LIBANON (Al Jamhouriya al-Lubnanlya), republika na istočnoj obali Sredozemnog mora, između Sirije na istoku i sjeveru i Izraela na jugu, obuhvaća 10.400 km ² .

Prirodne osobine. L. je pretežno gorovita zemlja, koja se sastoji od 4 osnovna dijela: obalne nizine, dvaju paralelnih planinskih lanaca (Libanon i Antilibanon) i doline između njih (Bekaa). Uska obalna dolina širi se od juga (1,5 km) prema sjeveru i prelazi u Siriju. Niska i pristupačna obala ima nekoliko dobrih prirodnih luka. Paralelno s obalom pruža se visoko i strmo gorje Libanon (3068 m), koje je građeno od jurskih vapnenaca i pješčenjaka, a na sjeveru ima i bazaltnih lava. Istočno od njega je niži Antilibanon, a južno Hermon, koji su pretežno iste građe kao i Libanon. Između ova dva planinska niza je 8—14 km široka tektonska dolina Bekaa, odvajkada ekonomski najvredniji dio Libanona. Klima je sredozemna (topla, suha ljeta i blage, vlažne zime), ali zbog znatnih razlika u visini reljefa postoje velike klimatske razlike i na malim udaljenostima. Neposredno uz obalu padne godišnje oko 800 mm oborina, na planini Libanonu količina se oborina povećava do 3000 mm (zimi snijeg), a u dolini Bekaa naglo se smanjuje na 400 mm. Zbog obilja oborina riječna je mreža dobro razvijena, ali se tek djelomično koristi za natapanje. U obalnom pojasu ima nekoliko kratkih tokova, s velikim hidroenergetskim potencijalom. U dolini Bekaa prema sjeveru teče Orontes, a prema jugu Litani, koji se u donjem toku probija kroz gorje Libanon i naglo skreće prema zapadu. Znatne količine oborina i pustošenje šumskih površina uvjetovali su jak razvoj krškog reljefa, a erozija tla nanosi velike štete poljoprivredi i postaje sve teži problem.

Stanovništvo. L. je 1935 imao 862.618 st., 1948 god. 1,229.545, a 1955 oko 1,400.000 st., a to je prema veličini zemlje velik broj, pa se L. ubraja među najgušće naseljene zemlje na Prednjem Istoku. U plodnijim dijelovima gustoća naseljenosti iznosi do 124 st./ km ² . Većina stanovništva koncentrirana je u obalnim gradovima Beirut (glavni grad Libanona, 400.000 st., 1955), Tarabulus ili Tripoli (80.000 st.), Saida ili Sidon (20.000 st.), Sure ili Tyre (12.000 st.) i u selima u dolini Bekaa. Oko 2/3 stanovništva živi na selu. Za razliku od ostalih zemalja na Prednjem Istoku, jedna polovica svih stanovnika Libanona pripada raznim kršćanskim religijama; to utječe na politička i kulturna zbivanja u zemlji. Iako je L. malena zemlja, školstvo je relativno dobro razvijeno, pa je i kulturna razina stanovništva viša nego u drugim zemljama Prednjeg Istoka. U Beirutu su 3 sveučilišta (državno sveučilište osnovano 1951, američko sveučilište osnovano 1866, francusko sveučilište osnovano 1875), koja znatno utječu na kulturne prilike na Prednjem Istoku, jer su se na njima školovale cijele generacije arapske inteligencije s Prednjeg Istoka.

Privreda. Poljoprivreda je glavno zanimanje stanovništva, a obrađuje se 22% (225.000 ha) od ukupne površine zemlje. Od toga se umjetno natapa 30.000 ha u dolini Orontesa i Litania. Najveća je površina zasijana pšenicom (71.000 ha, 1953) i ječmom (18.000 ha); godišnji prinos iznosio je (1953) oko 50.000 t pšenice, 20.000 t ječma, 23.000 t kukuruza, 45.000 t krumpira i 38.000 t luka. Znatna je i proizvodnja leguminoza (grah, grašak i bob). Posljednjih se godina jako razvilo voćarstvo, maslinarstvo i vinogradarstvo, koje je dalo (1953) 65.000 t naranača, 35.000 t limuna i 80.000 t grožđa. Stočarstvo je razvijeno u višim predjelima; 1954 L. je imao 25.000 grla goveda, 20.000 ovaca, 500.000 koza i 25.000 magaraca. Od nekada poznatih cedrovih šuma, koje su opustošene stoljetnom prekomjernom sječom i nekontroliranim uzgojem koza, ostalo je 74.000 ha. Ima ležišta ugljena, željezne rude i asfalta, ali se iskorišćivanje zbog teške pristupačnosti ne isplati. Industrija je slabo razvijena i uglavnom prerađivačka. Proizvodi se: tekstilna roba, cement (326.000 t, 1954), sapun, alkoholna pića, kože, konzerve, šibice, tanin, cigarete i jestiva ulja. Najvažnija je industrija rafiniranje nafte. God. 1940 dovršen je naftovod od Kirkuka do Tarabulusa, gdje se nalazi rafinerija, koja je 1953 proizvela 544.472 t naftinih derivata i podmiruje glavne potrebe zemlje. God. 1950 dovršen je naftovod Tapline, koji počinje na polju Dhahran u Saudijskoj Arabiji, a svršava u Saidi (kapacitet 15 mil. t, 1956), gdje se također gradi velika rafinerija. Promet je dobro organiziran: ima (1953) 457 km željezničkih pruga (prevezeno 608.000 t robe i 70.000 putnika) i 510 km autoputova s jakim autobusnim prometom. Glavni prometni putovi povezuju luke s dolinom Bekaa i regijom Damaska u Siriji. Aerodrom Khaldé kod Beiruta važno je čvorište zrakoplovnih pruga na Prednjem Istoku (promet od 29.863 aviona, 1955). Zbog vrlo ugodnih zima, L. se, nakon poboljšanja prometnih veza, posljednjih godina razvio u jaku turističku zemlju, a to osigurava znatan priljev stranih deviza.

Libanon i more. Obala Libanona je jedno od najstarijih žarišta pomorstva na Zemlji. Odlični prirodni uvjeti za izgradnju luka i šumsko bogatstvo u neposrednoj blizini obale bitni su elementi, koji su utjecali na razvoj pomorstva u antičkoj Fenikiji. Međutim, L. nije jedinstvena prirodna regija, već je organski dio Sirije. Zbog toga se do najnovijeg vremena na obali Libanona nikada (osim jednog kratkotrajnog, neuspjelog pokušaja) nije formirala jedinstvena pomorska država, već je nastalo nekoliko nezavisnih trgovačkih gradova (stari Sidon i Tir, te nekoliko drugih, manje važnih luka). Vezali su ih samo zajednički interesi: trgovina po Sredozemnom moru. Usprkos tada golemom bogatstvu i prvorazrednoj pomorskoj snazi tih gradova, njihovi su politički utjecaji na svjetska zbivanja bili minimalni (zbog čestih međusobnih antagonizama), pa su se ti gradovi uvijek stavljali pod zaštitu momentano politički najjačeg susjeda, koji im je mogao osigurati mirno trgovanje. Položaj na dodiru političkih i kulturnih utjecaja država u Mezopotamiji, te Egipta, helenskih država i Rimskog carstva, nametnuo je Fenikiji kulturno-posredničku ulogu golemih razmjera. Propašću antičkog svijeta i izolacijom muslimanskog od kršćanskog kulturnog kruga, obala Libanona potpuno je izgubila važnost. Pronalazak nafte na Prednjem Istoku opet je uveo libanonsku obalu u tok svjetskih ekonomskih, a time i političkih zbivanja. Zbog relativno mirnijeg političkog života nego u susjednim zemljama, libanonske su luke najpogodniji završeci važnih naftovoda; naftovod iz Iraka izbija na Sredozemno more u Tarabulusu (1954 ukrcana su 434 tankera sa 7,190.000 t tekućeg goriva), a naftovod iz Saudijske Arabije u Sidonu (1954 ukrcano je 910 tankera sa 15,536.000 t nafte). Gotovo sav ostali promet Libanona prolazi kroz Beirut (1953 lučki je promet iznosio 2220 brodova sa 305.318 t ukrcane i 948.597 t iskrcane robe); on je još uvijek najpovoljnija tranzitna luka za sjevernu Jordaniju i prirodni izlaz na more južne Sirije (Damask), premda te zemlje orijentiraju prekomorsku trgovinu na vlastite luke, Aqabu, odnosno Latakiu.T. Ša.

LIT.: A. H. Hourani, Syria and the Lebanon, London 1946; R. Jamil, Beyrouth et la République Libanaise, Beirut 1948; J. Haddad, Fifty Years of Modern Syria and Lebanon, Beirut 1950; The Middle East, London 1950.

Povijest. Primorski pojas današnjeg Libanona u antičko je doba bio poznat pod imenom Fenikija. Herodot i Strabon, govoreći о stanovnicima te zemlje, tvrde, da su oni već od davnine poznati kao vrsni pomorci. Iako je već i prije pojave Feničana u historiji bilo razvijeno pomorstvo na Mediteranu, ipak su oni prvi narod, koji je sistematskom i organiziranom pomorskom aktivnošću zahvatio čitavo područje Sredozemnog mora. Naseljeni na uskom primorskom području otprilike od današnje Latakije do brda Karmela na jugu, oni su držali u svojim rukama geografsko čvorište, na kojem su se stjecali politički i kulturni utjecaji Egipta, Mezopotamije i Krete, pa su već u ← III tisućljeću bili povezani s političkim zbivanjima na Prednjem Istoku. Kroz Fenikiju je prolazio važan trgovački put, koji je išao iz Egipta obalom (i područjem Palestine) na Kadesh u Siriji, a odavle preko Haleba na Karkemish na Eufratu. Na tom putu počela se prvi put u historiji Prednjeg Istoka razvijati trgovina većih razmjera. Prvi historijski podaci о Feničanima govore о njihovim jakim trgovačkim vezama s Egiptom: već za vladanja faraona Snofrua (IV. egipatska dinastija, oko ← 2500) Egipćani kupuju od njih čuvenu cedrovinu s Libanona.

Sigurno je, da su Feničani u dodiru s Egipćanima i Krećanima preuzeli od njih mnoga korisna iskustva u pomorstvu. Isto su tako od njih preuzeli i mnoga kulturna dobra. Oni su upoznali egipatsko i kretsko hijeroglifsko i mezopotamsko klinovo pismo, koje je utjecalo na razvoj vlastitog, feničkog pisma: oko ← 1700 javlja se u Byblosu prvi put slikovno slogovno pismo, iz kojeg se prije ← 1500 razvio fenički alfabet, koji je djelovao na razvoj grčkog alfabeta. Oko ← 1600 u sjevernom dijelu Fenikije vladaju Hetiti, oko ← 1520 Mitanci i Egipćani, a oko 1380 opet Hetiti (u sjevernom dijelu). Usprkos tome, domaći dinasti u gradovima vladaju više ili manje samostalno. Već u ← XV. st. Feničani prevoze na svojim brodovima trgovačku robu (u prvom redu mikensku keramiku) sve do južne Italije (Tarent) i Sicilije. Pun zamah njihove pomorske aktivnosti počinje, međutim, tek iza ← 1400, kad je srušena kretska talasokracija u Egeji i kad su zbog provala Aramejaca u Fenikiju prestale mogućnosti koloniziranja gradskog stanovništva u zaleđu feničkog primorja. Višak pučanstva trebalo je, prema tome, kolonizirati na drugim područjima. Odsad počinju fenički gradovi izgrađivati jake flote, a u ← XIII. st. njihovi brodovi već drže gotovo monopolistički položaj u trgovanju s Egiptom. Osobit je privredni razvoj dostigla Fenikija iza ← 1200, kad je propala hetitska država, čiji je suverenitet dotad priznavala. Međutim, ni poslije tog vremena fenički gradovi nisu stvorili jednu jedinstvenu državu. Politički i trgovački život koncentrirao se u pojedinim primorskim gradovima, koji su u nekim slučajevima postali politički centri svoje šire okolice. Takav je bio u ← II. tisućljeću Ugarit (danas Ras Shamra), za koji je poznato, da mu je 80 naselja u okolici moralo davati žita i vina, radnika, strijelaca, praćkaša i mornara, koji su bili potrebni za rat protiv Cipra. Oko ← 1200, u okviru velikih seoba i etničkih pomicanja u Egeji i na području Prednjeg Istoka, koja su ugrozila i Egipat, propada Ugarit. Istodobno se podiže značenje drugih dvaju feničkih gradova, Sidona (danas Saida) i Tira (danas Sur), koji su postali nosioci dotad najveće maritimne ekspanzije u povijesti. Propašću kretske talasokracije i ahejsko-mikenske kulture nestalo je pomorstva u istočnom Mediteranu. Njihovu baštinu preuzimaju semitski Feničani, sposobni trgovci, kojima su nestali njihovi konkurenti na moru i koji su u šumama Libanona imali odlično drvo za gradnju brodova.

Za feničke je trgovce bila u to vrijeme veoma privlačiva zemlja na krajnjem zapadu Mediterana, Španjolska. U njoj se dobavljao kositar i bakar, potrebni za proizvodnju bronce, i mnogo traženo srebro. Feničani su se najprije domogli luke Kitiona na Cipru, onodobnom centru metalne proizvodnje na istočnom Sredozemlju, a onda su preko uporišta na Rodosu i Kreti počeli prodirati u zapadno Sredozemlje. Već u ← XII. st. oni su prošli kroz Gibraltar i nazvali ga »Melkartovim stupovima« (po imenu boga-zaštitnika grada Tira), a onda su počeli osnivati svoje brojne trgovačke kolonije i faktorije sjeverno i južno od Gibraltara. Najznačajnija njihova trgovačka kolonija u južnoj Španjolskoj bila je Gades, osnovana oko ← 1100. Iza njih su slijedile druge, među njima Abdera i Malaca, pa trgovačke postaje na Guadalquiviru i njegovim pritocima; ovdje su, osim kovina, Feničani nabavljali i druge lokalne proizvode, med, ulje, vino i vunu. U Africi su osnovali faktorije Tingis (danas Tanger) i nešto južnije od njega Lixos. Nekako istodobno, kad i Gades, osnovana je Utica na tuniškoj obali, a druge su faktorije osnovane na Malti, Siciliji (Panormus i Motye s tkaonicama i bojadisaonicama), pa čak i na Sardiniji. Na mjestu jedne starije sidonske faktorije utemeljena je ← 814 Kartaga, koja će kasnije igrati značajnu ulogu u historijskim zbivanjima na zapadnom Sredozemlju. Za Feničane je najprivlačivija točka u čitavoj južnoj Španjolskoj bila Tartessos na ušću Guadalquivira, centar za promet metalima. Ovdje se stjecala trgovina kovinama iz Španjolske (u zaleđu je bilo kositra, bakra i srebra), ali i s t. zv. Kositrenih otoka (vjerojatno otoci Scilly ispred jugozapadnog vrška Engleske), odakle je u Španjolsku dolazio kositar. Te kovine bile su, uz sjeverni jantar, najvažniji artikli, kojima su fenički trgovci snabdijevali istočni Mediteran i Prednji Istok, a roba, koju su u zamjenu dovozili u zapadno Sredozemlje, bili su predmeti umjetnog obrta (osobito figuralno dekorirano metalno posude), purpurne tkanine i proizvodi industrije stakla, u kojoj je vodio Sidon, pošto je preuzeo od Egipta proizvodnju stakla. Po jednoj vijesti, Feničani su iz Tartessosa dopremili izraelskom kralju Salomonu toliko srebra, da mu je na kraljevskom dvoru cijena u velikoj mjeri pala.

Fenički su gradovi (osim navedenih, još: Berytus — Beirut, Tripolis — Tarabulus, Botrys — Batrun, Aradus — Arwad, Byblos — Djebeïl i dr.) uskoro postali najvažniji centri čitave trgovine na Prednjem Istoku. Oni su bili završne točke karavanskih putova, s jedne strane iz Perzijskog zaljeva preko Mezopotamije, a s druge strane iz Egipta i Arabije. U samom Egiptu, u Memfisu imali su Feničani svoju koloniju. U okviru te orijentalne trgovine kreće se i pomorska aktivnost Feničana na Crvenom moru. Poznato je, da je tirski knez Hiram I. (← 969 do ← 936) slao u zajednici s kraljem Salomonom trgovačku flotu u zemlju Ofir (vjerojatno današnja sjeverna Etiopija). Brodovi su na povratku iz Ofira dovezli goleme količine zlata, srebra i slonove kosti, majmune i paunove. Veze s Izraelom nastavila je Fenikija i dalje; u polovici ← IX. st., Isebel, žena izraelskog kralja Ahaba, bila je podrijetlom iz Tira. Istodobno, a osobito u ← VIII. st., Feničani (»sidonski ljudi«, kako su ih zvali Grci) trgovački su aktivni i u Egeji. Kreta je bila polazna točka za tu trgovinu, u kojoj su glavni artikli bili metalni proizvodi i orijentalne tkanine. Paralelno s tim trgovačkim proizvodima počinju se na egejskom području širiti i feničko-prednjoazijski kultovi.

Međutim je samostalnosti i prosperitetu feničkih gradova zaprijetila opasnost od Asiraca, koji su u više mahova upadali u Fenikiju (tako već oko polovice ← IX. st. kralj Asurnasirpal II.). Konačno su se u ← VIII. st. fenički gradski knezovi pokorili Asiriji. U to je vrijeme feničko pomorstvo još uvijek na visini. U vojnoj ekspediciji kralja Sargona II. na Cipar potkraj ← VIII. st. najviše udjela imaju fenički brodovi i pomorci, a za njegova nasljednika Sanheriba Asircima su u Ninivi gradili brodove fenički majstori, dok su posadu za te brodove davali pomorci iz Sidona i Tira, a djelomice i Grci s Cipra. Ti su brodovi od Ninive plovili neko vrijeme niz Tigris, a onda su ih pomoću kotura prebacili kopnom na Eufrat. — U toku novih asirskih upada u Fenikiju srušio je Asarhadon ← 677 Sidon, a stotinu godina kasnije pada Tir pod navalom četa kaldejskog vladara Nebukadnezara II. Nekako oko ← 600 oplovili su fenički pomorci, na nalog egipatskog faraona Neka, »Libiju« (Afriku). Polazna im je točka bila u Crvenom moru, a nakon dvije godine ekspedicija se vratila kući, prošavši kroz Gibraltar. Herodot, koji izvještava о toj ekspediciji, smatra nemogućom tvrdnju, »u koju drugi mogu vjerovati, ali ja ne, da su oni, kad su oplovljavali Libiju, sunce vidjeli sebi s desne strane«. Taj Herodotov podatak govori u prilog vjerodostojnosti vijesti о feničkom oplovljavanju Afrike.

God. ← 538 pokorili su se perzijskom kralju Kiru II. i fenički gradovi, koji su i dalje sačuvali relativnu autonomiju. Odsad daju Feničani, uz maloazijske Grke, najviše brodova za perzijsku flotu. Ipak, feničko je pomorstvo u to vrijeme već u punom propadanju, a na Mediteranu su sve jači njihovi konkurenti u trgovini: na zapadu Kartažani, a na istoku Grci. Konačno je u polovici ← IV. st. i Sidon doživio katastrofu. U okviru ugušivanja ustanka protiv perzijske vlasti u Maloj Aziji i Fenikiji, grad je ← 351 (pod vladom kneza Tennesa) razoren, jer je stajao na čelu čitavog ustanka. Tir se održao još kratko vrijeme, dok ga nije uništio ← 332 Aleksandar Veliki. U doba helenizma bore se Ptolomejevići i Seleukidi za posjed Fenikije, koja je konačno (zajedno sa Sirijom) ← 63 pripojena Rimskom carstvu. Poslije propasti Zapadnorimskog carstva Fenikija ulazi u sklop Bizantskog carstva.

Time je iz historije nestalo velikog pomorsko-trgovačkog naroda, čiji su pomorci prvi među pomorcima svih poznatih naroda preplovili čitav Mediteran od njegovih istočnih obala do Španjolske, prošli kroz Gibraltar i oplovili Afriku i inaugurirali koloniziranje sjeverozapadne Afrike. Kroz ruke feničkih trgovaca prolazili su gotovo svi trgovački artikli, koji su u ← II. i ← I. tisućljeću kolali po Mediteranu kao roba za razmjenu: kositar iz Engleske, srebro iz Španjolske, željezo s Elbe, grčka vina i fina keramika, egipatsko platno, slonova kost i lavlje kože iz unutrašnjosti Afrike, arapski tamjan, zlato i biseri Orijenta, purpurne tkanine iz Tira i ciparski bakar. Od kolikog je značenja bilo pomorstvo u životu Feničana, dokazuje i činjenica, da su oni jedini među starosemitskim narodima poštivali i božanstvo mora. Sunčanog boga Melkarta, gospodara zemlje, kome su među ostalim pripisivali brojna putovanja i osnivanja gradova, obožavali su fenički trgovci kao boga mora i podigli mu u Tiru i Gadesu raskošne hramove, dok su mu na Gibraltaru pomorci prinosili žrtve. Pa, iako je fenička trgovačka aktivnost bila dosta jaka i u razdoblju od ← VI. do ← IV. st., prvi udarac njezinoj ekspanziji zadali su Grci već dva stoljeća prije. Grčki prodor najprije u Egeji, a onda i u zapadnom Sredozemlju signalizirao je skoru propast feničke dominacije na čitavom Mediteranu.

LIT.: J. Kenrick, History of Phoenicia, 1855: P. Bosch-Gimpera, Zur Frage der phönikischen Kolonisation in Spanien, Klio, 22, 1929; E. Meyer, Geschichte des Altertums, II, 2, 1931; O. Eissfeld, Philister und Phönizier, 1936; G. Contenau, La civilisation phénicienne, 1949; A. Scharffi A. Moortgat, Ägypten und Vorderasien im Altertum, 1950.M. Šr.

Arapska osvajanja u Siriji u VII. st. uvjetovala su i okupaciju čitavog područja današnjeg Libanona, čija je historija usko povezana sa zbivanjima u Siriji. U toku više stoljeća vode gorštaci Libanona borbe s Arapima, napadajući gradove i naselja na primorju; u tim borbama često sudjeluje i bizantska flota, koja u domaćem stanovništvu ima prirodnog saveznika. Nešto jača arapska državica formirala se u području Beiruta (emirat Gharb), koja je kasnije, u toku križarskih ratova, pružala jak otpor križarima. U ranom Srednjem vijeku razvijaju se na tlu Libanona brojne različite kršćanske i islamske sekte, među njima najistaknutije šiitski Druzi i kršćanski Maroniti. U XII. st. L. postaje poprište križarskih osvajanja, nakon izgona Latina potpada pod mamelučke sultane, a u XVI. st. dolazi pod vlast Osmanlija. Kroz to vrijeme L. živi u relativnoj nezavisnosti; sjeverna područja drže Maroniti, kojima upravljaju biskupi i lokalna aristokracija, u južnim područjima vladaju emiri iz dinastije Banu Ma'n, a u krajevima oko Beiruta arapska dinastija Banu Buhtur. Jedna od najznačajnijih ličnosti iz dinastije Banu Ma'n, Fakhr ad-Din, pokušao je u početku XVII. st. da pod svojom vlasti ujedini čitav L. i da provede izmirenje između Druza i Maronita, koji su živjeli u stalnim sukobima. Njegov pokušaj nije uspio, iako ga je nastojao ostvariti uz podršku evropskih dvorova. Nakon njegove justifikacije u Carigradu (1635) turske su vlasti još više podjarivale mržnju između Maronita i Druza, da unutrašnjim borbama oslabe tendencije za ujedinjenjem Libanona. Emir Bashir (iz nove dinastije Banu Shihab) pokušao je ponovno u početku XIX. st. ujediniti L., ali bez uspjeha. Sukobi Druza i Maronita doveli su, međutim, do građanskog rata 1841 i intervencije velikih sila, pa je sultan bio prisiljen proglasiti konstituciju, po kojoj je L. podijeljen na dva područja: sjeverno s maronitskim i južno s druskim guvernerom. Novi krvavi sukobi Maronita i Druza 1860 izazvali su odašiljanje francuske vojne ekspedicije i formiranje internacionalne komisije, koja je imala istražiti uzroke nemira. God. 1864 L., izuzev luke Sidon, Beirut i Tripoli, postao je autonomni sandžak u okviru Turskog carstva. Potkraj XIX. st. počinje jači privredni razvitak zemlje. Nakon Prvog svjetskog rata, 1920, L., zajedno sa Sirijom, postaje mandatno područje Francuske, unutar kojega se 1925 formirao kao posebna administrativna jedinica Veliki Libanon. God. 1941 proglašena je nezavisnost Libanona, a 1943 je izvršna vlast predana novoj libanonskoj vladi. God. 1945 L. je pristupio Arapskoj ligi, a iduće godine povukle su se francuske trupe iz Libanona.V. Mi.

Državno uređenje. Poslije Prvoga svjetskog rata Libanon je oduzet Turskoj i stavljen, kao i Sirija, pod mandat Francuske. Zbog razlika, koje su postojale između te dvije zemlje, s obzirom na prošlost, sastav i težnje stanovništva, stvorene su dvije države. Iako proglašen samostalnim još 26. XI. 1941, Libanon je stekao stvarnu nezavisnost tek poslije Drugoga svjetskog rata. Njegovo ustavno uređenje bilo je normirano, dok je još mandat Francuske funkcionirao, Ustavom od 23. V. 1926. S nekim kasnijim izmjenama taj je Ustav na snazi i danas.

Po njemu je Libanon nezavisna i unitaristička država, s republikanskom formom vlade. Zakonodavnu vlast vrši Narodna skupština, pola birana, pola imenovana. Izvršna vlast povjerena je predsjedniku republike, koji nju vrši preko ministara, i uz njihovo sudjelovanje. Predsjednika bira Narodna skupština. Ministre postavlja predsjednik, ali su oni politički odgovorni Narodnoj skupštini. S druge strane predsjednik Republike može Narodnu skupštinu raspustiti.J. Sć.

Novac. Novčana je jedinica libanonska funta (liban. £) = 100 pijastera. Zlatni paritet od 29. VII. 1947 = 0,405512 g čistog zlata za 1 libanonsku funtu. Paritet prema USA-$: 2,1915 libanonskih funta = 1 dolar. Službeni kurs kod kupovanja 2,19 liban, funte za i USA-$, a kod prodaje 2,21 liban, funte za 1 dolar. Od 1. II. 1956 slobodni kurs od 3,25 liban. funte za 1 USA-$. U optjecaju metalni novac od bronce i aluminija od 2,5 i 5 pijastera te srebrnobakrena bronca od 10, 25 i 50 pijastera. Paritet prema dinaru: 1 liban. funta =135 Din.I. Be.

PRIVREDA

Ekonomska struktura. Poljoprivreda je glavno zanimanje najvećeg dijela stanovništva, iako je njeno značenje sve slabije. Od žitarica daje viškove samo ječam, osnovna krušarica čitavog Prednjeg Istoka. Pšenica, riža, uljarice i šećer uvoze se u sve većim količinama, a izvoze se: luk, rani krumpir, agrumi, banane i drugo voće.

U posljednje vrijeme razvija se i industrija. Tvornice cementa pokrivaju domaće potrebe, a višak se izvozi. U privredi Libanona osobito značenje imaju nafta i tranzit.

Nafta. Iako L. nema vlastitih izvora nafte, on u prometu nafte na Prednjem Istoku postaje sve važniji faktor. Najveći dio nafte na Prednjem Istoku dolazi iz izvora, koji se nalaze neposredno uz obale Perzijskog zaljeva ili gravitiraju njegovim lukama. Irak je u tom pogledu izuzetak; njegova nafta ide naftovodom, koji je izgradila Anglo-iračka kompanija od Kirkuka do Haife i libanonske luke Tarabulus (Tripoli) na Sredozemnom moru. Nafta, koja dolazi iz Iraka na Sredozemno more, prelazi sirijski teritorij, pa je zbog toga Sirija primorala Anglo-iračku kompaniju da izgradi naftovod od Homsa do njene luke Baniyas. Od 25 mil. t (1955) iračke nafte, koja je naftovodima išla do obale Sredozemnog mora, 8 mil. otpada na libanonsku luku Tarabulus, a 17 mil. t na sirijsku luku Baniyas; Sirija je tražila, da se dvije trećine nafte, koja protječe njenim teritorijem, krca u njenoj luci Baniyas.

I nafta Saudijske Arabije ide jednim dijelom naftovodom do libanonske luke Saida (Sidon). God. 1955 prekrcano je preko Saide 15 mil. t saudijske nafte. Preko libanonskih luka izvezeno je ukupno 1955 god. 22 mil. t nafte s Prednjeg Istoka. Na prekrcaju nafte u Tarabulusu i Saidi zaposleno je više tisuća libanonskih radnika. U Libanonu se pristupilo i izgradnji rafinerija nafte. U Tarabulusu je izgrađena rafinerija, koja bi trebala podmiriti naftinim derivatima najveći dio potreba Libanona (1955 oko 500.000 t). U Medreci kod Saide sagrađena je druga rafinerija s proizvodnjom od 300.000 t godišnje. Glavni prihod Libanona su takse, koje ubire za prolaz iračke i saudijske nafte. Prihodi od nafte, napose od njena tranzita, u sve većoj su mjeri okosnica libanonskih financija i privrede.

Tranzit. Libanonska luka Beirut ubraja se u najveće tranzitne luke Sirije, Jordanije i dijelova Saudijske Arabije. God. 1954 iznosio je tranzit preko Beiruta za Siriju 162.145 za Jordaniju 134.204 t, za Irak 32.354 t i za Saudijsku Arabiju 6102 t robe. Izgradnjom luke Latakia otpast će znatan dio sirijskog tranzita. S tranzitnom trgovinom postao je Beirut vrlo značajan centar trgovine zlatom u svijetu. Godišnji uvoz zlata prešao je 1954 god. 100 mil. libanonskih funti. Tranzitna trgovina i trgovina zlatom, koja nema nikakvih deviznih ograničenja, stvorila je u Beirutu trgovce, koji dirigiraju privredom Libanona. Tranzitni promet Beiruta iznosio je 1955 god. 415.000 t prema 295.000 t 1954.

Vanjska trgovina. Uvoz je 1951 iznosio 308,5 mil. libanonskih funta, a izvoz 89,7 mil. God. 1954 otpada na uvoz 380,5, a na izvoz 93,4 mil. libanonskih funta. U izvoz nije uračunata vrijednost nafte, koja ide preko libanonskih luka, ali se vrši izravno preko petrolejskih kompanija. Nafta, koju prerađuju libanonske rafinerije, uračunata je u uvoz. Ako se uvozu i izvozu doda i tranzitna roba, onda je uvoz 1954 iznosio 484,4 mil. libanonskih funta, a izvoz 105,6 mil.

Pomorski promet. God. 1954 ukrcano je u libanonskim lukama 404.688 t, a iskrcano 1,482.334 t robe. U taj promet nije uračunata tranzitna nafta, koja se u Tarabulusu i Saidi prekrcava iz naftovoda u tankere.

Pomorske veze. Beirut je najvažnija luka u jugoistočnom dijelu Sredozemlja i ima jak promet. Osobito je jak putnički promet brodovima brzih pruga iz Marseillea, Genove, Venecije, Trsta, Aleksandrije i Pireja, jer gotovo svi brodovi ovih pruga plove i do Beiruta. Pored putničkog prometa, znatan je i tranzitni promet za države Prednjeg Istoka. Brze pruge drže grčka, francuska, talijanska i egipatska parobrodska društva, a teretne, pored ovih, i britanska, španjolska, turska, njemačka, nizozemska, skandinavska i sjevernoamerička parobrodska društva. Brodovi Jugoslavenske linijske plovidbe pristaju u Beirutu na putu iz Jadrana do Prednjeg Istoka i na Unijama za Daleki Istok, dok brodovi Jadranske slobodne plovidbe sudjeluju u prometu između Beiruta i luka u istočnom dijelu Sredozemnog mora.

Trgovačka mornarica Libanona imala je 1955 samo 4 broda sa 4752 brt. Ujesen 1956 na brodogradilištima Italije gradila su se za Libanon 2 broda sa 3700 brt.

Ekonomske veze sa FNRJ. Posljednjih godina iznosila je naša trgovina s Libanonom (u 000 Din):tablica

Dok kod drugih država izvoz i uvoz po namjeni i podrijetlu (odnosno po plaćanju) ne pokazuje većih razlika, kod Libanona je, u vezi s tranzitnim prometom, ta razlika do 300 mil. Din. Od 1955 iznosio je naš izvoz u Libanon 610 mil. Din, a naplaćeno je od njega 910 mil. Din, jer se preko Libanona dobila i protuvrijednost izvoza u neke druge zemlje. Tranzitna trgovina Libanona dolazi i ovdje do izražaja. God. 1955 iznosila je aktiva naše trgovačko-platne bilance s Libanonom gotovo 900 mil. dinara u devizama (koje se mogu konvertirati u dolare), pa se po tome Libanon može ubrojiti u najinteresantnije naše trgovačke partnere. U našem su izvozu (1955) na prvom mjestu tkanine sa 221 mil. dinara, zatim građa sa 105, sanduci sa 19, cement sa 21, zavarene cijevi sa 62, posuđe sa 12, šperploče sa 16 i kačkavalj sa 13 mil. dinara; ostatak otpada na druge manje važne artikle.I. Be.