LOPUD, 42°40 '5 "—42°42 'N i 17°55 '5 "—17°58 '7 "E, otok i selo, sjeverozapadno od Dubrovnika, jedan od Elafitskih otoka. Na sjeverozapadu je odijeljen od otoka Šipana prolazom Lopudska vrata, a na jugoistoku od otoka Koločepa prolazom Koločepska vrata. Sa sjeveroistoka je odvojen od kopna Koločepskim kanalom, a na jugozapadu je otvoren prema pučini Jadranskog mora. Dužina obale iznosi 13,2 km, a površina 4,29 km ². Sjeveroistočni dio Lopuda sastoji se od vapnenačkog grebena, koji se strmo spušta k moru, stoga je ta obala nepristupačna. Sjeveroistočni greben u središnjem dijelu doseže visinu od 216 m, pa se prema jugoistoku postepeno spušta (142 m, 93 m) . U sjeverozapadnom produženju ovoga grebena nalazi se hrid Sv. Mihailo. Jugozapadni je greben po svom morfološkom sastavu i obalskoj razvedenosti nalik na sjeveroistočni, samo je onaj u zapadnom dijelu niži (66 m), a u jugoistočnom viši (Feram 198 m).

Između dva grebena prostire se udolina od sjeverozapadne do jugoistočne obale. Krajnji dijelovi udoline potopljeni su i na sjeverozapadu tvore uvalu Lopud, a na jugoistoku uvalu od Sunja. Obala i dno uvale Lopud sastoje se od sitnog i finog pijeska, koji je pogodan za sidrenje. Dubina uz obalu iznosi 4—15 m. Pred mjestom Lopudom sagrađen je koljenasti lukobran za pristajanje malih brodova i brodova lokalnih pruga, koji svakodnevno održavaju saobraćaj između Stona i Dubrovnika. S jugozapada uvala je odvojena poluotočićem Benešin rat. Duž obale unutrašnjeg dijela uvale nalaze se kuće gradskog izgleda, nekad ljetnikovci dubrovačke vlastele i domovi bogatih Lopuđana. Kuće su okružene parkovima s palmama, čempresima, limunima, narančama i drugim suptropskim biljem. Među njima se i danas ističe ljetnikovac vlasteoske porodice Đorđić s krasnim parkom. Prema unutrašnjosti otoka zemljište se postepeno uzdiže do visine od 68 m, a zatim se spušta prema uvali Šunj na jugoistočnoj obali. Ona je s jugozapada omeđena rtom Mrčica, a sa sjeveroistoka rtom Poluge. Dubina uz obalu iznosi 1—7 m. Ispred rta Mrčica nalaze se hridi Mali i Veliki Skupio (gen. Skopjela; od grč. σϰόπελος skopelos greben, hrid) i otočić Skupio. Istočno od otočića Skupio nalazi se pličina 5,4 m. Klima je na Lopudu blaga kao i u cijeloj dubrovačkoj okolici. Uvala Lopud je izložena sjeverozapadnim vjetrovima, koji stvaraju visoke valove i mogu otežati saobraćaj čamcima. Uvala Šunj je otvorena prema jugoistočnim vjetrovima, ona pruža zaklonište manjim obalskim brodovima za vrijeme sjeveroistočnih i zapadnih vjetrova. Zbog blage klime i plaže, L. se sve više razvija kao turističko mjesto. U tu svrhu sagrađeno je nekoliko hotela i pansiona. Stanovnici se bave pomorstvom, ribolovom, trgovinom i zemljoradnjom. Oni su po podrijetlu iz obližnjih sela na kopnu. Selo ima 411 st. (1953).

L. je naseljen od najstarijih vremena. Samo ime L., u latiziranu obliku Lafota (od Elafites), grčkog je podrijetla, što očito dokazuje, da je otok bio naseljen u antičko doba. Ovo potvrđuje i blizina Epidaura, velikog grčkog grada, a osim toga i mnoštvo grčkih toponomastičkih naziva u cijeloj dubrovačkoj okolici. Mnogo se više zna о Lopudu iz Srednjega vijeka. U Astareju, najstariji teritorij Dubrovačke republike, ubraja se i L. (XI st.). Prije toga L. je, vjerojatno, s ostalim dubrovačkim otocima pripadao Zahumlju. Lopud se spominje u dubrovačkom Statutu (1272). Serafino Razzi u svojoj povijesti Dubrovnika (1590) opisuje L. kao vrlo napredno mjesto sa dva samostana, 30 crkava i velikim brojem udobnih kuća s parkovima raznovrsne vegetacije. L. je po bogatstvu od kraja XV. do XVII. st. bio »mali Dubrovnik«. Imao je oko 14.000 st. Najvažnije službe u dubrovačkoj mornarici imali su Lopuđani; oni su bili brodovlasnici, kapetani i mornari. Računa se, da je na Lopudu u doba najvećeg blagostanja bilo 60—70 brodova i oko 70 kapetana. Na Lopudu je postojalo i brodogradilište sa oko 30 majstora-brodograditelja. Uz Dubrovčane najviše su kapitala ulagali u pomorska poduzeća Lopud i Šipan. Misli se, da je ¹/ ₄ dubrovačke trgovačke mornarice bila vlasništvo Lopuđana. »Nije bilo na Lopudu čovjeka koji se nije bavio pomorstvom ili, čak, nije živio isključivo od njega.« Među Lopuđanima osobito se istaknuo Miho Pracatović (1520—1607), običan građanin-pučanin, koji je — baveći se pomorstvom i različitim trgovačkim poslovima — stekao veliko bogatstvo, koje je zavještao u različite dobrotvorne svrhe. Stoga je Dubrovačka republika jedino njemu podigla spomenik — poprsje (u dvorištu kneževa dvora u Dubrovniku). Za vrijeme Republike L. je sa Šipanom i Koločepom sačinjavao jednu administrativnu jedinicu s knezom na čelu. Sjedište kneza bilo je na Lopudu. Zidovi kneževa dvora na Lopudu očuvani su do danas. L. je stradao od velikog potresa 1667. Tada su poginula 527 stanovnika i srušena 141 kuća. Poslije toga nikad se više nije od toga udarca oporavio. Za vrijeme Napoleonovih ratova L. su s ostalim dubrovačkim otocima okupirali Englezi. Pod austrijskom okupacijom i u FNRJ L. je sastavni dio Dubrovačkoga kotara. (v. kartu Trsteno.)

LIT.: v. DubrovnikI. S.

Ribarstvo. Po svim uvalama otoka Lopuda lovi se migavicama, a najviše na lovištima Pod Sekom i Pod Česvinom (na sjevernoj strani otoka). Koločepski ribari love u uvalama Sutmiholjskoj i Šunju plivaricama za malu plavu ribu. U lopudskim se uvalama pojavljuju tunji, polande i trupci, a love ih ribari iz različitih mjesta Dubrovačkog primorja. Za Dubrovačke Republike na Lopudu je bio razvijen ribolov vojgama u domaćim vodama i oko otoka Mljeta. Tada su dolazili na lopudska vojgarska lovišta i ribari iz Rijeke Dubrovačke i Brsečina. God. 1911 Lopuđani su imali tri potezače za malu plavu ribu, 14 vojga i 4 šabakuna. Između dva rata postepeno je ribolov napušten zbog slabih domaćih lovišta plave ribe. Sada se najviše upotrebljavaju mreže stajaćice, parangali i migavice. Godišnje se ulovi 10 do 15 t ribe, koju većinom Lopuđani sami potroše.

LIT.: I. Pastrović, Ribarski priručnik za 1913, Trst 1912; V. Fortunić, Crtice о ribarstvu, Dubrovnik 1930.J.·Bi.