LOKRUM, 42°38 'N i 18°07 'E, otočić oko 1/2 km jugoistočno od Dubrovnika, obuhvaća 0,72 km ² (dužina obale 4,8 km, najviša visina 91 m). Prostire se u smjeru sjeverozapad—jugoistok. U morfološkom pogledu L. je ostatak grebena, koji je sačinjavao cjelinu s Grebenima (otočićima ispred poluotoka Lapada), s poluotokom Lapadom i otočićima Bobarom i Mrkanom ispred Cavtata. Sastoji se od vapnenaca, u kojima ima dolomita. Sjeveroistočna obala Lokruma je niska, ali je pristupačna samo za čamce. U južnom dijelu ove obale sagrađen je mali gat. Jugozapadna je obala strma i nepristupačna. Dubina uz obalu oko cijelog otoka iznosi 8—15 m, jedino u južnom dijelu jugozapadne obale postoji pličina od 5 m. U južnom dijelu otočića nalazi se 10 m duboko jezerce, Mrtvo more, u promjeru od 30 m, odijeljeno od otvorenog mora prečagom. Voda je u jezeru slanasta. Klima kao i u Dubrovniku. L. je izložen južnim vjetrovima, koji dižu visoke valove. Za juga najzaštićeniji je sjeveroistočni dio obale prema Dubrovniku; taj je dio zaštićen i od bure. I morsko je dno ovdje povoljno za sidrenje. L. je obrastao bujnom suptropskom vegetacijom. Na najvišem, sjevernom vrhu nalaze se ruševine tvrđave, a u južnom su dijelu dvorac, ostaci samostana i paviljoni dječjeg oporavilišta. God. 1023 sagrađen je na Lokrumu benediktinski samostan, koji je u Dubrovačkoj Republici uživao osobite povlastice (one su navedene u Statutu grada Dubrovnika). Prema kroničarima gradnja katedrale u Dubrovniku i crkve na Lokrumu dovodi se u vezu s engleskim kraljem Rikardom I. Lavljeg Srca, koji se na povratku iz Trećega križarskog rata, poslije oluje, spasio na Lokrumu (1192). Benediktinci su ostali na Lokrumu do 1798, kad je njihov red ukinut na teritoriju Dubrovačke Republike. Pored crkve i samostana, već se u Srednjem vijeku spominje sklonište za siromahe. Dubrovčani su dobro čuvali L., jer bi zbog njegova gubitka bio ugrožen prilaz luci, a time i njihova trgovina. Samo je Mlečanima bilo uspjelo da za tri godine zauzmu L. na početku XVII. st. U toku XIX. st. L. je nekoliko puta mijenjao gospodare. Najprije je pripadao Maksimilijanu, meksičkom caru, koji ga je osobito uredio i zasadio raznovrsnom vegetacijom. Zatim je L. postao vlasništvo austrijskog prijestolonasljednika Rudolfa, a poslije njegove smrti predan je dominikancima, koji su ga uskoro prodali grofici Windischgrätz. U Jugoslaviji je državna svojina. U opisima i putopisima često se spominje L., na pr.: Filip de Diversis (1440), Petar Casola, kanonik milanski (1494), Serafino Razzi (1590) i drugi. Ime L. u latiniziranom obliku Lacroma potječe od latinske riječi aerumen, što znači kiselo voće (naranče, limuni).

LIT.: v. DubrovnikI. S.