LED (engl. ice, franc, glace njem. Eis, tal. ghiaccio), čvrsto agregatno stanje vode; nastaje kad temperatura dostigne onaj stupanj, koji je uzet kao 0° u Celsiusovoj (centigradnoj) termometarskoj ljestvici.

LED NA MORU

Led na moru (engl. sea ice, franc. glaces marines), zaleđene površine mora ili led, koji se s kopna spustio u more. Led je važan faktor u oceanografiji, meteorologiji i navigaciji. Širenje leda iz polarnih krajeva prema srednjim geografskim širinama utječe na klimu umjerenih pojasa i na putanje depresija; о ledu ovise i plovidbeni putovi, jer zaleđeno more stvara neprebrodivu prepreku, sili brodove da plove dužim putem ili da privremeno obustave plovidbu, dok se prolazi, zaljevi ili luke ne oslobode ledenog pokrova. Prodori leda u more umjerenih pojasa stvaraju velike opasnosti za plovidbu.

Jedan od glavnih uzroka velikih oceanskih strujanja jest golema razlika temperature između ugrijane morske površine oko ekvatora i tropskih mora te hladnih voda u polarnim krajevima; hladna voda u oceanskim dubinama potječe iz polarnih krajeva pokrivenih ledom. Led je, dakle, posredno i jedan od uzroka morskih struja.

U oceanima i morima postoje dvije vrste leda: morski (slani) led od smrznuta mora i kopneni (slatki) led, koji su u more donijeli ledenjaci s kopna, a u manjoj mjeri i rijeke.

MORSKI LED

Svojstva leda. Ledište morske vode ovisi о slanoći i obično nije niže od —2°C. Ledište mora kao funkciju slanoće pokazuje tablica: tablica

Slanoća. Dugo se vjerovalo, da se pri smrzavanju sol izlučuje u okolno nesmrznuto more, a zaleđuje samo slatka voda. Mislilo se i to, da je morski led sladak. Ali su već prvi polarni istraživači ustanovili, da je morski led slan, iako manje nego more, iz kojega je nastao. Tako na pr. u Antarktiku, u moru slanoće 33—34‰, nalazi se led slanoće 14,9—22,5‰. U Arktiku je led manje slan, jer su i mora manje slana nego u Antarktiku. Slanoća leda ne ovisi samo о slanoći smrznutog mora, već i о brzini zaleđivanja, koja ovisi о temperaturi. Ako se more polako smrzava pri temperaturi, koja je malko niža od ledišta, led ima obično malu slanoću. U laboratoriju se, uz veoma lagano smrzavanje morske vode, može dobiti slatki led. Slanoća je leda to veća, što je smrzavanje naglije: kao da soli nisu imale vremena, da se izdvoje iz leda, već su se skupile i ostale zarobljene između ledenih kristala.

Slanoća se leda mijenja i s vremenom. Stari je led uvijek manje slan od mladog leda, jer na nj pada snijeg, koji se pretvara u led, ali i zbog djelomičnog topljenja leda, kad se čestice soli oslobađaju između ledenih kristala. U Sjevernom ledenom moru mogu se naći ledene gromade stare više godina, kojima se pri nekoliko uzastopnih topljenja toliko smanjila slanoća, da pri otapanju daju pitku vodu. U Antarktiku se naprotiv ne može naći slatkog morskog leda. Tu je i najstariji morski led slan, jer su temperature mnogo niže, pa se led ne topi.

Pri zaleđivanju mora soli se nejednako dijele između leda i preostale nesmrznute vode. Fosfati se koncentriraju u ledu, a klorati u vodi. Sulfati su se u ledu odnosili prema kloratima (SO4/Cl) kao 12,6/100 do 76,6/100, dok je u moru prije smrzavanja odnos između 11,49/100 i 11,89/100. U slanoj vodi, koja je preostala nakon smrzavanja, odnos se kretao između 1,14/100 i 1,16/100. Arktičke i antarktičke ledene mase sadržavaju goleme količine fosfata, koje oduzimaju polarnim vodama i odnose ih u mora umjerenih pojasa, gdje se led topi. Stoga je led i važan prenosilac fosfata.

Iako je morski led slan, gustoća mu se odnosi prema gustoći mora kao 9:10, a prema slatkoj vodi između 9:10 i 9,5:10. Zbog toga led od najslanijeg zaleđenog mora uvijek pliva čak i na slatkoj vodi.

Visina i gaz. Odnos između nadvodne i podvodne mase leda plovca ovisi samo о specifičnoj težini leda i morske vode. Ako je prva Gl = 0,9150, a druga Gm = 1,0268, odnos će biti 9150:10268 = 0,891 ili 89%. To znači, da će u tom slučaju 89% ledene mase biti uronjeno, a samo će 11% stršiti iz vode.

Ako je ledena santa puna svježeg snijega, koji je mnogo lakši od leda, nadvodna će visina biti veća; obratno, ako u njoj ima težeg materijala (na pr. kamenja), visina izronjenog dijela bit će manja nego kod čistog leda. To vrijedi samo za ledene ploče, a donekle i za plosnate ledene bregove antarktičkih mora, jer nadmorska visina leda ovisi i о obliku ledene gromade. Ledenim bregovima približno koničnog oblika, kao što su oni oko Newfoundlanda, omjer se između nadvodne i podvodne visine razlikuje od omjera masa. Ako na pr. neki ledeni brijeg ima ukupnu visinu od 100 m, omjer između uronjene i izronjene mase bit će doduše 9:1, ali će konusni brijeg stršiti iz vode sa ½ ukupne visine, t. j. 50 m, a valjkasti brijeg sa ⅛ ukupne visine, t. j. samo oko 13 m. Kako u prirodi nema ni pravilnih čunjastih ni valjkastih bregova, ovaj primjer samo služi kao opomena, da pločaste i približno valjkaste gromade mogu imati pod vodom i do osam puta veću dubinu od nadvodne visine.

Led se nikad ne nalazi u morskim dubinama, osim u izuzetnim slučajevima, kad se stvara pod osobitim uvjetima na morskom dnu kao pridneni led.

Rastezanje leda. Kad temperatura pada, led se širi. Rastezanje je spočetka, do temperature od —10°, veliko, a zatim se naglo smanjuje. Kako morska voda ima mnogo kemijskih sastojaka s različitim koeficijentima rastezanja, a u polarnim krajevima vladaju nagle i krupne promjene temperature, različiti se elementi u ledu rastežu i stežu svaki na svoj način i nastoje da se mehanički odvoje i rastave, pa u ledenim poljima stvaraju pukotine i procijepe. Neprekidno širenje i pucanje leda proizvodi šum, praskanje i lomljavu. U ledenim polarnim prostranstvima čuje se tutnjava kao za potresa, puhanje iz pukotina, oštro zviždanje i praskanje.

Termička vodljivost leda veoma je slaba; oko 65 puta je manja od vodljivosti željeza, ali oko dvaput bolja od vodljivosti morske vode. Ako se termička vodljivost željeza označi koeficijentom 100, termička vodljivost leda iznosi 1,7, a morske vode 0,8, Prednost je slabe termičke vodljivosti morske vode, da sprečava neograničeno zaleđivanje mora i određuje granicu debljine morskog leda, bez obzira na oštrinu polarnih zima. U Sjevernom ledenom moru, pri srednjoj temperaturi od —20°, debljina se leda za dva mjeseca poveća oko 27 cm, a pri temperaturi od —50° debljina tek poslije mjesec dana dosegne 2 m. U Antarktiku debljina leda u mjesec dana nikad ne poraste više od 70 cm. Dosad nije nađen jednogodišnji morski led deblji od 3 do 4 m. Najdeblji jednogodišnji led izmjerio je Nansen; imao je 3,65 m. U polarnim se krajevima, naravno, nalazi i mnogo deblji morski led, ali to su gromade od više godina i naslage snijega, koji se postepeno pretvorio u led.

Ishlapljivanje. Led ishlapljuje i pri temperaturama ispod nule, pa time gubi dosta težine. U Antarktiku, na pr., u jedan dan ishlapi 1 mm, a ponekad i do 4 mm.

Vrste morskog leda. More se počinje smrzavati pri temperaturi od —2°. Na površini se najprije pojavljuju ledeni kristali dugi 1—2 cm, a zatim se stvara ledena kaša (engl. slush ice, sludge, young ice; franc. bouillie glacée, jeune glace). Spočetka se prepoznaje po promjeni boje morske površine, koja izgubi sjaj, jer ne odrazuje nebo. Često se prije smrzavanja diže iz mora vodena para zbog velike razlike u temperaturi mora i zraka. Kad je temperatura dovoljno niska, ledena se kaša dalje veoma naglo zaleđuje i doseže debljinu od 5 cm. Kad ledena kaša postane još deblja, morska se površina zabijeli, a od najmanjih valića kaša se raspada u oble pločice sa nešto uzdignutim rubovima. Zatim se pločice, što naliče na tanjuriće, povećavaju odozdo, zarobljuju u sredini sol, i na svakoj nastaje mala slanjača, koja se smrzne kasnije, kad još jače zahladi. Tako nastaju tiganjci (pancake ice; glace en crêpes), kojima se promjer kreće između 30 i 100 cm, a ponekad dostigne i 2 m, ali nisu nikad deblji od 10 cm. Tiganjski je led veoma porozan; ledeni pokrov od 10 cm ne može držati ni jednog čovjeka, dok slatkovodni led iste debljine podnosi veći teret. Po vedru i hladnu vremenu led dosegne tu debljinu poslije 36 sati. Kad je zrak veoma hladan ponekad se na površini mora stvore ledene kitice, koje nastaju smrzavanjem kresta malih valića.

Kad još jače zahladi, tiganjci postaju čvršći, pokrivaju se kristalnim injem i pojavljuju se ledene kitice, visoke 5—10 cm. Snijeg obično domala zatrpa sve neravnine i pospješuje međusobno spajanje, sljubljivanje i utvrđivanje tiganjaca, dok se ne stvori zbijeno i čvrsto ledeno polje (ice field; champ de glace,) koje se može prostirati prema pučini daleko i nekoliko stotina kilometara kao glatka ledena ravnica.

Blizu kopna, u zaklonjenim zaljevima i kanalima, koji razdvajaju bliske obale, more se zaleđuje mnogo prije nego na otvorenoj pučini. Duž obale se stvara zaleđeni neprekidni pojas, koji se zove obalni led (fast ice; banquise côtière). Debljina obalnog leda raste čitavu zimu, a djelomično i u ranom proljeću. Obalni led ostaje nepomičan na mjestu, gdje se stvorio, katkad i preko ljeta. Dizanje i spuštanje zbog morskih mijena čini, da se otrgne od obale, pa između njega i zaleđenog mora sasvim uz obalu, gdje nepomično leži ž alni led (ice foot; banquette de glace fixe), ostaje pukotina ponekad široka tek nekoliko metara. U njoj se ponekad viđaju stamukhi, kojima su podnožje izglodale morske mijene. Glava kao u gljive ostaje i za visoke vode povrh razine mora.

Rub obalnog leda na pučini završava s razdvojenim ledenim pločama (floes; plaques). Pojas tih ploča ponekad je širok više stotina metara; že biti debeo 30—60 cm i toliko jak, da nosi nekoliko ljudi. Još deblje ploče, ledene sante, Englezi zovu heavy floes. Ako pri nagomilavanju i višegodišnjem uzastopnom zaleđivanju dosegnu debljinu do 10, pa i više metara, zovu se ledene gromade (floebergs). One imaju najrazličitije oblike, jer nastaju unutrašnjim stezanjem i tlakovima. U srednjem dijelu Sjevernog ledenog mora gromade su stare više godina i debele do 25 m.

Spajanjem mnoštva ploča nastaje pločni led (pack ice; pack), koji može biti rastresit i prolazan (open pack; pack pénétrable) ili zatvoren (close pack ; pack fermé); kroza nj brodovi ne mogu proći. Ako su ploče toliko razmaknute, da je plovidba jednostavna, jer ima mnogo širokih prolaza, led se zove drift (drift; drift).

Stezanja i rastezanja zbog velikih promjena temperature, struje i vjetrovi stvaraju sudare, pritiske i gomilanja ledenih ploča i dizanje jednih na druge. Tako nastaju, ledeni humci (hummocks; monticules de glace), koji su obično niži od 10 m; pred sibirskom obalom, gdje ih zovu torosi, ponekad su visoki i 20 m.

Ledeni se humci zbog širenja i unutrašnjih tlakova često nižu u duge grebene, koji se zovu tlačni hrptovi (pressure ridges; arêtes de pression). Oni su za istraživače veoma teške prepreke, kroz koje moraju sjekirama sjeći prolaze.

Golemi tlakovi leda stiskaju brodove, koji se zateknu u ledenom polju i zdrobe ih, ako nisu osobito čvrsto građeni. Dosad je tako nastradalo mnogo istraživačkih brodova: Jeanette 13. VI. 1881, sjeverno od Novosibirskih otoka, pošto je punu godinu dana plutala zarobljena i teško oštećena u ledu; Hansa X. 1869 pred istočnom obalom Grenlanda; Karluk I. 1914 gotovo na istom mjestu, gdje i Jeanette. Sjeverno od Sibira smrvljeni su Ruslan, Santa Anna, Čeljuskin, a na Antarktiku Antarctic II 1903 kod otoka Joinville i Endurance X. 1915 u Weddellovu moru.

Kad popuste naprezanja u ledu, polje se smiri i nastaju pruge nezaleđena mora. To su pukotine (leads, lanes; brisures); one su još veće zapreke istraživačima na saonicama ili traktorima, nego tlačni hrptovi. Pukotine su ponekad sasvim uski procijepi (cracks; crevasses), što često teku u ravnoj crti između ledenih ploča, ali katkada vijugaju poput, dostižu širinu od više kilometara i protežu se od obzorja do obzorja.

Pridneni led (ground ice; glace de fond) stvara se pod osobitim okolnostima na morskom dnu. U Baltičkom moru javlja se ponekad, u početku zime, sivkast led, pun morskih trava i kamenja, koji se digao s morskog dna. Ta se pojava opaža i u polarnim plitkim morima niske slanoće. Pretpostavlja se, da se ohlađena voda ispod točke ledišta, zbog nekog razloga, nije smrzla na površini, već se kao teža spustila na dno, gdje se naglo zaledila oko alga i kamenja, koji postaju kristalizacijske jezgre; led ispliva na površinu, kad uzgon čitave mase postigne toliku snagu, da se odlijepi od dna ili otrgne predmete s morskog dna.

Pred sibirskom obalom pridneni led nastaje na drugi način. U more, kojemu je temperatura ispod nule, ali nije smrznuto, rijeke donose s muljem i pijeskom sloj slatke vode, koja se oko pijeska smrzava i tone u dubinu, gdje stvara sloj pridnenog leda.

Arktički led (arctic ice; glaces arctiques), koji pokriva Sjeverno ledeno more, dijeli se u tri vrste: u obalni led (fast ice; banquise côtière), koji se stvara svake zime duž obale i ostaje nepomičan na mjestu, gdje se stvorio; pločni led (pack tee; pack), t. j. led, koji su struje donijele iz krajeva, gdje se stvorio; polarni led (arctic pack; glace polaire) čine ledene gromade, stare više godina, što su se nagomilale u slojeve prilične debljine. U Sjevernom ledenom moru obalni led pokriva 5% površine, pločni led 25%, a polarni led 70%.

Obalni led stvara se u plitkom moru duž obale i obično ne prelazi izobatu od 20 m ni vanjsku liniju zaljeva i tjesnaca. Ljeti nestaje, jer se rastopi ili raspuca, odvoji i otpluta niz struju, te se negdje na pučini zaustavi u ledenom polju. Najviše ga ima pred plitkom sibirskom obalom, gdje pokriva velike površine. Za oštrih zima proteže se pred ušćem Jane i Lene neprekinuto 270 nm od obale. Pokriva gotovo i sve tjesnace u američkom arktičkom otočju. Redovito nije deblji od 2 m, ali u nekim veoma zatvorenim zaljevima i fjordovima, gdje se ljeti ne rastapa, dosegne kroz više godina prilično veliku debljinu, a vrsta se približava ledu s ledenjaka, što ga Eskimi zovu sikussak. Takav se led nalazi u fjordovima sjeveroistočnog Grenlanda.

Pločni led (pack ice; pack) sastoji se od ledenih ploča (floes; plaque). Polja pločnog leda pokrivaju manja prostranstva, površina im je vodoravna i prilično glatka, a ploče su međusobno rastavljene. Ljeti se tanje ploče tope, pa se između njih pojavljuju široke pruge i površine nezaleđena mora.

Arktički polarni led (arctic pack; glace polaire) je najdeblji (preko 2 m). Nastao je gomilanjem i dizanjem jednih ploča povrh drugih kao posljedica unutrašnjeg tlaka. Zbog toga je pun nepravilnih humaka i hrptova, što se dižu i do 20 m visoko iznad morske razine, te uskih i vijugavih pukotina (leads, lanes; brisures), koji ne zapremaju više od 5% ukupne površine polja. Arktički je polarni led star više godina, jer se nalazi u sredini Sjevernog ledenog mora, gdje temperatura veoma rijetko poraste povrh nule, pa se gotovo uopće ne topi. Jedino ga struje polako zanose, pa se na atlantskoj strani topi, a na pacifičkoj strani ponavlja.

Na granicama obalnog, pločnog i polarnog leda prostiru se široki i nepravilni kanali nezaleđena mora, koji su, čini se, prilično stalni. U međunarodnoj terminologiji prihvaćeno je za njih rusko ime polinja (полыня). Veliko sibirsko polinje, široko više nm, prostire se sjeverno od sibirske obale u širini Novosibirskih otoka. Drugo je sjeverno od Grantove Zemlje i Grenlanda i zove se Pearyevo polinje, jer ga je Peary više puta vidio u tim krajevima, kad je polazio na sjeverni pol. To polinje nije šire od 10 nm. Polinja ipak nisu sasvim stalna: oblik im mijenjaju struje i vjetrovi, a oštre ih zime zaleđuju, pa nastaju unutrašnji tlakovi, koji stvaraju gromade, humke i hrptove.

Antarktički led (antarctic ice; glaces antarctiques) znatno se razlikuje od arktičkoga, pa ni njegova podjela na vrste ne odgovara arktičkim prilikama. Obalni led (fast ice; banquise côtière) stvara se duž obale oko čitavog antarktičkog kopna, ali se svagdje ne topi svakog ljeta. Dakle, naliči na grenlandski sikussak. Obalni led ostaje duž obale više godina i postepeno odebljava, a kad su prilike pogodne, pretvara se u ledeni prag, šelfni led (shelf ice; barrière de glace).

U Antarktiku ima i polja pločnog leda, koja naliče na arktička polja. Nalaze se u Bellingshausenovu moru, pred Zemljom Marie Byrd, od rta Norvegia prema zapadu, pred Weddellovim morem i drugdje. Antarktički pločni led (antarctic pack; banquise côtière antarctique) sastoji se, kao i u Arktiku, od vodoravnih, međusobno odvojenih ledenih ploča relativno male debljine i površine.

Kako su sva mora oko Antarktika prema sjeveru otvorena, polja se pločnog leda plovca mogu slobodno širiti, pa zbog toga u njima ne nastaju onako jaki tlakovi, kao u potpuno zatvorenom Sjevernom ledenom moru. Gomilanja su zbog toga slabija i ledeni humci ne prelaze visinu od 3 do 4 m. Izuzetak je jedino Weddellovo more, koje je poluzatvoreno, pa u njemu vladaju prilike gotovo kao u Arktiku.

I u antarktičkim morima ima polinja. Najpoznatije je u Rossovu moru, ali ih ima i drugdje: pred Zemljom kraljice Maud, pred Amundsenovim morem i t. d.

Iako su temperature u Antarktiku niže nego u Arktiku, zaleđeno more ipak ne pokriva onoliko površine, kao što bi se očekivalo u uporedbi s Arktikom. Led se u Antarktiku zadržava duž obala, a debljina mu ne premašuje 6—7 m. Vjetrovi i struje otkidaju obalni led i skupljaju ga u ledena polja, koja se ponekad prostiru više stotina nm daleko od obale; katkada se rastope ili premjeste, pa brodovi mogu doploviti do ledenog praga (šelfnog leda), što okružuje antarktičko kopno, a da uopće ne naiđu na polje pločnog leda plovca. Ograničeno prostranstvo leda posljedica je olujnih vjetrova, valova, struja i morskih mijena pred otvorenim obalama Antarktika, jer ta gibanja atmosfere i mora ne dopuštaju da se led konsolidira. U nekim se zaklonjenim uvalama doduše led može održati i više godina, ali to su izuzeci, jer obično, čim dostigne debljinu 25—30 cm, morski se led otkida, ploče zaplutaju prema sjeveru, prelaze nezaleđeni pojas mora kraj obale i zalaze u polje pločnog leda, koje ga okružuje i dijeli od slobodne pučine.

Obalni se led ponekad otkine u velikim površinama, pa se dogodilo, da su na njemu zaplutale prema pučini baze i logori ekspedicija; nekoliko je istraživača tako i zaglavilo (Shackletonova ekspedicija).

KOPNENI LED

Kopneni led, koji se susreće na moru, nastaje zaleđivanjem slatke vode. Razlikuju se dvije vrste: led iz sibirskih i američkih rijeka u Arktiku, te mnogo važniji led iz ledenjaka, t. j. odlomljeni dijelovi glečera, koji se spuštaju u more.

Polarni ledenjaci dijele se u više vrsta: unutrašnji led (inlandsis) pokriva goleme površine polarnog kopna, a iz leda strši samo pokoji kameniti vrh, t. zv. nunatak; dolinski ledenjaci spuštaju se u more iz unutrašnjosti poput ledenih rijeka. Oni odvode u more višak unutrašnjeg leda. Podnožni pragovi (piedmont glaciers) stvaraju se na obali oko podnožja bregova i planina. Ledeni prag ili šelfni led (shelf ice; barrières de glace) je prostrana ledena površina čvrsto spojena s obalom; ona je prijelaz između kopnenog i morskog leda.

Unutrašnji led zaprema najveća područja na Antarktiku, gdje pokriva oko 10 mil. km ² , i na Grenlandu, s površinom od oko 2 mil. km ².

Unutrašnji se led stvara na područjima, koja su od morske obale odvojena nizom planinskih lanaca. Planine zadržavaju unutrašnji ledeni pokrivač, koji se pretvara u golemu ledenu plohu; iz nje, u blizini planinskog lanca, strše kameniti nunataki kao otoci. Kad se s mora prilazi unutrašnjem ledu, mora se proći najprije rubni planinski lanac, da bi se tek iza njega našla glatka ili umjereno valovita površina unutrašnjeg leda kao neizmjerno ledeno more.

Ako uz obalu nema rubnih planina, unutrašnji se led prostire bez prekida sve do mora, gdje obično svršava sa strmim rubom, visokim 40—50 m. Takav se led nalazi na Antarktiku u blizini Zemlje cara Wilhelma II.

Unutrašnji led doseže golemu debljinu. Wegener je pomoću zvuka 1930 izmjerio na Grenlandu 2700 m, a norveško-britansko-švedska ekspedicija iz baze Maudheim na Antarktiku seizmičkom metodom 1800—2300 m.

U Arktiku i na Antarktiku ima sličnih ledenih formacija manjeg mjerila. U Arktiku takav led pokriva dio Spitsbergena u otočju Svalbard, a na Antarktiku, oko brda u Grahamovoj Zemlji i Viktorijinoj Zemlji, unutrašnji led ima oblik goleme kupole, koja pokriva čitavo kopno i otočiće pred obalom. Kameniti temelj, na kojemu počiva kupola, vidi se samo za niske vode kao crna obalna linija.

Dolinski ledenjaci ili glečeri (glaciers de vallées) odnose u more višak nagomilana leda na unutrašnjim ravnjacima ili u manjim kotlinama. Najveći su na zapadnoj obali Grenlanda. Između 69° i 72°N ima 14 velikih i mnogo manjih, Humboldtov ledenjak u Smithovu prolazu ima frontu široku 110 km, a u moru svršava sa strminom, visokom 90 m. Grenlandski se glečeri pomiču brzinom od 10 m na dan, ali ponegdje i do 30 m na dan, jer ih potiskuje golem tlak unutrašnjeg leda i zbog relativno visokih ljetnih temperatura, koje omekšaju ledenu maticu. Na Spitsbergenu ima ledenjaka s frontom od 20 km, koji svršavaju s liticom, visokom do 50 m. Na Otočju Franje Josipa ledenjaci su gotovo triput veći. Glečer Dove ima frontu široku 60 km. Na američkom polarnom otočju ima manjih ledenjaka na otoku Ellesmere, Grantovoj Zemlji, otoku Devonu, Baffinovoj Zemlji i na poluotoku Melvilleu. Na Aljaski se ledenjak Bering spušta u more u dnu Aljaskog zaljeva između Katalle i Yakatage.

Antarktički se dolinski ledenjaci rađaju ili na rubovima unutrašnjeg leda, ili u manjim kotlinama, ili u područjima, koja su okružena planinskim vijencima. Skupljene se mase leda u tim basenima spuštaju poput ledenih rijeka strmim dolinama prema moru; zbog velike strmine tokovi su im relativno kratki. Na Viktorijinoj Zemlji ledenjaci su dugi 10—100 km i široki 5—15 km. Ipak je ledenjak Beardmore, kojim su Scott i Shackleton prodrli na unutrašnji led i južni pol, dug 200 km i širok 25—55 km. To je najveći poznati dolinski ledenjak. Antarktički ledenjaci i najvećeg pada ne kreću se brže od 1 m na dan, ali se najčešće pomiču brzinom 2—10 cm na dan.

Podnožni pragovi (piedmont glaciers) nastaju na podnožju brda, ako se oko njih prostiru ravnice. Led se rasprostre po ravnici, ispuni sve neravnine i stvori glatku plohu, koja se obično blago spušta prema moru, gdje svršava s okomitom strminom. Takvi se pragovi nalaze na Antarktiku, u Adelijinoj Zemlji i Aleksandrovoj Zemlji.

Ako su obalni bregovi odviše visoki, da ih led ne može prekriti, uz obalu se stvaraju uži podnožni pragovi, koji često spajaju susjedne dolinske ledenjake u neprekinut ledeni prag duž čitave obale. Podnožni pragovi tvore oko čitavog Antarktika vrlo dugu ledenu terasu, koja se proteže i ispred onih mjesta, gdje svršavaju dolinski ledenjaci, i ispred šelfnog leda; prekinuti su samo ondje, gdje se obalna brda gotovo okomito ruše u more. Pragovi se najčešće doimaju kao neobično pravilan i jednoličan neprekinut ledeni zid, visok 20—30 m, a ponegdje i do 100 m. Vrh zida obično ima krunište od snijega, koje često strši iznad provalije, držan samo kohezijom sniježnih masa. Rjeđe se vidi raspuknut ledeni zid, nepravilan, duboko izbrazdan, sa spiljama i neobičnim svodovima pokraj vodene crte.

Ledeni jezici (ice tongues; langues de glace) nastaju u zaklonjenim morima, kad se neki ledenjak spušta do obale blagim padom. Tada se goleme ledene mase protežu kao dug jezik daleko prema zaklonjenoj pučini, plutaju na površini, a u korijenu se drže obale, iako se ponegdje protežu i do 200 nm od nje, kao na pr. Shackletonov jezik u Zemlji kraljice Mary na Antarktiku. Oblik se ledenih jezika mijenja iz godine u godinu, a za jačih oluja otkinu se prostrani dijelovi i otplutaju niz struju kao ledeni bregovi.

Ledeni pragovi ili šelfni led (shelf ice; barrière de glace). Duž obala Antarktika protežu se na mnogim mjestima sasvim vodoravne i ponegdje veoma prostrane ledene poljane, koje prema moru svršavaju s okomitom strminom, pragom visokim 2—50 m. Drže se kopna, dopiru daleko od obale, koju potpuno skrivaju, a većim dijelom plutaju na površini mora. Najveći je takav ledeni prag Velika Rossova barijera, koja pokriva gotovo dvaput veću površinu nego Jugoslavija, između Viktorijine Zemlje i Zemlje kralja Edwarda VII. Široka je 950 km, a duga 900 km. Uz obalu počiva na dnu, u sredini pluta, a prema pučini završava sa strminom, visokom 2—50 m. Zbog tlaka ledenjaka, koji se spuštaju s unutrašnjeg leda, čitavo se ledeno polje pomiče prema pučini oko 400 m na godinu.

Ledeni bregovi (icebergs; blocs de glace, icebergs) nastaju otkidanjem velikih dijelova dolinskih ledenjaka ledenih polja, ledenih jezika ili podnožnih pragova. Njihovu su rađanju (calving; vélage) uzrok oluje, struje, morske mijene ili najčešće uzgon golemih ledenih masa, kad daleko i duboko zađu u more.

Kako se gustoća leda odnosi prema gustoći morske vode kao 9 : 10, ledeni brijeg valjkastog ili prizmatičnog oblika imao bi devet puta veći gaz od nadvodne visine, ali ledeni bregovi nemaju pravilan oblik. Osim toga, njihova im šupljikavost smanjuje gustoću. Gaz plosnatih ledenih bregova u Antarktiku nije nikad veći od 4 do 5 puta nadvodne visine. Visina bregova redovito nije veća od 75 m.

Kako je temperatura mora u dubini i u polarnim vodama redovito iznad nule, struje i valovi postepeno izjedaju ledeni brijeg pod vodom, dok sunce, kiše i slana pjena tope nadvođe. Poslije nekoga vremena poremeti se ravnoteža i ledeni se brijeg prevrne u nov položaj. Novi izronjeni dio leda prepoznaje se po modrijoj boji, izglađenim i zaobljenim rubovima i hrptovima, te po udubinama.

Ponekad se opaža, da se ledeni bregovi sami rasprsnu. To nastaje od unutrašnjih tlakova zračnih mjehurića u šupljinama, koji se pri ugrijavanju šire; prema Kochovim mjerenjima stvaraju tlak do 10 atmosfera. Unutrašnji tlakovi proizvode i karakteristično pucketanje, što se redovito čuje u ledu. Pogrešno bi, međutim, bilo mišljenje, da se svaki ledeni brijeg raspada od unutrašnjeg tlaka. Njihova se čvrstoća najbolje opaža, kad se razaraju, jer se dinamitom i drugim eksplozivima postižu veoma slabi rezultati.

Arktički ledeni bregovi. U Arktiku se svake godine rađa oko 15.000 ledenih bregova, uglavnom na Grenlandu, i to na istočnoj obali: s ledenjaka u zaljevu Scoresby, kod rta Adelaer, kod Puisotoavaka i rta Farvel; na zapadnoj obali: u Sermiligarsuku kod Frederikshaaba, u Jacobshavnu, u Torsulataku, Karaiaku, u Kangerdlugsuaku, Uperniviku, s ledenjaka Petowik, iz zaljeva Inglefield i s Humboldtova ledenjaka. Redovito od 6 do 10 puta na godinu, za živih morskih mijena, može se vidjeti rađanje više od 4000 ledenih bregova, koji se upućuju na dugu plovidbu uz tutnjavu i čudno mukanje, koje se čuje i više milja daleko. Visina im je veća od 50 m, a dužina dostiže i nekoliko stotina m. Oblik im je raznolik, rastrgan i slikovit.

U sjevernom Pacifiku ledeni se bregovi rijetko rađaju, i to samo pred aljaskim ledenjacima, ali se obično raspadaju na male komade i brzo tope.

Antarktički ledeni bregovi javljaju se duž čitave obale Antarktika. Broj im nije poznat, ali ih svakako ima više tisuća. Po obliku se razlikuju od arktičkih bregova, jer velika većina ima prizmatičan oblik s vodoravnim pločama na vrhu (icebergs tabulaires). Ta je pojava razumljiva, jer antarktički ledeni bregovi nastaju većinom odvajanjem dijelova vodoravnih pragova. Pločast oblik zadržavaju dosta dugo, dok ih valovi ne rastoče, u njima izdubu spilje i promijene im težište. Tada se obično prevrnu i izgube svoj pločasti oblik. — Antarktički bregovi dostižu goleme dimenzije. Visina im, doduše, redovito nije veća od 50 m, ali dužina i širina kreću se od 400 m do preko stotinu nm. Veliki američki ledolomac Glacier opazio je i izmjerio 150 nm zapadno od otoka Scott 12. XI. 1956 ledeni brijeg pločasta oblika, koji je bio širok 60 nm i dug 208 nm. God. 1840 Dumont d’Urville također je otkrio golem ledeni brijeg, duž kojeg je plovio više dana.

Granice leda plovca. Za navigaciju su od posebnog interesa granice onih vrsta leda, koje su opasne za plovidbu. Na kartama prikazuju se granice u sjeveroistočnom Atlantiku, i to za mjesec ožujak i travanj, kad su najviše pomaknute prema jugoistoku, i za rujan, kad im je položaj najviše pomaknut prema sjeverozapadu.

Pada u oči velika izbočina granice uz obalu Spitsbergena. Zato je ta obala gotovo svake godine pristupačna i za velike brodove. Druga je izbočina pred sjevernom obalom Skandinavskog poluotoka, koja se u ljetnim mjesecima premješta sve do Novaje Zemlje. Murmanska je obala gotovo uvijek pristupačna, iako nije sasvim slobodna od leda, koji dolazi iz Sjevernog ledenog mora, a djelomično i iz Bijelog mora. Bijelo more otvoreno je za plovidbu najranije oko sredine svibnja, a najkasnije oko sredine lipnja, pa do kraja listopada ili početka studenoga.

Zapadna obala Novaje Zemlje većinom je nepristupačna zbog ledenih gomila, koje ispunjavaju Barentsovo more. Od sredine srpnja do kraja rujna može se ipak računati na mogućnost plovidbe istočno od rta Kanin, zatim kroz Jugorski prolaz u Karsko more, prema ušćima velikih sibirskih rijeka. Uz povoljne prilike, brodovi mogu tim Sjeveroistočnim putem doprijeti do Beringova prolaza i ujesen se opet vratiti do evropskih voda.

Polutopla voda ogranka Irrmingerove struje ili, možda, ogranak Atlantske (Golfske) struje čini, da je jugozapadna obala Grenlanda mnogo pristupačnija od istočne. Velik dio leda plovca i ledeni bregovi s istočne obale Grenlanda, kao i nešto ledenih bregova sa Spitsbergena, rastapaju se obično kod rta Farvel.

Najsjeverniji dio Zapadne grenlandske struje otkida i skuplja ledene bregove, koje kopneni vjetrovi za ljetnih mjeseci (od srpnja do rujna) potiskuju od obale u područje Baffinove struje. Ledeni bregovi zapadnog Grenlanda, zajedno s pločnim polarnim ledom, koji prolazi kroz Američko-arktički arhipelag, dolaze tako u Labradorsku struju, gdje im se pridružuje led iz labradorskih fjordova. Malen dio leda uvlači se kroz prolaz Belle Isle u zaljev St. Lawrence, a odatle Cabotovom strujom otpluta južno od Newfoundlanda. Glavna masa ledenih bregova Labradorske struje nastavlja put prema jugo-jugoistoku. Neki bregovi, koji plove sasvim pored istočne obale Newfoundlanda, ulaze u plitku vodu Njufoundlendske grede, gdje se nasukaju i djelomično tope. Drugi bregovi, koji plove glavnom strujom duž istočnog ruba Njufoundlendske grede obilaze rt Race kao njufoundlendski led.

Njufoundlendski led sastoji se u prvom redu od grendlandskih ledenih bregova, a u manjoj mjeri od pločnog leda, koji dopluta iz labradorskih fjordova ili iz Sjevernog ledenog mora. Zimski olujni vjetrovi, osobito u prosincu i siječnju, otkidaju labradorski led i tjeraju ga u obalnu struju. Taj led već poslije 1—2 mjeseca (u veljači i ožujku) stiže do rta Race i južno od njega. Ima ga i u drugim mjesecima, ali ipak najviše u veljači.

Grendlanskim ledenim bregovima, koji se otkidaju najviše od sredine lipnja do sredine ili kraja rujna, treba za duži put do rta Race prosječno oko 9 mjeseci. Zbog toga se tu pojavljuju oko ožujka, a posljednji oko lipnja. Kako se mnogi usput nasukaju i ostaju nepomični na neodređeno vrijeme, nije neobično, ako se nađu oko Newfoundlanda i u drugim mjesecima.

Omjer između jedne i druge vrste leda na visini rta Race vidi se iz tablice, koja je sastavljena na temelju osamnaestogodišnjeg motrenja: tablica

Prvi led stiže južno od rta Race u područje najvećeg parobrodskog prometa obično u drugoj polovini siječnja ili u veljači. Led napreduje prema jugu spočetka velikom, a kasnije sve manjom brzinom do početka lipnja, kad dopre do najjužnije granice, koja je u normalnim godinama oko 41°N (širina Napulja). Oko sredine lipnja granica se njufoundlendskog leda povlači prosječno brže, nego što je prije napredovala. Oko sredine kolovoza nalazi se na oko 46°—47°N, približno na istoj visini, na kojoj je bila u siječnju. U ostalo vrijeme, od rujna do siječnja, ima samo katkad malo leda skromnih dimenzija, ili ga uopće nema.

Fluktuacije se njufoundlendskog leda ne mogu smatrati kao stalne, već samo kao prosječne. Ima godina veoma bogatih ledom (kao 1912) i oskudnih (kao 1881), kad se redoviti njufoundlendski led uopće nije pojavio, ili (1936) kad je južno od paralele 48°N prodro samo 21 ledeni brijeg, od kojih nijedan nije prešao paralelu od 44°N. Iako su u prvim mjesecima 1912 vladale gotovo redovite prilike, u travnju je počelo vanredno prodiranje prema jugu leda, koji je već u tom mjesecu došao do 40°N, a u srpnju do paralele od 39°N (širina Palerma). Svaki je led plovac uvijek velika opasnost za plovidbu, ali u okolini Njufoundlendske grede opasnost je još veća zbog gustih magla. Udruženi led i magla stvaraju najveće teškoće.

Ponekad ledene bregove zahvate jaki vrtlozi južno od Njufoundlendske grede i odnesu ih još više prema jugu i jugozapadu, do 38°N; dakle, kroz čitavu maticu Atlantske (Golfske) struje. Zalutali ledeni bregovi brzo se u toploj atlantskoj vodi smanjuju i pretvaraju u obične sante, koje plutaju dalje, nošene strujom i vjetrom. Preostali komadi leda primjećuju se nekih godina u sjevernom Atlantiku, od rta Hatterasa do 30°N i do okoline Irske.

U normalnim godinama može se računati, da južno od paralele rta Race (45°4o'N) prolazi samo 300—350 ledenih bregova, od kojih 2/3 nastavljaju put uz istočnu granicu Njufoundlendske grede do njezina najjužnijeg ruba (43°N). Od njih samo oko 50 prodire još južnije, a jedva 3 prijeđu u normalnim godinama čitav pojas između 41°3o'N i 40°30'N, uz koji su vezane ugovorene rute za sjevernoameričke luke.

Prema dugogodišnjim motrenjima, od ledenih bregova, koji se mogu očekivati južno od Njufoundlendske grede (oko 51), otpada na pojedine mjesece: tablica

Ti se brojevi odnose na ledene bregove većih dimenzija, jer manjih bregova i većih ledenih santa ima ponekad na stotine.

Jedan njemački brod nabrojio je potkraj svibnja 1937 u 24 sata 350 takvih manjih bregova. Razumije se, da mali komadi leda dopiru i dalje: jedna ledena ploča (duga 9 m i široka 4,5 m) opažena je na geografskoj širini od 30°20 'N, a ostaci ledenih bregova viđeni su do blizu evropskih obala.

Periodični prodori leda imaju odlučnu ulogu u vođenju navigacije blizu Njufoundlendske grede. Ondje su led i magla već prouzročili dosta brodoloma (Titanic). Poslije svake veće katastrofe sazivane su konferencije pomorskih stručnjaka, koje su imale poduzeti stroge mjere za »sigurnost života na moru«.

Najvažniji zaključak međunarodne konferencije u Londonu (siječnja 1914), sazvane poslije katastrofe broda Titanic, bio je: uvođenje patrolne službe za izviđanja i obavještavanja о kretanju leda. Tu službu vrše osobito opremljene jedinice (Ice Patrol) mornarice USA, i to za sve vrijeme, dok traje opasnost, t. j. od ožujka do kraja lipnja, ili još kasnije: do svršetka sezone.

Po međunarodnom ugovoru iz 1930, razlikuju se dvije glavne sezone: A sezona običnog leda od 11. IV. do 30 VI. i В sezona oskudnog leda od 1. VII. do 10. IV. U godinama vanrednog obilja leda ponekad se umeće i sezona С osobito obilna leda, kojoj se granice datuma ne mogu unaprijed odrediti.

Troškove za Ice Patrol snose sve države potpisnice Londonskog ugovora, razmjerno prema ukupnoj tonaži svoje flote. Patrolne su jedinice dužne, da se drže dan i noć uz jugoistočnu granicu pokretnih ledenih masa i da о svojim motrenjima radiotelegrafski obavještavaju zapovjednike brodova, koji se približavaju tom području. Da bi se izvidnicama olakšao odgovoran posao, dužnost je svih pomoraca, koji plove tim vodama, da i oni što češće i što točnije izvještavaju patrolne brodove о kretanju leda plovca (broj, veličina ledenih bregova u vidiku, položaj, smjer i t. d.). Patrolni brodovi skupljaju dobivene podatke, priopćuju ih svim brodovima i tako vrše ulogu centara za informacije о ledu.

Patrolne su jedinice opremljene suvremenim apara,tima za traženje leda: radarom i ultrazvučnim podvodnim lokatorima. Djelotvornost patrolne službe dokazana je činjenicom, da od 1914 do danas svjetske mornarice nisu izgubile nijednog čovjeka od sudara s njufoundlandskim ledom.

Granice obalnog leda. Obalni led stvara smetnje pred obalama i lukami. Jaki parobrodi nisu više onako nemoćni pred ledom, kao što su nekad bili drveni jedrenjaci. Snažni ledolomci održavaju do krajnjih granica mogućnosti plovne kanale i drže otvoren saobraćaj i u onim važnim lukama, koje su prije nekoliko desetljeća bile nepristupačne za nekoliko zimskih mjeseci. U najnovije vrijeme uspjeli su pokusi održavanja otvorenih prolaza kroz led pomoću komprimiranog zraka. U Švedskoj su po morskom dnu duž kanala položene cijevi od plastične mase s rupicama na razmaku od 1 m, kroz koje se neprekidno pušta komprimirani zrak iz kompresora na obali. Zračni se mjehurići dižu s dna na površinu, podižu topliju pridnenu vodu i tako održavaju plovnost kanala.

Od evropskih mora najviše obalnog leda ima u Baltičkom moru, a mnogo manje u Sjevernom moru. Botnički i Finski zaljev istočno od 26 'E zaleđeni su od kraja studenoga ili početka prosinca do kraja travnja ili početka svibnja. U to se vrijeme saobraćaj u Finskom zaljevu vrši najviše pomoću ledolomaca.

Na svim obalama Baltičkog mora postoje hidrometeorološke postaje, koje svakog dana javljaju prilike i izdaju statističke podatke о obalnom ledu.

U Sredozemnom i Jadranskom moru nema ni leda plovca ni obalnog leda. Katkad se u izuzetno hladnim godinama stvara ledena korica u nekim dalmatinskim zaljevima, u plitkim lagunama između Trsta i Venecije, kod Livorna i u Egejskom moru (u Solunskom zaljevu). U Bosporu je, prema predaji, u Srednjem vijeku more bilo nekoliko puta tako zaleđeno, da se pješice moglo prijeći iz Evrope u Aziju.

U Crnom moru ima više obalnog leda. Pod utjecajem kontinentske klime istočne Evrope, zaljev Odessa je svake godine više ili manje zaleđen od kraja prosinca do početka ožujka, ali je plovidba uvijek moguća, iako često samo uz pomoć ledolomaca. Limani Dnjepra, Dnjestra, Buga i t. d., koji prodiru duboko u kopno, nepristupačni su obično u siječnju i veljači. Za vrlo oštrih zima obalni se led proteže preko ušća Dunava, pa se i u posljednje vrijeme dogodilo, da su brodovi pred ušćem ostali nekoliko dana u ledu.

Sjeverni dio Azovskog mora zaleđen je prosječno od 8. XII. do 29. III., dok su krajnje granice 14. XI. i 17. IV.

U Atlantskom oceanu, na zapadnoj obali, Hudsonovo more je i u ljetnim mjesecima rijetko kada bez leda plovca.

Uz obalu Labradora zaleđivanje počinje oko sredine listopada, a obalni se led drži do početka ili kraja svibnja.

Prolaz Belle Isle zaleđuje se nešto kasnije (u početku studenoga), pa su toga mjeseca obje obale nepristupačne, i to do sredine ili kraja travnja.

Zaljev St. Lawrence blokiran je ledom obično od sredine siječnja, a plovidba u rijeci St. Lawrence obustavlja se već od sredine studenoga do početka svibnja.

Važna luka Halifax, kojom zimi prolazi najveći dio prekomorskog prometa Kanade, uvijek je pristupačna za oceanske brodove, a lokalna plovidba malih brodova uz istočnu obalu Nove Scotie od sredine prosinca do kraja svibnja često je otežana zbog leda. Veoma jake morske mijene i struje u zaljevu Fundy sprečavaju zaleđivanje važne kanadske luke St. John’s.

Dalje prema jugu, u zaljevu Maine, uz obalu Massachusettsa (Boston i dr.) i New Yorka, zime su oštre, a obalni led i led plovac oteščavaju, a nekih godina i sprečavaju obalnu plovidbu. U velikim lukama, kao u New Yorku, živahan parobrodski saobraćaj, eventualno i ledolomci, održavaju plovan kanal i u najhladnijim mjesecima; tad se ipak mora dobro paziti na riječne ledene sante.

To vrijedi, doduše u sve manjoj mjeri, i za južne obalne predjele u zaljevu Delaware (Philadelphia) i u zaljevu Chesapeake (Baltimore, Washington i dr.) do oko 38°Ν.

U sjevernom Pacifiku vlada, u pogledu leda, isti kontrast kao i u sjevernom Atlantiku: dok su na zapadnoj obali azijska rubna mora svake godine više ili manje zaleđena sve do 39°N, na američkoj su obali i mnogo sjevernije luke (na pr. Sitka na 59°N) gotovo uvijek slobodne od leda. Svakako ima obalnog leda i leda plovca mnogo manje nego u sjevernom Atlantiku, i to zato, što je veza s polarnim morima veoma uska, pa nema ni stalnih struja kao u sjevernom Atlantiku.

Sl. na str. 629 pokazuje prosječne granice leda plovca i ledenih gomila za vrijeme zime (do travnja). U lipnju se obje granice nalaze pokraj otoka Lorenz, a od srpnja do rujna Beringovo more je gotovo sasvim slobodno od leda. Beringova vrata su slobodna prosječno od 20. IV. Brodovi, koji se nalaze u Sjevernom ledenom moru, moraju u početku listopada pobjeći na jug.

U Ohotskom moru prilike su još nepovoljnije, jer je ono ledenica Tihog oceana. Njegov se centralni dio nikad ne smrzava, ali obale su od studenoga do travnja obrubljene širokim pojasom nepomičnog leda, na koji se nadovezuje drugi pojas pokretnih ledenih gomila, U svibnju se ledene gomile kreću prema oceanskoj pučini, a slatka voda rastopljenog riječnog leda tlači čvrsti obalni led, lomi ga na velike sante, koje s ledenim gomilama kreću k jugu duž obale Sahalina i kroz prolaze Kurila.

Prolaz La Pérouse nije nikad zaleđen, a u susjednom zaljevu Aniva (luka Korsakovsk) more se gotovo svake zime neko vrijeme zaledi ili barem ima puno ledenih gomila, koje sjeverni vjetrovi donose iz Ohotskog mora.

Sibirska je obala kod Vladivostoka pod ledom od sredine prosinca do travnja. Led se proteže dosta daleko od obale i obuhvaća prema sjeveru čitav Tatarski prolaz, koji je nepristupačan u južnom dijelu od siječnja do travnja, a u sjevernom dijelu od studenog do svibnja. U luci Vladivostok ima leda svake godine 120—140 dana, potpuno zaleđenje traje poprilici 100 dana, ali ledolomci kroz čitavu godinu održavaju plovan kanal.

U Žutom moru ima obalnog leda i leda plovca, i to najviše uz zapadnu obalu Koreje, duž poluotoka Liaotung i u zaljevu Pechili. Ledena je kora obično tanka, pa se plovidba može redovito vršiti, iako katkada uz pomoć ledolomaca. Kora se obalnog leda obično proteže do visine Tientsina na rijeci Pei Но, na 39°N. To je prosječno najjužnija točka azijskog obalnog leda.

Na američkoj strani sjevernog Pacifika ima obalnog leda, ali ne često, i to u unutrašnjim kutovima zaljeva, osobito ako se u njih slijevaju rijeke, jer se slatka voda lakše zaleđuje. Neke ledene gomile polarnog podrijetla, koje su prošle kroz Beringov prolaz, lutaju neko vrijeme u Beringovu moru, ali ne prolaze nikad kroz vijenac Aleutskih otoka.

Na Antarktiku granice leda, označene na kartama, kažu samo, gdje bi pomorac mogao naići na led. Često prođe mnogo godina, a da se na putu oko rta Horn ili u Australiju ne vidi ni traga leda, pa pomorci već počnu gubiti povjerenje u priče о ledenim prodorima u južne oceane. Ali iznenada, iz još neutvrđenih razloga, prodru ledene mase dosta visoko u sva tri oceana. Brod se iznenada nađe usred neprolaznih ledenih polja, fantastičnih bregova i debelih santa. To su zloglasni prodori leda, koji dolaze iz Weddellova mora, antarktičke ledenice.

Najveći su prodori leda na južnoj hemisferi oko rta Horn, ali su veoma nejednako podijeljeni po godinama. Led iz Weddellova mora najčešće napreduje prema sjeveroistoku i prema sjeveru, u prostoru između Falklandskih otoka i patagonske obale, ponekad i do blizu ušća La Plate, pa ugrožava i ulaz u Magellanov prolaz. U to područje prodiru samo pločni led i manji ledeni bregovi, ali istočno od Falklandskih otoka često je bilo nepreglednih ledenih polja i gomila u širini od preko 100 nm. Golema masa plovila je malom brzinom najprije prema sjeveroistoku, a zatim k istoku, prema Indijskom oceanu, i stalno se obnavljala pritjecanjem novog antarktičkog leda. Ponekad se ledeni bregovi drže patagonske obale i napreduju ravno prema sjeveru.

U normalnim godinama može se računati, da je područje južnog Atlantika, sjeverno od linije La Plata—Rt Dobre Nade, slobodno od leda.

U Indijskom oceanu opažaju se jaki prodori leda u okolini otoka Crozet i Kerguelen, pa se ponekad za putovanja može izbrojiti u 24 sata i do 700 većih ili manjih bregova.

Ledeni se bregovi uz čitav Antarktik otkidaju sporije nego na Grenlandu, a i zbog veće dužine antarktičke obale ledenim su bregovima bogatija južna nego sjeverna mora. Dok arktički ledeni bregovi plutaju polarnim strujama prema jugu u toplije krajeve, gdje se brzo rastope, morske struje oko Antarktika teku više u istočnom smjeru, sa slabom meridionalnom komponentom, pa se ledne mase, koje plutaju tim strujama, rasprostiru po svim južnim morima i ostaju dugo u hladnim polarnim vodama. To bez sumnje utječe na njihovu količinu.

LED NA UNUTRAŠNJIM VODAMA

Zaleđivanje. U nepomičnim vodama jezera i kanala, kao i u rijekama s veoma slabom strujom, voda ima različitu temperaturu u raznim dubinama. Hladniji i teži slojevi su u dubini, a toplija voda kao lakša leži iznad njih. Najdublji sloj ima obično (u dubokim jezerima i usred ljeta) temperaturu od +4°, jer je pri toj temperaturi slatka voda najgušća i najteža. Ako temperatura poraste iznad 4° ili padne ispod te vrijednosti, voda postaje i u jednom i u drugom slučaju lakša. Kad se zimi voda rashladi (s površine prema dnu), dogodi se, da u jednom trenutku sva voda postigne temperaturu od +4°. To je trenutak unutrašnje nestabilnosti, jer je sva voda postigla najveću gustoću. Čim se hlađenje i dalje nastavi, voda postaje hladnija od +4° i lakša, ostane na površini te se postepeno počne smrzavati, stvarajući sve deblju koru. Kako izjednačivanje na temperaturu od +4° kod velikih dubina traje veoma dugo, duboke se vode kasnije i rjeđe smrzavaju nego plitke.

U tekućim je vodama, zbog unutrašnjeg strujanja i miješanja vode, temperatura u čitavom sloju približno jednaka. Kad temperatura padne ispod 0°, stvaraju se kristalići leda, i to najprije ondje, gdje je voda mirnija i korito hrapavije. Led se zbog toga stvara najprije u uvalicama i rukavcima te pri dnu korita. To je t. zv. pridneni led (Grundeis). Nanosni materijal, zrnca pijeska i sl. obično su začetne jezgrice ledenih kristala. Kristali se zbog svoje manje gustoće dižu s dna na površinu rijeke, a iz matice se gibaju prema mirnijim krajevima toka, gdje se spajaju u vjenčiće. Zatvorena mirnija voda u sredini tih vjenčića brzo se smrzne i stvori tanku koricu. Tako nastaju najprije tanki ledeni tanjurići, koji se razlikuju od morskih tiganjaca, jer u sredini nemaju malih slanjača, koje se teže smrzavaju. Tanjurići se međusobnim spajanjem povećavaju, a daljnjim smrzavanjem podebljavaju i plove niz vodu, nošeni strujom. Takav se led zove vedrac.

Zaustavljanje leda nastaje ili pred ušćem u more, gdje voda izgubi brzinu, odnosno gdje suprotno kretanje vode, zbog plime, može led ne samo zaustaviti, nego i nagomilati. Led se može zaustaviti i uzvodno na oštrim zavojima, tjesnacima, između otoka i pješčanih prudova, iznad brana, ustava i mostova i dr. To je i uzrok, zašto se led teže zaustavlja u ravnim i reguliranim rijekama nego u divljim i vijugavim.

Porast vodostaja zbog leda nastaje zato, što voda, stisnuta ispod ledene kore, mnogo teže otječe, pa se smanjuje brzina struje. Kako dio riječnog korita ispod leda ne može odvesti dovoljnu količinu vode, vodostaj mora narasti, pa tako dolazi do poznate pojave, da u trenutku stvaranja ledene kore voda na uzvodnim obližnjim vodomjerima naglo poraste, dok nizvodno od tog područja spadne. Ledena kora, kao neka golema brana, ustavlja vodu, pa se zbog toga osjeća u takvim slučajevima porast vodostaja daleko uzvodno od zaleđenog dijela korita.

Porast vodostaja zbog leda nastaje često u rijekama, koje teku kroz veoma dugo korito od juga prema sjeveru, jer se u sjevernom donjem toku led prije stvori nego u južnom. Pred ušćem i u donjem koritu led zaustavi vodu, pa u gornjem toku dolazi do velikih poplava. To se dešava s velikim sibirskim rijekama.

Pokret leda. Kad naiđe vrijeme topljenja leda, obično zbog nekog manjeg porasta vode, puknu veze, kojima se ledena kora držala obale, i led krene niz vodu. Kad krene, led na svom putu razbija, ruši i potapa sva plovila, koja u kasnu jesen, prije zimskog zaleđivanja, nisu navrijeme pobjegla u zimovnike i koja su ostala zatvorena u ledu.

Zbog toga je pokret leda veoma važan i opasan događaj na svakoj rijeci. U rijekama, koje teku od sjevera prema jugu, led se obično oslobodi prije u donjem toku, koji je topliji, te krenu najprije nizvodni, a onda uzvodni dijelovi ledenog pokrivača. Međutim, u rijekama, koje teku od juga k sjeveru, često se događa obratno; to je mnogo opasnije. Oslobođeni uzvodni led nailazi na nizvodno još čvrsto vezanu ledenu koru, počne se gomilati u gromade, čitava se rijeka pretvori u golemo brdo leda, korito se začepi, voda se zaustavi, te uzvodno od tog ledenog čepa mogu nastati katastrofalne poplave i goleme štete.

Na Dunavu mogu nastati velike poplave, osobito ako se led zaustavi ispred Đerdapa, gdje je korito veoma suženo (Golubac), a gotovo redovito strada od poplava i Donji Milanovac.

U jezerima i kanalima, gdje voda miruje, ledena se kora drži mnogo duže, jer se ne može razbiti i odvesti niz vodu, nego se mora rastopiti. Što je kanal manji i jezero pliće, to se led prije rastopi. Zbog toga se u SSSR-u, paralelno s jezerima, grade i kanali.

Dunav se ne zaledi svake zime. U razdoblju od četrdeset godina led se zaustavio samo u 23 zime, a u ostalih 17 godina nije ga uopće bilo. U zimama s ledom led se zaustavio prosječno 34 dana, od 6. I. do 20. II. Ledene sante se, međutim, kreću duže vremena, prosječno od 15. XII. do 25. II., dakle 73 dana. Karakteristično je, da su brzice u Đerdapu uvijek slobodne od leda, koji se hvata samo po grebenima, hridinama i uz obalu.

Laba je smrznuta 20 dana, Odra 30—40 dana, Visla 58 dana, Njemen 78—100. Na Rajni se led rijetko kada zaustavi.

Kad se rijeka počne smrzavati, promet se obustavlja, te ostaje zatvoren sve dok ne prođe sav led, t. j. dok ne krene, ili dok ga ne nestane u čitavom uzvodnom toku od određenoga mjesta. Promet se zbog leda obustavlja prosječno: na Dunavu 65 dana, na Visli 100 dana, na Labi (Elbi) 60 dana, na Rajni 17 dana. Na nekim ruskim rijekama i sjeveroistočnim jezerima prekid je prometa mnogo duži, čak i 5—6 mjeseci.

Nekorisno se vrijeme prekida saobraćaja nastoji što više smanjiti. Čvrsto građeni brodovi plove između ledenih santa. Najviše teškoće čini odvođenje otkinutih dijelova leda. Razaranje leda dinamitom previše je skupo i od slabe pomoći. Veoma su dobri rezultati postignuti jakim ledolomcima, i to ne samo za otvaranje puta do mora u riječnim lukama, nego i za lomljenje ledene kore u uzvodnim odsjecima rijeka. Ledolomci razbijaju ledenu koru, počevši od nizvodne strane zaleđene površine, tako da odlomljeni dijelovi mogu slobodno otjecati niz vodu. Najbolje je, ako nekoliko ledolomaca radi zajedno, ali pritom treba paziti, da se odlomljeni dijelovi ledene kore ne zaustave nizvodno i da se međusobno ne spoje.

U našim se krajevima počnu mrtvi kanali i rukavci smrzavati poprilici sedam dana poslije pada temperature ispod o°. Manje i mirnije rijeke smrzavaju se poslije dvije, a velike rijeke poslije tri sedmice nakon postepenog pada temperature ispod nule. U slučaju naglog pada temperature i većeg pada ispod nule, rijeka se može zalediti veoma naglo.

U proljeće se led rastopi u kanalima i rijekama za dvije sedmice nakon porasta temperature povrh nule, a u jezerima za to treba najmanje 3 tjedna.

U Dunavu se razlikuju 4 vrste leda:

Ledene gromade (sante), koje dolaze iz pritoka i riječnih rukavaca; to su otkinuti komadi ledene kore, koji se prevrću, dalje smrzavaju i povećavaju.

Snježanik nastaje od nagomilanih i smrznutih grumena snijega. Nošen strujom, udara о obale, odnosi kamenje, zemlju, mulj i postaje težak pa mu je veći dio pod vodom. Zbog prevrtanja izlaze razni dijelovi iz vode, pa se od zapljuskivanja na hladnom zraku dalje smrzavaju i povećavaju. Ako na snježanik padne gust snijeg, pojedini se grumeni mogu lako spojiti i stvoriti velike ledene gromade.

Podnac (pridneni led) nastaje uz dno korita, gdje je zbog većeg trenja struja slabija. Ledeni kristali hvataju se mulja i zemlje na dnu korita, pa zajedno s njima isplivaju na površinu, kad postanu veći i stvore jak otpor struji, koja ih otkine, ili kad uzgon postane toliko snažan, da ga podigne na površinu zajedno s materijalom, za koji se zalijepio.

Vedrac je čista i prozirna glatka kora, koja se počne hvatati na površini od mrtve prema živoj vodi, t. j. od obale prema sredini matice. Vedrac stoji nepomično na mjestu, zaustavlja sve druge vrste leda, pa kad pokrije čitavu rijeku, sve gromade ostanu u njemu zarobljene. Prirodno je, da će u njemu ostati zarobljeni i brodovi, ako nisu dosta snažni, da se spočetka, dok je još kora tanka, probiju do zimovnika.

Popis zimovališta nalazi se obično i u daljinarima rijeka. U posebnim priručnicima za unutrašnju plovidbu često su nabrojeni svi zimovnici i sva mjesta pogodna za zimovanje u rijekama.

LIT.: В. Cvjetković, Oceanografija, Dubrovnik 1913; F. Nansen, Im Nacht und Eis, I, II, III, Leipzig 1913; G. Schott, Geographie des Atlantischen Ozeans, Hamburg 1926; isti, Geographie des Indischen und Stillen Ozeans, Hamburg 1927; O. Krümmel, Handbuch der Ozeanographie, I, II, Berlin 1929; P. Mardešić i A. Riboli, Oceanografija, Zemun 1939; J. Rouch, Traité d'Océanographie physique, Paris 1947; P. Mardešić, Enciklopedija plovidbe, Beograd 1948; Sailing Directions for Antarctica, Washington 1953; La Mer, Larousse, Paris 1955; A. Giaever, Maudheim. To år i Antarktis, Oslo 1955 (hrv. prijevod Bijele pustinje, Zagreb 1956).P. M.

Klauzula о ledu. Zapovjednik je obavezan dovesti brod u ugovorom utvrđenu luku i ne može samovlasno mijenjati odredište ni sadržaj ugovora, pa ni onda ako nastanu nepredviđene smetnje u prilaženju ugovorenoj luci. Stoga prijevozni ugovori redovito sadržavaju i posebna ovlaštenja zapovjedniku za takve slučajeve, pa i za smetnje, koje nastaju od zaleđivanja. Tako i jednoobrazni tip ugovora Uniform General Charter (Gencon) Baltičke i Pomorske konferencije sadržava posebnu klauzulu o ledu (Ice Clause), prema kojoj, kada se radi о luci ukrcaja, ako zapovjednik ocijeni, da bi led mogao zadržati brod, može, ukoliko je već stigao u određenu luku, napustiti luku bez tereta, a ukoliko nije uopće u luku stigao, prekinuti putovanje. U oba slučaja ugovor se razrješava. Ako je krčanje već započelo, zapovjednik može otploviti s onoliko tereta, koliko je ukrcao, i može prema opciji naručitelja poći u druge luke radi dopune tereta, računajući vozarinu prema ukrcanoj količini ili u razmjeru okrugle vozarine, ako je takva bila ugovorena. Ako se pak radi о luci iskrcaja, kada zapovjednik (ili brodar) javi, da se ne može doprijeti u luku odredišta, primaoci mogu ili zadržavati brod do oslobođenja luke plaćajući dangubu, ili ga u roku od 48 sati nakon obavijesti uputiti u neku sigurnu i pristupačnu luku radi iskrcaja. Ako je iskrcavanje već započelo, zapovjednik može u slučaju opasnosti prekinuti iskrcavanje i otploviti u najbližu pristupačnu luku, u kojoj može sigurno iskrcavati. U ovom slučaju ostaju na snazi svi uvjeti teretnice; jedino ako je ova druga luka dalje od 100 nm, brodar ima pravo na razmjerno uvećanje vozarine za izručeni teret.

Klauzula о ledu ne vrijedi u proljeću. Ovakva odredba, ne samo što je suvišna, jer brodar kod ove, kao i uopće kod svake klauzule о odgovornosti za izvršenje ugovora, nije oslobođen ukazivanja dužne pomnje, nego može još izazvati i suvišan spor, jer se led ne pridržava rokova astronomskih razdoblja.

U vezi s ledom treba spomenuti i klauzulu First open Water (skrać. F. О. W.), što u prevoznim ugovorima znači, da će brod stići u ugovorenu luku, čim do nje bude slobodan put. Zato što takva klauzula po sebi nije dovoljno precizna, uzance nekih sjevernih luka određuju, da u slučaju takve klauzule brod mora biti spreman za krčanje najdalje za tri sedmice, pošto plovidba bude službeno oglašena otvorenom.V. Bra.