LASTOVO, 42°43 '—42°46 'N i 16°49 '—16°57 'E, otok u južnodalmatinskoj otočnoj skupini, oko 32 km zapadno od Mljeta i 13 km južno od Korčule, obuhvaća oko 50 km ² .

Ime otoka potječe od staroga dubrovačko-romanskog naziva Lasta (prema nazivu Ladesta vjerojatno ilirskog podrijetla). Pridjevni oblik imena Lasta uveli su Neretljani, a Konstantin Porfirogenet (X. st.) naziva ga Lastobon.

Prirodne osobine. Građa je otoka jednostavna: cijelo je L. sastavljeno od donjokrednog vapnenca. Pored najvećih uzvisina, koje jedva prelaze 400 m (Hom 417 m, Mali Hom 415 m, Pleševo brdo 400 m), morfološki je značajna izmjena brojnih odvojenih brežuljaka i krških uvala; te uvale narod naziva poljima. Krška građa Lastova pogodovala je postanku spilja, od kojih je najpoznatija Rača u jugoistočnom dijelu otoka.

Obale su pretežno strme; rijetka su niska i pješčana priobalna područja (Skrivena luka). Nerazvedena jugoistočna obala strmo se ruši u more, pa se izobata od 60 m nalazi neposredno uz obalu otoka; stoga tu nema plićeg pojasa. Osim pličine (7 m) u blizini osamljenog otočića Za Barje, srednja minimalna dubina mora uz jugoistočnu obalu iznosi oko 60 m. Uz jugoistočni dio otoka izobata od 100 m udaljena je mjestimično samo oko 500 m od obale. Na južnoj obali između rta Skriževa i rta Veljega Mora nalazi se prostran zaljev. Velike dubine (14—91 m u vanjskom dijelu uvale) karakteristične su za cijelu uvalu, izuzevši pličine (2—8 m) po sredini uvale, te u sjeveroistočnom (hrid Uska) i krajnjem zapadnom rubnom dijelu (hrid Mrca). Uvala je pristupačna brodovima najvećega gaza, ali je kao sidrište povoljna samo za bure i zapadnih vjetrova. U istočnom kraju zaljeva, između poluotočnih produženja, koja završavaju rtovima Stražica i Struga, odnosno Skrivena luka, gotovo je potpuno zatvorena mala uvala, duboko uvučena u kopno. Zbog muljevita dna s maksimalnom dubinom od 14 m i zaštićena položaja ona je osobito povoljna za sidrenje malih brodova. Južna je obala otoka važna za plovidbu Jadranom. Pored zapadne obale Lastova nalaze se otoci: Mrčara (121 m), Vlašnik (90 m), Bratin otok (86 m), a najveći i najviši je otok Prežba (155 m) . Između otoka Prežbe i Lastova nalaze se dvije prostrane, za plovidbu važne uvale: luka Velo Jezero (oko 2 km duga i do 1 km široka) na jugu i luka Malo Jezero na sjeveru. Obje uvale spaja uzak prolaz Most. Male uvale u luci Velo Jezero (Kremena i Jurjeva luka na Prežbi i Ubli na Lastovu) služe kao sidrišta za manje brodove. Najpovoljnija mjesta za sidrenje velikih brodova nalaze se južno i sjeverno od otočića Makarca. Luka Malo Jezero osobito je pogodna kao zaklonište od bure. Sjeverna obala (od rta Prehodišće do rta Nori Hum) razvedena je brojnim malim uvalama, koje imaju za pomorstvo malu vrijednost. Kao zaklonište od sjevernih i sjeveroistočnih vjetrova, za manje je brodove značajna samo luka Zaklopatica (oko 10 m duboka) i Luka Sv. Mihajlo (sigurna samo od južnih vjetrova).

Zbog vapnenačke građe na Lastovu nema površinskih voda. U vrijeme velikih pljuskova, osobito zimskih, nastaju kratkotrajne bujice; mjestimično se tragovi korita vide u priobalnom području. Voda (lokve), koja zimi zaostane u dnu većih polja, brzo presuši u toplijem dijelu godine. Osim izvora pitke vode u uvali Ubli, ima i nekoliko podmorskih izvora (vrulje). Stanovništvo se snabdijeva kišnicom iz brojnih cisterni.

Beskišno i vruće ljeto, blage zimske temperature i građa otoka omogućuju izvanredan razvoj makije, koja je osobito očuvana u području oko Skrivene luke i lukâ Veloga i Maloga Jezera. Uz planiku (blizu mora), grmlje mrče (odatle i naziv obližnjeg otoka Mrčara) i zeleniku, značajan je sastavni dio lastovske makije crnika (Quercus ilex), koja tvori šumu sjeverno od naselja Lastovo. Makija ne dopire do mora. U 4—7 m širokom priobalnom pojasu, koji je izložen udaru valova i jakoj posolici, prestaje pokrov makije. Zbog požara i sječe znatno su smanjene ranije prostrane šume bijeloga bora (Pinus halepensis), koje pokrivaju prisojne pristranke brežuljaka do visine od 300 m.

Stanovništvo i privreda. Otok je bio u rimsko doba, a vjerojatno i prije, naseljen (nadgrobna ploča u Jurjevoj luci i temelji zidova zgrade u Ublima potječu iz rimskog doba); do X. st. bio je slaveniziran. Neretljanska tvrđava, jezgra slavenskog naselja, koju je 998 razorio P. Orseolo II., bila je vjerojatno na istom mjestu, gdje i utvrda, koju su 1808 podigli Francuzi (for Glavica), t. j. nad sadašnjim naseljem Lastovo. Selo Ubli (207 st. 1953) nastalo je u najnovije vrijeme na području starog rimskog naselja. Lastovo (1406 st., 1953) unutrašnje je naselje, smješteno pri rubu krške uvale, na južnim pristrancima uzvisine Glavica (184 m) . Luka Lastova nalazi se u Luci Sv. Mihajlo, ali značaj glavnog pristaništa na otoku ima selo Ubli, koje je cestom vezano s Lastovom. Izuzevši manji broj zaselaka, u naseljima Lastovo i Ubli koncentrirano je cjelokupno stanovništvo otoka. U tri stoljeća stanovništvo se nije znatno povećalo: 1652 oko 1000 st., 1808 god. 956 st., 1900 god. 1384 st. i 1953 god. 1697 st.

Od stupanja u sklop Dubrovačke republike (prije 1272) otočani su očuvali privrednu samostalnost, koju su, u većoj ili manjoj mjeri, održali do 1815; tada je L. došlo pod vlast Austrije. Samostalan privredni život stanovništva osnivao se na vinogradarstvu, uzgoju maslina (1808 otok je imao 8 mlinova za mljevenje maslina) i ribolovu, a prihodi od šume i stočarstva bili su ograničeni. Vino se izvozilo u Dubrovnik, Split, Šibenik, Trogir, Senj, Bakar i Rijeku, a slane srdele u Bari, Barlettu i dr. Pretežno šumovit otok, sa 70 ha neproduktivna tla, zadržao je do danas uglavnom isto privredno obilježje. Osnovna je poljoprivredna grana vinogradarstvo (90—100 vagona vina godišnje) i maslinarstvo (do 15 vagona ulja godišnje). Prije je bilo razvijenije stočarstvo s velikim mogućnostima ispaše na susjednim otocima, a sada je neznatno. Značajan je sezonski ribolov, pa se veće količine srdela konzerviraju u tvornici naselja Ubli. Vlastiti prihod žitarica (ječam, pšenica, raž i kukuruz) dovoljan je tek za 2—3 mjeseca, pa je L. upućeno na uvoz žita.

LIT.: A. Forenbacher, Otok Lastovo, Biljno-geografička studija, Rad JA, 1911, 185, str. 47—110; P. Skok, Slavenstvo i romanstvo na Jadranskim otocima, Jadranski institut JA, 1950, I; M. Lucianović, Lastovo u sklopu Dubrovačke republike, Anali Historijskog instituta JA, 1954, str. 253—295.B. Ro.

Povijest. Lastovo je poznato već u Starom vijeku pod imenom Ladesta, Ladeston, Ladestris. Na njemu se našlo arheoloških ostataka iz rimskog vremena. Hrvati su ga naselili u Srednjem vijeku, a Konstantin Porfirogenet ga spominje kao Lastobon. Nabrajajući neretljanske otoke, on izričito veli, da im Lastovo ne pripada, a ne ubraja ga ni u otoke bizantinske teme Dalmacije, po čemu možemo indirektno zaključiti, da je pripadalo Zahumlju. Znamo sigurno, da se krajem X. st. nalazio na Lastovu grad utvrđen zidinama i kulama, i da su njegovi stanovnici navaljivali svojim brodovima na Mlečane, kad su prolazili kroz to područje. Zbog toga dužd Petar Orseolo II., u svojoj poznatoj vojni na Dalmaciju, silom osvoji Lastovo i poruši grad. Ova mletačka vlast nije dugo trajala. U XI. i XII. st. otok je bio uglavnom u sklopu Zahumlja, ali je već 1185 skupa s Bračem, Hvarom i Korčulom pod vlasti ugarsko-hrvatskog kralja; ugarsko-hrvatski kralj Andrija II. darovao je knezovima Krka, Henriku i Servidonu, spomenute otoke, uključivši i Lastovo, i oni su ih 1221 posjedovali. Malo nakon toga Lastovo se nalazi opet pod Zahumljem, koje se tada nalazilo u sklopu sredovječne nemanjićske Srbije. Dubrovčani u XIII. st. pokazuju jake težnje za daljnjim širenjem svog teritorija te nastoje dobiti Mljet, Lastovo i Korčulu. Mljet i Korčulu ne uspješe tada dobiti, ali 1252 zadobiše Lastovo, dok im je Mljet pripao tek 1345. Lastovljani se predadoše Dubrovniku dobrovoljno, s time, da sačuvaju svoju autonomiju. God. 1310 dobila je autonomna općina Lastova i svoj statut. Lastovo je ostalo u okviru Dubrovačke Republike sve do njezina pada 1808 kao posebna autonomna općina slobodnih ljudi, ali je dubrovačka vlada ograničavala njihovu autonomiju i nametala im terete, te je zbog toga došlo do poznate lastovske bune 1602—06, u koju su se umiješali Mlečani te su 1603—06 zaposjeli Lastovo.

Glavne su grane privrede bile vinogradarstvo i ribolov, a sporednije: maslinarstvo, voćarstvo, povrtljarstvo i sječa drveta. Zbog prirodnog položaja razvilo se i pomorstvo. Lastovljani kao smioni pomorci, koji uznemiruju mletačke brodove, javljaju se već u X. st. Daljnji podaci о njima potječu tek od XIII. st. dalje. Njihovo se pomorstvo tada razvija pod utjecajem triju faktora: potrebe saobraćaja s glavnim gradom Republike Dubrovnikom, ribolova i obrane od pirata, koji su često ugrožavali otok. Ta su tri faktora uvjetovala užu, regionalnu plovidbu, ali i pomorstvo šireg zamaha, unutar Jadranskog mora, koje se razvilo i stoga, što su i Lastovljani svojim brodovima razvozili svoja dva glavna proizvoda, vino i slanu ribu. Brodovi Lastovljana bili su manjeg tipa. Manji su se zvali barke i gondole, nešto veći navilium ili naviglio. Spominje se i brod tipa grip. Lastovski brodovi bili su u dubrovačkom području oprošteni plaćanja pristojbe arboratika. Naselje Lastova nije bilo na moru, pa će statutom bilo je zabranjeno u lukama graditi zidane kuće, već su se smjele graditi samo potleušice kao magazini i skloništa. Glavna luka bila je Lučica na sjevernoj obali. Među biranim službenicima općine birali su se i čuvari luka i zdravstveni službenici, koji su, među ostalim, morali nadzirati dolazak stranih brodova na Lastovo. U doba Dubrovačke Republike spominje se i u Lastovu brodogradilište, ali о njemu i njegovu trajanju ne znamo pobliže.

Kako je Dubrovačka Republika branila Lastovljanima prodaju vina istočno od Dubrovnika, izvoz je lastovskog vina išao na zapad, najviše u Split, Šibenik, Trogir, Senj, Bakar i Rijeku. Ribolov se vršio manjim mrežicama i velikim trajtama. U području Lastova vadio se i koralj. U ranije doba išli su u lastovske vode i dubrovački ribari radi ribanja na svoj račun, a kasnije su ribari iz Rijeke Dubrovačke išli čak da pomažu lastovskim trajtama. Slana riba se izvozila u Pugliu i Senigalliu, naročito u doba tamošnjih sajmova, a jedna trećina morala se dovesti u Dubrovnik.

God. 1808—13 i Lastovo je bilo pod francuskom vlasti, a 1813 su ga skupa s mnogim našim otocima okupirali Britanci, pod kojima je bilo do 1815, kad je pripalo Austriji. Ekonomska struktura otoka ostala je ista, ali važnost domaćeg pomorstva i s njime spojena trgovina je opala, naročito kad su parobrodska društva uvela linije, koje su ticale i Lastovo. Rapalskim ugovorom 1920 pripalo je Lastovo Italiji, koja je od njega htjela učiniti pomorsko-stratešku bazu protiv Jugoslavije, a pokušala je kolonizirati i talijanske ribare. U ratu pomorsko-strateška važnost Lastova nije za Talijane došla do izražaja, a talijanski ribari, naseljeni u Ublima, nisu se mogli snaći, pa su ga napustili. Nakon kapitulacije Italije 1943 Talijani su napustili otok, koji 1944 postaje pomorsko uporište u Narodnooslobodilačkoj borbi.

LIT.: F. Radić, Knjiga о uredbama i običajima skupštine i obćine otoka Lastova, Zagreb 1901; Gr. Čremošnik, Notarijat Lastova u srednjem veku, Jugoslovenski istoriski časopis, 1939; isti, Notarske listine s Lastova, Spomenik SA, 1939, XCI, s historijskim uvodom; M. Lucianović, Lastovo u sklopu Dubrovačke republike, Anali historijskog instituta u Dubrovniku, 1954.·— Opsežni arhiv stare autonomne općine Lastova nalazi se u sklopu Državnog arhiva u Dubrovniku.V. F.

Ribarstvo. Područje Lastova smatraju najboljim lovištem na malu plavu ribu u dalmatinskom ljetnom ribolovu. Na glavna se lovišta (Hrid, Pod Mrčaru, Mrčara, uvala Lastova, Za Planiku, Duboka, Sito, Duvnja i Nevalja na otočiću Sušcu) lastovski ribari redaju ždrijebom. Pored toga ima i nekoliko slobodnih lovišta za plivarice. Na Sušcu love Lastovljani zajedno s Višanima i Korčulanima, na Kopištu samo s Korčulanima, a lovišta oko Lastova i obližnjih otočića iskorišćuju sami. Intenzivniji lov na srdele nastaje tek u drugom redovitom mraku. Plavice i skuše nisu česta lovina. Iglice se love po uvalama na zapadnoj strani otoka u tihim zimskim noćima. Gire se love zimskim potezačama i kogolima po uvalama oko čitavog otoka. Brakovi istočnih i zapadnih lastovskih otočića vrlo su dobra lovišta kočica za gire, a iskorišćuju ih ribari s otoka Korčule, jer domaći ribari nemaju kočica. Mnogobrojni brakovi oko Lastova smatraju se najboljim lovištima jastoga na Jadranu. Posebno se ističu brakovi oko Kopišta i na Donjim školjima. U čitavom području vade se koralji i spužve. U južnom dijelu luke Velo Jezero, u Skrivenoj luci i u još nekoliko uvala nalaze se skladišta za mreže i usoljenu ribu.

Već su u XIII. st. dolazili dubrovački ribari na lastovska lovišta, pa su u uvalama na otoku Lastovu podizali ribarske kućice za mreže i ribu. U XV. st. Lastovljani su se bavili vađenjem koralja. Na koraljska područja dolazili su u XV. i XVI. st. i koločepski ribari. Potkraj XVI. st. izbili su sukobi između Lastovljana, koji su bili pod Dubrovačkom Republikom, te Hvarana i Višana, koji su bili pod Mlečanima, zbog ribolova oko otočića Sušca. Takvih je sporova zbog ribolova oko otočića Sušca bilo čak i poslije Drugoga svjetskog rata između Lastovljana, Korčulana i Komižana.

Talijani su između dva rata podigli na otoku novo ribarsko naselje, u koje su doveli talijanske ribarske obitelji. Padom fašizma svi su se talijanski ribari vratili u Italiju.

Poslije oslobođenja Lastova osnovana je ribarska zadruga, u kojoj su svi profesionalni lastovski ribari. Zadružni ribari bave se ribolovom pretežno čitave godine, dok su ostali sezonski, a bave se i poljoprivredom. Broj ribolovnih sredstava i ribara iznosio je: tablica

Ulov 1952—57 iznosio je prosječno godišnje:

Srdele 120 t; tunji 3 t; plavice 2 t; iglice 2 t; gire 15 t; bukve 3 t; landovina 3 t; glavonošci 7 t; jastozi 9 t; sve ostale vrste 26 t; ukupno 190 t.

U uvali Ubli bila je izgrađena poslije Prvog svjetskog rata moderna tvornica ribljih konzerva s dnevnim kapacitetom od 3 t, ali je za posljednjeg rata tvornica djelomično oštećena: god. 1946 ponovo je započela raditi, pa sada ima dnevni kapacitet od 4 t. U najnovije vrijeme izgrađeno je rashladno skladište za svježu ribu s kapacitetom od 10 t. God. 1952—57 bila je prosječna godišnja preradba ribe u ovoj tvornici:

Steriliziranih ribljih konzerva 80 t; nesteriliziranih ribljih konzerva 7 t; usoljene ribe 40 t; ribljeg brašna 5 t; ribljeg ulja 2 t.

Srdele se prerađuju u tvornici ribljih konzerva u Ubliu, jastozi i neke kvalitetnije vrste izvoze se u inozemstvo, a svu ostalu lovinu potroše sami ribari ili se proda u samom Lastovu.

LIT.: I. Radić, Libro delli ordinamenti e delle usance della universitade et dello comun della isola de Lagosta, Monumenta historico-iuridica Slavorum meridionalium JA, 1901, 8; V. Bogšić i K. Jireček, Liber statutorum civitatis Ragusii, Monumenta historico-iuridica Slavorum meridionalium JA, 1904, 9; I. Pastrović, Ribarski priručnik za 1913, Trst 1912; V. Lisičar, Koločep nekoć i sada, Dubrovnik 1932; G. Novak, Dokumenti za povijest ribarstva na istočnoj obali Jadranskog mora. Grada za gospodarsku povijest Hrvatske JA, 1952, I; F. Grubišić, Jastog i hlap, Rijeka 1954.J. Bi.

Lastovo u Narodnooslobodilačkoj borbi. Po kapitulaciji Italije otok su zaposjele manje snage NOVJ, a kada su se u siječnju 1944 jedinice 26. divizije, Mornarice NOVJ, IV. i V. pomorskog obalskog sektora povukle na Vis, uspostavljena je 12. II. 1944 na otoku Lastovu mornarička stanica, koja je imala i svoju t. zv. Lastovsku flotilu od nekoliko naoružanih brodica. Dana 12. VI. 1944 stanica je rasformirana i ponovo je uspostavljen Štab V. POS-a (POS — Pomorski obalski sektor), čije je sjedište bilo na Lastovu sve do 18. IX. 1944, kada je prebačeno u Korčulu. Otok je bio veoma značajan kao etapna stanica na putu Vis—južni Jadran, naročito u periodu prevlasti njemačkog zrakoplovstva na Jadranu do svibnja 1944, kada se putovalo isključivo noću. Nijemci se nikad nisu iskrcavali na Lastovo, ali su avijacijom nekoliko puta bombardirali brodove u luci.

Okršaj u Lastovskom kanalu. Uveče, 17. III. isplovio je NB 2 (1 top 40 mm, 2 topa 20 mm, 2 mitraljeza 8 mm) iz Korčule prema Lastovu. Kada se brod približio Lastovu na oko 3 nm, bio je u 22 ^h30 ^m iznenada s desnog boka napadnut od tri patrolna ili torpedna čamca. Prvim rafalom onesposobljena su oba topa od 20 mm. Vjerujući da su to Saveznici, komandant se legitimirao svijetlom i to je ponovio tri puta, ali je vatra poslije svakog legitimiranja bila žešća. Povećanjem brzine brod je pokušao da se dočepa Lastova. Neprijateljski brodovi su ga pratili i neprestano gađali, sve dok ga nisu onesposobili za kretanje i zapalili. Ranjenici i preostali dio posade uspjeli su uz pomoć brodskog čamca da dođu do Lastova. Brod je gorio do jutra i potonuo.J. V.