LIBURNI, pleme, koje je pripadalo ilirskoj etničkoj skupini, t. j. grupi srodnih indoevropskih plemena, koja je u ← II. tisućljeću došla s jedne strane na Balkanski poluotok i naselila njegovu zapadnu obalu, a s druge prodrla u sjeverozapadni dio Apeninskog poluotoka, gotovo do Pada. U historijsko doba (← IV. do ← I. st.), kad о njima pišu suvremeni grčki pisci, L. su se nalazili u današnjoj sjevernoj Dalmaciji (između rijeke Zrmanje i Krke) i na otocima pred njom, zatim na otocima Rabu i Pagu i na primorju pod Velebitom, otprilike od današnjeg Karlobaga na jug. Međutim, davno prije toga, u najstarije željezno doba, oni su prešli Jadransko more i naselili se na suprotnoj obali Apeninskog poluotoka, u Picenumu; Plinije je zabilježio, da su L. držali mnoge dijelove italske obale. Osim Plinijeva podatka, na veze između obiju obala ukazuju sličnosti toponima (na pr. Adria-Hatria u Italiji i Hadra-Medviđe u sjevernoj Dalmaciji) i arheološki nalazi. L. su već u ovo doba bili iskusni mornari, pa se može govoriti о njihovu gospodstvu na Jadranskom moru. Strabon je zabilježio, na osnovi starijih pisaca, da su L. vladali na Korkyri (Krfu), odakle ih je potkraj ← VIII. st. izbacio Korinćanin Bakhiad Hersikrat. Kod toga se, vjerojatno, radilo о tom, da su L. držali na Korkyri jedno ili više strateških uporišta. Theopomp je, sigurno na osnovi starijeg izvora, napisao, da je Lastovo »liburnijski otok«, a Skymnos (← V. st.) kaže, da su L. držali i otok Faros. Sve te vijesti govore о proširenosti Liburna u vrijeme prije ← IV. st. L. su, prema tome, nekoliko stoljeća gospodovali Jadranskim morem, njihova je mornarica imala neko vrijeme svoja uporišta i na Jonskom moru, a u njihovim je rukama dugo ostao centralni dio Jadranskog mora, a možda i uporišta na njegovoj zapadnoj obali, u Picenumu. Pojava Dionizija Starijega, sirakuškog tiranina na Jadranu u početku ← IV. st. potisla je Liburne unutar njihovih starih granica, jer se njihove male liburne nisu mogle oduprijeti Dionizijevim izvježbanim trijerama i penterama. Time je dokrajčena liburnska talasokracija na Jadranu.

U doba, kad Rimljani prodiru na Balkanski poluotok i napadaju Ilire, nema vijesti о aktivnosti Liburna. Isto tako nema podataka о njima ni u ← II., a ni u prvoj polovici ← I. st. U drugoj polovici ← I. st. bore se sa svojim susjedima Delmatima za Рrоmonu i u sukobu s njima zovu u pomoć Cezara. Cezar je nato pozvao Delmate, da napuste Promonu i vrate je Liburnima. Kad su ovi to odbili, poslao je Cezar na njih jaku vojsku, koju su oni ← 50 razbili i »poubijali do posljednjeg čovjeka« (Apijan). Tek ← 48 oduzeo je Cezarov kvestor A. Kornificije Delmatima Promonu i vratio je Liburnima. Iz ovog su vremena vijesti о Liburnima sve češće. Jedno od njihovih najvažnijih naselja, Jader (Zadar), daje Cezara ← 48 nekoliko ratnih brodova za njegovu mornaricu i osobito mu je privrženo u njegovoj borbi protiv Pompeja. U vrijeme svog pohoda na istočnu obalu Jadrana, upoznao je Oktavijan (tada triumvir) Liburne i uočio prednosti njihovih brodova, liburna, pa ih je uskoro pozvao, da u većem broju sudjeluju u okviru njegove flote, kao pomoćno brodovlje. U sukobu s Antonijevom i Kleopatrinom ratnom mornaricom kod Akcija sudjelovalo je na Oktavijanovoj strani i 12 liburnskih brodova. Prema vijestima rimskih pisaca, te su liburne, na kojima su komandanti, mornari i borci bili L., odlučile о ishodu bitke. Nakon toga je tip liburnskog broda preuzet u rimsku mornaricu (liburna) i, nešto preuređen, istisnuo je gotovo sasvim dotadašnji glavni tip rimskog ratnog broda, triremu.

Za I. st. postoji odličan suvremeni izvor za poznavanje Liburna i Liburnije, Plinije Sekundo (Naturalis historia). Liburnija je, kad je August odredio sjevernu granicu rimske provincije Ilirika (kasnije Dalmacije), obuhvaćala područje od rijeke Arsije (Raše) uz more do ušća Zrmanje, ne prelazeći velebitsko bilo, i teritorij od lijeve obale Zrmanje do Krke. Glavni grad sudbenog okružja (konventa), koji je išao od Raše do Krke, bio je rimski municipij Scardona (Skradin). Pored Scardone i Jadera bilo je u Liburniji i drugih gradova na kopnu i na kvarnerskim otocima, koje su Rimljani sve priključili svojoj provinciji Ilirik: Albona (Labin), Flanona (Plomin), Tarsatica (Rijeka—Trsat), Senia (Senj), Lapsica (Jurjevo), Vegium (Karlobag), Argyruntum (Starigrad pod Velebitom), Asseria (Podgrađe kod Benkovca), Nedium (Nadin), Varvaria (Bribir), Bumum (Šuplja Crkva kod Ivoševaca), Promona (kod željezničke stanice Tepljuh), a na otocima: Arba (Rab), Apsara (Osor), Crepsa (Cres), Curicta (Krk).

Liburni su unutar skardonskog konventa imali svoju posebnu plemensko-vjersku zajednicu ( sacerdos Liburnorum svećenik Liburna); za njih je karakteristična posebna vrsta nadgrobnih spomenika; njihove gradove antički autori spominju kao »gradove Liburnije« (civitates Liburniae), a Strabon je zabilježio, da kod Liburna vladaju žene, što znači, da je ta činjenica značajna samo za njih, a ne i za sve Ilire. Čini se, da je oko 170, u doba provale Markomana i Kvada, dio Liburnije između Alvone i Tarsatike pripojen Italiji i od njega formirana neka vrsta krajine pod nazivom praetentura Italiae.

Dolaskom Hrvata u početku VII. st. nestaje pomalo romaniziranih i neromaniziranih Liburna, ali ime Liburnija nije nestalo ni u Srednjem vijeku. Osobito se spominje u početku IX. st. Izvori navode, da je markgorf Erih ubijen »kraj Trsata, grada Liburnije« (iuxta Tarsaticam Liburniae civitatem), anali suvremenika Karla Velikog, Einharda, i njegov Život Karla Velikog govore također о Trsatu u vezi s Liburnijom, a knez se Borna naziva »vojvoda Dalmacije i Liburnije«. Liburnija je u to vrijeme svakako samo onaj dio nekadašnje Liburnije, koji je u II. st. bio izdvojen iz Dalmacije. Poslije ovog vremena Liburnija se više ne spominje.

LIT.: G. Novak, Topografija i etnografija rimske provincije Dalmacije, Nastavni vjesnik, 1918—19; isti, Prošlost Dalmacije, I, Zagreb 1944; D. Rendić-Miočević, Prilozi etnografiji i topografiji naše obale u staro doba (II), Historijski zbornik,1950; M. Suić, Granice Liburnije kroz stoljeća, Radovi Instituta JA u Zadru, 2, Zagreb 1956; isti, Prilog poznavanju odnosa Liburnije i Picenuma u starije željezno doba, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 1956.G. N.