KVARNER. Ime i prostorni pojam. K. obuhvaća dio Jadranskog mora između istarske i vinodolsko-velebitske obale. Velikim otočnim nizovima (Cres—Lošinj i Krk—Rab—Pag) razdijeljen je na Riječki zaljev, Kvarnerić, Velebitski kanal, Vinodolski kanal i K. u užem smislu. Najstariji poznati naziv Sinus flanaticus potječe iz antičkog doba. Prema glavnom lučkom centru Flanoni (sada Plomin) rimski su pisci i kartografi tako nazivali u prvom redu dio Jadranskog mora između Istre i Cresa. Taj se naziv već tada upotrebljavao u proširenom značenju, t. j. za prostor od istarske do vinodolsko-velebitske obale. Propašću rimske Flanone zamijenjen je stari novim nazivom Kvarner. Značajno je, da se novim nazivom, kao i starim, označuje u prvom redu prostor između Istre i Cresa, a tek u proširenom značenju cjelina do vinodolsko-velebitske obale. Od mnogobrojnih tumačenja novog naziva Kvarnar ili Kvarner (caverna spilja, carnarius, carne meso, zbog mnogih žrtava brodoloma) najprihvatljivije je mišljenje P. Skoka, koji ga izvodi prema latinskom nazivu mare quaternarium (more sastavljeno od četiri dijela), jer odgovara geografskom položaju ovog značajnog prostora i najvažnijeg čvorišta na raskršću četiriju važnih plovidbenih pravaca: na zapad (prema Ravenni, Veneciji), na jug (prema Zadru), na istok (prema Senju), i na sjever (prema Rijeci). Riječ kvarnar ili kvarner održala se kod istarskih stočara za oznaku broja 40. Prema tome je razumljivo, što je novi naziv od najstarijih vremena uz plovidbeno čvorište obuhvatio i cjelokupni, širi prostor mora i otoka (Kvarnerić ili Mali Kvarner, Podgorski i Vinodolski kanal i Riječki zaljev).
Geografske osobine. Kvarnerski je prostor u širem smislu potopljeni dio niskog dinarskog krša. Glavne crte preddiluvijalnog reljefa, s naglašenim razlikama strukture, t. j. vapnenačkih uzvišenja i flišnih udubljenja, stvorene su u doba neogene kontinentalne faze, kad se obalna linija nalazila daleko na jugozapadu. Morfološki procesi na zapadnoj i istočnoj strani vapnenačkog niza današnjih otoka Cresa i Lošinja (odnosno njihova produženja u smjeru Premuda—Škarda—Molat) nisu bili isti. Glacijalna eolska akumulacija pijeska i lesa nije se mogla širiti na istok, jer su to spriječila vapnenačka uzvišenja cresko-lošinjskog niza, pa je pijesak i les jednolično pokrio dno zapadnog Kvarnera, osobito južno od crte Crna punta — Zeča (na Unijama, Srakanama i na Susku, koji je sav izgrađen od pijeska na vapnenačkoj podlozi, pa je pijesak sačuvan i iznad mora). Dok se, dakle, na jednoj strani vršila akumulacija, na drugoj je prevlađivala erozija, a rezultat je tih procesa, nakon pozitivnog pomicanja morske razine u post-pleistocensko doba (kad je kvarnerski prostor preplavilo more), izjednačenje dubina zapadnog Kvarnera (osobito južno od Zeče) i otvorenog mora pred istarskom obalom, koje iznose prosječno 50—60 m, a na istočnom dijelu Kvarnera 60—80 m. Zapadno od južnog Cresa i Lošinja, nema znatnih podmorskih depresija, dok ih istočno u Kvarneriću i Velebitskom kanalu ima mnogo; neke od njih dosežu, pa čak i prelaze 100 m (u Velebitskom kanalu 106 m, u Silbanskom 116 m). K. je okružen planinskim rubom visokog krša, pa je u velikoj mjeri pod kontinentskim utjecajima. Česti prodori hladnog zraka (bura sa sjeveroistoka, a »tramuntana« sa sjevera), osobito u zimskoj polovini godine, otežavaju plovidbu.
U najstarije doba nije bilo većih ni važnijih naselja na obali, osim rimske Flanone (Plomina) i Senie (Senja). U ranom Srednjem vijeku imali su veliko značenje otočni centri: Osor (biskupija već 585), znatno kasnije Krk i Rab (u drugoj polovini XII. st.) i ponovo Senj s drugim manjim gradićima na obali. Do XVIII. st. otočna središta nisu zaostajala po veličini i ekonomskom značenju za obalnim gradovima. Izgradnjom boljih prometnih veza (u XVIII. st. ceste za Rijeku i Senj), osobito željeznice (1870) do Rijeke, primorski je pojas definitivno dobio vodeće značenje, pa je Rijeka, glavno i najpovoljnije smješteno obalno naselje, postala prometno i ekonomsko središte ovog prostora. To dokazuje i naseljenost, dok u Primorju (uključivši i manji broj naselja u bližem Zagorju, koje administrativno i ekonomski tvori cjelinu s obalnim naseljima) živi 103.538 st., s Rijekom 178.650 st., čitav otočni prostor ima samo 46.158 st.
Kvarner u užem smislu pruža se između Istre i Cresa; na sjeveru je omeđen Malim Vratima, a na jugu konvencionalno povučenom crtom od rta Kamenjaka do otoka Premude. Osim otoka Unija, Suska i Zeče nema znatnijih otoka, izuzevši malih pustih otočića, od kojih je najvažniji Galiola. Na Galioli je zbog središnjeg položaja važan svjetionik, a tako i na hridinama Porera i Albaneža, južno od rta Kamenjaka. Između otoka Unija i otoka Vele Srakane i Male Srakane sa zapadne strane, te otoka Lošinja sa istočne, nalazi se Unijski kanal neznatnog plovidbenog značenja. Najveći su zaljevi na istočnoj obali: Valun (jugoistočno od crte rt Sv. Blaž—rt Pernat) i Osorski zaljev (jugoistočno od crte rt Abis—rt Osor); oba su dobra zakloništa za brodove. Zapadna obala nema takvih zaljeva. Medulinski zaljev (sjeverno od crte, koja spaja rt Kamenjak s južnim rtom otoka Fenera i s rtom Mariera), s brojnim pličinama te većim i malim otocima, po godno je sklonište samo za manje brodove, pa se zbog toga ovdje nije nikada razvila nijedna znatnija luka. Dugačke potopljene drage Raška (sjeverno od crte, koja spaja rt Ubac i rt Mulac) i Plominska imaju također malo pomorsko značenje. Za izvoz ugljena izgrađeni su u Raškoj draži umjetni gatovi. Cres je (historijski najmlađi grad) najveće i glavno lučko naselje u ovom dijelu Kvarnera; neznatno značenje imaju nekad znameniti Osor, zatim Martinšćica, Unije i Susak. Na zapadnoj obali nema naselja uz more (Premantura, Medulin i udaljeniji Kavran, Vakura i Krnica imaju male gatove). Kao lučka dependencija Labina ističe se na istočnoj obali luka i naselje Rabac.V. R.
LIT.: P. Skok, Slavenstvo i romanstvo na Jadranskim otocima, JA, 1952.
Vode. Temperatura površinskog sloja mora iznosi u kolovozu 21,45°—23,06°, u studenom 14,50°—17,09°, u veljači 9,91°—12,32° i u svibnju 14,92°—16,43°. Toplije se vode nalaze u južnom dijelu Kvarnera. Slanoća je površinskog sloja vode u veljači 38,06 —38,22‰, u svibnju 35,79—38,22‰, u kolovozu 36,11—38,24‰, i u studenom 37,01—38,21‰. Slanoća je vode također veća u južnom dijelu Kvarnera. Zbog pritjecanja vode rijekom Rašom često srednji dio Kvarnera ima manju slanoću nego sjeverni dio Kvarnera.
Raspored temperature i slanoće morske vode u različnim dubinama na južnom dijelu Kvarnera: tablica
Prozirnost morske vode iznosi u veljači 16,0 m, a u svibnju 19,9 m, ali kolebanja mogu biti veća.
LIT.: »Najade« 1911—14: Berichte über die Terminfahrten. Österreichscher Teil, 1—12, Permanente Internationale Kommission für Erforschung der Adria, 1912, 1913 und 1915; »Vila Velebita« 1913—14: Izvještaji о prvom i drugom naučnom istraživanju Jadranskoga mora godine 1913, Prirodoslovna istraživanja Hrvatske i Slavonije JA 1914, 2; »Vila Velebita«, 1913—14, Izvještaji o trećem i četvrtom naučnom istraživanju Jadranskoga mora godine 1914, ibid., 1914, 5.M. Bn.
Ribarstvo. Područje Kvarnera ide u najbolja lovišta ribe na Jadranu. Za dubinski ribolov povlačnim mrežama (kočama) upotrebljava se područje u trokutu Crna punta—luka Plomin—zaljev Valun (oko 7 km širine) i područje, koje se pruža od zaljeva Raša prema sredini otoka Cresa. Na ostalim se dijelovima Kvarnera ne kočari, jer je dno posuto minama i minskim sidrima preostalim iz posljednjeg rata (do 1956 očišćeno je od mina oko 30% Kvarnera). God. 1954 i 1955 kočarilo je ovdje po 16 brodova, koji su postigli najbolje rezultate, znatno bolje nego u unutarnjim kočarskim rejonima (kočarske lovine iznose godišnje oko 150 t, od toga otpada 40% na osliće, 14% na landovinu, 10% na škampe, 9% na glavonošce, 8% na ugotice i 19% na ostale vrste). Tunji obično putuju iz otvorenog Jadrana u Riječki zaljev. U kanalu Vela Vrata (od rta Starganac u smjeru Brseča) Talijani su 1924 postavili veliku tunolovku stajaćicu, koja, zbog morskih struja i malih prolaza tunja, nije imala uspjeha. Na krajnjem sjeveroistoku Kvarnera nalaze se uz obale bogata lovišta srdelica papalina i skuša. Od rta Starganac do grada Cresa poredano je oko 20 lovišta. Srdele se love duž obala otoka Unije i na istarskoj obali od rta Kamenjaka do luke Budava. U Unijskom kanalu dobra su lovišta kočica za gire (tartane). Medulinski zaljev naše je najbolje lovište rakovica (Maja squinado), koje se love redovno u svibnju.
Potkraj XVIII. st. počeli su ribari iz Barlette loviti kočicama (tartanama) u otvorenom Kvarneru, a na početku XIX. st. love ribari iz Chioggie najprije tartanama, a zatim kočama. U Kvarneru i u Riječkom zaljevu lovili su ribari iz Chioggie sa 40—50 brodova kočara i izvlačili godišnje do 400 t ribe. Između Prvog i Drugog svjetskog rata lovili su u Kvarneru kočari iz Cresa i Chioggie, a sada love na svima kvarnerskim lovištima ribari iz okolnih mjesta, sa zapadne obale Istre i iz Crikvenice. U cijelom Kvarneru ulovi se godišnje oko 1100 t ribe, a to iznosi 6,3% od čitave naše jadranske lovine.
LIT.: D. Hirc, Hrvatsko primorje, Zagreb 1891; G. Depoli, La nostra pescheria in un documento del secolo XV, Bullettino della deputazione fiumana di storia patria, Rijeka 1910; P. Petrillo, La pesca nel golfo del Carnaro, Rijeka 1934; D. Crnković, Ribolovna područja Kvarnera, Riječkog zaljeva, Kvarnerića i Velebitskog kanala, Morsko ribarstvo, 1955·J. Bi.