LAGUNARNI RIBNJACI, služe za uzgoj onih vrsta riba, koje podnose velike promjene u slanoći vode (eurihaline ribe: jegulja, cipal, lubin, komarča, list i dr.). Od obalnih jezera razlikuju se po tome, što imaju priljev slatke vode s kopna, a komuniciraju s morem preko jednog ili više otvora ili kanala. U lagunu zalaze one vrste riba, koje vole bočatu ili slatku vodu, a to su: jegulja, cipal, lubin, komarča, list i dr. Ulaze iz mora kao mladunci, ostaju u laguni dok su im uvjeti povoljni, a kad odrastu, odlaze u more na mriještenje. Prema tome, postoji redovito godišnje seljenje (migracija) riba iz mora u lagunu i obratno. Da bi riba mogla naći put iz mora u lagunu, treba da postoji strujanje vode. Uzroci, zbog kojih ribe sele iz mora u lagunu, u vezi su s ovim faktorima:
Temperatura. Lagune su plitke i voda se u njima u proljeće brže ugrije nego more, pa se riba, osobito riblja mladunčad, masovno seli iz hladnije morske vode u topliju vodu lagune. Ujesen se voda u laguni prije ohladi nego more, pa se riba seli natrag u more. Jedino jegulja ostaje i preko zime u laguni, a seli se tek onda kad spolno dozori.
Slanoća. Voda je u lagunama manje slana od morske vode, pa strujanje ove slađe vode iz lagune privlači ribu iz mora u lagunu.
Produktivnost vode u laguni veća je nego u moru. Laguna je bogatija prirodnom hranom nego more, pa je i prirast riba po ha vodene površine veći u lagunama nego u moru. Po talijanskim podacima lagune, koje imaju uređaje za ribolov, daju oko 50 kg riba po ha. I ovo bogatstvo prirodne hrane u laguni privlači ribu iz mora u lagunu.
Ekonomski najvažnije ribe u lagunarnim vodama jesu jegulja i cipal. Manje su važne: lubin, komarča, list i iverak. U Jadranu živi 6 vrsta cipala: glavaš (Mugil cephalus), balavac (M. capito), plutaš (M. labeo), putnik (M. chelo), dugaš (M. saliens) i zlatac (M. auratus). Sve vrste osim plutaša zalaze iz mora u bočate vode. Cipli se uglavnom hrane algama i organskim tvarima u raspadanju. U lagunama ima dosta ove hrane, i tu cipli brzo rastu: pojedine vrste narastu u 3 godine preko 1 kg i kad su spolno zreli, idu u more na mriještenje.
Cipli sele u more na mriještenje u razno doba: glavaš i dugaš (u srpnju i kolovozu, kad se i mrijeste), ostale vrste ujesen, a mrijeste se u proljeće. Mladi cipli zalaze u lagune u razna doba: glavaši i dugaši još podjesen, mlađ ostalih vrsta u proljeće. Ciplići ostaju u laguni dok se voda ne ohladi, a onda se vračaju u more, gdje prezime. Cipli su veoma osjetljivi prema hladnoći. Kad temperatura vode spadne na 4°C, ugibaju. Tako na pr. u Vranskom jezeru, kad se zimi voda zaledi, cipli, koji se nisu navrijeme sklonili u topliju vodu pojedinih vrela, masovno ugibaju.
Jegulja lakše podnosi hladnoću pa ostaje i zimi u laguni. Mlade jeguljice ulaze u lagunu u rano proljeće i u laguni ostaju do spolne zrelosti, t. j. 6—8 godina i onda se vraćaju u more na mriještenje. Spolno zrele jegulje sele se u more ujesen, za mračnih olujnih noći, i tada ih masovno love. Dok je malena, jegulja se hrani raznim vodenim životinjicama, koje žive na dnu i među biljem; kad odraste, postane grabežljivac i hrani se ribom i drugim vodenim životinjama.
Lubin je velik grabežljivac. U lagunama se hrani manje vrijednom ribom (na pr. gavunima), a u nedostatku ove i mladim ciplima. U lagunu zalazi u proljeće, a napušta je ujesen.
I komarča je grabežljiva riba, pa je za ribarstvo u laguni od istog značenja kao i lubin.
U lagunu u manjim količinama ulazi iverak (Pleuronectes flesus) i list (Solea vulgaris).
Neke vrste riba stalno borave u laguni i u njoj se mrijeste, kao gavuni (Atherina) i glavoči (Gobius). U nekim ih lagunama ponekad ima vrlo mnogo, pa se iskorišćuju kao jeftina hrana, a mogu se i konzervirati. Ovim se ribicama hrane jegulje, lubini i komarče.
Postanak lagunarnih ribnjaka. Svaka je plitka laguna spojena s morem jednim ili sa više kanala. Kroz ove kanale ulaze i izlaze ribe, pa se tu mogu lako loviti odgovarajućim spravama. Prema tome se cijela laguna može smatrati kao jedan ribolovni objekt. Tako se na manjim lagunama, koje imaju samo jedan spojni kanal mogu izgraditi i uređaji za lov riba kad ulaze, odnosno kad izlaze iz lagune. No ovo nije moguće provesti na velikim lagunama, kao što je na pr. Mletačka laguna (La laguna di Venezia), koja ima 58,660 ha, a s morem je spajaju 4 kanala, koji služe za saobraćaj. Stoga je još od davnine ova velika laguna bila podijeljena na manje dijelove. Pojedini su vlasnici ogradili svoj dio vodene površine ogradom i u ograđenom prostoru lovili ribu kao vlasnici ribolovnih prava na tom dijelu vode. Način ribolova bio je dosta primitivan; na pojedinim bi mjestima ograde napravili otvore, kroz koje je riba u proljeće ulazila iz otvorene lagune u taj ograđeni dio, a ujesen izlazila i tada su je lovili. Tako su nastali lagunami ribnjaci. Kasnije, stjecanjem iskustva, lagunarno se ribogojstvo sve više usavršavalo. Ograđeni dio lagune Talijani nazivaju valle (lat. vallum ograda). Prve ograde su bile od pletera, izrađena od trstike, koje je u lagunama bilo dosta. Taj je pleter propuštao vodu, a zadržavao ribu. Kasnije su ove primitivne i slabe ograde zamijenili čvrstim nepropusnim zemljanim nasipima.
Prema vrsti ograde, о kojoj ovisi način pogona samog ribnjaka, Talijani razlikuju 3 vrste lagunarnih ribnjaka: otvoreni, poluzatvoreni i zatvoreni ribnjak.
Otvoreni ribnjak (tal. Valle aperta), najprimitivniji tip lagunarnog ribnjaka. Sa svih je strana ograđen ogradom od pletera. Pleter je od trstike, a pričvrsti se na jake stupove, koji se duboko zabiju u muljevito dno. Donji je kraj pletera dobro zaboden u dno, da se riba ne provuče ispod njega, a gornji strši iznad vode i toliko je visok, da ga voda ni za najvišeg vodostaja ne preplavi. Tako riba ne može da pobjegne. Pleter mora biti gusto spleten, da se mlade ribice ne mogu kroza nj provući i pobjeći. Mora biti dosta čvrst, jer ako se samo na jednom mjestu probije, osobito ako je to ujesen, kad je riba već odrasla i kad se sprema za povratak u more, može sva riba pobjeći. Krivolovci znadu to iskoristiti, pa preko noći probiju ogradu, na rupu postave vršu i tako kradu ribu. Stoga se ovakva ograda mora stalno pregledavati i popravljati. Ipak ograda od pletera ima jednu prednost pred zemljanom ogradom: kroz nju neprestano prodire voda iz lagune u ribnjak i osvježava vodu u ribnjaku, a to je od osobite koristi u vruće ljetno doba, kad se voda u ribnjaku jako ugrije. Svaki lagunarni ribnjak mora imati više otvora, koji služe za prolaz riba. Oni se otvore u proljeću, kad se mlada riba seli iz mora u lagunu, a iz ove u ribnjak. Kad riba zađe u ribnjak, svi se otvori zatvore. Glavni je otvor veći od ostalih, a služi za lov riba ujesen. Izgrađen je kao kanal sa zemljanim nasipima, dug oko 100 m. Proteže se od ograde prema unutrašnjosti ribnjaka. Njegovo dno mora biti 30—40 cm dublje od dna ribnjaka, da bi, kad se ujesen otvori, kroza nj jače strujala voda i tako privukla ribu u sam kanal, odnosno u lovište, koje je izgrađeno u tom kanalu. U otvorenom ribnjaku nema nikakvih uređaja za zaštitu riba zimi, pa stoga riba u njima zimi lako ugine od studeni. Zbog toga se riba, osjetljiva prema zimi, u otvorenom ribnjaku uzgaja samo ljeti, a ujesen se polovi, tako da u ribnjaku preko zime ostanu gotovo samo jegulje, koje lako izdrže studen.
Mladi ciplići, koji u ranom proljeću dođu u ribnjak, prve godine izrastu do 100 g težine; u drugoj godini do 1/ 2 kg, a u trećoj do 1 kg, ali se u otvorenom ribnjaku moraju poloviti već prve godine, da ne uginu preko zime. Stoga je prirast cipala u otvorenim ribnjacima mnogo manji nego u zatvorenima, koji imaju uređaje za prezimljenje. Mladi su cipli u otvorenom ribnjaku izvrgnuti i opasnosti od nevremena. Kad hladni vjetrovi ohlade vodu, mlade ciple obuzme nagon za seljenjem; tada naglo krenu prema strani suprotnoj od ulaza i silom se nastoje probiti kroz ogradu. Ako ograda nije dosta gusta i čvrsta, mnogi pobjegnu. Na naglo zahlađenje vode najosjetljiviji su balavac i dugaš, koji prvi nagnu u bijeg.
Poluzatvoreni ribnjak (tal. Valle semiaperta), ograđen je sa dvije ili tri strane zemljanim nasipom, a s prednje ima i ogradu od pletera, kroz koju cirkulira voda između ribnjaka i lagune. Ovakav je ribnjak mnogo bolje zaštićen od opasnosti da riba pobjegne i da bude ukradena. Otvori za ulaz ribe u proljeću, kao i glavni otvor s uređajem za ribolov, nalaze se na prednjoj strani, gdje je ograda od pletera. Ako u ovaj ribnjak pritječe slatka voda, mogu se izgraditi uređaji za prezimljenje riba, pa se riba, osjetljiva prema studeni, može uzgajati više godina; a to je mnogo rentabilnije od jednogodišnjeg uzgoja u otvorenom ribnjaku.
Zatvoreni ribnjak (tal. Valle arginata) sa svih je strana ograđen zemljanim nasipom. U njemu je sigurnost za ribu još veća, ali je cirkulacija i osvježivanje vode u ribnjaku mnogo slabije. U zatvorenim ribnjacima voda cirkulira samo kroz otvore; a kad se ovi zatvore branama, tada voda uopće ne komunicira s otvorenim dijelom lagune. Za jake ljetne žege voda se u plitkim zatvorenim ribnjacima jako ugrije, isparivanje je naglo, i ako nema mogućnosti osvježivanja vode u ribnjaku, može se povećati slanoća vode, a to štetno djeluje na ribe. Osim toga, u ugrijanoj se vodi mnogo brže rastvaraju organske tvari; pritom se troši mnogo kisika, pa to može lako izazvati nestašicu kisika i pomor riba. Stoga se zatvoreni ribnjak mora ljeti osvježivati cirkulacijom vode iz otvorenog dijela lagune, ili se pritjecanjem svježe slatke vode smanjuje slanoća vode u ribnjaku, a to se postiže, ako se duž nasipa iskopa dosta dubok i prostran obodni kanal. U njemu je voda ljeti svježija i povoljniji su uvjeti za opstanak riba nego u plitkom dijelu ribnjaka. Za pogon u zimsko doba ovi ribnjaci treba da imaju dovod slatke vode. I u zatvorenim se ribnjacima voda zimi ohladi kao i u otvorenima, ali se zato u zatvorenim ribnjacima mogu izgraditi uređaji za prezimljenje riba. Tada se može riba držati više godina u ribnjaku i prirast je mnogo veći, pa su ovi ribnjaci mnogo rentabilniji od otvorenih. Za prezimljenje riba grade se dvovrsni kanali: zimovališni kanali i sabirni kanal.
Zimovališni kanali su sistem uskih kanala, od kojih je svaki dug oko 150 m, širok 3—4 m, dubok oko 2 m. Ukupna duljina, odnosno veličina ovih kanala ovisi о veličini ribnjaka. Ribnjak od 400 ha treba oko 10.000 m zimovališnih kanala, a njihova površina iznosi poprilici 4 ha. Svaki je zimovališni kanal ograđen zemljanim nasipom, a sve spaja jedan spojni kanal, koji im donosi slatku vodu. Zimovališni kanali moraju biti u zavjetrini, zaštićeni od hladnih vjetrova. Za bolju obranu od vjetra zasadi se uz obalu drveće (obično tamarisk), koje služi kao vjetrobran. Zimovališni kanali služe za prezimljenje jednogodišnjih ciplića. Ciplići se iz otvorenog dijela ribnjaka primame u te kanale strujom slatke vode. Reguliranjem struje privuku se u pojedine kanale, a kad se svi ciplići u njih smjeste, kanali se zatvore i obustavi pritjecaj slatke vode.
Za zimovanja samo se povremeno, po nekoliko sati dnevno, pušta u zimovališne kanale slatka voda radi osvježenja. U ribnjaku ima i veće, starije i grabežljive ribe i ova se riba ne smije pustiti među mladu ribu. Starija riba slabije reagira na struju slatke vode i kasnije dođe pred ulaz u zimovališne kanale; da bi se sasvim spriječio ulaz ove ribe, postavi se na ulazu u svaki kanal gusta rešetka, kroz koju može proći samo manja riba. Veća riba, koja se zimi može loviti za potrošnju, smješta se u sabirni kanal.
Sabirni kanal je većih dimenzija, a smješten je pored zimovališnih kanala. Širina mu je 7—8 m, a dubina 3—4 m, da bi se riba u dubljim slojevima vode mogla zaštititi od studeni. Može biti dugačak više kilometara, da bi se u njemu mogla smjestiti sva riba, koja je ostala u ribnjaku, osim jegulja, koje zimuju u otvorenom dijelu ribnjaka. I ovaj kanal treba da bude smješten u zavjetrini. U proljeće, kad se voda u ribnjaku ugrije, otvore se svi kanali, da u njih struji voda iz ribnjaka. To strujanje privuče ribu iz kanala u ribnjak, i ona se raziđe po cijelom ribnjaku.
Uređaji za prezimljenje riba vrlo su važni, jer se samo pomoću njih mogu u lagunarnim ribnjacima cipli uzgajati više godina. Za mlade cipliće u prvoj godini života ne postoji opasnost ugibanja samo zimi od studeni, već ih mnogo ugiba i u proljeće, odmah nakon nasađivanja. Zato se kod intenzivnog uzgoja cipala u ribnjacima nasađuje na 1 ha vodene površine oko 2000 ciplića. Tako veliki nasad potreban je, jer mnogi uginu odmah nakon nasađivanja, a dok odrastu, ostane ih samo 30%. Mladi cipli dolaze u proljeće sami iz mora u ribnjake. Budući da lagunarni ribnjaci kod Venecije (od Comacchia do Grada) nisu neposredno vezani s morem, već preko raznih kanala i laguna, slabo je strujanje vode između tih ribnjaka i mora, pa malo ciplića zalazi u te ribnjake. Stoga talijanski ribogojci sami nasađuju svoje ribnjake ciplićima (i mlađi lubina i komarče), koje love u moru i prenose u ribnjake. Iskustvo je pokazalo, da najviše ciplića ugiba ako se, nakon prijenosa iz mora, izravno puste u ribnjak, jer oslabljeni od transporta lako postanu plijen grabljivica, lubina, komarči i jegulja. Stoga se ova sitna riba prethodno smjesti u poseban ograđeni prostor u samom ribnjaku, u t. zv. mladičnjak. Sigurna od neprijatelja i od mlata valova, tu se oporavi, uz dovoljno hrane ojača i poraste, pa se tek nakon 2 mjeseca pušta u ribnjak među druge ribe.
Uređaj za ribolov u ribnjaku. Riba se iz laguna seli ujesen iz ribnjaka u more i tada traži izlaz iz ribnjaka. Taj je nagon za seljenjem osobito jak kod starije spolno zrele ribe, koja ide u more da se mrijesti. Svaki lagunarni ribnjak ima više otvora, koji služe za komuniciranje vode i za ulaz ribe. U proljeću se otvaraju svi otvori, da voda iz ribnjaka struji u lagunu, kako bi što više mlade ribe zašlo u ribnjak. Kad prođe proljetna migracija, svi se otvori zatvore. Ujesen, kad se riba seli iz ribnjaka, otvori se samo glavni otvor, da bi kroza nj što jače strujala voda iz lagune u ribnjak, naročito za vrijeme plime. Ovo strujanje privlači ribu iz ribnjaka u kanal glavnog otvora, u kojem je kanalu izgrađen uređaj za lovljenje riba, lovište. Lovište je izgrađeno od više redova pregrada od pletera ili od metalnih rešetki, koje su koso položene u obliku kuta u kanalu, tako da je on posve pregrađen. Slično je labirintu, u koji riba iz ribnjaka može ući, ali više ne može izići (kao u vrši).
Lovište ima najmanje dvije pregrade, prednju i stražnju. Prednja je na ušću kanala u lagunu, odnosno u more; posve je zatvorena i kroz nju riba ne može proći. Stražnja je na ulazu kanala u ribnjak; ima u sredini otvor, kroz koji riba, koja izlazi iz ribnjaka, ulazi u lovište, a odatle ne može više izići. Da bi se riba, koja je ušla u lovište, mogla lako poloviti, u lovištu su, uz glavne pregrade, izgrađene manje komore, u koje se primamljuje riba. Iz ovih se komora može riba vaditi sakom. Na otvoru stražnje pregrade, kroz koji ulazi riba u lovište, izgrađena je komora sa 4 otvora; na njih se postavljaju vrše, kojima se najviše love jegulje. Osim u lovištu, t. j. u kanalu glavnog otvora, preko zime se riba lovi (mrežama) i u sabirnom kanalu, gdje prezimljuje veća riba.
Produktivnost lagunarnih ribnjaka u Italiji dosta varira. Po podacima Bulloa, prosjek godišnjeg ulova riba i rakova u dobrim ribnjacima venecijanske lagune iznosi oko 150 kg po ha. Od toga oko 45 kg jegulja, 75 kg cipala i 30 kg ostalih vrsta. Slabiji ribnjaci daju oko 100 kg po ha. U Italiji ima mnogo laguna. Površina svih laguna s ribnjacima iznosi oko 100.000 ha, a proizvodi se godišnje oko 10,000.000 kg riba.
Mogućnosti razvoja lagunarnog ribogojstva kod nas. Lagunarno se ribogojstvo može razviti samo ondje, gdje ima laguna. Kod nas nema uz obalu većih nizina, nastalih od nanosa velikih rijeka, kao u sjeveroistočnoj Italiji. Pravih laguna ima samo na ušću Neretve, a mogućnosti za izgradnju lagunarnih ribnjaka vrlo su slabe. Na našoj obali postoji nekoliko primitivno građenih i zapuštenih lagunarnih ribnjaka, i to: Pantan kod Trogira i 2 u Istri. Pravi se lagunarni ribnjaci mogu kod nas izgraditi samo u području ušća Neretve, i to oko 1200 ha s mogućom proizvodnjom od oko 180.000 kg ribe. Investicije za izgradnju tih ribnjaka iznosile bi preko 100,000.000 Din. Međutim, kod nas ima područja, koja su pogodna za lov migratornih riba, naročito jegulje i cipla. To su:
1. Donja Neretva. Osim plitkih jezera lagunarnog tipa, koji bi se mogli pretvoriti u ribnjake, tamo postoji velika mreža kanala s površinom od više stotina hektara. Ti bi se kanali mogli upotrebiti za ribolov. Ti su kanali u vezi s vrelima, koja zimi izbacuju mnogo izvorske vode toplije od površinske vode, pa zimi cipli masovno zalaze u ta vrela.
I samo je korito rijeke Neretve važno za lov migratorne ribe, koja se seli u Hutovo blato i druge vode u Hercegovini, i obratno. Budući da je način ribarskog iskorišćivanja Hutova blata vrlo primitivan, mnogo odraslih riba odlazi Neretvom u more.
2. Donja Bojana. Bojanom se sele ribe iz mora u Skadarsko jezero i u neka poplavna područja s obje strane Bojane. Rijeka Drim je nedaleko Skadra napustila svoje staro korito, izlila se u korito Bojane i sada teče njenim koritom u more. Drim istječe iz Ohridskog jezera, pa se ribe selice, naročito jegulja, iz Ohridskog jezera sele Bojanom u more. Prije se u Drimu kod njegova izlaza iz Ohridskog jezera lovilo oko 40.000 kg jegulja godišnje. Pošto su porušene stare naprave za lov jegulja (daljani), sada se lovi vrlo malo jegulja, a veći dio odlazi Drimom i Bojanom u more. Prema tome, i Bojana je važan put seljenja riba, a stoga i važan ribolovni objekt, pa bi i nju trebalo ribarski što bolje je iskoristiti.
Albanski ribari imaju u Bojani kod Skadra izgrađena lovišta ribe, koja se seli iz Skadarskog jezera. U povoljnim godinama ulove preko 200.000 kg riba, i to cipala, jegulja i čepe. Oni time ne polove svu ribu, koja se seli iz jezera, a ako ujesen, za vrijeme seljenja nadođe Drim, Bojana nabuja i ne teče u more, već u Skadarsko jezero. U tom slučaju Albanci kod Skadra ne mogu loviti i veći dio ribe, koja se seli, odlazi u more. Ta se riba može poloviti u donjem dijelu Bojane, gdje velika voda Drima ne smeta ribolovu. Ribolov je u Bojani otežan zato, što je ona granična voda. Međutim se Bojana kod ušća u more cijepa na dva kraka, s otočićem u sredini. Taj je otočić na našem području, pa je i desni krak Bojane u potpunosti na našem teritoriju. U njemu bi se mogla izgraditi pogodna lovišta ili bi se moglo loviti s velikim kogojima. Sada ovdje lovi malo domaćih ribara s primitivnim sredstvima; ulove vrlo malo, a pretežni dio ribe odlazi u more.
3. Rijeka Dubrovačka odvodi u more vodu, koja dolazi ponorom iz Trebišnjice. U Trebišnjicu zalazi jegulja, spolno zrela vraća se u Rijeku Dubrovačku i ovom u more. Zimi, kad Trebišnjica nabuja, ponor izbacuje mnogo slatke vode, koja je toplija od vode Rijeke Dubrovačke, pa vjerojatno tamo zalazi zimi, a i ljeti, dosta cipala. Prema tome bi i Rijeka Dubrovačka mogla biti mali, ali povoljan objekt za lov riba selica.
4. Jadrtovac kod Šibenika je plitka morska uvala od 150 ha površine; ima više vrela slatke vode. Stoga tu zalazi riba iz mora, najviše cipli i jegulje, koje neracionalno love domaći ribari. Ovu bi se uvalu dalo tehnički urediti za lagunarni način ribarskog gospodarenja, pa bi prihod od ribolova bio mnogo veći.
5. Karinsko more u Novigradskom moru slično je Jadrtovcu, ali je nešto dublje. I ono bi se moglo tehnički urediti kao lagunami ribnjak. Troškovi za izgradnju lovišta bili bi mnogo manji nego u Jadrtovcu, a budući da je ovaj zaton mnogo prostraniji (ima oko 500 ha), to bi prihod od ribolova bio mnogo veći.
6. Novigradsko more duboko je oko 30 m; ima spoj s morem preko kanala Ždrila, koji je dubok kao i zaton. Tim kanalom prolaze ribe selice, koje bi se tu mogle masovno loviti za vrijeme seljenja. Teškoća je u tome, što je kanal dubok i što se njime vrši saobraćaj. Jegulje bi se mogle u kanalu loviti dubinskim mrežama. Trebalo bi proučiti i pronaći prikladan način za lov cipala.
7. Vransko jezero slično je laguni. S kopna dobiva slatku vodu; prirodno je spojeno s morem preko podzemnih kanala, a u novije je doba probijen kanal Prosika, pa sada ima i nadzemni spoj s morem. Dno je toga kanala u razini mora, pa ljeti, kad vodostaj u jezeru spadne, prestane otjecanje vode iz jezera u more. Tada postoji samo podzemna cirkulacija vode između mora i jezera, i za vrijeme plime morska voda prodire u jezero. Stoga je voda u jezeru ljeti bočata, a zimi slatka zbog velikog priljeva slatke vode. U jezeru ima jegulja, koje dolaze podzemnim kanalima. Cipli dolaze samo za vrijeme seljenja, kad u kanalu Prosika teče voda iz jezera u more. Ako u kanalu nema vode, cipli ne mogu zaći u jezero, pa ih ribari love u moru i prenose u jezero. Vrlo je jednostavan lov odraslih riba, jer se one vraćaju iz jezera u more istim kanalima. U kanalu Prosiki izgrađene su pregrade s basenima, u koje riba zađe kao u vršu. Uz dobru organizaciju ribarskog gospodarenja na ovom bi se jezeru moglo uloviti godišnje oko 150.000 kg cipala i jegulja, ali bi prije trebalo uništiti slatkovodne ribe, koje su tamo nasađene.
I vode donje Cetine, Prokljanskog jezera i donje Krke mogle bi se mnogo bolje iskoristiti za lov riba, koje dolaze iz mora i sele natrag u more.
U Istri nema većih površina slatke ili bočate vode, ali ima nekoliko morskih uvala u blizini utoka slatkih voda, u kojima se cipli skupljaju u masama, pa ih tamošnji ribari mnogo love. Tako na pr. kod Poreča ima nekoliko morskih uvala, u kojima se cipli sakupe u veljači i ožujku. Tu ribari ulove godišnje 20.000—30.000 kg cipala. U uvali Tarska kod utoka rijeke Mirne cipli se sakupljaju ujesen (obično u studenom). Tada ribari iz Novigrada i Vabrige organiziraju ribolov i ulove do 50.000 kg. U području ušća rijeke Dragonje kod Pirana ribari ulove do 50.000 kg cipala godišnje. Kod Kopra postoji plitka morska uvala, Stajon, u koju utječu 2 potočića. Ova uvala nije prikladna za masovno sakupljanje cipala ujesen, jer se u njoj voda brzo ohladi, a potočići mute vodu. Ta bi se uvala mogla izgraditi kao lagunarni ribnjak. U dolini rijeke Mirne postoji mogućnost da se izgrade dva manja lagunarna ribnjaka po 30 ha svaki. Već postoje nasipi za te ribnjake, samo bi trebalo dovršiti tehnički uređaj. Osim toga, tamo postoji velika mreža kanala za odvodnjavanje, u koje zalaze jegulje, ali te nitko ne lovi. Isto se tako ribarski ne iskorišćuje korito rijeke Mirne, u koje zalaze cipli, jegulje i lubini. Ove ribe dolaze u proljeću, a ujesen odlaze u more i nitko ih racionalno ne iskorišćuje. Tehničkim uređajem moglo bi se te ribe loviti. Slično je stanje i u području Dragonje. I tamo postoji mogućnost da se izgradi koji manji lagunami ribnjak i da se iskoristi sama rijeka Dragonja za ribolov.J. Pl.