LOŠINJ, 44°23 '—44°28 'N i 14°28 '—14°33 'Е, otok u zapadnom dijelu Kvarnerskog otočja. U sjevernom je dijelu kod Osora odvojen od Cresa 11 m širokim umjetnim kanalom, kojim mogu proći jedrenjaci do 4 t nosivosti; obuhvaća 74,68 km ² .

Položaj je otoka značajan za njegovu ulogu u prošlosti. L. je na sjeverozapadnom kraju kanalskog puta, kojim su stoljećima plovili jedrenjaci. Odavde se lako nadzirao izlaz iz Libumije prema pučini, pa je zbog toga Osor imao veliko značenje. Pred lošinjskim obalama odigrale su se sudbonosne bitke između Venecije i Saracena.

Ime. L. je povezan s otokom Cresom uskom prevlakom kod Osora, pa je razumljivo, da se u antičko doba za oba otoka upotrebljavalo isto ime Apsartide, odnosno Apsoros. Naziv je vjerojatno u vezi s legendom о Argonautima (Medeja je ubila brata Apsirta); lingvistički je naziv Apsoros ilirskog podrijetla, ali greciziran. Nekadašnji naziv talijanskih izvora Isola di Ossero pokazuje posjedovnu pripadnost Lošinja Osoru. Otok Lošinj ( Isola di Lussin) spominje se prvi put 1384, kada počinje spor о njegovoj pripadnosti Osoru; 1441 spominje se prvi put kao posebna općina. Oblik naziva je najvjerojatnije u vezi s ranije raširenim hrvatskim imenom Lošin.

О dalekoj prošlosti ovog otoka veoma malo se zna. Brojne stare gradine svjedoče, da je otok bio naseljen i u prethistorijsko doba. Zbog krške prirode i regionalnih gospodarskih izvora, nije na otoku bilo znatnijih naselja, a to je uzrok, da je otok tek u drugoj polovici XV. st. dobio župu. Konačnim propadanjem Osora, potkraj XVII. st., i prestankom venecijanske vlasti na kraju XVIII. st., otok dobiva slobodu; njegovi stanovnici razvijaju pomorsku aktivnost, u kojoj se odrazuju stoljetna iskustva, prednosti njegova položaja i nove društvene prilike.

Oblik i obale otoka. L. je dug 31 km; širina mu koleba između 4,8 km i nekoliko desetaka metara. Lagano je savijen u obliku luka s konveksnom stranom prema pučini, odnosno prema zapadu. Sastoji se od dva veća dijela (na sjeveru i jugu), koje međusobno veže niži, uži i veoma razveden pojas. Na zapadnoj obali srednjeg dijela nalazi se velik, zaštićen i dubok zaljev M. Lošinja, gdje je otok sužen na Privlaku (koja spaja sjeverni i južni dio).

Izduženost otoka i razvedenost njegova srednjeg dijela odražavaju se u 112,7 km dugoj obali s indeksom razvedenosti od 3,7. Vrlo mala širina Privlake između zaljeva Malog Lošinja i istočne obale pogodovala je probijanju prokopa, koji skraćuje zaobilazni put manjim brodicama. Sjeverni, brdoviti (588 m) dio slabo je razveden. Zapadna je obala strma, stjenovita, nepogodna za pristajanje i bez naselja; morske dubine Unijskog kanala naglo rastu. Istočna, osobito jugoistočna obala ovog dijela blaže se spušta; Lošinjski je kanal plići i Cres ga dosta zaštićuje od sjeveroistočnih vjetrova. Između otvorenih uvala Jurove na zapadu i Velikog Boka na istoku otok se sužuje na 1 km; dalje prema jugoistoku proteže se do Malog Lošinja srednji i niski dio otoka. Istočna je obala srednjeg dijela jednostavna, nerazvedena i mjestimično strma, jer je izložena jakim udarima bure. Pred obalom su 2 vapnenačka grebena Mali i Veli Osir (Orser), koji je od obale otoka odvojen pješčanim plićakom. Zapadna je obala veoma razvedena. Na sjevernom se dijelu izdvaja niski (110 m) poluotok Kurila; na njegovim obalama ima dosta drâga, među kojima se ističu drȁga Liski na sjeverozapadu i Artaturi na jugoistoku.

Zaljev Malog Lošinja nije samo specifičnost otoka, nego se ubraja u najljepše oblike na našoj obali. Pruža se longitudinalno u duljini od 5,6 km; širok je do 1 km, a dubina na ulazu u zaljev iznosi 17,5 m (dubine su u zaljevu do 36 m). Zaljev je zatvorena, potopljena depresija, pristupačna i najvećim brodovima. S istočne strane zaljev zatvara Privlaka, koja se u Tovaru ispinje do 125 m; s pučinske strane zaljev zatvaraju 2 poluotoka s otokom Koludarcem u sredini. U zaljev se može ući na dva ulaza, od kojih je južni prolaz, Most, dubok samo 1,5 m. Na pučinskoj su strani Koludarca dva manja otočića Murtar i Zabodaski, a dalje na pučini (10 km) otoci Susak i Srakane. Osim zaljeva Malog Lošinja, na zapadnoj su pučinskoj strani i manje uvale, među kojima se ističe Čikat.

Južni je dio otoka skromnijeg prostranstva i visine (243 m). Obale su razvedenije, pa na istočnoj i zapadnoj strani ima manjih i poprečnih uvala, relativno slabo zaštićenih od pučinskih utjecaja.

Prema jugoistoku, u neposrednoj blizini Lošinja, nalaze se otočići: Vele i Male Orjule, Trasorka, Kozjak, Sv. Petar i Ilovik, koji se dalje nastavljaju u skupinu Zadarskih otoka.

Reljef i sastav. Sjeverni, brdoviti dio otoka je asimetričan i strmije pada prema zapadu. To je pretežno vapnenačka i bezvodna masa Osorčice (Televrina 588 m), na kojoj su razvijeni krški oblici. Slojevi se pružaju uzdužno i padaju prema istoku. Na zapadnoj su obali eocenske naslage, preko kojih leže kredni vapnenci; u istočnom dijelu izbijaju i kredni dolomiti, koji raspadanjem i spiranjem daju nešto rahlog tla u okolici Nerezina, Sv. Jakova, a djelomično i Osora.

Srednji, razvedeni dio otoka je i u sastavu raznovrsniji. Pojasi vapnenca i eocenskog fliša su nejednako erodirani; udoline odgovaraju zonama fliša, a vapnenci su zaostali kao grebem. Na zapadnoj obali poluotoka Kurila nalaze se fini pleistocenski pjeskoviti nanosi (kao na Susku i Srakanama). Obalni su oblici rezultat mladog, pozitivnog pomjeranja morske razine, pa pored dna zaljeva Malog Lošinja na to upućuju pješčane naslage na zapadnoj strani Kurila, na Srakanama, Susku i Unijama. Očito je, da su te pješčane naslage staložene u doba, kad su ovi otoci bili u kopnenoj vezi s otokom Lošinjem.

Južni dio, analogno sjevernom, viši je vapnenački greben (Grgošćak 243 m) s manjim interkalacijama dolomita. Kraj je krševit, a razlike u sastavu tla uvjetuju formiranje vododerina, kojima su donji dijelovi potopljeni.

Klima, biljni pokrov i tlo. Srednje su vrijednosti mjesečnih temperatura za period od 1881 do 1914 u srednjem, niskom, maritimnom dijelu: tablica

Osobito je značajna relativna mala amplituda temperature (17,1), znatno manja nego u Splitu (18,6) ili u Šibeniku (18,8); u tome se ogleda maritimnost Lošinja. Maritimnost umanjuje kolebanja i uvjetuje visoke zimske temperature, te sprečava negativne utjecaje vjetrova iz sjevernog kvadranta (preko 50%), koji prevladavaju u toku zimske polovice godine. Tokom 24 godine nije bilo ni jednog dana, u kojem je temperatura bila ispod 0° . L. se odlikuje velikim brojem tihih dana (preko 30%); jaki su vjetrovi rijetki. Osobita je prednost lošinjske klime velika sunčanost (2454 sata godišnje insolacije ili dnevno 7 sati), a prema tome relativno mala naoblaka: godišnje 3,9 (Opatija 4,4, Hvar 3,8, Vis 3,7).

Mali Lošinj prima godišnje (prema podacima 1881—1904) 1008 mm oborina; najviše u kolovozu (148 mm), a najmanje u srpnju (35 mm). Slaba je strana režima oborina, što su neravnomjerno raspoređene u toku godine: više (60%) u toku zime, a tek 40% u toku ljeta. Prevladavaju pljuskovi, ali je broj kišnih dana relativno malen (113,7). Negativno je veliko kolebanje količine padalina od godine do godine (1882 god. 1342 mm, a 1883 samo 391 mm); sušne su godine osobito teške.

Neravnomjerno raspoređene oborine, česte suše i krška priroda kraja ogledaju se u bezvodnosti. Periodična su vrela slaba (Nerezine i Veli Lošinj).

Sunčanost, rijetke oluje, izuzetno blage zime odlike su klime Lošinja, po čemu se razlikuje od nedalekih i klimatski poznatih obalnih mjesta. Blaga klima ogleda se u vazdazelenoj vegetaciji, koja prekriva djeli otok, osim najviših dijelova Osorčice. Ovu vegetaciju karakteriziraju degradirani grmovi mirte, česvine, lovora, primorske smreke i dr.; znatni su dijelovi pretvoreni u goli kamenjar. Degradadja prvobitnog biljnog pokrova ukazuje na intenzivnu eksploataciju. Veliki su prostori, osobito u srednjem dijelu, pošumljeni (uglavnom borom).

Kameni otok oskudijeva tlom. U vapnenačkim pukotinama zadržalo se malo crljenice i humusa. Raspadanjem dolomita kod Nerezina i Velog Lošinja dobiva se tlo, na kojem raste nešto bujnija prirodna vegetacija, ali se i obrađuje. Na flišolikim naslagama i pločastim vapnencima srednjeg dijela (oko Ćunskog) ima nešto više tla.

Stanovništvo. Na Lošinju živi 5163 st. (1953) ili 69 st. na 1 km ². Karakterističan je odnos između muškog (2380) i ženskog (2783) stanovništva. U toku posljednjih 70 godina stanovništvo Lošinja opada: 1880 god. 9252 st.; 1890 god. 8766 st.; 1900 god. 8682 st.; 1910 god. 9768 st. i 1945 god. 6305 st. Opadanje broja stanovnika uglavnom je posljedica nazatka Malog i Velog Lošinja, glavnih centara otoka, ali je u najnovije doba stanovništvo manjih naselja procentualno jače opalo. U ta dva glavna naselja živi većina stanovništva otoka (1880 god. 81,5%; 1890 god. 77,9%; 1900 god. 76,3%; 1910 god. 77,0%; 1945 god. 67,6% i 1953 god 78,6%). Sva su lošinjska naselja uglavnom živjela od pomorstva i turizma, ali najviše glavna naselja.

Gospodarstvo. Do polovice XIX. st. malo se zna о ovom otoku, koji je pripadao Osoru. Spominju se uglavnom Nerezine i Veli Lošinj, čini se, da je iskorišćivanje šuma i prijevoz drva u Veneciju bio važan prihod starijih naselja. Poljodjelstvo i stočarstvo imali su na krškom otoku ograničeno značenje i mogli su osigurati skroman život malom broju stanovnika. U narodu sačuvani nazivi Velo i Malo selo za Veli i Mali Lošinj pokazuju opseg naseljenosti i ekonomiku otoka u tom razdoblju.

God. 1903 L. je imao 331 ha obrađenih oranica (odn. 37 m ² po 1 st.), 1693 ha maslinika, 605 ha vinograda i dr. Poljodjelstvo ima, dakle, samo simbolično značenje, a na vapnenačkim pašnjacima mogu se uzgajati ovce i koze, koje brzo degradiraju i onako oskudnu vegetaciju. Zbog toga su Lošinjani stoljećima vršili različite pomoćne funkcije (pomorci, stražari i dr.) na tuđim brodovima i stekli velika iskustva. Prvi se počeci vlastitog pomorstva spominju oko polovice XVII. st. u Velom Lošinju i Nerezinama, a u Malom Lošinju oko 1700. Pomorci Malog Lošinja koristili su prve mogućnosti slobodne inicijative, razvitka komercijalnog života i veće sigurnosti plovidbe; pored velikih gubitaka uspješno su prošli kroz težak period kontinentske blokade. Kad je konačno potisnuta venecijanska dominacija, a kontinentska Austrija izbila na more, pa je u XIX. st. počeo nagao razvoj svjetske trgovine i pomorstva, Lošinjani su znali iskoristiti svoje znanje i položaj te razviti veliku pomorsku inicijativu. God. 1856 svečano je otvorena luka u Rovenskoj. Za pomorstvo je Mali Lošinj bio mnogo pogodniji, pa je zbog toga ubrzo postao važan pomorski centar u Sredozemlju. Paralelno s pomorstvom razvija se i brodogradnja. Već 1869 Mali Lošinj ima oko 100 brodovlasnika sa 1300 brodova, pa su se u vezi s time razvili i dopunski obrti (izradba jedara, vijaka i druge brodske opreme). Pomorstvo je postalo dominantna gospodarska grana; obradba oskudnog tla naglo nazaduje, pa je propašću loze (filoksera) oko 1890 doživjela odlučan udarac. Koncentracija trgovine i pomorstva u velikim lučkim centrima (Trst, Rijeka i dr.), gradnja skupih parobroda, povezana s udruživanjem kapitala i potporom države, zadaju udarac izoliranom lošinjskom pomorstvu. Parobrode grade uspješno i lošinjska brodogradilišta, ali se ubrzo pokazalo, da se iz izoliranog pomorskog kraja, u novim prilikama, nemoguće boriti; imućniji prelaze u Trst i Veneciju, a obični i stručni pomorci traže zaradu u parobrodarstvu velikih lučkih centara ili se sele preko oceana. Pomorstvo i veze s gradskim centrima, u kojima prevladava talijanska kultura, pridonijeli su djelomičnoj denacionalizaciji dotada čisto hrvatskog otoka. Međutim, u drugoj polovici XIX. st. L. dolazi na glas zbog svoje blage zime, koja je pogodna za rekonvalescente i bolesnike. Parobrodske veze omogućuju relativno lak pristup preko Trsta i Pule. God. 1892 proglašeni su Mali i Veli Lošinj klimatskim mjestima. Opći gospodarsko-prometni razvoj donio je Lošinju povoljno rješenje u teškoj pomorsko-gospodarskoj krizi, koja je pojačana i propašću vinogradarstva. U kontinentskoj Evropi naglo se razvijaju gradovi u kojima su loše zdravstvene prilike, osobito zimi. S posjetom od 8427 turista i prihodom od preko 4,000.000 kruna dosegao je L. 1913 vrhunac turističkog uspona. Talijanska okupacija i aneksija, te odvajanje od gravitacionog zaleđa, teško su pogodili turizam Lošinja, koji je samo 1925 dosegao jedva polovicu posjeta iz 1913. Ostajući bez pomorstva i turizma, otok je u toku talijanske okupacije gospodarski stagnirao. Oslobođenje i priključenje Jugoslaviji otklonili su osnovnu teškoću, jer su obnovljene veze sa zaleđem.

Naselja. U prvom je periodu Mali Lošinj bio neznatno naselje. Razvitkom pomorstva i turizma i uređenjem pomorskih veza, Mali Lošinj se brzo razvija, jer ima u svakom pogledu povoljan položaj. Pomorska inicijativa i uspjesi Malog Lošinja utječu i na uređenje ostalih mjesta. U turističkom razdoblju niču lijepi turistički centri na zapadnoj obali, oko Malog Lošinja (Čikat, uvala Krivice i dr.). Blizinu Malog Lošinja koristi i Ćunski, smješten u relativno najplodnijem dijelu otoka.

LIT: M. Nicolich, Storia documentata dei Lussini, Rovigno 1871; A. Haracich, L’isola di Lussin. Il suo clima e la sua vegetazione, Lussinpiccolo 1905; G. Gerolami, L’isola marinara, Udine 1951.J. Rć.

Povijest. Prema rukopisnoj kronici lošinjskog notara Botterinia (iz 1791), naseljivanje otoka počelo je 1280, kad se iz unutrašnjosti Hrvatske doselilo dvanaest obitelji pod vodstvom starješine Obrada Harnovića. Prvi naseljenici na Lošinju bili su stočari i ratari, ali su razvoj poljoprivrede kočile neplodnost tla, oskudica zemlje i suha klima. Ta činjenica je ubrzo prinukala stanovništvo da se dade na ribarstvo. More je oko Lošinja bogato ribom, te se nova privredna djelatnost sve to više širila, osobito u drugoj polovici XVII. st., pa je sve to veći broj lošinjskih stočara i ratara prelazio u ribare. Ribolov je uskoro postao jedno od glavnih vrela prihoda lošinjskog stanovništva, a time su stvoreni određeni preduvjeti za razvoj pomorstva uopće. Prihodi od ribarstva omogućuju Lošinjanima nabavu većih i solidnijih brodova, tako da se počinju baviti i pomorskom plovidbom, koja se spočetka ograničivala na izvoz lošinjskog drva i ribe, uglavnom u Mletke.

Prvi su lošinjski pomorci, koji se spominju u dokumentima, Jakov Gladulić (umro 1621) i njegov sin, koji je nastavio očevo zanimanje. Obojica su bili patroni, t. j. vlasnici brodova za obalnu plovidbu. Prvi je lošinjski kapetan duge plovidbe bio Petar Petrina (1608—93). On je oko 1650 poduzeo uspješno putovanje iz Trsta u London. Njegovo zanimanje nastavili su njegovi brojni potomci, a uskoro se za njima povelo još nekoliko obitelji, među kojima se isticala obitelj Premuda. Oko 1750 Mali i Veli Lošinj zajedno imaju 98 malih obalnih i 7 većih brodova. Lošinjsko je brodarstvo u to vrijeme bilo angažirano uglavnom u prijevozu vina i stoke s obala Istre, Hrvatskog Primorja, Dalmacije i Albanije u Mletke, a najveće je zarade donosila trgovina soli, koja se iz solana u Manfredonii i Barletti prevozila u luke Hrvatskog Primorja. Lošinjski su pomorci na taj način dolazili do kapitala, potrebnih za nabavu brodova. U to vrijeme služe mnogi Lošinjani kao kapetani i mornari na mletačkim brodovima. Među njima su se istakli kapetani: Petar Budinić, koji je 1779 u službi jedne mletačke trgovačke kuće poduzeo uspješno putovanje do Jamaike, i Petar Leva, koji je jednom navom oplovio rt Horn i više puta plovio u Tihi Ocean.

U razdoblju mletačke vlasti (do 1797) Lošinjani su kupovali brodove za svoje potrebe u raznim pomorskim centrima sjevernog Jadrana, a na samom Lošinju nije bilo nikakve značajnije brodograđevne djelatnosti. Kao prvi lošinjski kalafat zabilježen je u matičnim knjigama Malog Lošinja Šimun Kovačić, ali о njegovoj aktivnosti nije ništa poznato. Brodogradnja se na Lošinju vrlo sporo razvijala, te je sve do potkraj XVIII. st. bila ograničena samo na obitelj Katarinić, koja se na svojoj vlȁki u Malom Lošinju bavila isključivo popravkom manjih brodova. Tek 1799, na inicijativu osmorice lošinjskih pomoraca, počeli su se graditi i novi brodovi, te je na jednoj vlȁki u Velom Lošinju porinut u more brigantin od oko 300 t. Napoleonovi ratovi ugušili su u klici ovaj prvi brodograditeljski pothvat na Lošinju. Oni su istodobno nanijeli i težak udarac cjelokupnom lošinjskom pomorstvu, koje se u drugoj polovici XVIII. st. vrlo uspješno razvijalo, tako da su 1806 lošinjski brodovlasnici raspolagali sa oko 300 brodova, od kojih 140 velike obalne plovidbe. Pored toga imali su nekoliko društava za osiguranje brodova, jednu pomorsku školu i jedno brodogradilište. Od kolikog je značenja pomorstvo bilo već tada za Lošinj, kazuje činjenica, da je od 5500 st., koliko su ih u to vrijeme imali Mali i Veli Lošinj zajedno, bilo oko 1500 pomoraca.

U razdoblju 1805—13 zaposjedali su luku Malog Lošinja i britanski i francuski ratni brodovi, a kontinentska blokada, koju je proklamirao Napoleon, i represalije, koje su poduzimali Britanci, paralizirali su svaku pomorsku djelatnost na Jadranu. U tim prilikama nekoliko je istaknutih lošinjskih pomorskih obitelji odselilo u Veneciju, Trst i Rijeku. Situacija se promijenila, kad je L., Bečkim mirom, pripao Austriji. Kriza lošinjskog pomorstva trajala je još do 1820, a onda dolazi do postepenog oživljavanja. Lošinjski brodovlasnici počinju se u to vrijeme sve više orijentirati na prijevoz ruskog žita iz luka Crnog mora najprije u luke Sredozemnog mora, a zatim i u zemlje sjeverne Evrope. Plovidba u Crno more donosila je velike dobiti, osobito u godinama, kad su u zapadnoevropskim zemljama žetve bile slabe. Od posebnog je značenja za razvoj lošinjskog pomorstva bio Rusko-turski rat 1828, za vrijeme kojega su lošinjski brodovlasnici iznajmljivali svoje brodove Rusima. Zarade su bile tolike, da su ne samo brodovlasnici, nego i mnogi kapetani po povratku kućama mogli nabaviti brodove. Još su bolje iskoristili Lošinjani Krimski rat (1854—56), iznajmljujući svoje brodove uz vrlo povoljne uvjete Britancima i Francuzima. Zahvaljujući tim okolnostima, lošinjska se trgovačka mornarica stalno povećavala, tako da je 1858 porasla na 141 brod duge plovidbe sa ukupno 55.232 t. U to je vrijeme lošinjska pomorska plovidba već toliko razvijena, da lošinjski brodovi sudjeluju u vrlo razgranatoj trgovini i plovidbi, koja je obuhvaćala ne samo Crno i Sredozemno, nego i Sjeverno more, a bila je povezana i s najvažnijim centrima Sjeverne i Južne Amerike. Lošinjska je brodogradnja od gradnje prvog broda 1799 bila potpuno zamrla do 1824, kad je na Katarinićevu brodogradilištu u Malom Lošinju sagrađen ponovo jedan brigantin Prvi Lošinjanin (oko 300 t). Otad pa do 1845 sagrađeno je na ovom brodogradilištu, na kojem je radilo oko 100 radnika, 36 brodova sa preko 11.000 t. Poslije 1845 nastaje na Lošinju jedno za drugim šest brodogradilišta, na kojima je u deceniju 1846—55 sagrađeno 49 brodova sa ukupno 18.330 t nosivosti.

Svjetska kriza u pomorstvu, koja je pod utjecajem širenja i usavršavanja parobrodarstva izbila 1858, zahvatila je i lošinjsko brodarstvo, tako da su mnogi lošinjski brodovlasnici bili prisiljeni staviti u raspremu svoje brodove, a lošinjska su brodogradilišta ostala bez posla. God. 1864, kad je kriza dosegla najnižu točku, lošinjska se trgovačka mornarica smanjila na 105 brodova duge plovidbe sa 44.594 t, a svega su dva brodogradilišta preživjela krizu. Čim je kriza prošla, oporavlja se lošinjsko brodarstvo, a i rad na lošinjskim brodogradilištima oživljuje. Već 1870 Lošinjani su raspolagali sa 131 brodom duge plovidbe sa ukupno 62.461 t, a pored toga sa 23 broda (ukupno 6000 t) u suvlasništvu s brodovlasnicima iz drugih krajeva. To je ujedno i najviša točka, do koje se uzdigla lošinjska trgovačka mornarica. Analogan razvoj bilježi i lošinjska brodogradnja: 1868 sagrađen je 21 brod sa 12.230 t, a na lošinjskim brodogradilištima bilo je zaposleno preko 650 radnika.

U razdoblju 1870—80 nije se, doduše, brojčano stanje lošinjske trgovačke mornarice mnogo promijenilo, ali u drugoj polovici tog decenija sve više izbijaju znaci velike krize brodova na jedra. Poslije 1880 lošinjska mornarica tako naglo propada, da je flota jedrenjaka duge plovidbe, koja je bila baza za prosperitet otoka Lošinja, do 1900 već gotovo sasvim uništena, a 1911 više nije plovio morem nijedan jedrenjak lošinjske duge plovidbe. Lošinjska je brodogradnja u tom periodu dijelila sudbinu lošinjskog brodarstva. Razdoblje 1871—80, kad je na lošinjskim brodogradilištima sagrađeno 99 brodova sa 67.150 t, jedno je od najplodnijih razdoblja lošinjske brodogradnje. Od tih brodova 24 su imala 1000 ili preko 1000 t, a najveći, nava Imperatrice Elisabetta sa 2500 t nosivosti, bio je i najveći brod, sagrađen na Lošinju. Poslije 1880 lošinjska brodogradilišta ostaju bez narudžbi i redom obustavljaju rad. Do odlučne prekretnice dolazi 1883, kad je brodograditelj Nikola Martinolić preuredio svoje brodogradilište za gradnju željeznih brodova, tako da je na njemu 1885 sagrađen željezni bark Gange (1680 t nosivosti), prvi željezni jedrenjak sagrađen na Lošinju, ali ujedno i posljednji veliki brod lošinjske brodogradnje.

Još je važniji događaj u povijesti lošinjske brodogradnje gradnja Flinka, prvog parobroda (1885). Bio je to, doduše, minijaturni parobrod (100 t), ali značenje njegove gradnje leži u tome, što je Martinolićevo brodogradilište, koje je poslije 1886 ostalo jedino aktivno na Lošinju, preorijentiravši se uspješno na gradnju malih parobroda, produžilo život lošinjske brodogradnje. Do početka Prvog svjetskog rata sagrađeno je na ovom brodogradilištu ukupno 70 željeznih plovnih objekata, većinom parobroda male obalne plovidbe, od kojih je nekoliko preživjelo oba svjetska rata, te još i danas plove u sastavu trgovačke mornarice Jugoslavije.

U novim prilikama lošinjsko se brodarstvo uspjelo održati, zahvaljujući činjenici, što je nekoliko lošinjskih brodovlasnika u odlučnom času prešlo na parobrodarstvo. God. 1900 lošinjski su brodovlasnici imali 7 parobroda sa 36.200 t, a 1914 god. 21 parobrod sa 121.100 t. Dok je u doba cvata plovidbe na jedra na Lošinju živjelo od pomorstva oko 800 brodovlasničkih, kapetanskih i mornarskih obitelji, nova flota parobroda bila je vlasništvo svega pet brodarskih poduzeća, koja su doduše stajala pod nominalnom upravom starih lošinjskih brodovlasnika, ali su velikim dijelom bila financirana od stranog kapitala. Karatni tip vlasništva počinje nestajati, a to teško pogađa velik broj pomorskih obitelji, istodobno dok promjene u strukturi zapovjedničkog osoblja i brodskih posada zadaju težak udarac širokim slojevima pomoraca. Slična situacija nastaje i u lošinjskoj brodogradnji, u kojoj (poslije prijelaza na gradnju parobroda) više nije bilo posla za velik broj stručnih brodograđevnih radnika.

U još težu situaciju zapalo je lošinjsko pomorstvo za vrijeme Italije, kojoj je Lošinj pripao Rapalskim ugovorom 1920. U periodu između dva rata lošinjska se mornarica stalno smanjivala, tako da su 1939 u luci Malog Lošinja bila registrirana samo dva parobroda. Sličnu sudbinu doživjela je pod Italijom i lošinjska brodogradnja. Preostala su samo dva brodogradilišta, Picinićevo, koje je jedva životarilo gradeći i popravljajući male drvene brodove, i Martinolićevo, koje je do 1930 gradilo uglavnom samo jahte i kutere, zatim je nekoliko godina bilo bez naručaba, dok ga konačno nije preuzelo jedno brodograđevno poduzeće iz Genove.

Po završetku Drugog svjetskog rata L. je priključen Jugoslaviji. Fuzijom (1948) dvaju nacionaliziranih brodogradilišta, S. A. Cantieri del Mediterraneo (bivše Martinolićevo) i Cantieri Navali S. A. Piccini (bivše Picinićevo), osnovano je brodogradilište Lošinj, koje se specijaliziralo za gradnju drvenih brodova i brodova kompozitne građe do 400 t nosivosti, te za sve vrste ribarskih brodova, maona, čamaca i jedrilica svih tipova. Na novoosnovanom brodogradilištu sagrađen je znatan broj drvenih brodova i obnovljen niz brodova, koji su za vrijeme rata bili potopljeni, a sagrađeno je i nekoliko serija brodova za ratnu mornaricu. Zbog slabije konjukture u drvenoj brodogradnji ovo brodogradilište prelazi na gradnju u željezu, remont željeznih brodova i završnu opremu brodova sagrađenih u brodogradilištu 3 maj na Rijeci.

Turizam. Prvi počeci turizma na Lošinju idu u osamdesete godine prošlog stoljeća u i najužoj su vezi s krizom lošinjskog pomorstva. Veli i Mali Lošinj počinju naglo propadati, njihovi su stanovnici prisiljeni da traže posla u Trstu, Rijeci i drugim gradovima, a mnogi, osobito mlađi, počinju se iseljavati u razne krajeve svijeta. Rješenje se našlo u turizmu, kome su pogodovale blaga klima i prirodne ljepote otoka. God. 1886 dolaze na Lošinj prvi stranci, u Malom i Velom Lošinju osnivaju se turistička društva za poljepšanje i pošumljenje mjesta, a već 1887 podižu se u oba mjesta prvi hoteli i pensioni za strance. Mali i Veli Lošinj postaju uskoro važni turistički centri i klimatska lječilišta, koja po broju posjetilaca nadmašuje jedino Opatija, a već 1903 stoji na raspolaganje turistima 520 soba u hotelima, pensionima i privatnim kućama. Iz godine u godinu raste broj posjetilaca i doseže vrhunac 1913, kad je na Lošinju boravilo 8427 gostiju. Prvi svjetski rat prekinuo je razvoj lošinjskog turizma, a u periodu između dva rata, za vrijeme talijanske vladavine, odsječen od svoje prirodne pozadine, L. gubi znatan dio svojih tradicionalnih posjetilaca, a to dovodi do zatvaranja velikog broja hotela, pansiona i sanatorija. U toku Drugog svjetskog rata otok je bio poprište ratnih operacija, te su mnogi hoteli i pensioni stradali od zračnih bombardiranja. Poslije Oslobođenja turizam na Lošinju relativno se brzo obnavlja, tako da su Mali i Veli Lošinj 1949 zabilježili oko 7000 posjetilaca, pretežno članova sindikata. Postepeno se sindikalna odmarališta pretvaraju u ugostiteljska poduzeća, a obnavlja se i klimatsko lječilište u Velom Lošinju, koje se stalno proširuje, i već 1954 raspolaže sa 6 zgrada (ukupno 350 ležaja). Mali i Veli Lošinj posjetilo je 7500 turista.В. Ko.

Ribarstvo. Na jugozapadnoj strani južnog dijela otoka Lošinja, od uvale Veli Žal do uvale Pljeski, nalaze se lovišta plivarica za malu plavu ribu, a oko sjevernog dijela otoka i u Osorskom zaljevu lovišta na skuše. Zbog nedostatka lovišta male plave ribe lošinjski ribari u ljetnom ribolovu love srdele oko otoka Suska i Unija, a skuše oko Velih i Malih Orjula i u Kvarneriću oko otočića Trstenika, Oruđa i Palacola. Tunji, polande i trupci prolaze kroz lošinjske vode uz jugozapadne obale otoka, a ponešto i Lošinjskim kanalom. Iglice se love za zimskih noći na lovištima s jugozapadne strane otoka. U Lošinjskom kanalu, uz obalu (od Nerezine do Rovenske), ima velik broj lovišta na gire potezačama. U novije se vrijeme love gire kočicama na brakovima otočića Oruđa, Palacola, Velih i Malih Orjula, a osobito u području otoka Ilovika i Grujice. Tu su naša najbolja lovišta gira. Područja dubinskog ribolova kočama nalaze se po sredini Lošinjskog kanala. Dobra su lovišta kvalitetnih vrsta riba oko cijelog otoka. Ribolov zagonicom (ludar) obavlja se na velikom dijelu obale. Na pučinskoj strani otoka razvijen je lov na landovinu parangalima. Mreže stajaćice, popunice i prostice polažu se po brojnim uvalama i brakovima. Jastozi su rijetki.

Prvi ribolov mrežama stajačicama obavljao se u Lošinju na početku XVI. st., a rano se razvio i ribolov zagonicom. Zagoničari iz Velog Lošinja, a kasnije i iz Malog Lošinja, lovili su ribu sve do obala otoka Korčule, ali im je kasnije taj način ribolova zabranjen, najprije 1672 u Baški na Krku, 1712 oko otoka Premude, a 1720 oko samog Lošinja. Ribolov potezačama za malu plavu ribu uveli su 1640 na otoku Lošinju ribari iz Velog Lošinja. Broj potezača za malu plavu ribu u Velom i Malom Lošinju popeo se potkraj XVII. st. na 20; oko 400 ribara bilo je uposleno u ljetnom ribolovu. Dvadeseti dio lovine pripadao je crkvi. Zbog slabih lovišta srdela na domaku lokalnih voda Lošinjani su počeli loviti srdele oko otoka Suska i Unija. God. 1658 lovili su potezačama malu plavu ribu na puljskim lovištima, gdje su s ribarima iz Pule sklapali ribolovne zajednice. U to je vrijeme stanovništvu ribolov bio glavno vrelo prihoda. Od ušteda se postepeno stvarala trgovačka mornarica Velog i Malog Lošinja. S porastom trgovačke flote smanjivao se broj potezača za malu plavu ribu, a stanovništvo se više bavilo pomorskom privredom. Potkraj XIX. st. u Velom Lošinju nije bilo više domaćih ribara ni za smanjeni broj potezača, pa su se unajmljivali ribari s otoka Suska.

Lov na tunje i polande bio je također razvijen. U nekim uvalama bile su namještene stajaće tunolovke, ali su vrlo rano nestale. Dulje su se održale brojne mreže stajaćice polandare (noćnjare), koje su se polagale u proljeće i ujesen od obale prema pučini. Na početku ovog stoljeća bilo je velikih pokretnih zatvornih tunara, koje su nestale između dva rata zbog motornih tunolovaca s kružnim plivaricama. U Malom i Velom Lošinju bilo je od sredine XIX. st. talijanskih ribara iz Chioggie, a bavili su se ribolovom tartanama i kočama u Lošinjskom kanalu i drugdje. Oko 1900 nalazila su se u luci Malog Lošinja dva uzgajališta kamenica i u Osorskom kanalu treće, ali su nakon jednog decenija nestala. Pokušaj uzgoja dagnji (1890) u uvali Rovenskoj kraj Velog Lošinja nije uspio, a isto tako i pokušaj uzgoja kamenica u uvali Čikat. U uvalama Poljana, Nerezine i Mikložan bilo je primitivnih ribnjaka za zatvaranje cipala i lubina, ali su nestali na početku ovog stoljeća.

Razvitak ribarstva otoka Lošinja u posljednjih pedeset godina: tablica

Od ulova otpada na Mali Lošinj 210 t, Veli Lošinj 35 t, Nerezine 30 t i Ćunski 5 t.

God. 1952·—56 lošinjski su ribari ulovili prosječno godišnje: srdela 100 t; skuša 20 t; oslića 24 t; gira 42 t; landovine 22 t; glavonožaca 15 t; rakova 10 t; svih ostalih vrsta 47 t; ukupno: 280 t.

U novije vrijeme dubinski kočari postižu godišnje oko 100 t ribe, a kočice za gire oko 40 t. U Malom Lošinju nalazi se sjedište poduzeća Kvarner, koje se bavi ribolovom, trgovinom i preradbom ribe. Najveći se dio lovine prodaje trgovačkom poduzeću Kvarner koje opskrbljuje ribom tvornicu ribljih konzerva u Malom Lošinju i mjesnu ribarnicu. Na ribarnici u Malom Lošinju proda se godišnje oko 70 t ribe, a u Velom Lošinju 15 t. Višak ulova pridnenih vrsta izvozi se u inozemstvo ili se otprema na tržište u Rijeku. Sami ribari utroše godišnje oko 20 t ribe. Svaki stanovnik otoka Lošinja potroši godišnje oko 20 kg ribe.

Poslije Prvoga svjetskog rata podignuta je u Malom Lošinju tvornica ribljih konzervi, koja ima sada godišnji kapacitet od 200 t prerađene ribe. God. 1952—56 proizvela je prosječno godišnje 130 t steriliziranih konzerva, 40 t nesteriliziranih konzerva i oko 30 t usoljene ribe. God. 1955 podignuta jc u tvornici nova ledana s postrojenjem za proizvodnju pahuljastog leda.

LIT.: G. Bonicelli, Storia dell’isola dei Losini, Trieste 1869; M. Nicolich, Storia documentata dei Lussini, Rovinj 1871; Т. Luсіапі, Le peschiere dell’ Istria, La Provincia, 17, Kopar 1873; I. Congresso generale della società austriaca di pesca e piscicultura marina, Trieste 1898; P. Lorini, Ribanje i ribarske sprave, Beč 1903; I. Pastrović, Ribarski priručnik za 1913, Trst 1912 ; L. Krstinić, Ribarska privreda Lošinja, Morsko ribarstvo, Rijeka 1955, 6; F. Braškić, Ribarska privreda Lošinja, ibid., 1956, 7.J. Bi.

Lošinj u Narodnooslobodilačkom ratu. Oslobođenje otoka 23. IX. 1943. Kada je Italija kapitulirala, na otoku Lošinju našla se grupa od oko 300 četnika, koja je izbjegla iz Like pred naletom jedinica NOV-e. Četnici su zaposjeli baterije na brdu Tovar, a isturili su i manja odjeljenja na Cres radi osiguranja. Štab 13. divizije, s Komandom Narodnooslobodilačke mornarice za Hrvatsko Primorje i Istru, odlučio je da oba otoka oslobodi. U noći 21./22. IX. 4. bataljon 1. brigade 13. divizije (bataljon Matija Gubec) prebačen je iz Kraljevice u luku Krk, a iduće noći parobrodom Lav u pratnji patrolnih čamaca PČ1 i PČ3 upućen je prema Lošinju. U ranim jutarnjim satima započelo je iskrcavanje trupa u uvali Balvanida. Prve grupe četnika zatečene su na spavanju. Kad je svanulo, baterija od 3 topa od 150 mm gađala je povremeno brodove i naše trupe, koje su se po teškom terenu preko Grgošćaka i Kalvarije kretale prema Velom Lošinju. Vatra je bila neprecizna, jer četnici nisu imali točne podatke о pokretima naših snaga. Predveče, 23. IX. Veli Lošinj je oslobođen, a sutradan, uz pomoć bataljona koji je bio ranije iskrcan na Cres, slomljen je i posljednji četnički otpor na Tovaru.

Desant na otoke Cres i Lošinj predstavlja prvu značajniju ofanzivnu akciju Mornarice NOVJ u periodu njena stvaranja.

Njemački desant 13. XI. 1943. U ranim jutarnjim satima 13. XI., uz podršku krstarice Niobe (ех Dalmacija) i većeg broja manjih ratnih brodova, iskrcane su jake njemačke pješadijske snage na otok i poslije kraće borbe svladale slabe snage branilaca. Jednoj grupi partizana s britanskom vojnom misijom, koja je boravila na otoku radi organiziranja baze i snabdijevanja naših jedinica, pošlo je za rukom da se u uvali Sv. Martin ukrca na dva ribarska broda i u posljednjem trenutku, pod vatrom njemačkog streljačkog oružja, isplovi prema Cresu. Napadima avijacije oba broda su onesposobljena za kretanje, a potom zarobljena od krstarice Niobe i patrolnih čamaca.

Britansko-jugoslavenski prepadi na otok Lošinj. Otok Lošinj zauzimao je značajno mjesto u sistemu njemačke protudesantne obrane Kvarnerskih otoka. Pored toga, služio je i kao baza za djelovanje njemačkih eksplozivnih čamaca i manjih diverzantskih grupa, koje su, nakon oslobođenja Dalmacije, upućivane na teritorij II. pomorskog obalskog sektora. U noći 31. X./1. XI. 1944 jedna četa mornaričke pješadije prebačena je na otok Lošinj sa zadatkom, da uništi njemačko stražarsko odjeljenje, da presiječe tt vod između Malog i Velog Lošinja i pohvata neke istaknute fašiste. Neprijatelj se bijegom spasio, a zaplijenjeno je nešto naoružanja i opreme. Uveče 18. XI. britanske motorne topovnjače izvršile su artiljerijski prepad na luku Čikat, u kojoj su se nalazili eksplozivni čamci. 3. prosinca Britanci su izvršili jednu krupniju akciju protiv Lošinja, u kojoj je učestvovalo 36 aviona Beaufighter, 4 razarača i nekoliko patrolnih brodova, torpednih, patrolnih i desantno-jurišnih čamaca. Udarnu grupu za neposredan napad na luku Čikat, bazu njemačkih eksplozivnih čamaca, sačinjavala su dva razarača i dva torpedna čamca; za prethodno tučenje neprijateljskih položaja na otoku, a naročito baterije na brdu Tovar, bili su angažirani avioni i brodska artiljerijska grupa (BRAG) koja se sastojala od tri artiljerijske peniše i preostala dva razarača. Rejon očekivanja za udarnu grupu bio je uz zapadnu obalu otoka Susak, a BRAG je imao da djeluje iz luke Kolovrat na jugoistočnoj obali Cresa. Dva patrolna čamca, postavljena uz zapadnu obalu otoka, imala su zadatak, da eksplozivnim čamcima, koji bi isplovili iz luke, spriječe prodor prema Puli. Ostale pomorske snage — dva desantno-jurišna broda, dva patrolna čamca i dvije motorne topovnjače — sačinjavale su diverzionu grupu, koja se držala prema jugoistoku i fingirala desantni odred. Poslije avijacijske i dugotrajne artiljeriske pripreme, koja je trajala preko 6 sati i u kojoj je BRAG ispalio 3000 zrna kalibra 102 mm, udarna grupa se približila luci na oko 500 m i otvorila vatru na lučke objekte. Jedan od razarača BRAG-a približio se Lošinju s istočne strane i s udaljenosti od oko 900 m otvorio vatru na njemačke položaje na Tovaru, ušutkavši dva topa. Jedan od torpednih čamaca udarne grupe ušao je u luku s namjerom da iz neposredne blizine tuče eksplozivne čamce; uništivši 4 čamca bio je mitraljeskom vatrom s kopna teže oštećen i prisiljen na povlačenje. Konačni ishod ove akcije bio je: osam potopljenih eksplozivnih čamaca, ne računajući prouzrokovana oštećenja i gubitke na obali. — Otok su oslobodile 20. IV. 1945 jedinice Kvarnerskog odreda mornaričke pješadije (v. NOR na moru, Završne operacije).J. V.