo na 4063 m dubine. Ovaj dvojni poprečni hrbat dijeli zavale sjevernog i južnog dijela Oceana.

Središnji uzdužni hrbat razdvaja i sjeverni dio zavale u zapadni i istočni rov. Glavno područje zapadnog dijela čini ogromna Sjeveroamerička zavala, koja se širi između središnjeg hrpta s jedne te sjeveroameričke obale i antilskog arhipelaga s druge strane, a pruža se od hrpta Para do Grenlanda. Dno se zavale spušta prema dubini Nares (6995 m) u Sargaškom moru. Neobičan položaj zauzima priobalni rov Puerto Rico (Brownsonova dubina, 8742 m). U središnjem dijelu Sjeveroameričke zavale diže se Bermudski greben, koji je izobatom od 4000 m poluotočno povezan sa sjeveroameričkim kopnom.

Istočni dio sjeveroatlantskog basena ima mnogo složeniji izgled. U južnom je dijelu Kapverdska zavala (5168 m). Ona je prema sjeveru odvojena podmorskim hrptom od manje Južnokanarske zavale (6067 tri). Dalje prema sjeveru odijeljena je Sjeverokanarska zavala (5885 m). Hrptom, koji počinje od Mogadora i nastavlja se preko Madeire do Kanarskih otoka, izdvojena je na sjeveru Španjolska zavala s velikim prostranstvom ispod izobate od 4000 m, a u zapadnom je dijelu (46°N i 20°W) izolirana dubokim (5490 m) rovom.

I u južnom dijelu Oceana postoji izrazita razlika između jednostavnijeg reljefa zapadnog i složenijeg istočnog dijela. Hrptom Rio Grande podijeljen je zapadni dio u dva manja basena. Na sjeveru je u meridijanskom pravcu izdužena Brazilska zavala, u kojoj je ekspedicija Meteor (v.) na 21°53' S i 22°52' W izmjerila dubinu od 6006 m. Južnije je u usporedničkom pravcu izdužena Argentinska zavala, u kojoj je ista ekspedicija na 48°53' S i 51⁰ 52'W utvrdila dubinu od 6050 m.

I ovdje je istočni dio mnogo složeniji. Na sjeveru je Gvinejska zavala izdužena smjerom zapad-istok; u njoj ima više manjih udubina, u kojima je Meteor na 1°5' N i 7°52' W izmjerio dubinu od 5695 m. Gvinejskim hrptom smjera jugozapad-sjeveroistok odvojena je prema jugu Angolska zavala, u kojoj je na 15°4' S i 0°2' W izmjerena dubina od 5879 m (Meteor). Hrptom Walvis, koji se također pruža u smjeru jugozapad-sjeveroistok, na kojem se dubine smanjuju ispod 1000 m, odijeljena je Kapska zavala, u kojoj je na 34⁰ 16' S i 6°23' E utvrđena dubina od 5418 m (Meteor). Podmorski hrbat, koji se proteže od otoka Bouvet preko pruda Meteor (560 m) prema južnom rtu Afrike, dijeli je od zavale Agulhas, koja čini granično područje prema Indijskom oceanu.

Srednjoatlantski hrbat, dakle, izdvaja oceansku zavalu u istočni i zapadni rov. Zapadni je prostraniji, dublji i reljefom jednostavniji. U prostranijem zapadnom dijelu mogu se izdvojiti tri velike zavale, a u manjem istočnom osam.

Na južnom kraju Oceana pred Antarktikom proteže se u usporedničkom smjeru Atlantska antarktička zavala, u kojoj je Meteor izmjerio dubinu od 5856 m (58°S i 4°44'W). U rubnom dijelu ove zavale i neposredno uz otočje Južni Sandwich spušta se duboka brazda u obliku luka, nalik na brazde u Tihom oceanu. U toj je brazdi ekspedicija Meteor izmjerila dubinu od 8264 m.

Naprotiv, na sjevernom kraju Oceana dubine postepeno opadaju i između britanskog i Njufundlandskog plićaka proteže se Telegrafski ravnjak, kojega dubine samo djelomično prelaze 4000 m. Taj je ravnjak bio osobito pogodan za polaganje kabelskih veza između Evrope i Sjeverne Amerike, ali kad je dno Oceana bolje istraženo, ustanovilo se, da se taj dosta neravni dio uopće ne može nazvati ravnjakom.

Od rubnih mora treba istaći Norveško more, kojega je basen odijeljen od oceanske zavale hrptom Wyville-Thomson, između britanskog plićaka i otočja Faeroerne (najmanja dubina 521 m), i Islandsko-farernskim pragom, koji je produženje prvog hrpta i na kojemu je najmanja dubina 386 m, a dubine u Danskom prolazu između Islanda i Grenlanda padaju na 583 m. Ovaj složeni hrbat dijeli Norveško more, u kome se ističu dvije manje zavale: na jugu Norveška s najvećom dubinom od 3667 m (Schott) i na sjeveru Grenlandska — 3218 m (Schott). Norveško je more prema Sjevernom ledenom moru odijeljeno podmorskim hrptovima, koji se protežu između Skandinavskog poluotoka, preko Svalbarda do Grenlanda. Na ovim hrptovima dubine padaju ispod 500 m.

Antilsko more dijeli niz antilskih otoka od atlantske pučine. Kasnije je između Južne Amerike i Antarktike otkriveno more sličnog položaja i sličnih osobina, koje je nazvano Južnoantilsko more. Dobro odijeljeno Antilsko more sastoji se od tri veće zavale: najveća je Karipsko more na jugu (5201 m). U središnjem dijelu proteže se, gotovo usporednički, uzak i dubok rov Cayman (6270 m), dok je Meksički zaljev na sjeveru znatno plići, ali je u središnjem dijelu izmjerena dubina od 3809 m.

I Južnoantilsko more odijeljeno je od oceanske pučine otočnim nizom Južne Georgije i Južnog Sandwich-otočja, ali je sa zapadne strane otvoreno prema Pacifiku. U ovom moru, kojega je reljef dna manje poznat, izmjerila je ekspedicija Meteor dubinu od 5123 m. Usprkos prividnoj simetričnoj podjeli na zapadni i istočni longitudinalni rov, zavala Oceana pokazuje i mnoge raznolikosti i specifičnosti. Zapadni je dio prostraniji, dublji i jednostavniji (tri velike zavale). Manji istočni rov ima veći broj zavala (osam većih, a moglo bi se izvršiti i dalje dijeljenje), koje nisu ni tako prostrane ni tako duboke kao one u zapadnom dijelu. Na sjeveru se uzdužni Srednjoatlantski hrbat spaja s poprečnim Telegrafskim, koji se postepeno diže do uzvisine, koja spaja Arktičko otočje, Grenland, Island i britanski plićak tako, da je duboka zavala Sjevernog ledenog mora dobro odijeljena. Naprotiv, na južnoj strani poprečna Atlantska antarktička zavala prekida središnji uzdušni hrbat i odjeljuje ga od Antarktike. Na prvi pogled simetrična mrežasta struktura hrptova i zavala oceanskog dna vrlo je bogata oblicima i raznolikostima — karakteristika, značajna za većinu osobina Atlantskog oceana.

Postanak. Problem postanka atlantske zavale nije još riješen. Teorija stabilnosti (permanencije) oceanskih zavala, koja se obično primjenjuje za Tihi ocean, nije vjerojatna za A. o., iako se u nauci podržava. Sigurno je utvrđeno, da su se u mlađoj geološkoj prošlosti desile znatne promjene u obliku zavale. Francuski geolog E. Haug i njegovi sljedbenici smatraju, da je zavala dvostruka geosinklinala, gdje bi Srednjoatlantski hrbat bio nova antiklinala, koja se izdiže. Teorija, koja smatra, da je oceanska zavala postala lomom i spuštanjem kontinentalnih masa i da su podmorski hrptovi njihov najviši dio, ima malo sljedbenika, jer nema tragova velikih vulkanskih izljeva, koji bi bili time uvjetovani. Platonova legenda 0 propadanju zemlje Atlanta (Atlantida) podržavala je ovu teoriju.

Osobito je zanimanje pobudila teorija njemačkog geofizičara A. Wegenera. Po njegovu tumačenju, koje je geofizički shvatljivo, kontinenti su dijelovi čvrste i lagane kore, siala (skraćeno od silicij i aluminij), koja pliva u težoj i plastičnoj sitni (silicij i magnezij). Još u mladom karbonu činile su kontinentalne mase siala jedinstven blok. Od jurskog perioda počinje se prakontinent raspadati u dijelove, koji se međusobno udaljuju plivajući po plastičnoj simi. U pliocenu su već novi kontinenti postigli današnji položaj, ali je još ostala kopnena veza između Amerike i Evrope preko Grenlanda. Ta je veza prekinuta u periodu čovječjeg života na Zemlji. Wegeneru je središnji hrbat otrgnut dio siala, jer bi ostali dijelovi dna trebali biti sastavljeni od sime.

Podudaranje je između Afrike i Južne Amerike u obliku i geološkom sastavu veoma izrazito, ali se to ne bi moglo utvrditi za suprotne obale sjevernog dijela zavale, gdje su odnosi mnogo složeniji. U pojedinim dijelovima zavale ima oblika i pojava, koji nesumnjivo dokazuju veoma mlade i regionalno ograničene pokrete. Srednjoatlantski je hrbat posut otočjem, osamljenim otocima i hridinama, a svi su oni vulkanskog podrijetla. Vulkanska je aktivnost i danas živa (Island, Azori, Kanarski otoci, Kapverdski otoci, Ascension, Bouvet) i uvijek je prate potresi. Iz toga ne bismo mogli zaključiti da je podmorski greben ostatak stare mase, već pojas mladih tektonskih gibanja (Haug). Na tu misao upućuje neobično podudaranje uzdužnog atlantskog hrpta s planinskim nizom Anda i Kordiljera. Antilsko i Južnoantilsko more tektonski su živa i mlađa područja. Dva luka otoka ispupčenih prema istoku s dubokim jarcima na vanjskoj i sa zatvorenim morima na unutrašnjoj strani podudaraju se s analognim oblicima na azijskoj strani pacifičke zavale. Razlika je medu ovim atlantskim oblicima u tome, što je Južnoantilsko more otvoreno prema zapadu Drakeovim prolazom, a tako je bilo i s Antilskim morem sve do pliocena, kad se izdigla uska Panamska prevlaka. Snažna seizmička aktivnost dokaz je, da su procesi u području tih mora mladi. Dosadašnje znanje dokazuje, da nijedna jednostavna teorija ne tumači složenu stvarnost i genezu atlantske zavale. Tek u mladoj geološkoj prošlosti (diluvij) prekinuta je kopnena veza između Sjeverne Amerike i Evrope, a mladim dizanjem morske razine potopljeni su prostrani dijelovi kontinentskog ruba. Tektonski su procesi i danas aktivni na središnjem uzdužnom hrptu i na nekim rubnim dijelovima. Prividna simetričnost i jednostavnost zavale protkana je mnogostrukim raznolikostima. Središnji longitudinalni hrbat dijeli zapadni i istočni rov, ali zapadni je prostraniji i jednostavniji, a istočni manji i raščlanjeniji. Na sjeveru je dobro odijeljen hladan arktički basen, a na jugu je Ocean široko otvoren prema zaleđenoj Antarktici. Dok je sjeverni dio dobro okružen kopnom — pravo sredozemno more — južni je dio otvoren ne samo prema antarktičkom području, nego i naširoko spojen s Indijskim oceanom. Obale sjevernog dijela mnogo su razvedenije od obala južnog basena. Ove osnovne razlike medu dijelovima zavale očituju se i na drugim prirodnim i ekonomskim odlikama Oceana.

Sastav tla na dnu Oceana važan je za razumijevanje geneze njegove zavale. Rezultati istraživanja u tom smjeru još su nedovoljni, ali se već može dati skica o tome, kako su rasprostranjene pojedine vrste tla. Pojas terigenog tla, koje je istog sastava kao i susjedno kopno, pokriva rubne dijelove Oceana sa svih strana, jedino je prekinut na jugu, u cirkumantarktičkom moru. Širina pojasa ovisi o reljefu i erozivnim procesima na susjednim kopnima. Najširi je u sjevernom arktičkom pojasu, gdje su diluvijalni ledenjaci donosili mnogo materijala. Specijalne sondaže pokazale su, da su ovi glacijalni taloži mnogo deblji u istočnom dijelu Oceana. Na temelju toga se zaključuje, da je diluvijalnom polarnom ledu bio spriječen pristup u zapadni američki dio Oceana; terigeni materijal Njufundlandskog plićaka novijeg je datuma. Širok pojas terigenog tla prostire se pred jugozapadnim obalama USA, oko Meksičkog zaljeva, sjeverozapadno od ušća Amazone i pred niskim jugoistočnim obalama Južne Amerike. Naprotiv, pred strmim iberoafričkim obalama ovaj je pojas veoma uzak. Širok pojas antarktičkih ledenih santa deponira terigeni materijal, ali on ostaje odvojen od ostalih perikontinentalnih područja.

Glavni dio oceanskog dna prekriva vapneni mulj od foraminifera Globigerina. U toj povezanoj površini globigerinskog mulja ističu se u pojedinim zavalama (ispod 5000 m) područja anorganskog crvenog mulja: Sjeveroamerička zavala, Karipsko more, Kapverdska zavala, Brazilska zavala, Argentinska zavala. Vapneni mulj s pteropodima čini podvrstu globigerinskog mulja, a nalazimo ga na manjim i izoliranim površinama, osobito na južnom dijelu Srednjoatlantskog grebena.

Silikatni mulj s dijatomejama proteže se u obliku usporedničkog pojasa kroz južno subpolarno more i dijeli cirkumantarktički terigeni pojas od oceanskog područja s globigerinskim muljem. Poseban položaj ima koraligeni mulj Antilskog mora. U pokrovu dna Atlantskog oceana najveću važnost ima vapneni globigerinski mulj.

Vode. Za Ocean su osobito važna fizička i kemijska svojstva vode, jer o njima ovisi gibanje po pučini i život u vodi. Boja, prozirnost i obilje planktona oceanske vode stoje u međusobnoj vezi; što je voda siromašnija planktonom, to je prozirnija i modrija.

Izrazito modra boja preteže na golemom pučinskom prostoru suptropskih širina sjevernog dijela Atlantskog oceana, južno od 34°N, pa sve do ekvatora. Drugi prostor analognih osobina širi se od istočne brazilske obale prema jugoistoku, sve do otoka Sta. Helena i Tristan da Cunha.

Druga su krajnost mutne, zelenkaste vode, bogate planktonom u prostranom sjevernom rubnom području, koje prema pučini zatvara spojnica rta Hatteras i jugoistočnog rta Islanda. Slične se vode nalaze na britanskoj pličini, u većem dijelu Antilskog mora, u plitkim vodama južno od ušća La Plate i u relativno uskom pojasu pred obalom Afrike, južno od Gvinejskog zaljeva. Između ovih krajnjih dijelova postoje prijelazi, tako da u cijelom sjevernom dijelu (sjeverno od 34°N) preteže zelenkasta i mutnija voda; od ovog područja širi se pojas takve vode duž obala Afrike do ulaza u Gvinejski zaljev; od obalne zone jugozapadne Afrike odvaja se prema sjeverozapadu ogranak zelenkaste vode i prelazi ekvator u području grebena São Paulo.

Salinitet. Prosječan salinitet od 35‰ ne odražava složenu stvarnost na površini i u dubini oceanske vode. Najveći površinski salinitet (preko 37‰) nalazimo u suptropskim širinama: takvo se područje usporednički proteže na sjeveru duž 25°N, zapadno od Kanarskih otoka, a na jugu pred brazilskom obalom, južno od luke São Salvador, duž 16°S. Mnogo je karakterističnija izohalina od 36‰, koja u sjevernom dijelu okružuje prostrano pučinsko područje između 10° i 45°N s Antilskim morem. U južnom dijelu taj slani pojas zahvata trokutni prostor, kome je os duž 15°S, a osnovica na južnoameričkoj obali, ali vrh ne dopire do obale Afrike — a to je opet posljedica strujnih gibanja oceanske vode.

Ova područja slane vode odvaja u ekvatorijalnom dijelu pojas manje slane vode, koji se od Gvinejske obale proteže prema sjeverozapadu (mjestimice sa salinitetom ispod 35‰). Arktička voda manjeg saliniteta (ispod 35‰) prodire duž sjeveroameričke obale sve do rta Hatteras, a na evropskoj strani prestaje prosječno kod Islanda. Malog su saliniteta i vode na britanskoj pličini, zbog velikog pritjecanja slatkih kopnenih voda. Antarktički pojas manje slanih voda ima mnogo pravilniju među — Meinardusova crta. Dosta pravilna izohalina od 35‰ prosječno proteže se između 35° i 40°S, ali se područje manje slane vode širi duž jugoistočne obale Južne Amerike do 28°S.

Ti se odnosi mijenjaju u toku godine, tako da se ljeti slatke vode, koje nastaju otapanjem polarnog leda, proširuju prema ekvatoru. U općim crtama salinitet stoji u obrnutom odnosu s geografskom širinom, ali zbog strujanja morske vode dolazi do međusobnih prodora, a osobito su značajna izbijanja hladnije i slađe vode oko ekvatora. Pritjecanje slatkih kopnenih voda ima lokalno značenje. Veliko ishlapljivanje povećava salinitet suptropskih širina.

Na osnovi pojedinačnih opažanja izračunan je srednji salinitet za pojedine usporednice, ali u stvarnosti postoje velika odstupanja — anomalije — od tih računskih vrijednosti. Sredinom Oceana, od Islanda do Grahamove Zemlje, proteže se širok pojas većeg saliniteta, odnosno pozitivnih anomalija, s najvećim vrijednostima između 0° i 10°N. Duž čitave obale Sjeverne Amerike sve do obala Venezuele, osim krajnjeg dijela Karipskog mora, proteže se područje negativnih anomalija. Mnogo je uži pojas negativnih anomalija duž jugoistočnih obala Južne Amerike, sve do Rio de Janeira. Duž istočne oceanske obale glavno područje negativnih anomalija širi se cijelom dužinom afričke obale i prelazi sve do sjeverozapadnog dijela Pirenejskog poluotoka. Na sjeveroistoku izdvojeno je područje manje slanih voda Norveškog, Sjevernog i Baltičkog mora.

U toku godine nastaju promjene u tim međama, uvjetovane intenzitetom otapanja polarnog leda. Iz rasporeda anomalija očito je, da manje slane polarne vode prodiru prema ekvatoru iz arktičkog područja duž obale Sjeverne Amerike, a iz antarktičkog duž obala Afrike, a u manjoj mjeri duž obala Južne Amerike.

Istraživanjima saliniteta dubokih dijelova došlo se do značajnih spoznaja. U manjim geografskim širinama nalazimo na površini sloj slanije vode (preko 35‰), koji se u zapadnom dijelu proteže prosječno od 40°S do 52°N, a u istočnom od 37°S do 72°N. Debljina je sloja asimetrična u južnom i sjevernom dijelu Oceana. Sloj je najplići oko 5°N (termički ekvator), gdje dopire do 300 m, a u istočnom dijelu (Gvinejski zaljev) preko ove slane vode leži do 70 m debeo površinski sloj manje slanosti (ispod 35‰), to je pojas velikih ekvatorijalnih kiša. Od ovog najtanjeg dijela sloj slane vode postaje deblji prema jugu, ali nigdje ne prelazi 500 m dubine. Naprotiv, prema sjeveru izohalina od 35‰ spušta se u zapadnom dijelu (na 32°N) do 1000 m, a u istočnom (između 20° i 40°N) čak do 1250 m. Sjeverne suptropske slane vode šire se lepezasto u dubini i silaze pod hladne antarktičke vode i na dubinama od 2000 do 3000 m dopiru u zapadnom jarku do 40°S, a u istočnom do 20°S. Iz saliniteta očito je, da glavni dio dubinskih voda potječe sa sjevera.

S druge strane, manje slane antarktičke vode uvlače se između površinskih i dubinskih slanih voda prema sjeveru, prelaze preko ekvatora, i u zapadnom rovu dopiru do 17°N (na dubinama oko 900 m), a u istočnom čak do 20°N (na dubinama oko 1000 m). Ispod dubokih slanih voda šire se preko morskog dna zapadnog rova manje slane antarktičke vode, sve do 10°N. U istočnom rovu visoki hrbat Walvis zaustavlja manje slane dubinske antarktičke vode na 34°S. Salinitet u toku godine koleba. Najveća su kolebanja u subpolarnim pojasima, što ovisi o godišnjem intenzitetu otapanja ledenih masa. Područja znatnih kolebanja nalaze se zatim oko ušća velikih rijeka (Amazone, St. Lawrence, La Plate, Senegala, Konga). Najmanja su kolebanja u suptropskim širinama s velikim ishlapljivanjem.

Toplota. Znanje o kretanju temperature oceanske vode olakšava razumijevanje rasporeda njenog saliniteta. Prosječna godišnja izoterma od 25°C zatvara područje toplih površinskih voda. Na sjeveru se ova izoterma proteže od Portugalske Gvineje do sjevera Floride, dakle, smjerom jugoistok—sjeverozapad; na jugu od 18°S na brazilskoj obali do ušća Konga, dakle, od jugozapada prema sjeveroistoku. Tople ekvatorijalne površinske vode lepezasto se šire prema američkim obalama, i to na sjevernoj polutki znatno više nego na južnoj, zahvaćajući gotovo cijelo Antilsko more. Na ove se vode nastavljaju dosta simetrični pojasi mlakih voda (20 do 25°C), koji su u istočnom dijelu obično širi. Dok pojas hladnih voda (ispod 10°C) na južnoj polutki završava pravilno, gotovo usporednički (Meinardusova crta), na sjevernoj ta međa ima smjer jugozapad—sjeveroistok, i arktičke hladne vode duž sjeveroameričke obale dopiru do Long Islanda.

Ove se međe u toku godine znatno pomiču. U siječnju je izoterma od 10° na pučinskoj strani britanskih otoka, a na američkoj obali skreće prema ekvatoru do rta Hatteras; oko Newfoundlanda temperature padaju ispod 0°. Na južnoj polutki šire se tople vode u zapadno suptropsko područje, i sve se izoterme pomiču prema jugu te su znatno nepravilnije.

Nasuprot tome u srpnju Antilsko more i susjedni dijelovi Oceana ugriju se preko 28°, tople i mlake vode zapljuskuju sjeveroistočne, evropske obale, jedino se i dalje duž američke obale sve do Long Islanda produžuje obalni pojas hladne arktičke vode Cold Wall. Na južnoj polutki tople vode prelaze preko ekvatora samo pred brazilskom obalom. Hladne antarktičke vode prodiru prema sjeveru osobito duž afričke obale, a oko Antarktike leži širok pojas vrlo hladnih voda (ispod 0°).

Razlike između računski dobivenih vrijednosti za pojedine usporednice i između stvarnih temperatura, t. zv. anomalije pokazuju, da zapadna polovica ima prosječno višu temperaturu, t. j. pozitivne anomalije. Jedino se na sjeveru duž sjeveroameričke obale nalazi pojas izrazito hladnije vode, a manjeg su značenja izolirana područja negativnih anomalija duž južnoameričke obale. Područje toplije vode prelazi dijagonalno preko sjevernog dijela prema evropskoj obali. Istočni dio u iberoafričkom pojasu ima negativne anomalije s najvećim vrijednostima pred obalom pustinje Namib.

Za razumijevanje termičkih osobina površinskih voda još su važnija godišnja kolebanja, koja su najmanja (ispod 10°C) u ekvatorijalnom području (uzak pojas duž 5°N), a najveća u području oko ušća rijeke St. Lawrence (preko 18°C). Slično je, ali slabije izraženo područje oko ušća La Plate (preko 11°C) i oko ušća Konga (preko 8°C), oko Mississippia (preko 12°C), između rtova Blanc i Verde (preko 8°C), na zapadnoj obali Afrike i u Biskajskom zaljevu (preko 8°C). Značajni su pojasi velikih kolebanja oko 35°N (preko 8°C) i 30°N (preko 7°C), koja odgovaraju snažnim meteorološkim promjenama u pojasu planetarnog uzdušnog fronta.

Mjerenja temperature u dubinama pokazala su karakterističan raspored. Sloj toplih voda u središnjem i površinskom dijelu Oceana ograničen je na sjeveru i jugu hladnim arktičkim i antarktičkim vodama. Cirkumantarktičko more je golem rezervoar hladne vode, koja je na površini najhladnija (do 1° C), a u dubini je toplija, da ispod dubina od 1500 m ponovo postane hladnija (do —o,5°C). Hladna voda prodire dnom pod topliju vodu centralnog dijela, tako da u zapadnom rovu vode s temperaturama ispod 2°C dopiru do 17°N, a vode s temperaturama od 2,5°C dopiru čak do praga Davis pred Baffinovim zaljevom (63°N). U istočnom dijelu prag Walvis sprečava prodor hladnih (ispod 2°C) antarktičkih voda prema sjeveru, ali vode s temperaturama od 2,5°C dopiru sve do hrpta Reykjanes (54°N). Kao što manje slana voda prodire u slaniju, tako u zapadnom rovu hladnija (ispod 3°C) antarktička voda prodire u topliju u obliku klina u dubinama između 1000 i 2000 m, ali je taj prodor slabije izražen od prodiranja manje slanih voda.

Hladne arktičke vode ostaju zatvorene u zavalama sjeverno od praga Davis i Islandske uzvisine; u posljednjem području temperature dubinskih voda padaju do 1°C. Dubinska istraživanja temperature i saliniteta pokazala su dakle, da nad dubokim hladnijim i manje slanim i prema težini uslojenim vodama lebdi površinski sloj slanije, lakše i toplije vode. Površinski je sloj asimetrično raspoređen: slanije i toplije vode su na sjevernoj polutki dublje, a na južnoj pliće. Zbog godišnjih meteoroloških promjena, odnosno položaja Zemlje prema Suncu, kreću se i mijenjaju položaj vode slanijeg (iznad 35 ‰) i toplijeg (iznad 5°C) sloja, i to omogućuje obnovu kisika. Njemački su oceanografi A. Defant i G. Wurt poslije ekspedicije Meteor nazvali ovaj površinski sloj oceanska troposfera, za razliku od mirne dubinske vode — oceanske stratosfere. Međusloj slanije i toplije vode u polarnim krajevima ne tumači se više kao prodiranje tople vode iz troposfere, već kao posljedica hlađenja i smrzavanja površinskog sloja, pri čemu se oslobađa sol. Rashlađivanjem površinskog sloja dolazi i do stvaranja površinske kore leda, koja ne može imati veliku debljinu, jer zaštićuje dublje slojeve od hlađenja, a povećan salinitet otežava zaleđivanje. Velike sante arktičkog i antarktičkog leda pritječu s kopna.

Gustoća oceanske vode u obrnutom je odnosu s temperaturom i pritjecanjem slatke vode, a proporcionalna salinitetu. Gustoće su najmanje u području ekvatorijalne tople vode i povećavaju se s geografskom širinom, a to uzrokuje poniranje hladnih polarnih voda pod lakše vode oceanske troposfere. Izolirana područja malih gustoća nalaze se pred ušćima velikih rijeka. Najveće su gustoće polarnih voda u zimskim mjesecima, te se raspored gustoće mijenja u toku godine.

Uzdušne mase nad Oceanom. Meteorološka stanja u tijesnoj su vezi s prilikama, koje vladaju na vodenoj površini. Zonalan raspored dolazi nad Oceanom do jačeg izražaja, i prilike se u toku godine mijenjaju manje nego nad kopnom.

Temperature. Izoterma od 20° okružuje zonu cirkumekvatorijalnog toplog uzduha. Prema godišnjem međusobnom položaju Zemlje i Sunca pomiče se ovaj pojas prema sjeveru i jugu te je redovno širi na zapadnoj američkoj strani.

U kolovozu, najtoplijem mjesecu sjeverne polutke, izoterma od 20°C prelazi preko Velikih jezera i sjeverno od Bostona (35°5o'N) izbija na Atlantski ocean, zahvaća Azorske otoke, skreće na jug do Mogadora (30°N) i ponovo se vraća na sjever do sjeverozapadnog rta Pirenejskog poluotoka (43°N). U isto doba na južnoj polutki izoterma od 20°C prelazi preko Oceana od jugozapada prema sjeveroistoku — od Rio de Janeira (22°5'S) do ušća Konga (6°5'S), jer toplog područja ima na sjevernoj polutki nerazmjerno više nego na južnoj.

U suprotno godišnje doba (veljača) izoterma od 20°C prolazi znatno južnije: sredinom Meksičkog zaljeva, preko južne Floride i u luku, koji je slabo ispupčen prema sjeveru, prelazi oceansku pučinu i izbija na obale Afrike sjeverno od rta Verde (17°N). U to se godišnje doba izoterma od 20°C proteže na južnoj polutki od poluotoka Valdez (42°5'S) u Patagoniji, u smjeru istok-sjeveroistok, i pred obalom jugozapadne Afrike skreće prema ekvatoru na sličan način, kao što je u kolovozu ta izoterma skretala pred obalama Pirenejskog poluotoka i Maroka.

Sjeverno i južno od ovoga toplog pojasa protežu se uzdušni pojasi umjereno toplog i svježeg uzduha (0—20°). Karakteristika je ovog pojasa, da je na istočnoj strani širi nego na zapadnoj, dakle suprotno od toploga, pa je ljeti prostraniji nego zimi. Oko polova su pokrovi hladnog (ispod 0°C) uzduha. Ove se kape zimi povećavaju, a ljeti sužavaju. U veljači se izoterma od 0°C proteže od New Yorka (40°N) prema sjeveroistoku do južne obale Islanda (63°N) i dalje prema srednjem dijelu norveške obale, odakle skreće prema jugu do ušća Labe. Najhladnije područje (ispod —30°C) zahvaća Američki arktički arhipelag i sjeverni Grenland; to je aerološko polarno područje hladnoće. Hladni su polarni pokrovi prostraniji u zapadnom dijelu. Vidimo, da su tople ekvatorijalne i hladne polarne uzdušne mase nošene prema zapadu, a umjereno tople i svježe prema istoku, što odgovara općoj planetarnoj uzdušnoj cirkulaciji. U veljači izoterma od 0°C prelazi preko sjevernog dijela Grahamove Zemlje i zaokružuje Antarktiku na širini od 60°S.

Izoterma od 0°C zaokružuje u kolovozu usko područje oko sjevernog pola, a na južnoj polutki dopire gotovo do rta Horn i na širinama između 50° i 55°S zaokružuje Antarktiku. Očito se vide međe toplog ekvatorijalnog (ekvatorijalni ili planetarni front) i hladnog polarnog uzduha (polarni front). Ove su međe na južnoj oceanskoj polutki pravilnije, dok cirkumarktičke kopnene mase uvjetuju vijugave frontalne linije i međusobne prodore. Između tih frontova leži prelazna zona, kojoj se oblik, položaj i prostranstvo (zona je veća ljeti, a manja zimi) mijenjaju u toku godine. Prijelazi su između toplog ekvatorijalnog i umjereno toplog uzduha postepeni, naprotiv na medi polarnog uzduha izoterme su zbijenije i termički je gradijent znatno veći. Polarni su frontovi osobito izraziti zimi, kad su na sjevernoj polutki jaki prodori preko rashlađenih kontinentalnih masa, posebno u kanadsko-grenlandskom predjelu. Prostrano cirkumantarktičko more zadržava južni polarni front, koji izuzetno dopire do Južne Amerike. Zbog rasporeda kopna i mora i oblika reljefa arktički uzduh prodire snažnije i dublje u smjeru ekvatora.

Karta godišnjih kolebanja temperature pokazuje, da su najmanja kolebanja u oceanskom ekvatorijalnom pojasu (ispod 2,5°C), a najveća u kontinentalnom subarktičkom kraju (na sjeveroameričkom arktičkom arhipelagu preko 45°, a na rubnim dijelovima Antarktike preko 25⁰). Kolebanja ovise ne samo o maritimnosti, nego i o odnosu hladnih polarnih i toplih ekvatorijalnih uzdužnih masa. Godišnja kolebanja najbolje pokazuju, kako pojam polarni front vrijedi u prvom redu za cirkumarktički kraj.

Te razlike dolaze do izražaja i u temperaturnim odstupanjima, anomalijama izoterma prema prosječnim vrijednostima za pojedine paralele. Zbog izbijanja hladnih dubinskih voda i sporijeg zagrijavanja vode anomalije su nad Oceanom tropskih širina negativne, poglavito pred obalama jugozapadne i sjeverozapadne Afrike. Otvorenost južnog Atlantskog oceana omogućuje spajanje negativnih tropskih i antarktičkih anomalija.

Naprotiv, jača prisutnost toplih ekvatorijalnih voda i odvojenost od arktičkog područja uvjetuju izrazite pozitivne anomalije nad sjeveroistočnim dijelom, pred obalama Evrope. S druge strane, jaki prodori hladnog polarnog uzduha uvjetuju velike negativne anomalije nad Hudsonovim zaljevom i pred Grenlandom.

Tlak. Način zagrijavanja i raspored temperatura uvjetuju razlike u uzdušnom tlaku. Zenitno Sunce intenzivno zagrijava uzdušne mase nad ekvatorom, koje se dižu uvis. Kako se ascendentna gibanja uzduha ne osjećaju, to je ovaj pojas ekvatorijalnih tišina — poznat pod nazivom Calme, Maine i Doldrume — bio zloglasan u doba jedrenjaka. Zbog bržeg i jačeg zagrijavanja kopnenih prostora, pojas tišina je uvijek na sjevernoj polutki, i to zimi između o—5°N, a ljeti oko 10°N. Naprotiv, u suptropskim širinama spuštaju se uzdušne mase, a Ocean je redovno hladniji od susjednih kontinenata; tu su razvijeni visoki tlakovi — anticiklone; na sjevernoj polutki poznata je azorska anticiklona.

Pritjecajem toplijih vodenih masa iz ekvatorijalnog pojasa i prodorom hladnih polarnih uzdušnih masa preko kopna, subpolarna mora postaju znatno toplija i nad njima su zračni tlakovi manji — ciklone. Osobito su za to pogodni uvjeti u vrijeme zime na sjevernoj polutki, kad dolazi do izražaja meteorološki važna islandska ciklona. Zbog toga što nema subpolarnih kontinentalnih masa, nema ni uvjeta za stvaranje slične ciklone na južnoj polutki.

Vjetrovi. S tlakom su uzročno povezani vjetrovi. Prema pojasu ekvatorijalnih tišina struje sa sjevera i juga zračne mase, koje zbog rotacije Zemlje nemaju meridijanski smjer. Kako se kreću iz područja manjih u pojas većih rotacijskih brzina, to zaostaju prema zapadu (Zemlja se okreće od zapada prema istoku) i na sjevernoj polutki pasati pušu sa sjeveroistoka prema jugozapadu, a na južnoj s jugoistoka prema sjeverozapadu. Naziv pasati dali su im španjolski pomorci XVI. st., jer su njima odlazili (passar odlaziti) u zemlje latinske Amerike. Pasat struji iz hladnijih krajeva u toplije i redovno je suh vjetar.

U području suptropskog visokog tlaka, gdje se spuštaju zračne mase, opet se nalazi pojas tišine. Sjevernije i južnije od cirkumekvatorijalne uzdušne cirkulacije od komponenata suptropske anticiklone i subpolarnih ciklona nastaju zapadni vjetrovi, koji na obale sjeverozapadne Evrope donose mnogo vlage. Zapadni su vjetrovi osobito izraziti na oceanskim površinama južne polutke kao dobri zapadni vjetrovi, jer tu nema razlike između kopnenih i vodenih površina, koje bi remetile njihov tok.

Iz anticiklona hladnih polarnih uzdušnih pokrova struje redovno vjetrovi istočnog kvadranta, t. j. oni zaostaju prema zapadu, jer se kreću iz područja manje brzine u pojas veće brzine.

Zbog godišnjeg kretanja Zemlje oko Sunca i zbog nejednakog zagrijavanja pomiču se granice među pojasima planetarnih vjetrova. Nazivamo ih stalni ili planetarni, jer su posljedica planetarnih osobina Zemlje. Prelazna područja između tih vjetrova dolaze naizmjence pod utjecaj jednog ili drugog sistema. Mediteranski je prostor ljeti u području descendentnog uzdušnog strujanja, a zimi dolazi pod utjecaj zapadnih vjetrova.

Osim stalnih vjetrova imamo i lokalne, koji su uvjetovani razlikama u zagrijavanju kopna i mora. Osobito u toku sjevernog ljeta snažno se zagrije sjeverna Afrika i stvara se regionalna ciklona, koja privlači topao i vlažan uzduh s Gvinejskog zaljeva. To je periodičan, pravi »monsunski« vjetar, koji uvjetuje vrlo vlažnu, toplu i nezdravu klimu sjevernih obala Gvinejskog zaljeva (grobnica Bijelaca). Zimi puše iz unutrašnjosti suh vjetar harmattan, prijatan Bijelcima. Vrlo zagrijano područje malog pritiska nad jugozapadnim dijelom Sjeverne Amerike privlači ljeti vlažan uzduh s Atlantskog oceana, koji daje kiše, važne za kulturu pamuka, i čini klimu obalnih krajeva vlažnom i nesnosnom. Naprotiv, zimi se prodori hladnog polarnog uzduha preko sjeveroameričkog kontinenta osjećaju i na obalama Meksičkog zaljeva kao hladan i suh Norther (sjevernjak), koji može oštetiti osjetljive kulture. I na argentinskom primorju može doći do prodora uzdušnih masa različitih osobina: pamperos, hladan i suh polarni uzduh, i zonda, topao, prašan i zagušljiv vjetar. Zbog raznolikih osobina mora i kopna i zbog utjecaja reljefa pušu na različitim dijelovima atlantske obale još i posebni vjetrovi.

Osobitu pažnju zaslužuju olujni vjetrovi. Najpoznatiji su orkani, snažne ciklonske oluje, koje su najčešće u zapadnom dijelu sjevernog basena. Javljaju se u kolovozu, rujnu i listopadu, t. j. poslije najsjevernijeg položaja ekvatorijalnih tišina. Nastaju nad toplim vodama pred sjeveroistočnom obalom Južne Amerike. Kreću se u paraboličnim krivuljama, najprije prema sjeverozapadu, zatim prema sjeveru i napokon prema sjeveroistoku gubeći se na atlantskoj pučini između 25⁰ i 35 °N. Ti katastrofalni vjetrovi dolaze s velikim izljevom kiše. Od njih su stradali čitavi otoci i gradovi. Opasnost je bila osobita velika u doba, kad nije bila razvijena izvještajna meteorološka služba, pa su ove katastrofe dolazile iznenada. Danas ih meteorološka služba na vrijeme ustanovljuje i o njima obavještava brodove, koji prema tome prilagođuju kurs, a stanovništvo se brani na temelju stečenih iskustava. Ali se osjetljive kulture (na pr. kakao) ipak ne mogu gajiti u ovom olujnom području. I na sjevernoj gvinejskoj obali javljaju se prije početka kišne periode (proljeće) snažne i kratkotrajne ciklone tornadi.

Zbog dodira hladnog kanadsko-labradorskog i sjeveroatlantskog toplog područja, od Newfoundlanda prema obalama sjeverozapadne Evrope, kreću se, osobito zimi, snažne ciklone od jugozapada prema sjeveroistoku. Takvih oluja ima i u ljetnoj polovici godine, ali su malobrojnije i slabije. Učestalost i položaj ovih ciklona osobito su važni s obzirom na velik promet, koji se u tim širinama odvija između Evrope i Amerike.

Vlaga. Ocean je izvor vlage u uzduhu. U toplim predjelima manjih geografskih širina ishlapi više vode, a topao uzduh može primiti veću količinu vodene pare — apsolutna vlaga je veća, osobito u ekvatorijalnom pojasu. U hladnijim polarnim krajevima voda manje ishlapljuje, ali se hladan uzduh brže zasiti — relativna vlažnost je redovno velika. Zbog termičkih razlika postoje mnoga odstupanja.

Na dodirnim površinama između hladnijih i toplijih uzdušnih masa lako dolazi do rashlađivanja, do povećavanja relativne vlažnosti i stvaranja magle.

U prelaznim subarktičkim širinama oblačnost je najveća, što uz tamnu boju morske vode određuje redovno tmuran izgled horizonta na ovom najprometnijem dijelu Oceana. Najmanja je oblačnost u suptropskim širinama descendentnog uzdušnog strujanja, što se osobito dobro vidi na sjevernoj polutki. Prodor hladnog antarktičkog uzduha prema obalama jugoistočne Afrike uvjetuje jaču kondenzaciju i naoblaku. Pojas ekvatorijalnih tišina, ascendentnog gibanja i redovite kondenzacije vodene pare karakteriziran je također velikom oblačnošću.

Prosječan godišnji raspored i količina oborina odražavaju različite faktore, koji na to utječu. Najmanje količine (ispod 250 mm) oborina imaju suptropski pojasi descendentnog strujanja uzduha i izbijanja hladnih dubinskih voda. Na sjevernoj polutki ovaj se pojas proteže od obale Afrike prema zapadu duž 20°N, a na južnoj je od puste jugozapadne afričke obale izdužen prema sjeverozapadu. Male količine oborina primaju polarni krajevi (arktički ispod 250 mm, antarktički čak i ispod 100 mm) zbog niskih temperatura, iako je relativna vlaga redovno velika. Između tih krajnosti nalaze se prelazna područja, ali najveće količine (preko 2000 mm) primaju: gvinejsko primorje — zenitne kiše i kiše ljetnog monsuna; primorje sjeveroistočnog Brazila i Gvajane — kiše donosi sjeveroistočni pasat, koji dolazi preko toplog mora; istog su podrijetla i obilne kiše, koje prima istočna obala Srednje Amerike. Jugoistočni pasat donosi obilne kiše srednjoj obali Brazila.

A. o. je snažan klimatski faktor, i njegovi utjecaji mnogostruko dolaze do izražaja, osobito u sjevernom dijelu, gdje su obale razvedenije i jače se prepleću utjecaji kopna i mora. Ocean ublažuje kontraste medu različitim krajevima, a na istom prostoru smanjuje kolebanja u toku godine. Oceanom prema polu prodiru topli utjecaji i vlaga, zato Ocean zaustavlja prodore arktičke hladnoće preko sjeveroameričkog kontinenta. Pučine južnog dijela zaustavljaju na suprotnoj strani surove antarktičke utjecaje, tako da samo izuzetno zahvaćaju krajnje dijelove Južne Amerike. U toplom ekvatorijalnom području temperature su na Oceanu niže, a u suhom suptropskom kraju ima više vlage. Povoljne reljefne osobine krajeva omogućuju, da atlantski utjecaji prodru dublje u kopno, tako da je atlantski klimatski utjecaj mnogo važniji od utjecaja drugih oceana. Taj utjecaj jačaju i snažna gibanja oceanske vode.

Struje. Gibanja oceanske vode osobito su dobro razvijena u Atlantskom oceanu. Dijelimo ih u topla i hladna, prema tome, da li nose vodu topliju ili hladniju od one, kroz koju se kreću. Različite teorije objašnjavaju uzroke ovog gibanja. Najopćenitije je mišljenje, da to gibanje uzrokuju stalni vjetrovi. Pasati, koji struje prema pojasu ekvatorijalnih tišina sa sjevera i juga, potiskuju toplu oceansku vodu prema zapadu, i tako nastaju zapadne ekvatorijalne struje. Upravo su to dvije struje: južna i sjeverna ekvatorijalna, jer je između njih utvrđena povratna ekvatorijalna struja smjera zapad—istok.

Kako se pojas ekvatorijalnih tišina proteže sjeverno od ekvatora, to je i južna ekvatorijalna struja pretežno na sjevernoj polutki. Usto i istočni rt Južne Amerike São Roque skreće tople ekvatorijalne vode prema sjeveru. Ta dva faktora uvjetuju razlike između sistema struja sjevernog i južnog dijela Oceana i klimatske razlike, koje su s time u vezi. Tople ekvatorijalne vode nastavljaju put prema sjeverozapadu duž obala Južne Amerike; jednim se ogrankom kreću s pučinske strane Antilskih otoka, a drugim ulaze u Antilsko more, koje zbog svoga geografskog položaja i dubina predstavlja velik rezervoar tople vode. Golem višak vode iz Antilskog mora, odnosno Meksičkog zaljeva, izlazi kao Golfska struja kroz Floridski prolaz između Kube i Floride (25 milijuna m³/sek. ili 90.000 milijuna tona vode na sat!). Struja nastavlja put prema sjeveroistoku tjesnacem između Floride i Bahamskih otoka. Tu je u najužem dijelu (44 nm ili 80 km) između grebena Fowey Rock (Florida) i grebena Gun Cay (Bahamski ot.) utvrđeno, da prosječna brzina matice iznosi 80 nm na dan ili 6,2 km/h ili 1,7 m/sek, ali ove vrijednosti mogu porasti do 120 nm na dan ili 2,1—2,5 m/sek (brzina Save kod Zagreba koleba između 0,5—2,5 m/sek, a Dunava kod Beograda rijetko prelazi 2 m/sek). Golfska struja nastavlja se duž američke obale dalje prema sjeveroistoku do rta Hatteras, odatle zbog potiskivanja zapadnih vjetrova i zbog rotacije Zemlje skreće prema istoku, na pučinu Oceana. Desni ogranak skreće pred Pirenejskom obalom prema jugu kao hladna Kanarska struja i prelazi u sjevernu ekvatorijalnu; tako u obliku velikog vrtloga zatvara Sargaško more, u kojem su ustanovljene visoke temperature do velikih dubina. Lijevi se ogranak nastavlja prema sjeveroistoku i zapljuskuje toplim vodama obale sjeverozapadne Evrope, prelazi u Barentsovo more i dopire do otočja Svalbard.

Iz suprotnog smjera pritječe duž jugoistočnih obala Grenlanda višak hladnih arktičkih voda — Grenlandska struja. Još je važnija komponenta hladnih voda, koja kroz Davisova vrata pritječe iz arktičkog arhipelaga i nastavlja se duž obale Labradora prema jugu — Labradorska struja. Ta je struja, osobito ljeti, bogata ledenim bregovima, koji se odvajaju od grenlandskih ledenjaka. Na pučini pred Newfoundlandom dolaze ove hladne vode u dodir s Golfskom strujom. Taj se sukob očituje pojavom jakih vrtloga i međusobnih prodiranja hladnih i toplih voda. Pritom dolazi do brza otapanja ledenih santa i do taloženja materijala, koji je bio nošen u ledu, i tako nastaje poznati plićak. Granica ovog dodira pomiče se u toku godine i najjužnija je u lipnju. Miješanjem toplih i hladnih zračnih masa, koje prate struje suprotnih osobina, nastaju magle, koje su uz ledene bregove golema opasnost za plovidbu na tom prometnom dijelu Oceana. Posebna međunarodna nadzorna služba i moderna navigaciona sredstva smanjili su te teškoće.

Hladne vode Labradorske struje poniru pod tople vode Golfske struje, i ta arktička voda ispunjava duboke dijelove Oceana. Pred sjeverozapadnim obalama Afrike izbijaju dubinske vode i jačaju hladnu Kanarsku struju.

Duž američke obale sve do rta Hatteras produžuje se obalni ogranak hladne arktičke vode, t. zv. hladni zid Cold Wall, koji ima veliko značenje za klimu američkih luka; izaziva česte magle, a važan je i za ribolov.

Sistem struja na južnoj polutki mnogo je jednostavniji. Samo dio južne ekvatorijalne struje (Brazilska struja) protječe duž brazilske obale prema jugozapadu. Južno od 30°S postepeno skreće prema jugu, zatim prema istoku i na pučini se spaja s hladnim antarktičkim vodama, koje goni zapadni vjetar. Jedan dio ove hladne vode skreće prema sjeveroistoku (Bengvelska struja), koja donosi jugozapadnim obalama Afrike relativno vrlo hladnu vodu. Glavni se dio subantarktičke zapadne struje nastavlja u Indijskom oceanu.

Hladne antarktičke vode kao teže poniru u dubinu. Pod utjecajem rotacije te dubinske vode zaostaju prema zapadu i udaraju o jugoistočne obale Južne Amerike, što nam objašnjava nenormalno gomilanje hladnih voda u ovom dijelu Atlantskog oceana.

Francuski oceanograf E. Le Danois upozorava, da ta gibanja imaju samo u tjesnacima Antilskog mora karakter izrazitih tokova, a na ostalim dijelovima imaju karakter prelijevanja transgresije i povlačenja regresije tople troposfere preko dublje hladne i stabilne oceanske stratosfere. Ta su prelijevanja ovisna o godišnjem položaju Zemlje prema Suncu, a podložna su i drugim periodičnim kolebanjima, koja su utvrđena kod kozmičkih pojava. Sistem struja ide u najznačajnije prirodne pojave na Atlantskom oceanu, on je osobito dobro razvijen u sjevernom dijelu, koji otuda ima mnogostruke prednosti.

Plima i oseka. Plimni val dolazi u A. o. iz Tihog oceana i skreće u luku prema sjeveroistoku i sjeveru. Zbijanjem i sukobljivanjem valova različitih pravaca u rubnim morima dolazi do amfidromija, t. j. do kružnog kretanja vala oko jedne točke, u kojoj nema kolebanja razine. Takve amfidromije postoje u sjeveroistočnom dijelu Karipskog mora, u zaljevu St. Lawrence, u sjevernom dijelu Oceana, između Newfoundlanda i Islanda, kod otočja Faerøerne, a dvije u Sjevernom moru.

Znanje o tome, kako se kreće plimni val, stečeno je određivanjem lučkog vremena, t. j. vremenske razlike između kulminacije Mjeseca na dan mladog ili punog mjeseca i između nastupa visoke vode. Mjerenja su pokazala, da su plimna kolebanja na pučinskim otocima manja, a uz kontinentalne obale veća. Iz dosadašnjih podataka izlazi kao općenita karakteristika, da su kolebanja manja u ekvatorijalnim, a veća u umjerenim širinama, da su veća na afričko-evropskoj, a manja na američkoj strani, iako su zbog lokalnih uvjeta velika kolebanja u zaljevu Fundy i na obali Patagonije. Čini se, da na veličinu kolebanja utječe skretanje nadesno na sjevernoj i nalijevo na južnoj polutki, kao posljedica rotacije Zemlje. To se vidi u Kanalu (La Manche), gdje su kolebanja na desnoj, francuskoj obali znatno veća od kolebanja na engleskoj obali. Na obalama velikih plimnih kolebanja riječna su ušća estuariji, a u tjesnacima plimni val i oseka izazivaju jaka strujanja (na pr. u Kanalu).

Valovi. Na golemom prostoru Oceana ima uvijek valovitog gibanja, koje stvaraju vjetrovi. Kako su uzroci promjenljivi, tako su i valovi prolazna pojava. Prosječno su predjeli umjerenih širina jače uzburkani od tropskih. Nema sigurnih podataka o dimenzijama valova. Prijašnji su podaci dobivani procjenom, a ona ovisi o subjektivnom momentu, koji je u velikim olujnim opasnostima veoma nesiguran. Sada se kao najsigurnije sredstvo upotrebljava stereofotogrametrijska metoda. Prema dosadašnjim iskustvima visina valova rijetko prelazi 15 m. Najveći su valovi ustanovljeni oko rta Horn. Valovi su na pučini veći nego uz obalu.

U olujnom području valovi su nepravilni, a kad se šire dalje preko Oceana, postepeno dobivaju pravilan oblik. Ovakvi su pravilni valovi česti u pasatskom pojasu i potječu iz olujnih krajeva većih geografskih širina. Pravilni val, t. zv. roller, koji se razbija o obale otoka Sta. Helena i Ascension, potječe iz olujnih krajeva sjevernih umjerenih širina, a kalema na gvinejskoj obali odjek su oluja umjerenih širina južne hemisfere.

Život u Oceanu. Postoji veza između boje vode i života u Oceanu. Zelenkaste i hladne vode bogatije su životom od toplih modrih voda manjih geografskih širina. Smatra se, da je siromaštvo života tropskih voda posljedica male količine dušikovih spojeva (nitrata i nitrita).

Vegetacija i plankton temelj su ostalog života u Oceanu. Vegetacija uspijeva na dijelovima dna, do kojih dopire svjetlost — najviše do 400 m. Ona, dakle, ima značenje samo za litoralni pojas. Osobitu pojavu predstavlja žućkasta trava sargassum, koja u izdvojenim strukovima ili skupinama pliva u suptropskom krugu sjevernog sistema struja u t. zv. Sargaškom moru. Nekoć se smatralo, da travu donosi struja iz Meksičkog zaljeva, ali se čini vjerojatnije, da te trave uspijevaju na površini mora, gdje ih nalazimo. S biološkog stajališta osobito su važni mikroskopski organizmi, biljni fitoplankton i životinjski zooplankton, jer oni omogućuju život većih organizama. Osobito je veliko obilje planktona u hladnim polarnim vodama, tu preteže fitoplankton. Najveće je bogatstvo u obalnim hladnim morima, gdje rijeke s kopna donose mnogo hranjivih tvari (Sjeverno more, okolica Newfoundlanda). U hladnim morima planktona ima najviše na površinskom dijelu, a s dubinom njihov broj opada, ali u tropskim krajevima najveći broj planktona nalazimo u sloju do 50 m dubine. Planktoni su stenotermni, zato promjene temperatura znače stradanja ovih organizama, što je velika šteta za ribarstvo.

Obilje planktona uvjetuje obilje većih organizama u hladnim vodama, ali u toplim dijelovima Oceana ima više planktonskih vrsta. S biološkog stajališta mogu se u oceanima odijeliti različite zone: na jednoj su strani dva polarna područja, na drugoj jedinstven ekvatorijalni pojas, a između njih su dva prelazna pojasa.

Južna granica arktičkog područja proteže se od pučinske strane njufundlandske pličine do sjevernog rta Islanda i do najsjevernijeg dijela Skandinavskog poluotoka. U grenlandskim vodama ima u golemim količinama osobite vrste lososa (Mallotus sillossus). Od sisavaca treba istaći razne vrste kitova, tuljana, a obilnu vodenu faunu prati mnoštvo ptica.

U području sjeveroistočnog širenja Golfske struje obilje planktona uvjetuje veoma bujan život. Južna granica toga prostora ima oblik luka, koji se proteže od rta Hatteras do Mogadora i ispupčen je prema sjeveru. Plićak Newfoundlanda i okolne vode poznati su po obilju bakalara. On živi i u skandinavskim obalnim vodama i na britanskom plićaku, ali tu ima mnogo više sleđeva, skuša, sardina, različitih rakova, tuljana, kitova i dupina. Zbog mnoštva riba živi ovdje i mnogo ptica.

Golem prostor toplih voda s obje strane ekvatora, siromašan planktonom, odlikuje se manjim brojem jedinki, ali većim brojem vrsta. Leteća riba (Exocoetus volitans) jedan je od najkarakterističnijih organizama ovog prostora. Susreću se i kitovi, ali u manjem broju. Ima i raznih vrsta meduza, egzotičnih riba, velikih kornjača i sl. Danski biolog J. Schmidt utvrdio je, da se na zapadnoj strani Sargaškog mora mrijeste jegulje, koje tamo dolaze iz rijeka cirkumatlantskih kontinenata, a mlade ličinke putuju gotovo tri godine do novih riječnih staništa na evropskoj i afričkoj obali. U Antilskom moru i na istaknutom istočnom rubu Južne Amerike nalazimo koraljne naseobine, kojih na afričkoj obali nema.

Južnu granicu toplog prostora čini crta, koja se proteže između ušća La Plate i Kunene na suprotnoj afričkoj obali. Južnoatlantska prelazna regija ima slične osobine kao i sjeveroatlantska, samo su njena faunistička bogatstva manje poznata i manje iskorišćivana. Najbujniji je život razvijen na patagonijskim i falklandskim pličinama. Obilje ptica, medu kojima se ističe albatros, prati jata riba toga prostora. Antarktička je regija bogata planktonom. Uz posebne riblje vrste, nalazimo brojne tuljane i veliko mnoštvo raznovrsnih pingvina. Svojim mnoštvom jedinki antarktičko područje podsjeća na arktičko — ta je podudarnost poznata pod nazivom bipolaritet.

Zonalni raspored organizama u moru u suprotnosti je s prilikama na kopnu, gdje je najbujniji život u ekvatorijalnom pojasu, a najsiromašniji u polarnim krajevima. Ima i regionalnih razlika. Tako je oko ušća rijeka i u toplim krajevima veoma bujan život, na pr. pred ušćem Mississippia, Amazone i dr.

O životu u dubokim dijelovima Oceana mnogo manje znamo. Sigurno je, da ima planktona do najvećih dubina, iako u manjim količinama. Ribe su se oblikom prilagodile velikom pritisku, a specijalnim organima nadoknađuju nedostatak svjetlosti.

Opće prirodne osobine. Iako nije najveći, A. o. ima najraznovrsnije prirodne osobine. Pored raznovrsnosti reljefa dna i oblika obala, u njemu su najhladniji i najtopliji baseni i najbolje izražene opreke među vodama različitih svojstava. Kao što su raznolikosti velike u horizontalnom smjeru, tako su značajne i u vertikalnom.

Tu su najpotpuniji sistemi struja i najjače izražena plimna kolebanja, koji su tražili osobitu tehniku gradnje luka, a uzburkane pučine bile su dobra škola za pomorce. Pored modrila vodenih pustinja tu su i mutne vode subpolarnih širina, koje su ribom najproduktivnije na svijetu. Gdje je Ocean najproduktivniji, tu je i veoma buran: to je element, koji je mnogo utjecao na odgoj i karakter atlantskog pomorca. U prirodnim je osobinama izrazita razlika između sjevernog i južnog dijela Atlantskog oceana. Raznolikost i izrazitost pojava osobito se ističu u sjevernom dijelu. Južni je dio u svakom pogledu jednostavniji. Sjeverni dio je A. o. u užem smislu, a južni mnogo podsjeća na Indijski ocean. Ali ta razlika između ova dva dijela povećava raznolikost Oceana kao cjeline.

Antropogeografsko značenje. A. o. odlikuje se mnogostrukim ekonomskim značenjem; on je najvažnije more na svijetu i na njemu se suvremena pomorska vještina razvila do najvišeg stupnja.

Prometna uloga. Zbog prometnih potreba u drugoj polovici XV. st. došlo je do otvaranja puta preko oceanskih pučina. Otada je pomorstvo dobilo nove zadatke te je trebalo da se bori s dotada nepoznatim teškoćama. Rješavanje tih važnih i zamršenih problema ide među glavne uspjehe modernog pomorstva. Ocean nije više pust prostor, koji okružuje nastanjeno kopno, nego je postao veza među naseljenim kontinentima. S atlantskom plovidbom počinje vijek pomorske historije čovječanstva, te je oceanski promet nosilac planetarnog života.

Doba jedrenjaka. Kolumbo je putovao 65 dana s kratkim zadržavanjem na Kanarskim otocima, od Palosa do otoka Watlinga u Bahamskom otočju, a 58 dana od Haitia do Lisabona. To je bio početak teškog zadatka, da se pronađu najbolji morski putovi između Evrope i Amerike. Pomorci su u toku vremena pronalazili najpogodnije smjerove, rute, prilagođene vjetrovima i strujama, i na taj način skraćivali dužinu puta. Jedrenjaci su, osobito zimi, iz Evrope plovili prema Azorima ili Madeiri, pa bi se odatle koristili pasatima i nastavljali prema jugozapadu i zapadu. Putujući put Antilskog mora, prolazili su kroz Male Antile i dalje kroz Karipsko more i kroz prolaz Yucatan u Meksički zaljev. Jedrenjaci su na putu u Sjevernu Ameriku skretali iz Sargaškog mora između Bermuda i kontinenta prema lukama sjeveroameričke atlantske obale. Na povratku su izlazili kroz Floridski prolaz i, koristeći se Golfskom strujom, prelazili u pojas zapadnih vjetrova, pomoću kojih su se vraćali u Evropu. Jedrenjaci sjeverozapadne Evrope, koja je preuzela vodstvo jedrenjačkog brodarstva, izbjegavali su ovaj zaobilazni pasatni put i plovili izravno od Kanala (rt Lizard) prema atlantskim lukama USA, ali su ih pritom zadržavale struje i zapadni vjetrovi; zimi je taj put bio opasan zbog čestih oluja. Putovanje je trajalo dugo, i mnogi su brodovi stradali. Put rt Lizard —kanal Ambrose (ulaz u luku New Yorka) od 3300 nm ili 6000 km prevaljivali su prosječno za 40 dana, a u obrnutom smjeru za 20 dana. Bilo je slučajeva, da je put istok-zapad trajao i do 90 dana. Put iz Sjevernog mora oko Velike Britanije tražio je mnogo vještine, da bi se iskoristili sjeveroatlantski cikloni i izbjegli ledeni bregovi i magle pred američkom obalom, stoga se njime malo plovilo. Zaobilazni pasatni put bio je mnogo duži, ali je štedio brod i ljudstvo. Njime su plovili ponajviše bristolski, liverpulski i bostonski trgovci na svojoj poznatoj i zloglasnoj plovidbi četverokuta i trokuta, kad su prevozili crnačke robove iz Afrike. Nemirni i najživlji plovidbeni pojas sredinom sjevernog dijela progutao je mnogo brodova. Tako je u olujama potkraj siječnja i u veljači 1899 potonuo 21 jedrenjak. Opasnosti toga puta povećavale su česte magle i ledeni bregovi pred sjevernim dijelom američke obale. Prirodne teškoće na tom putu pogodovale su razvoju individualnih pomorskih sposobnosti i najviše su pridonijele brzom napretku modernog pomorstva. Pažljivo se koristiti stečenim iskustvima i upotrebljavati najbolji ljudski element i brodski materijal — ta će se načela stalno primjenjivati na ovom najvažnijem putu svijeta. Sistem atlantskih vjetrova i struja bio je mnogo pogodniji za uzdužna jedrenjačka putovanja. Iz Evrope se nastojalo što prije doći u pojas pasata, koji su se iskorišćivali do ekvatorijalnih tišina. Preko ekvatora se prelazilo istočno od hridina São Paulo, između 20 i 30°W, odatle se nastavljalo prema jugozapadu, da bi se izbjegli jugoistočni pasati. Jedrenjaci, koji su plovili prema obalama Južne Amerike i oko rta Horn, nastavljali su dalje u istom smjeru i što bliže obali, a oni na putu u Indijski ocean plovili su pojasom konstantnih dobrih zapadnih vjetrova, i brzo bi oplovili južni rt Afrike (poznata takmičenja u putovanjima prema Australiji). Brodovi na putu u Gvinejski zaljev držali su se stalno afričke obale.

Osobita je vještina bila obići rtove Agulhas i Horn. Prelazeći iz Atlantskog u Indijski ocean, brodovi su plovili daleko na pučini, koristeći se zapadnim vjetrovima. Naprotiv, pri prijelazu iz Indijskog u A. o. držali su se afričke obale, da bi izbjegli suprotne vjetrove i iskoristili povoljnu struju Agulhas. Jedrenja oko olujnog rta Horn pokazala su mogućnost iskorišćivanja čestih prolaznih ciklona, tako da je jedrenjak na putu iz Atlantskog u Tihi ocean plovio mnogo južnije i koristio se povoljnim vjetrovima na desnoj strani ciklone, a u obrnutom je smjeru plovio na lijevoj strani ciklone, blizu obale Ognjene Zemlje. Dobro iskorišćivanje opasnih i nestabilnih ciklona u doba slabe meteorološke službe zahtijevalo je veliko individualno umijeće i hrabrost. Pri povratku iz Južne Afrike u Evropu jedrenjak se koristio jugoistočnim pasatima, prelazio ekvator oko hridina São Paulo (veliko čvorište jedrenjačkih putova), pravio velik luk preko sjeveroatlantske pučine, da bi s desne strane iskoristio pasate i došao u pojas povoljnih zapadnih vjetrova. Ploveći od rta Horn, jedrenjak bi nastavljao zapadnim vjetrovima prema istoku, zaobilazio otoke Falkland s pučinske strane, iskoristio bočni smjer jugoistočnog pasata i u području hridina São Paulo izbijao na put, koji je dolazio iz Južne Afrike. Najteži je bio prolaz kroz pojas ekvatorijalnih i suptropskih širina. U pojasu ekvatorijalnih tišina redovno je bivalo i mrtvoga mora.

Put od rta Lizard do rta Dobre Nade trajao je oko 60 dana: 30 sjeverno i 30 južno od ekvatora, a u obrnutom smjeru trajao je prosječno 64 dana (28 do 30 dana južno i 34 do 35 sjeverno od ekvatora). Drugi dijagonalni put Horn—Lizard trajao je oko 67 dana, a u obrnutom smjeru oko 70 dana. Dužine putovanja mnogo su se kolebale; to je ovisilo o vremenskim prilikama, a osobito o vještini pomoraca.

Parobrodi. Pritjecanjem evropskih iseljenika, razvojem ekonomike Sjeverne Amerike i sve većom trgovačkom razmjenom bujao je promet na sjeveroatlantskom poprečnom putu. Nove zadaće prelazile su kapacitet jedrenjaka, ovisnih o prirodnim elementima. Otkad je prvi parobrod preplovio (1827) A. o., ne prestaje utakmica pomorskih nacija, da sagrade brže i bolje brodove za veliki transoceanski put.

Iako je početak 1827 bio neslavan i nije ulijevao povjerenja, parobrod je značio velik preokret i uspjeh. On je manje ovisan o vjetrovima (iako mu usporavaju brzinu) i olujama. Glavne prirodne zapreke za parobrod jesu magle i led, kojih ima često pred američkom obalom. Poslije katastrofe Titanica (1912) uvedena je s međunarodnim mandatom posebna patrolna služba u USA (Ice Patrol), koja nadgleda položaj i kretanje ledenih santa i daje obavijesti o tome. Suvremena primjena radara omogućuje i samim brodovima, da upoznaju svoju okolicu i izbjegnu sukobe.

Brodovi svjetionici, pilotska služba, patrolni brodovi, ultrazvučni dubinomjeri, radio-goniometrijske i obalne radarske postaje olakšavaju kretanje u obalnim vodama i pristup u luke. Putovanja prema zapadu i dalje su teška, pa i pored najsuvremenijeg materijala ima tragičnih iznenađenja.

Neprestano pojačavanje i usavršivanje prometa uvjetovalo je uvođenje ugovornih mjera, da bi se povećala sigurnost. Na velikom transatlantskom putu Kanal—New York parobrodi plove konvencionalnim kursovima, tako da je kurs zapad-istok južniji od kursa istok-zapad. Taj dvostruki kurs sprečava sukobe, do kojih bi moglo doći, kad bi na tom živom putu brodovi plovili iz dva smjera istim kursom. Usto svaki brod treba da održava radio-vezu s onim, koji je iza njega. U najnovije doba radar omogućuje konstantan pregled okolnog prostora. Ovih kursova treba da se što duže drže i brodovi, koji iz drugih polaznih točaka plove preko sjevernog dijela Oceana. Položaj konvencionalnih kursnih linija pomiče se u toku godine prema južnoj međi ledenih santa oko Njufundlandskog plićaka.

Sjeveroatlantski transverzalni put povezuje ekonomski, tehnički i pomorski najnaprednije zemlje svijeta i na njemu se upotrebljavaju najsavršeniji brodovi. Sve zainteresirane pomorske zemlje šalju na taj put ono, što imaju najbolje, i trude se da izrade novo i još bolje. Borba za modru vrpcu znači borbu za najbolje u pomorskoj tehnici. Sjeveroatlantski put, odnosno njegova završna luka New York, revija je najmodernijih brodova svijeta. To vrijedi i za putničke i za trgovačke brodove.

Ni parobrodi, koji polaze iz luka Sjevernog mora, osim brzih skandinavskih, ne plove kraćim kursom sjeverno od Velike Britanije, već kroz Kanal, zbog važnosti postaja na tom velikom prolazu.

Svi ostali atlantski parobrodarski putovi mnogo zaostaju po važnosti za putom između sjeverozapadne Evrope i Sjeverne Amerike. Od transverzalnih putova važni su Gibraltar—Sjeverna Amerika i Panama—sjeverozapadna Evropa. Od dijagonalnih putova put Južna Amerika—Evropa mnogo je važniji od puta Južna Afrika—Sjeverna Amerika. Postoji podudaranje između uzdužnih putova na istočnoj i zapadnoj strani. Istočni uzdužni put osobito je važan između sjeverozapadne Evrope i Gibraltara, a manje važna komponenta nastavlja se duž istočnih obala Afrike. Ekonomskim razvojem Afrike, komplikacijama oko Sueza i usavršavanjem brodova važnost ove komponente u novije doba jača, a osobito je bila važna za vrijeme II. svjetskog rata. Na zapadnoj strani veoma je živa komponenta između atlantskih obala USA i Kanade s jedne i zemalja oko Antilskog mora i Panamskog kanala s druge strane (nafta, voće, razne rude i fabrikati). Orkani i dalje čine glavni navigacijski problem tog područja. Jačanjem ekonomskih veza između Južne i Sjeverne Amerike povećava se promet na tom uzdužnom putu na štetu dijagonalnog puta prema Evropi. Atlantski parobrodarski promet, kojemu je žarište prije bilo u Evropi, sve se više orijentira prema Sjevernoj Americi.

Period parobroda izvršio je golemu izmjenu u geografsko-prometnoj funkciji Atlantskog oceana. Probijanjem Sueskog (1869) i Panamskog kanala (1914) otvoren je usporednički put oko Zemlje, kome je glavno raskršće u Atlantskom oceanu. A. o. je tako postao svjetsko sredozemno more. Time je ojačala prometna komponenta zapad-istok, suprotna dužoj geografskoj osi Oceana.

Rentabilnost je osnovni princip parobrodarstva: prevesti što brže i što više, a utrošiti što manje. Kapetan vodi računa o strujama i vjetrovima i čuva svoj brod. Parobrodi na ugljen morali su računati i s postajama za snabdijevanje (bunkeriranje). Engleska je dominirala u parobrodarstvu na ugljen i uredila je čitavu mrežu opskrbnih postaja, gdje su se snabdijevale i druge zemlje. Moderni brodovi na naftu plove mnogo brže, gorivo je lakše i brodovi se lakše snabdijevaju. Ovo je, uz usavršivanje navigacijskih sredstava, pridonijelo pojednostavnjenju kursnih linija i smanjenju broja opskrbnih postaja, koje prelaze iz engleskih ruku u ruke USA, glavnog posjednika naftonosnih izvora u svijetu. Tehničko usavršivanje oslobađa plovidbu od ovisnosti o prirodi i kursovi parobroda upravljaju se prema komercijalnim interesima i političkim utjecajima. A. o. je pozornica, na kojoj se odigrao uspon modernog pomorstva, nosioca svjetske trgovine. S time je uzročno povezana i djelatnost podmornica. Golem razvoj pomorskog prometa, njegova koncentracija na određenim prostorima i životno značenje za neke zemlje, na pr. za Englesku, bili su uzrok, da se rodilo ovo tehnizirano ratno gusarstvo, kome je A. o. žarište postanka i glavno područje primjene.

Avionski promet. Razvoj prometa preko Atlantskog oceana i potreba sve bržih i neposrednijih veza između suprotnih obala bili su važan poticaj za velik uspon zrakoplovstva. Ono se u razmjerno kratko vrijeme veoma razvilo. God. 1927 zabilježila je epohalan uspjeh, kad je američki avijatičar Ch. Lindbergh preletio meteorološki povoljnijim smjerom iz New Yorka u Pariz. Danas postoji gotovo neprekinut zračni most iznad Oceana. U ovo kratko doba znatno su se promijenili položaji avionskih putova. U početku se nastojalo povezati što bliže kopnene točke, i to kroz predjele poznatijih i povoljnijih meteoroloških prilika. Brodovi, koji plove Oceanom, slali su meteorološke izvještaje i pojačavali sigurnost leta. Azorski otoci bili su u prvoj fazi važno uporište. U II. svjetskom ratu glavni se zračni most oslanja na Newfoundland i Labrador s jedne i na britanske otoke s druge strane. Usavršivanje zrakoplova i meteoroloških prognoza omogućuje dalje pomicanje avionskih putova prema arktičkim krajevima, t. j. na ortodromu (glavni krug), odnosno prema najkraćem razmaku. Najprije su poslužili kao uporišta Škotska, Island i južni Grenland, a sada se već u vezama između Sjeverne Amerike i Evrazije upotrebljavaju baze na sjevernom Grenlandu i dalje se leti po ortodromama preko Sjevernog ledenog mora. Najmodernija navigacijska sredstva omogućuju avionu da sigurno putuje ostajući u neprekidnoj vezi s postajama odlaska i oslanjajući se na usputna uporišta. Zbog svoga geografskog položaja Sjeverno ledeno more postaje sredozemno more svjetskog avionskog prometa. Avion je parobrodu već oduzeo znatan dio putničkog prometa, a s uspjehom prevozi i vrijedan teret. God. 1950 između Evrope i Sjeverne Amerike brodovima je prevezeno 672.000, a avionima 279.000 putnika. Avion je brzinom, koja se u modernom prometu najviše cijeni, mnogo pretekao parobrode.

Jedrenjak, i pored velikog usavršivanja (clipper), nije dorastao atlantskim, odnosno svjetskim zadacima. S parobrodom je Ocean došao do punog značenja. Avion, sve više neovisan o reljefu i meteorološkim prilikama, prenosi prometne putove u arktičke prostore. Jedrenjačko pomorstvo izašlo je iz pitomog Mediterana, jednog oceanskog ogranka, a moderni se avionski promet sve više koncentrira oko surovog Arktika.

Kabeli. Razvoj transatlantskog prometa i trgovine, u vezi s jačanjem političkih interesa, nametao je potrebu što bržih i neposrednijih veza. Čim je 1846 počela produkcija kabela, stalo se pomišljati na uspostavljanje neposrednih telegrafskih veza između istočne i zapadne atlantske obale. Dvadeset godina trajali su skupi i uzaludni radovi. Kabel, koji su 1857 polagali između Irske i Newfoundlanda, prekinuo se još za vrijeme radova, a kabel spušten iduće godine pokvario se nakon mjesec dana. Tek je 1866 konačno uspjelo uspostaviti telegrafsku vezu između suprotnih obala, i otada su telegrafska društva najmoćnijih atlantskih naroda postavila čitavu mrežu kabela. Gustoći parobrodarskih veza odgovara 16 kabela, koji vežu sjeverozapadnu Evropu sa suprotnom američkom obalom (od toga 12 iz Velike Britanije, 2 iz Francuske i iz Nizozemske, odnosno Njemačke). Trinaest kabela položeno je na t. zv. Telegrafskom ravnjaku, a tri su položena preko Azorskih otoka. Ovo su najgušće kabelske linije na Zemlji, ali i pored toga ne mogu zadovoljiti goleme potrebe — najbolji dokaz intenzivnih veza među obalama, koje povezuju. Na tom važnom telegrafskom kanalu USA su kao vlasnik potisnule Veliku Britaniju.

Velika je Britanija za svoje prometne i opće ekonomske potrebe položila duge i skupe kabelske linije kroz južni dio Oceana, povezujući Južnu Ameriku i Afriku. Glavna su čvorišta tih kabelskih veza na Kanarskim i Kapverdskim otocima, u Pernambucu (Recife), Montevideu, a osobito na otoku Ascension. Važan ogranak britanske mreže prolazi duž sjeveroistočne obale Južne Amerike, kroz Antilsko otočje i preko Bermuda do Nove Škotske. Manjeg su opsega i nepotpune francuske kabelske veze. Kabeli kroz rubna mora sjeverozapadne Evrope (dijelom danski posjed) i duž obala Sjeverne Amerike imaju regionalno značenje. U adantskoj, kao i u ostaloj kabelskoj mreži svijeta, osim na liniji sjeverozapadna Evropa—USA, Velika Britanija ima dominantan položaj — ostatak prevlasti iz XIX. st. Kabeli atlantske mreže dugi su oko 226.000 km (više od 5,5 dužina ekvatora); od toga otpada na duge južnoatlantske kabele gotovo 50%, a na važne transoceanske veze sjevernog dijela 34,5%. I pored silnog razvoja radiotelegrafije, kabeli i dalje imaju odlučnu ulogu. Oni omogućuju neposredne veze, koje ne može treći kontrolirati, a teško se prekidaju. Te su prednosti došle do osobita izražaja u doba rata.

Radio-veze. Velike potrebe za neposrednim interkontinentalnim vezama i za osiguranjem parobrodarskih i avionskih pruga uvjetovale su uvođenje jakih i brojnih radio-stanica i njihovo usavršivanje. Na kontinentalnim obalama Evrope i Sjeverne Amerike nalaze se najsavršenije radio-stanice svijeta. Njih dopunjuju velike stanice na oceanskim otocima i brodovima. Usto treba dodati radio-stanice velikih luka i istaknutih točaka, važnih za plovidbu. Radio-valovi povezuju suprotne kontinentalne obale i uklanjaju neizvjesnost na Oceanu, tako da se u pitanjima obavješćivanja više ne osjećaju oceanska osamljenost i udaljenost.

Ribolov. A. o. nije važan samo kao prometni put, kojim struje dobra, ljudi i vijesti, nego ima veliko značenje i kao izravan izvor života. Ribolovom se bave gotovo svi obalni narodi, a na nekim je dijelovima Oceana obilje riba utjecalo i na karakter nacionalne privrede.

Glavna su ribolovna područja plićaci sjevernog dijela Oceana, s velikim biljnim i planktonskim bogatstvom. Na tim plićacima živi velik broj riba. Najvažniji je plićak pred sjeverozapadnom Evropom. Leži iznad izobate od 400 m i zauzima prostor od 2,2 milijuna km². Redovna plimna gibanja omogućuju prozračivanje morske vode, a sastav pleistocenskih naplavina na dnu i obilno pritjecanje kopnenih voda uvjetuju produktivnost mora. Na jedinici površine u Sjevernom moru ima ribljih jaja prosječno 200 puta više nego u Sargaškom moru. Ovdje se najviše love sledevi, i to od lipnja do rujna, zatim bakalar, osobito u sjevernijim norveškim vodama (Lofoti), zatim hadok, morski list i sl. Nekad bogata lovišta lososa, koji žive u moru, a množe se u rijekama, već su uglavnom iscrpena.

Na suprotnoj strani, pred američkom obalom, nalaze se plićaci bogati ribom (oko Newfoundlanda i ušća rijeke St. Lawrence). Tamo su već potkraj XVI. st. dolazili Basci i Portugalci da love bakalar, kojim obiluju te hladne vode. Kasnije su ih potisnuli Englezi; oni su Francuzima ostavili vrlo ograničena prava i mogućnosti. Na tim bogatim ribolovnim područjima (oko 275.000 km² unutar izobate od 200 m) love danas ribari USA i Kanade, primjenjujući najmoderniju tehniku. Pored bakalara love se lokarde i raci, a na riječnim ušćima osobito se mnogo lovi menhadem, sitna riba, koja se ne jede, nego se upotrebljava u industriji umjetnog gnojiva. Lovišta lososa već su uglavnom iscrpena.

Bogate su ribom i hladne vode umjerenih širina pred Marokom i Pirenejskim poluotokom i u Meksičkom zaljevu područje pred ušćem Mississippia. Ta su ribolovna područja bogatija vrstama, ali su siromašna brojem jedinki.

Pred obalama južnog dijela Atlantskog oceana ima također izrazitih plićaka, s velikim obiljem riba (plićaci pred obalom Patagonije i oko otoka Falkland), ali su ta područja teško pristupačna, jer se nalaze daleko od gušće naseljenih krajeva, te stoga nisu tako podesna za eksploataciju.

Od 1600 počeo se razvijati pučinski ribolov na kitove. Prvi je na udaru bio grenlandski kit (Balaena mysticus), kojega je bilo veliko obilje u morima oko Grenlanda, a kretao se obično u grupama, kitovske škole. Ta je vrsta gotovo sasvim uništena, ostali su samo rijetki i zaštićeni primjerci u Baffinovu zaljevu. Od 1730 počinje primjena topovske harpune, a time se ubrzava uništavanje kitova. Otada Britanci preuzimaju od Holanđana vodstvo. Lov na kitove bio je na vrhuncu oko 1845, kad je u arktičkim vodama lovilo 735 brodova kitolovaca. Pošto su lovišta osiromašila, Britanci se sve manje zanimaju za njih i prepuštaju vodstvo Norvežanima, koji ga i danas drže.

U početku ovoga stoljeća ustanovile su antarktičke ekspedicije velik broj kitova u hladnim antarktičkim vodama. Za lov u tim dalekim vodama organizirane su posebne flotile (brodovi kitolovci, brodovi prerađivači i transportni brodovi). God. 1916 bio je vrhunac antarktičkog ribolova (sa 198 brodova kitolovaca, 25 brodova za prekuhavanje i 13 transportnih brodova). Brzo su osiromašila i antarktička kitolovna područja. Zainteresirane zemlje morale su sklopiti ugovore, koji propisuju količinu, vrstu i vrijeme lova, da bi se te zanimljive životinje spasile od potpunog uništenja.

Uz kitove treba istaći tuljane, koji su od bitnog značenja u ekonomici Eskima (hrana, odjeća i oruđe). Najvažnija su lovišta tuljana u području Labradorske struje i na arktičkim otocima.

Najveće relativno značenje ima ribolov za zemlje sjeverozapadne Evrope. Industrijalizacija i povećanje broja gradskog stanovništva traže sve veće količine ribe. Uporedo s Velikom Britanijom razvijale su svoj ribolov Norveška, Njemačka, Belgija i dr. Ribolovna područja počela su pokazivati znakove iscrpenosti. Konvencije zainteresiranih zemalja propisuju prava na ribolov i način ribarenja; a da bi se što racionalnije ekonomiziralo s postojećim rezervama i pronašli načini, kako da se poveća broj riba, osnovale su zainteresirane zemlje naučne ustanove, koje se bave tim problemima. Da bi se upoznali postignuti rezultati i usavršile primjenjivane metode, osnovan je (1902) u Københavnu stalni Međunarodni savjet za istraživanje mora. Isto tako na suprotnoj američkoj obali surađuju USA i Kanada. I na tom području civilizirani čovjek atlantskog svijeta primjenjuje više forme privređivanja.

Ocean u vremenu. A. o. je kasno ušao u područje historijskog zbivanja. Uzburkane i puste pučine bile su opasne i nepristupačne malim brodovima sredozemne mornarice. Mit i legende prikrivali su neznanje i neizvjesnost. Herkulovi su stupovi upozoravali, da je opasno dalje ići, a u olujnim vodama Oceana navodno je nestala Atlantida. Fenička putovanja duž evropske obale prema sjeveru i duž afričke prema jugu nisu trajno razotkrila taj neizvjesni prostor. Rimski su generali bili kontinentalno orijentirani i nisu se rado upuštali u plovidbu po moru. Normani su upoznali tmurne i neprivlačne subarktičke obale, a kako su bili na rubu tadašnjeg civiliziranog svijeta, njihovo iskustvo nije moglo imati historijskog utjecaja. Vijek kontinentalne odvojenosti i zaziranja pred oceanskim pučinama i dalje traje.

Evropska ekonomska kriza potkraj XV. st. i upoznavanje klasične geografske nauke doveli su do Kolumbova preokreta. Otada će golemu i prije nepoznatu atlantsku pučinu postepeno osvajati čovjek. Na Oceanu i na suprotnoj obali razvija se nov i složen život i sukobljavaju raznovrsni interesi. Kolumbo je upoznao lijepe i pitome krajeve; u njima su otkrivena bogatstva, koja su požudni pustolovi sve više tražili (Eldorado). Lakomost pojedinaca i političko-ekonomski interesi država učvrstili su veze preko Atlantika, a prirodni uvjeti između Pirenejskog poluotoka i Srednje Amerike bili su povoljni za jedrenjake. Ocean odsada ne dijeli, već spaja. Ocean, koji je do jučer odbijao svojim prostranstvom, postaje pozornica svjetskih zbivanja i sukoba. Prvi takav sukob između Španjolske i Portugala rješava papa 1493 i označuje im interesnu među. Bogata lovišta oko Newfoundlanda privlače ribare iz Portugala, Biskajskog zaljeva i Bretanje. Španjolsko-portugalski uspjesi i bogaćenja potiču Francuze, Holanđane i Engleze. Pomorskom smjelošću i organizatorskim sposobnostima naroda sjeverozapadne Evrope uspostavlja se kolonizacijsko-trgovački put preko nemirnih voda srednjeg dijela sjevernog Atlantskog oceana.

Različiti narodi imaju specifične metode prodiranja i osvajanja novih krajeva. Španjolsko prodiranje predvode vojnici i misionari, prvi ruše zatečene poretke, a drugi snagom vjere pokoravaju domoroce. Vojnički presidio i vjerska misija organski su vezani i međusobno se dopunjuju. Radikalnost i kompleksnost španjolske kolonizacije objašnjavaju goleme kulturne rezultate. Osiljivanje, obogaćivanje i korupcija državnih namjesnika i državni trgovački monopol dovode do sukoba, do odmetanja od državne vlasti i do organizirana gusarstva. Dezorganizaciju španjolske vlasti vješto su poticali i iskoristili Britanci, Holanđani i Francuzi. Portugalci su se ograničivali na osnivanje postaja svoje trgovačke mreže, kojoj se središte nalazilo u Lisabonu. Trgovački orijentirani, ali malobrojni Holanđani mogu dati svojim kolonijama malen broj emigranata. Država je slabo pomagala francusku penetraciju, pa su njezini uspjesi zasluga pojedinaca.

Englezi su najuspješnije uspostavili suradnju između individualne inicijative i državne pomoći, a čvrsta vjerska organizacija mnogo pridonosi uspjehu. God. 1620 iskrcava se brodom Mayflower prva britanska grupa na obali Sjeverne Amerike, i time počinje sistematska kolonizacija, koju je država dobro potpomagala. Između matičnog otoka i novih primorskih naseobina održavaju se veoma žive pomorske veze. Neke od ovih kolonija, kao Boston, ubrzo se ističu vlastitom pomorskom inicijativom. Engleska se ekspanzija učvršćuje na moru i oslanja na dobro birane primorske postaje. Englezi su najprije i najbolje shvatili, kakvo će biti značenje Oceana u budućnosti. Britanski realizam i inicijativa dolaze osobito do izražaja u t. zv. plovidbi četverokuta. Pomorci i trgovci iz Bristola i Liverpoola putuju na obale Afrike, hvataju robove, prevoze i prodaju ih u Srednju Ameriku, ondje kupuju alkohol i prenose ga u Boston, odakle se vraćaju u Veliku Britaniju s raznom robom i velikom zaradom. U tome su se uskoro izvježbali i bostonski pomorci, koji svoj put skraćuju na trokut Boston—zapadna Afrika—Antili—Boston. Oslanjajući se na svoje solidne kolonije, Velika je Britanija bezobzirno istisnula Holanđane, potisnula Francuze, te Pariškim mirom 1765 postala apsolutni gospodar atlantske fasade Sjeverne Amerike.

Ali engleski upravljači nisu mogli shvatiti, da moćne i napredne prekooceanske naseobine ne mogu trajno ostati poslušne i ovisne o matici. Došlo je do sukoba i zatim do osamostaljenja USA (1783). Time se svršava prvi period atlantske povijesti, u kojemu je inicijativa dolazila s evropske obale. Vlastitim snagama, slijedeći primjer i koristeći se pomoću USA i međunarodnim uslugama i sukobima evropskih kolonizacijskih vlasti, postepeno će se nastaviti oslobađanje zemalja t. zv. latinske Amerike.

A. o. ne će ni u novim prilikama izgubiti ulogu spajanja i okupljanja okolnih teritorija. Naivne su bile teorije prvih nosilaca američke nezavisnosti, koje su propovijedale princip izolacionizma i nehaj za neameričke probleme. Već je period kontinentalne blokade (1812—14) pokazao, da se USA moraju interesirati za atlantske prilike na evropskoj strani. Od početka XIX. st. nastupa period formiranja cirkumatlantske povezanosti, u kojemu će se inicijativa podijeliti između suprotnih obala. Uporedo s historijskim tokom išli su razvoj tehnike i svijest o potrebi formiranja atlantske interesne zajednice.

Ekonomski razvoj i snaga američke oceanske strane, osobito USA, izazvali su želju za ekspanzijom i na ostale obale Atlantskog oceana. Američka doktrina dovela je do panameričkog pokreta, koji je gotovo likvidirao utjecaje evropskih država na američkoj strani. Međusobni sukobi i istovremeno ekonomsko slabljenje umanjili su utjecaje evropskih država u Africi, a time se ojačao utjecaj snažnog američkog organizma (Liberija, arapske zemlje, osobito Maroko, a u najnovije doba i Kongo). Američka političko-ekonomska snaga osjeća se u najnovije doba čak i u Evropi, osobito u njenim siromašnim dijelovima. S istrošenim koncima evropske ekonomsko-političke ekspanzije ukrstile su se nove niti, povučene iz USA. Nad Atlantskim oceanom isplela se mreža interesa, koja spaja suprotne obale, a veliki Ocean postao je time najvažnije svjetsko more.

Ekonomsko-političkim razvitkom uvjetovan je napredak tehnike, kojoj je žarište na obalama Atlantskog oceana. To se osobito ogleda u usavršavanju prometnih sredstava. Mjesto dugotrajnih i opasnih putovanja jedrenjacima, danas se preko Oceana plovi ili leti udobno i kratko, gotovo bez gubitka radnog vremena. Kabelske veze i radio-veze približile su suprotne atlantske obale i omogućile intenzivnu izmjenu misli. Napredna tehnika svladava dimenzije Oceana lakše, nego što je to bilo s osrednjim jezerom u doba prije parobroda. Potrebe veza naprednih suprotnih obala pomogle su razvoju tehnike prometa, a ova je ojačala svijest povezanosti. U tome je snaga historijske uloge Atlantskog oceana. Povezanost atlantskih interesa očitovala se u dva svjetska rata, kad su se USA i Kanada aktivno umiješale u evropske sukobe. Tada se nedvojbeno pokazalo jedinstvo i povezanost atlantskog prostora. Iz toga atlantskog shvaćanja nikle su i međunarodne zajednice. Za ocjenu stupnja općeg razvoja u odnosima između suprotnih obala značajno je, da je sjedište međunarodne organizacije poslije II. svjetskog rata preneseno na američku stranu. Bilo bi ipak prebrzo iz toga zaključiti, da je prevaga u atlantskom svijetu prešla sasvim na američku obalu.

Prirodno siromašnoj, politički nesložnoj, nacionalno zavađenoj, ratom opustošenoj i tradicijama opterećenoj Evropi nedostaju mnogi elementi, potrebni za ritam i razmjere suvremenog svjetskog života. Evropa je na suprotnu obalu svijesno i nesvijesno slala djecu punu volje i sposobnosti, da u novim prilikama razviju tekovine prenesene iz domovine. Anglosaska Amerika nije dopustila, da njenu razvoju budu nametnuti okviri prema shvaćanjima matice zemlje. Život i tendencije anglosaske Amerike nisu bili opterećeni oblicima mediteranske oazne civilizacije ni tradicijama evropskoga klasnog društva i obrta. Tamo se počelo u vijeku stroja, koji je omogućio, da se svladaju i iskoriste golemi prostori novoga svijeta. A. o. je ušao u historijsko zbivanje poduzetnošću Kolumba; poduzetnost karakterizira i kasniji život na Oceanu. Iz stoljetnih napora razvio se današnji, visokim razvitkom tehnike obilježeni život cirkumatlantskog prostora, kojemu je sada žarište na američkoj strani. Utakmica i brz progres značajke su atlantskog historijskog perioda. U području napora i težnja nema statike — španjolsku hegemoniju potisnuli su spretniji i oceanskim problemima dorasliji Britanci. U najnovijem periodu na prvo mjesto izbijaju USA — kao protagonist najvećeg dosada postignutog tehničkog napretka.

Središte svjetskog zbivanja prešlo je iz Mediterana na A. o., iz malih sredozemnih gradskih republika u organizirane evropske atlantske države. Sada se javlja tendencija, da to žarište prijeđe na drugi kontinent. U dosadašnjem razvoju pokazuje se pravilo seljenja iz manjega u veće. Često se čuje pitanje: da li će težište svjetskog zbivanja prijeći na prostraniji Pacifik, u kojemu bi vodstvo mogle preuzeti velike nacije monsunske Azije? Ali veličina nije odlučujući element, stvarnost je mnogo složenija. Iako je A. o. manji, on je mnogo raznovrsniji i geografski bolje položen. U smjeru sjever—jug njegove su dimenzije veće, a otvaranje umjetnih kanala, Sueskog na istoku i Panamskog na zapadu, učinilo ga je centralnim morem svijeta. Golema plodnost monsunskog primorja Tihog i Indijskog oceana glavna je vrijednost tih područja, ali je njoj svakako ravna današnja agrarna produkcija cirkumatlantskog prostora.

Vrijednost i karakteristika atlantskog prostora je visok tehnički razvoj, zatim inicijativni duh, koji se javio s tim u vezi i golema produktivna moć. Velika prednost A. o. vidi se u rasporedu svjetske pomorske trgovine po oceanima: A. o. obuhvaća 72%, Indijski 19%, Pacifički 9% (1950). Zasad se ne vide elementi, koji bi mogli izazvati seobu pokretačkih sila u pacifički prostor; za to nedostaje i cirkumoceanski prostor, kojega bi se život odražavao na oceanu. Prema Atlantiku su međutim velikim dijelom otvoreni Sjeverna i Južna Amerika, zatim Afrika i znatni prostori Evrazije. Tihi ocean je okružen relativno uskim pojasom primorja. Atlantsko porječje (65,000.000 km²) dvostruko je veće (za 108%) od pacifičkog (31,200.000 km²) i zahvaća preko polovicu (51,5%) kopna (bez Antarktike), iako na A. o. otpada samo 29,5% morskih površina na Zemlji. Pacifik nema dovoljno kontinentalnog prostora. Atlantski duh i inicijativa imaju još uvijek najveće mogućnosti primjene i djelatnosti u matičnom cirkumatlantskom prostoru. Pred modernu tehniku i civilizaciju postavljaju se kao najveći zadaci melioracija i iskorišćivanje tropskih prostora Južne Amerike i Afrike, gdje bi se mogle razviti goleme životne mogućnosti. Sama Afrika ima 40% svjetskih hidroenergetskih izvora, koji su neiskorišćeni, a njene rudarsko-industrijske mogućnosti su, čini se, isto tako velike. Asanacijom i melioracijom porječja Amazone mogle bi se dobiti goleme količine proizvoda, važnih za prehranu i industriju cijeloga svijeta. U Africi mogli bi se učiniti plodnim veliki prostori i umjetnim natapanjem.

Obale sjevernog dijela razvedenije su i bile su pogodnije za razvoj pomorstva; podmorski reljef bio je pogodniji za polaganje kabelskih veza. Kao da su južna kopna čekala avion i radio. Kopna oko sjevernog dijela bila su bogata osnovnim prehrambenim proizvodima (žito, stoka, krumpir) i rudama (željezo i ugljen), najvažnijim za tehnički razvoj, a na jugu se nalaze novi energetski izvori i sirovine (uranij i obojeni metali), važni za najnovije vrste industrije. Tehnički razvoj sjevernog cirkumatlantskog prostora ima važno područje svoje primjene i daljnjeg usavršavanja u južnom dijelu.

Time bi se vrijednost atlantskog prostora kao cjeline povećala, on bi dobio potrebnu harmoničnost i pojačao svoj vodeći položaj na našem planetu. Razvoj je, dakle, učinio historijske usporedbe bespredmetnima. Duh inicijative, moć ostvarenja, prometna sredstva i razmjena atlantske tehnike svladavaju brzo i bez teškoća dimenzije našeg planeta, tako da je problem centralnog položaja gotovo izgubio značenje, epitet atlantski postaje isto što i planetarni.

LIT.: G. Schott, Geographie des Atlantischen Ozeans, Hamburg 1926; H. von Ihering, Die Geschichte des Atlantischen Ozeans, Jena 1927; G. Wurt, Der Ursprung der atlantischen Tiefenwässer, Sonderband zur Hundertjahrfeier der Gesellschaft für Erdkunde, Berlin 1928, str. 506—534; A. Defaut, Verhandlungen der ozeanographischen Konferenz, Ergänzungsheft III zur Zeitschrift der Gesellschaft ilir Erdkunde, Berlin 1928; Deutsche atlantische Expedition Meteor: sv. II, Die Echolotungen, Berlin-Leipzig 1933, sv. VI, Ozeanographie, Berlin-Leipzig 1936, sv. XI, Allgemeine Biologie des Südatlantischen Ozeans, Berlin-Leipzig 1936; E. Le Danois, L'Atlantique, Histoire et vie d'un océan, Paris 1938; E. Zechlin, Maritime Weltgeschichte, Hamburg 1947; P. Shepard, Submarine Geologie, New York 1948; J. Bourcart, Géographie du fond des mers, Paris 1949; Service hydrographique de la Marine, Océan Atlantique Nord, Paris 1949; Service hydrographique de la Marine, Océan Atlantique Sud, Paris 1949; G. Saarmann, Zur Morphogenese submariner Taler, Erde, 1951/52, 2, str. 143—162; G. Fioravanzo, Le grandi vie di communicazione, Rivista maritima, LXXXIV/1952, 10, str. 5—51.J. Rć.