LEX RHODIA DE JACTU (lat., Radijski zakon o bacanju [tereta]). Pod ovim se nazivom u knjizi XIV. naslov 2 Digesta, zbirke pravnih pravila i mišljenja, što ih je dao sabrati istočno-rimski car Justinijan (VI. st.), navodi staro pomorskopravno načelo, koje danas poznajemo kao zakon zajedničke avarije. Prema tome zakonu svi su učesnici zajedničkoga pomorskog plovidbenog pothvata dužni da razmjernim doprinosom naknade štetu namjerno učinjenu nekom od učesnika tog pothvata, žrtvovanjem određenih stvari od broda ili tereta na brodu (najčešće njihovim bacanjem u more), radi zajedničkog spasa broda i tereta u morskoj oluji ili drugoj kakvoj nevolji na moru. Ovo pravno pravilo potječe negdje s Istoka. Poznaju ga već Feničani u ← IX. st., a od njih su ga preuzeli Grci i drugi pomorski narodi. Ime je dobilo po otoku Rodu, koji je bio poznat po svojoj razvijenoj trgovačkoj mornarici, koja je obavljala u Starom i Srednjem vijeku međunarodnu razmjenu dobara duž obala Sredozemnog mora. Pomorsko zakonodavstvo otoka Roda bilo je tako napredno i savršeno, da ga je Cicero s pravom nazvao slavnim (u govoru Pro lege Manilia), a grčki geograf i povjesničar (poč. I. st.) Strabon naziva pomorce s Roda vladarima mora (ϑαλασσοϰράτορες). Između svih pravnih zasada pomorskog prava rodskog podrijetla dva su pravna instituta osobito korisno poslužila podizanju pomorskog brodarstva i unapređenju prekomorske trgovine: pomorski zajam i zajednička pomorska avarija (šteta). U pomorskoj privredi već je u ono doba došao do praktične primjene osnovni postulat prava i pravičnosti, da se nitko ne smije bezrazložno obogatiti na tuđu štetu, a praktična primjena tog pravila u pomorskim prijevozima bila je u tomu, da svaka spašena stvar na brodu i sam brod moraju dati svoj doprinos kao razmjerni dio naknade za štetu, koja je nastala time, što su se izvjesne stvari broda i tereta bacile u more, kako bi za oluje, nevremena ili drugih nepogoda bio spašen brod, ljudi na njemu i teret ili jedan dio tereta. U Digestama je sačuvano ovo pravilo onako, kako ga je definirao u II. st.. rimski učitelj prava Paulus u svojim Sentencijama.

Pored ovoga fragmenta rodskoga prava iz II. st., poznat je još jedan: Rodski pomorski zakon (Νόμος 'Ροδίων Ναυτικός ili Νόμος Ναυτιϰός), koji je za objašnjenje razvojnog puta zajedničke avarije vrlo značajan pravni spomenik. Čini se, da ta zbirka pomorskopravnih pravila istočnog Sredozemlja potječe iz VII.— IX. st.; zanimljivo je usporediti norme о zajedničkoj obvezi naknade za učinjenu žrtvu u morskoj nevolji, sadržane u ta dva spomenika. Dok je po prvom vrelu osnova tužbe na naknadu počivala na obvezi, koju je brodar, odnosno zapovjednik preuzeo ugovorom о prijevozu stvari (tužba ex conducto), dotle je po drugom pravnom vrelu osnova obveze bila u pretpostavci jedne prigodne zajednice (ϰοινωνία), koju su učesnici pomorskog pothvata sačinjavali radi snošenja zajedničkih rizika na moru.

Prema zasadama, zasnovanim na Pandektama, obveza je doprinosa u zajedničkoj morskoj šteti bila uvjetovana: a) postojanjem zajedničke i neposredne pogibli za brod i teret; b) potrebom i svrsishodnošću namjeravanog žrtvovanja neke stvari od broda ili tereta radi njihova zajedničkog spasa; c) da je izvršenim bacanjem žrtvovanih stvari u more postignut namjeravani uspjeh spašavanja i d) odlukom brodovođe (magister navis) о žrtvovanju određenih stvari, donesenom po saslušanju svih učesnika zajedničkog pomorskog plovidbenog pothvata ili (u kasnije doba) glavnih članova posade broda, о postojanju neposredne i zajedničke pogibli, koja takvu mjeru opravdava, te о potrebi olakšanja broda bacanjem nekih stvari u more i о izboru tih stvari. Pogrešna ocjena i odluka о tim pitanjima ipak nije isključivala obvezu kontribucije, a tako ni propust brodovođe, da se prije donošenja odluke о tom posavjetuje sa svim interesentima. Čini se, da po starijem vrelu uopće nije trebalo prethodne privole vlasnika tereta za bacanje. Ta se obveza priznavala i u slučaju, kad je teret ili dio tereta radi olakšanja broda bio prekrcan na druge brodice ili splavi, pa su ove propale zajedno s teretom, a isto tako i onda, kada se radilo о naknadi onoga, što je trebalo dati, platiti, učiniti ili žrtvovati, da bi se otkupio ili spasio brod sa teretom iz ruku neprijatelja ili morskih pirata.

Treba istaknuti, da je kasniji izvor, t. j. Νόμος stvorio mnogo širu mogućnost zajedničke naknade štete. Ona nije više morala proizaći iz neke žrtve, nego iz proste činjenice, što je do neke štete došlo u zajedničkom pothvatu (nasukanje, brodolom, sudar i t. d.). Još kasnije, kad se razvio institut osiguranja, kriterij hotimične žrtve, kao preduslova za zajedničko snošenje štete, postao je ponovo odlučan, tako da i danas u suvremenom pojmu zajedničke avarije predstavlja osnovni preduslov za kontribuciju, a time se približio i njenoj klasičnoj formi, kako je nalazimo u Digestarna.

LIT.: J. M. Pardessus, Collection des lois maritimes antérieures au XVIII ^e siècle, V, I, Paris 1828; P. Huvelin i H. Lévy-Bruhl, Études d’Histoire du Droit Commercial Romain, Paris 1929.F. Š.