LEPRA ( guba specifična; grč. λέπω lepo ljuštiti, engl. Leprosy, franc. la lèpre, tal. la lebbra, njem. der Aussatz), kronična zarazna bolest na čovjeku. Karakterizirana je pojavom tvrdih čvorića (lepra tuberosa) na koži i sluznicama, iz kojih se kasnije razvijaju čirovi, a ti postepeno uništavaju sve unutarnje organe. Uz čvoriće pojavljuju se na koži pjege i mjehurići, gubi se osjetljivost (lepra anaestetica) i gangreniziraju se pojedini dijelovi tijela, koji otpadaju (lepra mutilans). Ovi oblici mogu postojati pojedinačno ili svi zajedno na istoj osobi. Oboljeli od čvorastog oblika žive prosječno 8—10 godina, dok ostali mogu dočekati normalnu duljinu života.

Lepra je zarazna bolest, ali se prenosi teško i samo pod osobitim uvjetima života. Vrijeme od trenutka zaraze pa do pojave prvih znakova bolesti (inkubacija) veoma je različito, obično iznosi 6—8 godina, a gdjekad nekoliko mjeseci pa do 20 i više godina. Bolest se razvija polagano te redovno postoji više godina, prije no što se može prepoznati. Guba je nesumnjivo najdulje poznata zarazna bolest. Prvi put se spominje god. ← 1500 (Papyrus Ebers), a detaljnije je opisana u indijskoj literaturi u Sushruta Samhita (oko ← 400). U Mojsijevim knjigama (III-13, 14; IV-12; V-24) i u Knjizi o kraljevima (II-5) opisuje se postupak s oboljelima od zaraatha. Pradomovina su gube Kina, Indija, odakle se bolest postepeno širila po čitavome svijetu, uglavnom ratničkim pohodima i trgovačkim putovima. Izraelci su donijeli zarazu iz Egipta u Palestinu; u Perziji i Grčkoj poznata je mnogo stoljeća prije naše ere; Feničani su je prenijeli u Italiju i Siriju (Morbus Phoenicius), odakle je već rano prešla u Španjolsku. Prodiranjem Rimljana i velikim seobama naroda u prvim stoljećima naše ere, unesena je u istočnu i centralnu Evropu, te je za vrijeme križarskih ratova poprimila pandemijski opseg. U toku prošla tri stoljeća proširila se bolest na čitavu zapadnu hemisferu ukrcavanjem leproznih domorodaca (crnačkih robova), a na Havajsko otočje donijeli su je kineski kuliji, u južnu Afriku indijski trgovci. Iz izvještaja prvog sastanka stručnjaka Svjetske zdravstvene organizacije za lepru u Genèvi (1952) proizlazi, da na svijetu ima još oko 2,5—7 milijuna gubavaca. Najjače su zaražena topla i vlažna područja ekvatorske Afrike, veliki dijelovi Azije, osobito južna Kina, južna i istočna Indija, Burma, Sijam, Indokina, otoci Tihog oceana i Južna Amerika (Brazil). Zanimljivo je, da je bolest posve nestala u centralnoj Evropi, ali je usprkos tome u naprednim evropskim zemljama preostalo još nekoliko žarišta gube iz prošlih stoljeća, kao na pr. u Švicarskoj, Švedskoj, Norveškoj, Finskoj, na Islandu, u Španjolskoj (4000—8000), Portugalu, Grčkoj i Turskoj. I u velikim gradovima Evrope ima stalno po nekoliko svježe unesenih slučajeva (London, København, Amsterdam, i t. d.). Na Balkanu i na području Jugoslavije bilo je gube odvajkada, a napose u Srednjem vijeku. U Dubrovniku postojao je leprozorij već 1306, i to na Pilama, a 1463 uređen je također na Pločama kod crkve sv. Lazara. God. 1430 izgrađen je u Konavlima, a 1449 u Stonu. Na otoku Čiovu u neposrednoj blizini Trogira osnovana je bolnica za gubavce, te je 1372 određeno, da se bez dopuštenja kneza ne smije tamo nitko nastaniti osim leproznih i eremita. I u Kotoru se 1435 spominje Hospitale St. Lazan sive leprorum. Francuski biskup Rochechouart opisuje, kako je 1461 vidio u Zadru bezbroj gubavih, premda je tamo 1428 leprozorij renoviran te je mogao primiti oko 200 bolesnika. U Ljubljani izgrađen je leprozorij već 1230, u župi oborovačkoj (nedaleko Zagreba) uređene su u početku XIII. st. bolnice za gubavce, a u Zagrebu se u XV. st. (1433) opisuje leprozorij sv. Petra u »podgrađu ispod Vlaške ulice«. U Srbiji bilo je također mnogo leprozorija, koje su obilato darivali vladari i velmože Stevan Nemanja, kralj Uroš III. (Dečanski), Stevan Visoki i drugi. Na otoku Mljetu vlada i danas endemična guba, koja je vjerojatno onamo unesena u doba križarskih ratova (1096—1291); sve do sredine XIX. st. nije bilo poznato, о kakvoj se zapravo bolesti radi, pa je skup simptoma ušao u medicinsku literaturu pod imenom Mal de Meleda (Hovorka-Ehlers), dok nije konačno ustanovljeno, da se zapravo radi о kroničnom obliku gube. God. 1900—04 bilo je u Srbiji oko 60 gubavih; u Bosni je pobrojeno 1877 oko 115 slučajeva, a 1904 daljnja 202, dok su u Crnoj Gori bila 1912 svega 74 oboljela. Za vrijeme bivše Jugoslavije bio je na snazi Pravilnik о suzbijanju gube, što ga je propisalo bivše Ministarstvo narodnog zdravlja (Nar. nov. br. 53/1931). Tim se pravilnikom određuje popis gubavih, njihovo izdvajanje, osnivanje Doma za gubave u sastavu Sarajevske bolnice, njihovo liječenje, stalan liječnički nadzor nad gubavcima, koji nisu bili odvojeni u tome domu. Danas postoji u sarajevskoj bolnici posebna stanica za leprozne, u kojoj je izolirano 10—15 gubavih; nadalje su evidentirana u Nišu 2, a u Titogradu 1 slučaj; 7 bolesnika nalazi se pod liječničkim nadzorom kod svojih kuća. Stručnjaci drže, da u cijeloj Jugoslaviji ima oko 100 bolesnika. Norvežanin Armauer Hansen otkrio je 1872 uzročnika gube (Mycobacterium leprae). On se nalazi u velikom broju u čvorićima; do danas nije uspjelo kultivirati ga na umjetnim podlogama; jednako se ne može prenijeti na životinje, pa je zato oteščano svako uspješno eksperimentiranje. Kod oboljeloga nalazimo ga u zagnojenim ranama kože i u svim izlučinama tijela, osobito u sluzi nosa i ždrijela. Od gube boluju pretežno mlađi ljudi. U 50% javlja se bolest prije 20. i u 66% prije 25. godine života, dok su kasnije slučajevi zaraze vrlo rijetki. Muškarci pobolijevaju dvostruko češće od žena. Tijelo pokazuje znatnu prirođenu otpornost protiv infekcije. Bolest se širi samo u dugotrajnom dodiru s oboljelim i u lošim higijenskim prilikama. Zaraza se prenosi vjerojatno izravnim dodirom putem inficirane sluzi nosa i grla, spolnim općenjem, a možda je prenose i razni insekti. Zato je i dosta nevjerojatno, da bi se član brodske posade mogao zaraziti gubom za vrijeme kratkotrajnog dodira s oboljelom osobom. Ali su zato opisani slučajevi oboljenja kod domorodaca, koje zapovjednici brodova uzimaju kao pomoćne ložače ili radnike za iskrcaj ili ukrcaj broda za vrijeme putovanja u tropskim područjima Azije, Afrike, Južne i Srednje Amerike, gdje, uz veliku vlagu, vladaju vrlo visoke temperature, koje bijeli čovjek, napose u kotlovnicama broda, vrlo teško podnosi. Ukoliko postoji opravdana sumnja, da netko od posade boluje od kronične gube, s obzirom na to, što je nekad u životu bio dulje izložen zarazi, i ukoliko ima na tijelu (napose u nosu i grlu) otvorene kronične rane, koje izlučuju gnojni iscjedak, treba ga odmah izolirati, u prvoj većoj luci iskrcati i uputiti u bolnicu na liječenje, pa zatim postupiti, kako je to opisano u članku о dezinfekciji (v. Dezinfekcija). Širenje zaraze može se spriječiti prvenstveno izolacijom oboljelih, podizanjem higijenske svijesti i općenitog standarda života, slično kao kod tuberkuloze (v. Tuberkuloza). Guba se može uspješno suzbijati slijedećim mjerama: a) brzim prepoznavanjem bolesti; b) izolacijom oboljeloga, po mogućnosti u leprozoriju; c) dopuštenjem bolesniku, da može ostati u kućnoj njezi, ako postoji prikladna mogućnost za kućnu izolaciju, ako bolesnik ne izlučuje bacile gube i ako u stanu nema male djece ili odrasle mladeži; d) odvajanjem spolova i zabranom sklapanja braka sa zdravom osobom, ukoliko oboljeli nije spolno steriliziran; e) odvajanjem novorođenčadi od gubave majke odmah poslije poroda; f) redovitim liječničkim pregledom oboljelih u kućnoj izolaciji (svakih 6 mjeseci u trajanju od 5 godina) i svih onih, koji s njima žive u zajedničkom kućanstvu, da bi se mogli ustanoviti novi slučajevi oboljenja; g) zabranom ulaska gubavcima iz stranih zemalja. Specifični lijek protiv gube ne postoji, ali se već od prastarog doba, sa više ili manje uspjeha, upotrebljavaju za liječenje različiti preparati, osobito ulje Gynocardiae odoratae, napose ulje dobiveno iz stabala obitelji Bixaceae-Chaulmoogra, koja rastu u Indiji i Kini. Nadalje se primjenjuju preparati joda i zlata (Selganal, Lopin, Aurodetoxin i t. d.), a u najnovije doba i antibiotička sredstva (napose streptomicin). Nedavno je otkriven (Jeanson i Janicaud) vrlo djelotvoran lijek protiv tuberkuloze Sulfon I 5 1, koji se pokazao uspješnim također za liječenje gube. Najbolji se uspjesi postižu, ako se liječenje upotpuni osiguranjem osobne higijene, higijene stana, dobre hrane i čistoga zraka — dakle slično kao kod tuberkuloze. God. 1956 Savezno izvršno vijeće donijelo je rješenje о osnivanju centra za medicinsko-naučno istraživanje i liječenje lepre u Sarajevu, gdje leprozorij ima već stanovitu tradiciju i stručne kadrove, a konačno i zbog toga, što se nalazi u središtu područja, na kojima ima najviše oboljelih (Bosna i Hercegovina, Sandžak, Kosmet i Crna Gora).

LIT.: Demetrius Al. zambaco Pacha, La lèpre à travers les siècles et les contrées, Masson et Companie Editeurs, Paris 1914; H. C. De Souza Araujo, Leprosy, Survey Made in Forty Countries, 1924—27, Typ. do Instituto Oswaldo Cruz, Rio de Janeiro 1929; M. Rosenau, Preventive Medicine and Hygiene, D. Appleton & Co, New York 1931; R. Jeremić, Zdravstvene prilike u jugoslavenskim zemljama do kraja XIX veka, Zagreb 1935; S. Bošnjaković, Geschichte und Volksbild einer endemischen Krankheit, Medicinski pregled, 1938, XIII, 7, 8, 9, Beograd; L. Stanojević, La Lèpre dans les régions Yougoslaves, Medicinski pregled, 1938, XIII, 7, 8, 9, Beograd; E. L. Napier, The Principles and Practice of Tropical Medicine, The Mac Millan Company, New York 1946; United States Public Health Service, The Ships Medicine Chest and First Aid at Sea, United States Government Printing Office, 1947.J. B.