LIBIJA (Al Mamlaka al Libiyya al Muttahida), kraljevina na južnoj obali Sredozemnog mora, između Egipta, Sudana, Francuske Ekvatorske Afrike, Francuske Zapadne Afrike, Alžira i Tunisa. L. je pustinjski kraj, obuhvaća 1,759.540 km ² sa 1,091.830 st. (1954).

Građa i reljef. L. je kao cjelina prostrana vapnenačka visoravan, dio sjevernoafričke ploče, koja se postepeno izdiže od obale Sredozemnog mora prema saharskoj unutrašnjosti. Više po obliku reljefa, nego po geološkoj strukturi, izdvajaju se tri dijela: Tripolitanija, Fezan i Cirenaika. Mezozojski i tercijarni vapnenci ostali su uglavnom neporemećeni, pa se očuvala pločasta struktura slojeva. Relativno mlađi tektonski, radijalni pokreti bili su vrlo intenzivni i njihovim je djelovanjem došlo do diferenciranja spomenutih regija i mjestimičnih izljeva vulkanskog kamenja. U sve tri regije eolska je erozija glavna egzogena sila, pa su pustinjski i polupustinjski oblici (dine, kamenjare, vadi) dominantni u reljefu cijele Libije.

Od obale Tripolitanije prema unutrašnjosti reljef se uz obalu postepeno, a u unutrašnjosti strmo izdiže do niza vapnenačkih brda s mjestimičnim izljevima vulkanskih stijena (Jebel Misurata, J. Tahura, J. Garian, J. Nefusa ili jednostavno Jebel). Ta brda nisu paralelna s obalom, nego s njom zatvaraju obalnu dolinu trokutasta oblika (Gefara). Prema jugozapadu Jebel prelazi u kamenitu i pustu visoravan Hamada el Homra, prosječne visine 500 m. Ona se na jugu preko rasjeda strmo ruši u niz velikih tektonskih depresija, koje se pružaju od zapada prema istoku, a zajednički im je naziv Fezan. Osim nekoliko oaza, taj je kraj pokriven golemim masama pijeska, šljunka i kamenja. Na jugu se reljef Fezana naglo izdiže i prelazi u stare saharske kristalaste planine Tibesti i Tassili. Istočni dio Libije, od eocenskih vapnenaca građena Cirenaika, dijeli se u relativno visok, otoku sličan ravnjak Barka i u Libijsku pustinju s tektonskom depresijom Kufra. Visoravan Barka razbijena je u viši, zapadni dio Jebel el-Akhdar, i niži, istočni dio Jebel al-Akabah (Marmarica), koji se u nekoliko stepenica strmo spuštaju prema moru. Na jugu Barka strmo pada u depresiju, koja se od zaljeva Sidra pruža preko oaze Bir Rassam do Faredgha, a nastavlja se u Egiptu (Siwa). To je nekadašnji morski zaljev, koji su zatrpali eolski sedimenti. Južno od depresije Augila reljef se izdiže na 400 m; to je oaza Kufra, koja dalje na jugu prelazi u Libijsku pustinju, gotovo potpuno pokrivenu nepreglednim masama pokretnog pijeska.

Obala Libije ubraja se među najnerazvedenije obale na svijetu (jedini je veći zaljev, Sidra); dijeli je na dva dijela: tripolitansku i cirenaičku. Obala Tripolitanije (od tuniške granice do Tocre, sjeverno od Bengazia) pretežno je ravna, niska, plitka, najvećim dijelom pjeskovita, a tek mjestimično kamenita. Značajno je, da nema jedinstvene obalne nizine, nego je razbijena na mnogo izoliranih oaza. Obala Cirenaike relativno je mnogo razvedenija; pretežno je strma, kamenita, a pješčanih tvorevina ima samo na ušćima vada. Dio obale od Tolemaide do Derne je neobično strm; dalje prema istoku reljef je niži, pa je i obala takva. Tu su zaljevi Tobruk, Bomba (sa nekoliko otočića) i Marsa el-Hilal, koji se ubrajaju među najbolje luke u sjevernoj Africi. Čest i najznačajniji oblik uz niske dijelove obale su lagunama slične sebkhe, često vrlo velikih dimenzija. One su u geološkoj prošlosti bile vezane s morem, ali se izdizanjem kopna (na mnogo mjesta ima tragova i postdiluvijalnih eustatičkih pokreta), odnosno obale, ta veza prekinula, pa je između sebkhe i mora ostao samo pojas dina. Zimi se u njima nakupi nešto atmosferske vode, koja se ljeti brzo ispari, a sol se iskristalizira (»cvjetanje«) na isušenom mulju i pijesku. Najveće su takve bivše lagune Sebkha Tauorga i Sebkha el-Cuz. Zbog nerazvedenosti obale izobate su s njom paralelne; dubina mora naglo se povećava, pa je šelf uzak.

Klima i hidrografija. L. se nalazi pod utjecajem suptropskog povišenog tlaka zraka; glavna je karakteristika njene klime visoka temperatura i nedostatak vlage. U zimskim mjesecima obalni krajevi dolaze pod povremeni utjecaj depresija, koje prelaze preko Sredozemnog mora, ali donose malo oborina, jer prije toga prelaze preko Tunisa i nad njim izluče vlagu. Prisilnim izdizanjem zračnih masa preko ravnjakâ nedaleko od obale, količina oborina na većim visinama znatno raste, a to snažno utječe na privredu. Uzak obalni pojas (izuzev južnu obalu Male Sirte) ima bitne značajke sredozemne klime: vlažne i ugodno tople zime, te suha i vrlo vruća ljeta. Dalje u unutrašnjosti količina oborina naglo pada, pa prevladava stepska (u zaljevu Mala Sirta izbija na obalu), a još dalje u unutrašnjosti prava pustinjska klima. Granice ovih zona nisu stalne; zimi se pomiču prema jugu, a ljeti prema sjeveru. Srednje temperature siječnja iznose 10°—15°, srpnja 28°—35°, a rastu od obale prema unutrašnjosti. Temperaturna kolebanja u toku dana (preko 40°) i u toku godine vrlo su velika; veća u unutrašnjosti nego na obali. Količina oborina u Tripolitaniji opada od obale prema unutrašnjosti, a u Cirenaiki raste s visinom reljefa, a zatim naglo pada prema Libijskoj pustinji i Egiptu. Obala Tripolitanije prima do 400 mm (Tarabulus 422 mm, Homs oko 400 mm), obala Cirenaike do 300 mm (Bengazi 265 mm, Derna 192 mm), a naselja u višim predjelima do 450 mm oborina (Cirene 430). Kiša pada od studenog do ožujka u 50—60 kišnih dana. U višim predjelima nisu rijetki mrazovi, pa čak i kratkotrajni snijeg. Vrući saharski vjetar ghibli donosi u proljeće mnogo prašine i nanosi velike štete poljoprivredi.

Nedostatak oborina odražava se u nerazvijenosti vodenih tokova, koji se javljaju samo zimi (vadi). Imaju karakter bujica, pa im je erozivno djelovanje vrlo jako; ljeti gotovo svi presuše. Zbog obilja oborina u nedavnoj geološkoj prošlosti dobro su razvijeni krški oblici (osobito u Cirenaici). U depresijama ima nakupina crvenice, koja se koristi za poljoprivredu. Podzemna voda je na mnogim mjestima blizu površine, pa su tu nastale oaze, jedine površine pogodne za poljoprivredu. Najviše ih ima uz obalu (Tarabulus, Misurata, Derna), a u unutrašnjosti na podnožju bregova ili u depresijama (Kufra, Fezan).

Stanovništvo i naselja. Pustinjski karakter zemlje glavni je uzrok, da je stanovništvo malobrojno; na 10 km ² ·dolazi 6 st. Raspored stanovništva vrlo je nejednolik, jer se 95% nalazi u uskom obalnom pojasu, koji je prekinut na južnoj, polupustinjskoj obali Male Sirte (50% stanovništva Libije koncentrirano je u pojasu od Misurate do Zuare). Usprkos ograničenim mogućnostima, prirodni porast stanovništva je velik; 1931 L. je imala 705.187 st., 1936 god. 848.600, a 1954 već 1,091.300. Na porast stanovništva utjecala je i talijanska kolonizacija, koja je bila najintenzivnija prije Drugog svjetskog rata, pa je broj doseljenih Talijana porastao od 18.000 u 1921 na 89.098 u 1938. U toku Drugoga svjetskog rata i poslije njega brojni su se Talijani iselili, ali ih je u Libiji ostalo još oko 40.000. Oko 80% stanovnika Tripolitanije bavi se poljoprivredom, a u Cirenaiki oko 60% stočarstvom nomadskog i polunomadskog tipa. Ostali su zanatlije; industrijskih radnika ima vrlo malo.

Glavni grad Tarabulus (140.000 st., 1951) privredno je središte velike oaze i centar za razmjenu poljoprivrednih, stočarskih i zanatskih proizvoda. I svi ostali gradovi (Bengazi, u kojem je dio državne uprave, Tobruk, Derna, Misurata, Zuara, Homs) lokalna su središta trgovine prehrambenim proizvodima s neznatnom međusobnom izmjenom dobara.

Privreda. Promet je slabo razvijen. Ima tek nekoliko kraćih željezničkih pruga oko Tarabulusa (Tarabulus—Zuara, T.—Azizia, T.—Tagiura) i Bengazia (Bengazi—Barce, B.—Soluch); ukupno 436 km. Mnogo su važnije ceste i karavanski putovi (15.170 km, 1950). Glavna cesta, koju su izgradili Talijani, vodi uz obalu od tuniske do egipatske granice (1836 km), a vezuje sva važnija obalna naselja; to je prometna osovina zemlje. Ostali su putovi sporedni; vezuju obalne gradove s oazama u unutrašnjosti zemlje. Tarabulus (aerodrom Idris el Awal) i Bengazi su čvorište zrakoplovnih pruga.

Poljoprivreda je glavna privredna grana, ali je tek 11% površine Tripolitanije i 6% Cirenaike produktivno. Veći dio ovih površina otpada na pašnjake male produktivnosti. Od ukupne produktivne površine otpada u Tripolitaniji ⁴/ ₅ na pašnjake, a tek se ¹/ ₅ (384.000 ha) stalno obrađuje. Tripolitanija je pretežno poljoprivredni, a Cirenaika stočarski kraj. U Fezanu su podjednako razvijene obje grane privrede. Godišnji prinos žitarica iznosi oko 50.000—100.000 t (uglavnom ječam, manje pšenica, kukuruz i proso), agruma 3000 t, duhana 2000 t, maslinova ulja 9000 t, datulja 40.000 t (glavna hrana u unutrašnjosti). Talijanski su kolonisti jako unaprijedili vinogradarstvo. U stepskoj unutrašnjosti uzgaja se trava esparto (18.000 t, 1950), koja se izvozi za proizvodnju papira. Stočarstvo je ekstenzivno i znatnim dijelom nomadsko. U Cirenaici je 1950 bilo 461.397 ovaca, 379.245 koza, 32.762 goveda, 20.781 deva, 50.178 konja, mazga i magaraca. Stočarstvo je znatno slabije u Tripolitaniji (299.990 ovaca, 308.010 koza, 31.038 goveda, 57.859 deva, 33.870 magaraca, mazga i konja i 1998 svinja). Poljoprivreda i stočarstvo su primitivni, maloposjednički, pa je prinos vrlo malen. Blizina pustinje čini žetvu vrlo nesigurnom zbog suša i zasipanja pijeskom i prašinom. Talijani su posjedovali najbolje agrarne površine, koje su natapali iz dubokih zdenaca, pa je njihovim odlaskom ¹/ ₅ od ukupno obrađene površine ponovo postala pustinja. God. 1949 preostali talijanski kolonisti zadržali su i dalje oko 60% obrađenih površina.

Industrija u modernom smislu riječi ne postoji; ima nekoliko manjih poduzeća, koja prerađuju lokalne poljoprivredne i stočarske proizvode. Daleko su razvijeniji obrt i zanatstvo, koji daju većinu proizvoda za domaće tržište. Veće značenje ima samo tvornica duhana u Tarabulusu i solane kod El Mellahe. U mnogim mjestima postoje mlinovi, prešaonice ulja, predionice i tkaonice vune, svile, pamuka; proizvode se sagovi, koža, obuća, tvorevine od trave esparto i palmina lišća, filigranska roba od zlata, srebra, bakra, slonove kosti. Talijani su podigli novija poduzeća za proizvodnju sapuna, tjestenine, leda, građevnog materijala i tiskare. Uz obalu su razvijeni ribolov i spužvarstvo (25.000 kg spužava, 1950).

Libija i more. L. je rijetka zemlja, u kojoj se kroz svu dugotrajnu historiju nije mijenjala ekonomska orijentacija; središte privredne djelatnosti bilo je u prošlosti, kao i danas, u uskom obalnom pojasu, pa ipak u Libiji se nije nikada razvilo pomorstvo, a niti je u njoj nastao koji značajniji trgovački lučki grad. Siromaštvo unutrašnjosti nije se moglo nadomjestiti pomorskom trgovinom; nepovoljna klima bila je jači faktor od mora sa svim njegovim prednostima, koje pruža primorskoj zemlji. Osim toga, prometna osovina antičkog, kao i današnjeg Sredozemlja, paralelna je s libijskom obalom, pa brodovima nije trebalo da pristaju u njenim lukama. Zbog prirodnih osobina L. nije nikada bila jedinstvena geografska cjelina (još i sada se izdvaja Tripolitanija od Cirenaike). U ← VII. st. počinje kolonizacija njene obale, ali je odmah u početku došlo do oštre diferencijacije. Tripolitaniju, koja je bila bliža Kartagi, naseljuju Feničani, odnosno Kartažani, koji podižu tri lučka grada (Tripolis tri grada): Oea (sadašnji Tarabulus), Sabratha i Leptis Magna. Ova posljednja postigla je za rimske vladavine visok stupanj napretka. U Cirenaici, koja je bila bliže Grčkoj, Heleni su podigli niz kolonija; od njih se kasnije odvojio savez od pet gradova, Pentapolis: Hesperides, kasnije Berenice (sada Bengazi), Ptolemais (Tolmete), Cirene (Ain Shahat Grenna), Apollonia (Marsa Susa) i Arsinoe (Tocra). U ← V. st. ovi gradovi dostižu vrhunac napretka, više trgovinom sa Sudanom (roblje, skupi tropski proizvodi), nego na osnovi vlastitih prirodnih izvora. Veći napredak gradova nije bio moguć zbog razvoja prirodno povoljnije smještene Aleksandrije na istoku i Kartage na zapadu, iako je tada Cirenaika bila bogata šumom, koja se obilno koristila za gradnju brodova. Pod rimskom vladavinom međusobna je konkurencija gradova znatno porasla; za vrijeme arapske invazije najjači je grad bila Apollonia. Vandalska i arapska pustošenja uništavaju sve gradove, pa kroz čitav Srednji i veći dio Novog vijeka libijske luke nemaju gotovo nikakvu važnost. Često su bile uporišta pirata, koji su katkada daleko od libijske obale ozbiljno ugrožavali plovidbu po Sredozemnom moru.

Talijanska okupacija Libije i njeno ekonomsko povezivanje s Italijom nužno je dovelo libijske obalne gradove do jače pomorske orijentacije, ali su za to bili potrebni opsežni tehnički radovi. U Tripolitaniji je izgrađen Tarabulus, a u Cirenaiki Bengazi (kod toga je prirodna i historijska podvojenost još jednom došla do izražaja). Osnova njihova napretka postale su novoizgrađene suvremene luke, preko kojih je Italija nastojala usko povezati metropolu s kolonijom. Drugi svjetski rat vodio se uz obalnu autocestu, a Tarabulus i Bengazi bili su glavna opskrbna uporišta obaju protivnika. Kao i u kolonijalnoj prošlosti pomorski promet poslijeratne Libije obavlja se preko ovih dviju luka, a i vojna uporišta USA (Waker’s Field) i Velike Britanije (Bennina) su u njihovoj blizini; to upućuje na njihovu centralnu stratešku važnost u Libiji.

LIT.: A. M. Morgantini, La Libia Occidentale, Tripoli 1938; G. Casserly, Tripolitania, London 1943; British Military Administration, Survey of Land Resources in Tripolitania, Tripoli 1945; E. E. Evans-Pritchard, The Sanusi of Cirenaica, Oxford 1949; H. J. Legg, Economic and Commercial Conditions in Libya, H. M. S. O. 1952.T. Ša.

Povijest. Imenom L. stari su Grci zvali područje sjeverne Afrike na zapad od Egipta. Ono je u ← IV. i ← III. st. bilo pod vlašću Egipta. God. 64 dolazi pod vlast Rima kao provincija Cyrenaica, koju je Dioklecijan administrativnom podjelom Rimskog carstva podijelio na Libya inferior i Libya superior. Nakon pada Rimskog carstva tim područjem vladaju Vandali, Bizant i Arapi, a u toku XVI. st. dolazi pod vlast Osmanlija. Nakon poraza u Tursko-talijanskom ratu (1911—12) Turci su bili prisiljeni Tripolis i Cirenaiku predati Italiji, koja je ujedinjenjem ovih provincija 1934 formirala koloniju Libiju, u koju je bila uklopljena i oaza Giarabub (stečena 1926) i dio južnog Fezana, osvojen u razdoblju 1923—35. U toku Drugoga svjetskog rata okupirah su Britanci Tripolis i Cirenaicu, a Francuzi Fezan. God. 1942 Organizacija UN je odlučila, da Libiju uspostavi kao nezavisnu državu, pa je postavljen visoki komesar i formirano savjetodavno vijeće. God. 1949 donijele su UN odluku о nezavisnosti bivše talijanske kolonije Libije, a 1950 sastala se u Tarabulusu Narodna skupština, sastavljena od predstavnika svih pokrajina, koja je odlučila da L. bude ustavna monarhija pod bivšim emirom Idrisom I. God. 1953 L. je pristupila Arapskoj ligi. Iste godine ona je sklopila s Vel. Britanijom pakt о prijateljstvu i pomoći, a 1954 s USA ugovor о pomoći i zračnim bazama.V. Mi.

Državno uređenje. Poslije Talijansko-turskog rata Libija je pripala Italiji na osnovi ugovora u Lausannei od 18. X. 1912. Pod talijanskom vlašću ta je zemlja bila podijeljena u upravnom pogledu sve do 1935 na dva dijela: Tripolitaniju (s glavnim gradom Tripoli) i Cirenaiku (s glavnim gradom Bengazi). Za vrijeme Drugoga svjetskog rata (od 1940 do 1943) L. je bila poprište velikih borbi između talijanskih i njemačkih vojnih snaga s jedne i britanskih s druge strane. Britanci su tu bili definitivni pobjednici potkraj 1943. Poslije Drugoga svjetskog rata L. je oduzeta Italiji, kao i ostale njene kolonije u Africi, te su Tripolitanija i Cirenaika stavljene pod britansku upravu, a Fezan, dio Libije na jugu Tripolitanije, pod francusku vojnu upravu.

Kako se četiri velike savezničke sile (SSSR, USA, Vel. Britanija i Francuska) nisu mogle sporazumjeti, u smislu mirovnog ugovora sklopljenog s Italijom, о sudbini bivših talijanskih kolonija, to je pitanje bilo iznijeto pred Generalnu skupštinu UN s tim, da ona preporuči način njegova rješenja. Ta je Skupština već u svojoj rezoluciji od 21. XII. 1949 preporučila, da se Tripolitanija, Cirenaika i Fezan spoje u nezavisnu državu Libiju, i to što prije, a najkasnije 1. I. 1952. Ona je ujedno preporučila, da ustav te nove države donese izabrana Narodna skupština. Generalna skupština UN izglasala je 17. XI. 1950 novu rezoluciju, u kojoj ponovo preporučuje, da se što prije formira nova libijska država. Izabrana libijska Narodna skupština sastala se u Tarabulusu 25. XI. 1950, a već je 2. XII. odlučila, da će Libija biti federativna država i monarhija. Poslije toga je ustanovljena privremena vlada u trima oblastima, a krajem marta 1951 i privremena centralna vlada. Ustav nove federativne države promulgiran je 7. X. iste godine, a nekoliko dana poslije toga britanski i francuski rezidenti izdali su proklamaciju о prenošenju svih vlasti na organe nove države. Ta je država službeno proglašena 24. XII. 1951 pod imenom Ujedinjeno kraljevstvo Libije. Toga dana je i Ustav stupio na snagu. Generalna skupština UN primila je sve to k znanju svojom rezolucijom od 1. II. 1952. U njoj je izrazila i mišljenje, da nova država treba da bude primljena za člana OUN, što je kasnije i učinjeno.

Libija je federativna država, sastavljena od tri pokrajine: Tripolitanije, Cirenaike i Fezana. Federativni parlament se sastoji od Senata, sastavljenog od jednakog broja članova svake pokrajine, t. j. po 8, i od Skupštine, u koju Tripolitanija šalje 35, Cirenaika 15, a Fezan 5 članova. Svakoj pokrajini stoji na čelu valija, koga imenuje kralj, a pomažu im u svakoj pokrajini po jedno izvršno i jedno zakonodavno vijeće, izabrano u ²/ ₃ od naroda. Tarabulus i Bengazi su dvije ravnopravne prijestolnice. Prema ugovoru s Vel. Britanijom, USA i Francuskom, Libija je dopustila stacioniranje vojnih baza spomenutih zemalja na svome teritoriju.J. Sć.

Novac. Novčana je jedinica libijska funta ( £ Lib.) = 100 pijastera — 1000 millièmes. Libijska funta uvedena je 1952, u zamjenu za povučene vojničke lire u Tripolitaniji, egipatske funte u Cirenaici i alžirske franke u Fezanu. Vezana je s britanskom funtom u relaciji 1:1, a sadržava 2,48822 g finog zlata. Paritet prema USA-$ : 0,3571 £ Lib. za 1 dolar, odnosno 2,80 dolara za 1 libijsku funtu. Paritet prema dinaru: 1 £ Lib. = 840 Din.I. Be.

PRIVREDA

Ekonomska struktura. Poljoprivredna proizvodnja Libije nije dovoljna da podmiri čedne potrebe zemlje, pa se prehrambeni proizvodi uvoze (naročito žito). U povoljnim godinama izvoze se manje količine maslinova ulja. Znatna proizvodnja datulja služi kao osnovna hrana nomadskog dijela stanovništva, pa se izvoze samo manje količine. Stočarstvo je važnije; zato se izvoze znatne količine sitne stoke i sitne kože. Za razliku od drugih krajeva sjeverne Afrike u Libiji nema rudnih ležišta većeg značenja. Glavni su izvori za pokrivanje čednih izdataka subvencija, koju Libija prima od Velike Britanije, zatim izdaci USA i Velike Britanije na zrakoplovne baze.

Vanjska trgovina pokazuje velik porast, ali i znatnu pasivu. Izvoz je porastao od 190.000 funti 1938 na 3,839.000 funti 1954, ali je i uvoz porastao od 882.000 funti 1938 na 11,333.000 funti 1954. Pasivu gotovo od 10 mil. funti pokrivaju dotacije, vojne baze i turizam. U uvozu je Italija sa 3,730.000 funti na prvom mjestu. Talijanski su doseljenici orijentirani na talijanske proizvode, a dobre pomorske veze s Italijom omogućuju lakšu nabavu. Na drugom je mjestu Velika Britanija sa 2,478.000 funti. U izvozu je na prvom mjestu Velika Britanija sa 1,129.000 i Italija sa 1.093.000 funti.

Pomorski promet je ograničen. God. 1954 iskrcano je 17.700 t pšenice, 17.800 t brašna, 3400 t riže, 16.300 t voća i povrća, 26.100 t ugljena, 23.100 t cementa; ne računajući potrebe avionskih baza, uvezeno je za 350.000 funti derivata nafte; izvezeno je 128.700 glava stoke, 49.500 t stočarskih proizvoda, 4500 t svježeg voća i povrća i 2400 t maslinova ulja.

Pomorske veze. U Tarabulusu, Bengaziu i u Derni pristaju prvenstveno talijanski brodovi. Brodovi parobrodskog društva Tirenia vežu Bengazi s Napuljem, Sicilijom, Maltom i Tunisom, a brodovi društva Ignazio Messina & Co. vežu Tarabulus i Bengazi s Marseilleom i talijanskim lukama zapadne Italije. Brodovi britanskih parobrodskih društava na linijama Velika Britanija—Gibraltar—Malta—Cipar—Turska pristaju i u Tarabulusu.

Trgovačka mornarica imala je 1955 samo 1 brod od 843 brt.

Ekonomski odnosi sa FNRJ. Naš izvoz u Libiju bio je (u 000 Din) 1953 god. 21.174, 1954 god. 12.241, a 1955 god. 61.580; uvoza nije bilo. God. 1955 na prvom je mjestu izvoz cementa sa 12.300 l, zatim građevnog materijala, betonskih proizvoda, posuđa i asfaltne mase.

Jadranska slobodna plovidba održava s Libijom neredovite veze.I. Be.

Ribarstvo. Spužve su glavni proizvod libijskih obala; stoljećima su se vadile zbog vrlo dobre kvalitete. Ukupna površina morskog dna pod »gajevima« ili »bancima« spužava iznosi oko 15.000 km ² , ali se spužvolov obavlja samo na površini od 2000 km ² . Spužvolov se vrši neprekidno sedmicama, na otvorenu moru 8—40 km daleko od obale. Na gajevima ili bancima spužava love se: Hippospongia communis var. equina elastica, Euspongia officinalis mollissima, Euspongia officinalis lamella i Euspongia Zimocca. Spužve se uglavnom love ronilačkim aparatima i motornim brodovima (20—30 brt sa 25—100 KS) uz matični brod (skladište spužava i hrane). U vodama Cirenaike love ih Grci, a u vodama Tripolitanije Grci, Talijani, Libijci, Tunižani, i od 1956 jugoslavenski ribari spužvolovci iz Krapnja i Zlarina. Minimalan ulov spužava u Cirenaici iznosi godišnje 45.000 kg, a maksimalan 124.000 kg; u Tripolitaniji 11.500—36.000 kg.

Ribolov u libijskim vodama nije dovoljno razvijen, iako postoje uvjeti za njegov razvoj. U libijske vode zalaze tunji prigodom migracija, a polande (palamide) od studenog do veljače. Tunji se love uz obalu pomoću tunolovaka stajaćica (tunera). Najuspješniji je lov na skuše, brgljune (inćune) i šnjure pomoću svijetla noću. Dubinski lov kočama nije uspješan zbog kamenitog i hridinastog dna. Razvijen je lov na obalne pridnene ribe sitnim priobalnim alatima (stajaćice svih vrsta, parangali i dr.). Uglavnom se love kirnje (do 20 kg težine) na 10—15 nm od obale, zubaci, komarče, arbuni (rumenci), u manjoj mjeri lubini, šargi, salpe, bukve, trlje i dr. Ribolovom se bave Talijani (osobito tunolov), Arapi i Maltežani.L. Kć.