ARSENAL (arapski Dar-as-sinh tvornička kuća), skup radionica i skladišta za izradbu, popravak i čuvanje oružja, municije i ratne opreme, vozila i brodova. Razlikujemo vojne i pomorske arsenale.

Pomorski arsenal, skup radionica za gradnju, popravak i održavanje ratnih brodova i njihove opreme, te skup skladišta za smještaj municije, opreme, goriva i hrane. Razlikuje se od brodogradilišta, koje samo gradi i popravlja brodove. Ima arsenala, koji grade i nove brodove, no nema brodogradilišta, a da se ne bave novogradnjama.

Prvi se opći arsenali spominju u ← X. st. Podizali su ih Egipćani i Asirci uz pomoć Feničana. Grci i Kartažani grade u VII st. pomorske arsenale neorije, gdje su na pokrivenim vlakama popravljali brodove ili uz obalu opremali svoju flotu. Nove brodove gradili su na privatnim brodogradilištima. Uz neorije je bila skenoteka, skladište opreme i oružja.

Pomorski arsenali nalazili su se u svim većim lukama u Pireju, Korintu, Enijadi, Solunu, Massiliji, na Rodu, Samosu i dr. Najpoznatiji je atenski arsenal u Pireju, koji je u Periklovo doba mogao prihvatiti do 400 brodova. Dijelio se u tri dijela, u zaljevima Kantaros, Munihia i Zeja. Kantaros je bio uporište trgovačkih brodova, a Zeja arsenal ratne flote. Arsenal se u Zeji dosta dobro očuvao, jer su mu vlake bile natkrivene zgradama od klesana kamena. Skenoteka je u svojim ćelijama mogla spremiti opremu za 200 brodova. Dosta ima podataka i o arsenalu u Enijadi (Akamanija), koji je imao dobro raspoređene vlake i mogao porinuti više brodova istodobno.

Svi su se ti arsenali nalazili u luci ili u njezinoj neposrednoj blizini. U početku su otvoreni, a tek kasnije su ih Grci ograđivali zidom. Kartažani su gradili arsenale već izvan luka, a skenoteke su dizali na kat, povrh ležaja čamaca.

Rimski su arsenali (navalia) zaostajali za grčkim, jer su po Tiberu mogli doći do Rima samo mali brodovi, a Rimljani u početku još nisu imali stalne ratne flote, već su tek u slučaju potrebe prepravljali stare zarobljene brodove. Kasnije su sagradili arsenale u lukama Ostiji, Pozzuoli kraj Napulja i Miseni na Tirenskom moru. Ostiju su proširili u I. st. i sagradili skladišta.

Dubrovačka republika imala je arsenal, nazvan orsan, već potkraj XIII. st., a nalazio se na mjestu današnje gradske kavane. Na vlake su se mogle izvući odjednom samo dvije galije. Kraj vlaka bila su skladišta opremnog materijala i oružja, a sve je to bilo zatvoreno unutar gradskih zidina. Dubrovački je orsan bio malen, ako se usporedi s arsenalima na Apeninskom poluotoku, no Dubrovčani su imali neku vrstu arsenala i u Stonu, i to za brodove, koji su vršili službu duž Pelješca.

Prvi arsenal na Hvaru sagradili su Mlečani oko 1300, i radio je, iako zapušten, do 1430. Tada su na istom mjestu sagradili novi, koji je bio dovršen 1559, no Turci su ga 1571 opljačkali i zapalili zajedno s gradom Hvarom. Treći arsenal sagrađen je 1612. Bio je toliko velik, da je u nj mogla stati čitava galija, a uz neke nadogradnje očuvao se i do danas. Vlaka mu je skinuta, i na njezinu je mjestu sagrađena obala.

U Korčuli je sagrađen arsenal kod tvrđavskog ravelina, i u njemu su Mlečani potkraj XVIII. st. gradili fregate do 40 topova. Budući da je Korčula, zbog svojih dobrih šuma, postala centar brodogradnje, Mlečani su 1776 prenijeli hvarski arsenal na Korčulu.

O najstarijem arsenalu u Zadru i o arsenalu, koji je kasnije premješten u blizinu crkve sv. Šimuna, nema točnijih podataka. Današnji je arsenal bio dovršen 1752, a nalazi se uz gradske zidine jugozapadno od lančanih vrata. Dimenzije zgrade su 32 x 45 x 7,5 m, a podijeljena je jednim uzdužnim zidom u dva dijela. Zgrada ima jedan kat, na koji se dolazi preko dva stubišta izvan zgrade. Nijemci su 1943 demontirali međukatnu i krovnu konstrukciju, tako da danas postoje samo zidovi i pročelje. Taj je arsenal služio mletačkoj, a kasnije i austrijskoj mornarici kao skladište i radionica opreme.

U Kotoru je postojao arsenal već u XIV. st. pred gradskim vratima, kod današnje gradske kavane. U njemu su se gradile karavele do nosivosti od 250 t. Tu se razvila i industrija užeta (postojala je i bratovština konopara). Provalom Turaka kotorska trgovačka mornarica opada, ali arsenal radi i za Mlečane. U XVIII. st. spominje se i manji arsenal na mjestu, gdje se danas nalazi gradsko kupalište (položaj Mišulić).

U Puli se počeo graditi arsenal 1856. U planu je bilo, da se sagrade velike radionice, skladišta, zidane vlake i suhi dokovi. Na otoku Uljaniku (koji se tako zvao po gustom gaju maslina) bilo je predviđeno da se podigne odjel za novogradnju, a na kopnu odjel za opremanje brodova. Na Uljaniku dovršene su 1863 dvije natkrivene vlake, a potkraj 1864 i suhi dokovi. Most, što spaja kopno s otočićem, sagrađen je 1880. U početku su se gradili drveni brodovi, kasnije brodovi mješovite gradnje i napokon čelični brodovi. Od 1874 do 1914 na Uljaniku je sagrađeno 12 većih ratnih brodova, čak i do 7300 t nosivosti, i pet plovnih dokova, a medu njima jedan od 22.000 t nosivosti.

Kad je pala Austro-ugarska monarhija, arsenal je preuzela Italija, pa je i proizvodnost arsenala odmah počela opadati. Uljanik je prešao iz državnog vlasništva u ruke privatnika, koji su iz straha od konkurencije odvozili najbolje brodograđevne strojeve, tako da se tu više nisu mogli graditi novi brodovi. Zanemaren je i dio arsenala za opremu, pa je od svega ostao samo neki školski centar.

U II. svjetskom ratu pulski je arsenal bio teško oštećen bombardiranjem iz zraka, i Jugoslavenska mornarica našla ga je u ruševinama. Kad je 40 dana poslije oslobođenja Pule naša Armija morala napustiti grad, Talijani su odvezli i ono, što je još donekle vrijedilo. Kad je 1947 Pula ponovo došla u naše ruke, počeli su se s velikim elanom podizati porušeni uređaji, ali ne više za arsenal, nego za brodogradilište.

Arsenal u Boki Kotorskoj počela je podizati Austrija u početku XX. st. Austrijanci nisu ni mislili da tu podignu velik arsenal, nego samo neka skladišta opreme i goriva. Iako se uviđala potreba da se sagradi uporište s arsenalom u južnom Jadranu, bliže Otrantskim vratima nego što je Pula, strategijskim je koncepcijama smetala blizina Lovćena, odakle se moglo u svako doba izviđati i bombardirati i zaljev i arsenal. Dok je Lovćen bio u crnogorskim rukama, Austrija se nije mogla odlučiti da arsenal znatno proširuje i gradi. Potrebe flote prisilile su austrijsku mornaricu, da ipak podiže različite radionice, jer su brodovi u južnom Jadranu bili bez uporišta. Tako se postepeno razvijao pomorski arsenal u vanjskom i srednjem dijelu Boke Kotorske.

Taj se arsenal razvijao i za stare Jugoslavije pa se konačno sastojao od artiljerijskog odjeljenja u Lepetanama, municijskog skladišta u Opatovu, radionica odjeće i obuće u Perastu, intendantskog skladišta u Tivtu, skladišta tekućeg goriva u Lipcima, skladišta ugljena u Bijeloj, Pristanu i Kumboru, radionica podvodnog oružja u Đenoviću i Pristanu, skladišta karata i instrumenata u Tivtu, te nekoliko drugih skladišta s brodogradilištem i plutajućim dokovima u Tivtu. U brodogradilištu, koje zovu arsenal, nalaze se manje brodograđevne, strojograđevne, stolarske i jedrarsko-užarske radionice sa skladištima materijala. Brodogradilište ima manje vlake, dokove i energetske uređaje, gdje se mogu vršiti i manji popravci.

U staro su doba talijanske republike na Apeninskom poluotoku i na Rivijeri imale mnogo dobrih arsenala, u kojima su gradile i nove brodove. Ti su arsenali bili opasani zidom i utvrđeni kulama s kopnene i morske strane. Na strani prema moru bijahu vrata, kroz koja su ulazili brodovi, a vrata na kopnenoj strani služila su za radnike i materijal. Najčuveniji su bili arsenali u Mlecima, Genovi i Pisi.

Arsenal u Pisi nalazio se na desnoj obali rijeke Arno. Opasivali su ga jaki bedemi i duboki rovovi s prijeklopnim mostovima, a imao je oko 30 vlaka i ležaja.

Dužd Ordelafo Falier počeo je graditi mletački arsenal 1104 između lagunskih otočića Le Gemele. Iz male luke nastao je postepeno velik arsenal na zemljištu od 32 ha sa veoma mnogo zgrada. Ponekad je u njemu radilo i do 16.000 radnika. Poslije nekoliko požara u barutanama Mlečani su pirotehničke odjele premjestili izvan arsenala. U njemu su se kovali, a kasnije i lijevali brončani i željezni topovi. Imao je radionice lanaca za zatvaranje luka, radionice jarbola, vesala, konopa i dr. Taj arsenal radi još i danas, a očuvane su radionice jarbola i užeta te vlaka s hangarima, gdje se čuva raskošni Bucintoro.

Kad su 1797 Francuzi zaposjeli mletački arsenal, bio je on najbogatiji na Sredozemnom moru. Tada su se u njemu gradili bojni brodovi do 74 topa i fregate do 44 topa. Prije nego što su Francuzi predali arsenal Austriji 1798, odvezli su iz njega sve, što je predstavljalo neku vrijednost. Odvukli su i gotove brodove, a potopili one, koji nisu mogli ploviti, jer su htjeli spriječiti, da Austrija ne ojača na Jadranu. Austrijanci su arsenal obnovili i u njemu gradili samo manje brodove.

Francuzi su 1806 ponovo zauzeli Mletke i, misleći, da će tu ostati, počeli su obnavljati arsenal, da bi u njemu sagradili flotu kao protutežu austrijskoj floti, koja je bila već dosta ojačala. Srušili su i pregradili ležaje, osobito one pokrivene, da bi mogli graditi bojne brodove do 80 topova. Podigli su i jednu visoku kulu za postavljanje jarbola. Od 1806 do 1814 sagradili su u tom arsenalu više brodova sa 74 i 80 topova.

Arsenal je ponovo pripao Austriji i ostao pod njezinom vlašću do 1848. U tom razdoblju nije se mnogo gradilo, jer je Austrija već izgrađivala Pulu. U Mlecima je bila pomorska škola, gdje su se odgajali pomorski oficiri, među kojima je bilo mnogo karbonara. Austrija je pomišljala da i nju premjesti u Pulu. U mletačkom arsenalu porinut je 1842 prvi parobrod na kotače od 118 t (vjerojatno Vulkan), a 1843 počela se graditi i jedna fregata od 2653 t sa 48 topova, koja je dovršena pod trećom austrijskom okupacijom (1849 do 1866) i dobila ime Novara. Austrija nije ni tada htjela mnogo investirati u mletački arsenal, koji je imao samo oko 1000 radnika, jer joj je Pula bila sigurnija i važnija. U Mlecima je sagradila tek nekoliko brodova, a među njima i fregatu Schwarzenberg sa 60 topova, koja je kao hulk služila i bivšoj Jugoslaviji.

Kad su Mleci konačno pripali Italiji, arsenal je proširen i moderniziran (da bi se mogli graditi i veći i čelični brodovi) kao protuteža Puli, koju je Austrija veoma naglo podizala. Talijani su spojili manje basene i tako napravili veće, sagradili su dva suha doka, srušili male pokrivene ležaje i dr. Tu je danas velik i moderan arsenal, gdje se grade ratni brodovi svih vrsta.

Sardinijska republika podigla je arsenal Villafranca (Villefranche) i u Genovi, gdje je 1851 sagradila i suhi dok. Papinska država podigla je arsenal 1665 u Civitavecchii. Napuljska je kraljevina sagradila arsenal u Napulju 1577 (ukinut 1927), a 1780 u Castellammareu.

Odluka za gradnju arsenala u Spezii pala je oko 1860, a kad su južne provincije pripojene Italiji, projektira se 1882 gradnja arsenala u Tarantu, gdje je 1889 dovršen prvi suhi dok.

U Engleskoj se arsenali (dockyards) počinju graditi tek u početku XVI. st., a prvi su u Southamptonu i Portsmouthu. Henrik VII., utemeljitelj engleske mornarice, dao je sagraditi prvi suhi dok u Portsmouthu 1495, a 1540 sagrađen je oko njega arsenal. Henrik VIII. podigao je arsenale u Woolwichu i Deptfordu 1509, a Elizabeta I. dala je sagraditi arsenale u Chathamu i Sheernessu. U Plymouthu su arsenal počeli graditi tek 1689. Velike promjene u arsenalima nastaju, kad je parni pogon zamijenio jedra. Nove arsenale grade i u Portlandu, Doveru, Gibraltaru, Hong Kongu i Simonstownu (Rt Dobre Nade), a zbog opasnosti od Njemačke podignut je 1903 arsenal i u Rosythu. Na početku I. svjetskog rata (1914) postoje već veliki arsenali u Portsmouthu, Plymouthu, Chathamu i Malti, te nedovršeni u Rosythu i manji u Sheernessu, Portlandu, Haulbowlineu (južna Irska) i Pembrokeu, a izvan metropole u Gibraltaru, na otočju Bermuda, u Simonstownu i Sydneyu. Poslije I. svjetskog rata sagrađen je velik arsenal u Singaporeu.

Prije II. svjetskog rata postojali su ovi arsenali: Argentina: Buenos Aires, Puerto Militar (Bahía Blanca), Rio Santiago; Australija: Coctaoo Island; Brazil: Rio de Janeiro; Čile: Punta Arenas (Magallanes), Talcahuano, Valparaiso; Danska: København; Engleska: Chatham, Devonport, Portsmouth, Rosyth, Sheerness, a izvan teritorija Velike Britanije: Bermuda, Simonstown, Gibraltar, Sydney, Hong Kong, Malta, Singapore; Francuska: Brest, Cherbourg, Rochefort, Lorient, Toulon i Bizerte; Njemačka: Wilhelmshaven i Kiel; Japan: Kure, Maizuru, Sasebo, Yokosuka; Jugoslavija: Boka Kotorska; Grčka: Salamina; Nizozemska: Amsterdam; Norveška: Horten; Peru: Callao; Poljska: Gdynia; Portugal: Lisabon (Lisboa); Rumunjska: Galac (Galati); SSSR: Kronštadt, Sevastopol', Nikolaev i Vladivostok; Španjolska: Ferrol, Cartagena i Cádiz; Švedska: Karlskrona; Urugvaj: Montevideo; USA: (Navy Yards) Portsmouth, Boston, Brooklyn, Philadelphia, Washington, Norfolk i Charleston na Atlantiku, te Bremerton i Mare Island na obali Tihog oceana; Pearl Harbor na Havajskim otocima i Cavite na Filipinima.

Uređaji i organizacija modernih pomorskih arsenala. Vlastite arsenale nemaju sve države, koje imaju ratnu mornaricu. Važnost arsenala ovisi o zadacima i veličini flote. Gotovo svi današnji arsenali sagrađeni su u doba, kad su brodovi bili maleni, tako da baseni ne odgovaraju modernim plovnim jedinicama. Brodovi bi za vrijeme popravka trebali ležati bočno uz obalu, no to nije moguće zbog nedovoljne dužine izgrađene obale, pa leže okrenuti krmom k obali. U basenima ima obično još manje mjesta za pristajanje, ako su u njima i suhi dokovi. Zbog toga se baseni grade radije izvan luka, jer tada ima više mjesta i za radionice, koje se obično podižu kraj dokova. Ratni se brodovi obično grade u privatnim brodogradilištima, a arsenali služe samo za opremanje novih jedinica te za popravljanje i izdržavanje starih. Ima arsenala, koji grade i nove brodove, i to ponajčešće samo prototipove. U tom slučaju arsenal ima dva centra, i to oko ležaja za novogradnje i oko dokova i vlaka za popravke. Arsenal mora imati jake energetske centrale, električne centrale za pogon brojnih motora, za električno zavarivanje i osvjetljenje, za punjenje podmorničkih akumulatora; kompresorske stanice za pneumatski alat; hidraulične centrale za preše, dizalice, batove i zakivanje; centrale za kisik i acetilen, koji su potrebni kod autogenog rezanja i zavarivanja; uređaj za destiliranje kotlovne vode; jake sisaljke za izbacivanje vode iz suhih dokova. Osim radionica, kojima raspolaže svako brodogradilište, arsenal ima i radionicu za degausaciju, za užarske i jedrarske radove, optičku radionicu za periskope, daljinomjere i druge optičke sprave; radionice za popravke instrumenata, satova i kompasa; radiotelegrafske radionice s odsjecima za radar i asdic. Potrebni su i laboratoriji za kemijska i mehanička ispitivanja materijala, a poneki arsenali imaju i basen za ispitivanje brodskih modela (Spezia, Haslar). Uz opća skladišta, što pripadaju brodogradilištu, svaki arsenal ima i brodske komore, u koje brodovi, kad se raspremaju, pohranjuju svu svoju opremu, osim oružja i municije, što se pohranjuje u druga skladišta. Razlika između običnih skladišta i brodskih komora je u tome, što se materijal sprema u prve po vrstama, a u brodske komore dolazi raznovrstan materijal za svaki brod posebno.

Organizacija. Arsenali su vojne ustanove i stoje pod vojnom komandom, no u svakom arsenalu mora biti već po prirodi posla i vojnih i građanskih osoba. Zbog toga se arsenali razlikuju od čistih vojničkih ustanova, u kojima se nalaze samo vojne osobe. Arsenali su dakle sredina između vojnih i industrijskih ustanova. Stoga u pogledu organizacije ima različitih mišljenja, koja ni veće mornarice nisu riješile, jer zauzimaju razna stajališta. One mornarice, koje su htjele dati arsenalima jači vojni karakter, morale su smanjiti industrijski smjer. U tom slučaju arsenali održavaju ratne flote, a nove brodove grade civilna brodogradilišta. To je i glavni razlog, da mnoge mornarice ne grade nove brodove u arsenalima. Važni su još strategijski i politički problemi, jer radove treba podijeliti na čitavu zemlju, da se jednolično zaposle i uvježbaju sva civilna brodogradilišta, koja su u ratu veoma važan faktor za obranu zemlje. U svakom slučaju, bilo da se radi o arsenalu s jačim ili slabijim industrijskim smjerom, na čelu ustanove stoji vojno lice, koje je odgovorno za sigurnost i poslovanje čitavog arsenala. Poslovanje arsenala dijeli se na različne službe: maritimna, tehnička, oružna, intendantska, sanitetska i dr. Na čelu tih službi obično su direktori. Komandant vodi brigu o sigurnosti i poslovanju arsenala i regulira odnose između pojedinih službi.

Vojni arsenal izrađuje oružje i opremu za vojsku i bavi se više ispitivanjem, usavršavanjem i gradnjom oružja i opreme, nego popravcima. U Jugoslaviji postoji stari vojni arsenal u Kragujevcu. Čuveni su vojni arsenali u Berlinu, Strasbourgu, Kijevu, Torinu, Madridu i Beču. Ti se arsenali sastoje od raznih radionica i skladišta za potrebe kopnene vojske. Radionice se neprekidno proširuju zbog uvođenja novih oružja, tako da se danas za svaku vrstu oružja moraju podizati posebne tvornice, pa se i ime arsenal sve više gubi i dobiva značaj vojnih muzeja.

LIT.: T. Schwarz, Die Entwicklung des Kriegsschiff baues vom Altertum bis zur Neuzeit, Leipzig 1909; G. Novak, Hvar, Beograd 1924; Rivista marittima, l'Arsenale di Venezia, Roma 1927; V. Bačić, Dubrovački brodovi, Zagreb 1941.A. A.