ASTROLAB, sprava, kojom se u staro doba mjerila visina nebeskih tijela i grafički rješavali zadaci iz sferne astronomije. Riječ je grčkog podrijetla (ἄστρον astron zvijezda i λαμβάνειν lambanein uzimati), a nešto poslije 1000 god. upotrebljava se polatinjena riječ astrolabium od arapske riječi asturlab. U starim djelima nalazi se i naziv analema (od grč. ἀνά ana gore i λαμβάνειν lambanein). Astrolab je bio poznat i Grcima u doba Hiparha, oko ← 150, a služili su se njime i oko 150, u vrijeme Ptolomejevo, kad se pod tim imenom razumijevala jedna specijalna sfera, ali je a. tek kod Arapa dobio široku upotrebu. Oni su ga usavršili i početkom XI. st. prenijeli u latinsku Evropu, zajedno s arapskim nazivima njegovih dijelova. Danas se takvi astrolabi mogu pronaći samo u muzejima (sl. 1).

Prvi astrolabi bili su od drva i izrađeni vrlo grubo. Imali su velik promjer te su se mogli upotrebljavati samo na kopnu, obješeni o nogare. Prvi je Martin Behaim (v.) predložio, da se u navigaciji upotrebljavaju mali metalni astrolabi, koje je konstruirao njegov učitelj Regiomontanus (Behaim i Regiomontanus bili su suradnici prve nautičke škole u Sagresu, koju je osnovao Henrik Pomorac). Ma da su ti instrumenti bili mnogo manji, ipak su bila potrebna 3 čovjeka za njihovo rukovanje. Jedan je palcem držao instrument za alku, drugi je vizirao, a treći čitao visinu. Iz povijesti navigacije poznato je, da je Vasco da Gama na velikim putovanjima uzeo pored malih metalnih i stare drvene astrolabe. Uspoređivanja, koja je vršio najprije na moru, a poslije na otoku Sta. Helena, pokazala su, da mali metalni astrolabi, usprkos manjoj podjeli, daju isto tako dobre rezultate kao i veliki drveni. Isto tako je poznato, da je Kolumbo astrolabom određivao geografske širine. U navigaciji bile su u upotrebi (ili se još upotrebljavaju) uglavnom tri vrste astrolaba:

Plosnati astrolab (astrolabium planisphaerium), upotrebljavan u pomorstvu, temelji se na stereografskoj projekciji nebeske kugle na ravninu. To je mala okrugla mjedena ili bakrena ploča promjera do 15 cm, a sastoji se od matice, devet almukantaratskih pločica, hobotnice, alhidade i polarne osovine.

Matica je tanka okrugla ploča, obrubljena nešto debljim obručem, koji na jednoj strani nosi raskošno ukrašen prsten za vješanje. Obruč je bio graduiran tako, da je 0° bila na vodoravnoj crti, a 90° ispod prstena gore i dolje, dakle na vertikalnoj crti. Taj je obruč služio za mjerenje vertikalnih kutova, jer se po njemu pomicala alhidada (smjerilo). Kutove su morala mjeriti uvijek dva čovjeka. Jedan je držao astrolab na kratkoj vrpci, obješen slobodno i vertikalno, a drugi je, okrećući dvokraku alhidadu oko polarne osovine, vizirao u zvijezdu. Kad je sliku zvijezde doveo između dva nišana na krakovima alhidade, pročitao je na graduiranom obruču njezinu visinu. Budući da se u Sunce nije moglo gledati, njegova se visina mjerila ugađanjem, da sjena gornjeg nišana padne na procijep donjega. Astrolabom se mogla mjeriti i kutna visina terestričkih objekata.

Almukantaratska pločica (ili kraće »almukantara«) bijaše tanki okrugli mjedeni listić, koji se umetao u maticu, pošto bi se odvila polarna osovina i izvadili svi ostali dijelovi, što leže povrh nje. Pravi je pomorski astrolab imao obično po devet takvih pločica, jer su se morale mijenjati prema približnoj geografskoj širini broda. Na njima je bila urezana stereografska projekcija almukantarata (krugova paralelnih s horizontom), vertikala (azimutalnih krugova), nebeskog ekvatora i ekliptike. Ravnina projekcije bila je paralelna s ekvatorom i dodirivala je suprotni pol.

Hobotnica je sasvim izrezana ploča, tako da je ostao samo jedan ekscentrični obruč i nekoliko neobično savijenih šiljastih krakova. Postavljala se u obruč matice preko almukantare, ali ispod alhidade. Ekscentrični krug prikazivao je projekciju zodijaka. Na svakom savijenom kraku hobotnice bilo je upisano po jedno ime poznatijih zvijezda, a točan položaj te zvijezde na almukantari pokazivao je šiljasti vrh kraka hobotnice, kao kakva kazaljka. Hobotnica je bila na novijim astrolabima sve više izrezana, da se što bolje vide rezbarene krivulje na almukantari.

Polarna osovina (ili kraće »pol«) bila je izrađena u obliku mjedenog čavla, a služila je kao os svih urezanih krivulja i kao osovina, koja je držala i spajala sve dijelove zajedno.

Astrolabom se mogla mjeriti visina sunca, planeta i svih zvijezda, a bez posebnog izračunavanja moglo se očitati vrijeme, azimut, satni kut, geografska širina i rješavati ostali problemi iz sferne astronomije i ravne trigonometrije. Mogla se odrediti daljina nekog nepristupačnog objekta ili visina bilo kakve zgrade.

Astrolab s prizmom je prijenosni astronomski instrument, kojim se na kopnu motre stalne visine zvijezda od 60° i služi, da se motrenjem nekoliko takvih stalnih visina odrede geografske koordinate stajališta. Sastoji se od: a) istostranične prizme ABC, kojoj bridovi stoje vodoravno, a jedna joj je ploha vertikalna i naslonjena na durbin; b) astronomskog durbina, kome je os vodoravna i okomita na vertikalnu plohu prizme; c) posude sa živom, koja stoji ispod prizme (sl. 2).

Kad je visina zvijezde 60°, direktna zraka EI ulazi u prizmu okomito na plohu AB, odrazuje se na plohi AC u točki I i izlazi iz prizme u točki R, okomito na plohu BC. Zraka EDI' odrazuje se na vodoravnoj površini žive u točki D, ulazi u prizmu okomito na plohu AC, odrazuje se na plohi AB u točki I' i izlazi iz prizme u točki R', okomito na plohu BC. Zrake IR i I'R' u durbinu su paralelne, pa se dvije slike iste zvijezde stapaju na fokalnoj ravnini objektiva u jednu svijetlu točku. Kad je visina zvijezde veća ili manja od 60°, direktna se slika i odražena slika s površine žive međusobno razlikuju. Kako se zvijezda približava visini od 60°, tako se i te dvije slike približuju jedna drugoj. Kad se stope u jednu točku, visina je 60°, pa treba zabilježiti vrijeme, koje služi za račun koordinata. Iz motrenja vremena, kad nekoliko različitih zvijezda prođe kroz stalnu visinu od 60° mogu se izračunati geografske koordinate stajališta po metodi jednakih visina.

A. s prizmom ne može se upotrebiti na brodu, jer mora biti vodoravan i na čvrstoj podlozi.

Astrolab za određivanje položaja na kopnu. Precizni suvremeni astrolab upotrebljava se na istraživačkim putovanjima, osobito na istraživanju Antarktike. Ima čvrsto vezan dalekozor, koji se može okretati samo oko vertikalne osi, a kut okretanja očitava se na vodoravnom limbu. Glavni su mu dio osobito osjetljive moderne libele za horizontiranje vodoravnog limba. Nebeska tijela motre se desno i lijevo od meridijana na jednakoj visini (pod kutom fiksiranog dalekozora). Položaj se određuje presijecanjem unazad u sjecištu nekoliko stajnica.

LIT.: J. Frank, Zur Geschichte des Astrolabs, Erlangen 1920; J. Coutier, Astrolabe a prisme, Paris 1925; J. B. Hewson, History of the navigation, Glasgow 1951.F. S. i P. M.