ARKTIK (po zviježđu grč. ’′Аρϰτоς arktos medvjed, koje se nalazi u blizini sjevernog nebeskog pola), hladno područje oko sjevernog zemaljskog pola ograničeno srpanjskom izotermom od 10°. Omeđivanje arktičkog područja sjevernom polarnicom nije točno, jer takva međa ne odgovara stvarnosti. Sjeverna se obala Norveške, iako leži sjeverno od sjeverne polarnice, nikada ne zaleđuje, pa zbog toga ne pripada arktičkom području, dok se kontinentalni led u južnom Grenlandu ne može isključiti iz Arktika, iako seže oko 800 kilometara južno od sjeverne polarnice. Međa povučena na temelju stvarne klime (srpanjska izoterma od 10°) podudara se i s polarnom granicom drveća. Ovako omeđeno arktičko područje obuhvaća prostor od 26 mil. km² kopna i mora. Njemu pripada nekoliko stotina kilometara širok pojas Sjev. Amerike i Evrazije (u Evropi samo sjeverna obala poluotoka Kola). Zbog relativno blagih zima više oceanske nego polarne klime i zbog kulture stanovništva mora se otok Island izdvojiti iz arktičkog područja, iako mu srpanjska izoterma od 10° prolazi južnim dijelom. Na istočnim stranama kontinenata proširuje se arktičko područje prema jugu. Utjecajem zimske hladnoće susjednog kopna stvara se u Beringovu moru i u moru između Grenlanda i Sjeverne Amerike vrlo mnogo leda, koji neprekidno sa sjevera pritječe, tako da ta mora ostaju i ljeti hladna, pa je zbog toga na Labradoru polarna međa drveća u geografskoj širini sjeverne Njemačke (v. kartu Arktik, prilog u boji).

Općenito uzevši, arktičko se područje spušta u Sjevernoj Americi mnogo južnije nego u Sibiru, jer je ovdje otvoreno i izloženo hladnim morima.

Otkrivanje. Najstarija se epoha u otkrivanju arktičkih polarnih krajeva svršava potkraj XV. st. U Starom vijeku spominje se samo grčki trgovac Pytheas iz Massilije (današnji Marseille), koji je, tražeći jantar, došao oko ← 330 blizu polarnog kruga do neke ledene zemlje Thule, vjerojatno današnjeg Islanda. Irski su monasi već u VIII. st. (oko 795) došli na Island, a za njima normanski Vikingi. Tada je zapravo i počelo otkrivanje Arktika. Prvo je polarno putovanje izvršio između 870 i 890 Ottar, koji je dopro do zaljeva Kandalakša u Bijelom moru oko Sjevernog rta. Isti je put ponovo našao sedam stoljeća kasnije engleski pomorac Chancellor. S Islanda je Erik Crveni (Röde, Rauda) 982 prešao na Grenland, na kojem je već u XII. st. bilo oko 3000—4000 st., a s Grenlanda se onda lako došlo do istočnih obala Sjeverne Amerike. Sve, što se do tog doba znalo o polarnim zemljama, nacrtao je oko 1427 Danac Claudius Clavus na jednoj karti u Ptolomejevu atlasu. Do zastoja u otkrivanju polarnih krajeva došlo je nakon toga zbog Križarskih ratova i unutrašnjih borba u Evropi, a potkraj Srednjeg vijeka zbog obrane od Turaka. Nakon otkrića Amerike (Kolumbo) i puta u Indiju oko Rta Dobre Nade (Vasco da Gama), Španjolci su i Portugalci zatvorili pomorske putove do novootkrivenih bogatih zemalja, pa su Englezi i Holanđani pokušali doći do tih zemalja sjeveroistočnim i sjeverozapadnim putem obilazeći kontinente. Na taj su način ponovo oživjela polarna istraživanja s ciljem, da se pronađu novi trgovački putovi za prekomorski svjetski promet. Tako je nastala druga epoha u otkrivanju polarnih krajeva, od kraja XV. do svršetka XVII. st. John Cabot (Giovanni Caboto), koji je 1498 oplovio Newfoundland i došao do Labradora, prvi je potaknuo traženje Sjeverozapadnog prolaza. Poslije njega Portugalac Corte Real otkrije Newfoundland, a Sebastian Cabot (sin Johna) pokuša sjev.-zap. putem stići u Kitaj (1508—1509). Nakon Frobisherovih putovanja prema zaljevu istog imena i Baffinovoj Zemlji (1576—1578), poduzme John Davis (1585—1587) tri putovanja, na kojima je našao prolaz, koji je po njemu prozvan, i dopre do 72°12'N u Baffinov zaljev. Od tog doba datira lov na kitove u tom području. 1609—1610 tražio je i Henry Hudson Sjeverozapadni prolaz kroz Hudsonova vrata i Hudsonov zaljev. Baffin je 1616 dopro u Smith Sound do 77°45'N i otkrio njegov zapadni ogranak Lancaster Sound. Kako je po njegovu mišljenju ovaj prolaz bio za plovidbu nemoguć, prestalo se tragati za Sjeverozapadnim prolazom gotovo dva stoljeća.

Na poticaj S. Cabota pokušali su Englezi sjev.-ist. prolazom doći do istočnih obala Azije. Moskovsko trgovačko društvo opremilo je 1553 tri broda i poslalo ih pod vodstvom H. Willoughbya prema ušću rijeke Ob. Dva su broda nastradala na obali ruske Laponije, a treći, koji je oluja odvojila, doplovio je pod vodstvom R. Chancellora do ušća Sjeverne Dvine i uspostavio trgovačke pomorske veze između Engleske i Rusije. Daljnji su napredak u traženju Sjeveroistočnog prolaza izvršili Holanđani, koji su 1594—97 prošli kroz Jugorska vrata do poluotoka, otkrili Medvjeđi otok, Spitsbergen i oplovili Novaju Zemlju. Od holandskih istraživača osobito se istakao Willem Barents (1594), koji je prezimio na sjeveroistočnom kraju Novaje Zemlje i na povratku umro. 1607 dopro je Hudson uz istočnu obalu Grenlanda na Spitsbergen (Svalbard) sve do 80°23'N i na povratku otkrio otok Jan Mayen.

U trećoj epohi, od početka XVII. do početka XIX. st., opremaju se ponajviše kopnene ekspedicije radi istraživanja sjevernih kontinentalnih krajeva, bogatih skupocjenim krznom. Ta su istraživanja dala jasniju sliku o obalama polarnog mora i susjednim kontinentima. Na istoku Rusi počinju s osvajanjem Sibira, pa nakon prijelaza donskih kozaka preko Urala 1578 pod Jermakom Timofejevim i osvajanja tvrđave Sibir, dolaze već 1638 do obala Ohotskog mora. Daljnje prodiranje u polarne sibirske krajeve olakšale su velike sibirske rijeke. Kozak Dežnev obišao je azijsku obalu od ušća Kolime do ušća Anadyra i zauzeo krajnji Daleki Istok. Po njemu se Istočni rt zove rt Dežnev. On je vjerojatno otkrio i Beringova vrata kao granicu između Azije i Amerike, ali su ta otkrića ostala nepoznata, pa su vrata tek 1728 dobila ime po Dancu Beringu, koji je putovao u službi ruskog cara i otkrio Beringovo more. Velika ekspedicija, koja je nakon toga poslana u Beringovo more, boravila je na putu gotovo 10 godina (1734—43), a glavni joj je zadatak bio naći najkraći pomorski put od Bijeloga do Beringova mora. 1742 našao je Čeljuskin najsjeverniji rt Azije, dok su se manjim ekspedicijama otkrivali pojedini obalni dijelovi sjevernog Sibira. J. Cook pretražuje (1778—79) obale sjeverno od Beringovih vrata. U Sjevernoj Americi počelo je također upoznavanje sjevernih obala putem velikih rijeka, pa je i tamo kao i u Sibiru bila pokretač istraživanja trgovina krznom. U tu svrhu osnovana je Hudson Bay Company. 1789 dopre Mackenzie do ušća rijeke Mackenzie.

Četvrta epoha u istraživanju Arktika obuhvaća s jedne strane nastojanja Engleske, da prodre kroz Sjeverozapadni prolaz, a s druge strane natjecanje, tko će prvi doprijeti do sjevernog pola. Redaju se brojne ekspedicije: 1806 dopre Scoresby do 8l°16'N, a John Ross prodre 1818 do Smith Sounda i Lancaster Sounda. Parry, jedan od učesnika Rossove ekspedicije, prodre 1819 kroz Lancaster Sound i vrata Barrow do otoka Melville, i tu zimuje. Otkrio je arhipelag, koji nosi njegovo ime, a opazio je također i otok Banks. Na idućoj ekspediciji 1829 dopro je do 82°45'N sjeverno od Spitsbergena. Istodobno je Franklin vodio dvije kopnene ekspedicije, koje su se ograničile na istraživanje obalnih dijelova. Rossova je ekspedicija (1829) prva provela četiri zime u Arktiku, pa je pritom odredila na poluotoku Boothia sjeverni magnetski pol. Nakon uspjele antarktičke ekspedicije na brodovima Erebus i Terror opremila je engleska mornarica istim brodovima pod vodstvom Johna Franklina novu veliku ekspediciju, koja je tri godine proboravila u Arktiku (1845—48). Nakon prodora kroz Lancaster Sound i tri zimovanja, te pokušaja da preko Zemlje kralja Williama i poluotoka Boothia stignu do rijeke Back (jer su im brodovi bili zaleđeni), svi su učesnici pomrli od gladi. Poslije toga opremano je preko 40 ekspedicija, da traže nastradalu Franklinovu ekspediciju. Tom su prilikom kartografski snimane obale Američkog arktičkog (odnosno Franklinova) arhipelaga. Istraživači su tada prvi put, boreći se s velikim teškoćama, upotrebili saone, koje su se kasnije sve više upotrebljavale. 1850—53 nađoše Mc Clure i Mc Clintock mogućnost prolaza u sjeverozapadnom smjeru između Grenlanda, Baffinove i Viktorijine Zemlje. Otada se mnogobrojne ekspedicije pokušavaju probiti kroz Smith Sound. 1871—72 našli su Payer i Weyprecht (ekspedicija Tegetthoff) Zemlju Franje Josipa (kasnije nazvana Nansenova Zemlja). Prema tome je Zemlja Franje Josipa otkrivena tek u drugoj polovici XIX. st., a Spitsbergen i Novaja Zemlja bili su poznati već u XVI. sr. 1878—79 prošla je Sjeveroistočnim prolazom i oplovila Stari svijet švedska ekspedicija na brodu Vega pod vodstvom A. E. Nordenskjölda. Otada počinje doba sistematskih i najvažnijih ekspedicija. 1879 propada ekspedicija Jeannette pod vodstvom američkog istraživača De Longa Georgea Washingtona na ušću Lene. U to se doba vrše na cirkumpolarnim stanicama razna meteorološka istraživanja i mjerenja zemaljskog magnetizma. 1893—96 Nansen je prokrstario Sjevernim ledenim morem na brodu Fram, dopro do 86°I2'N i tako je upoznao unutrašnju polarnu zavalu. Pritom se koristio smjerom struje i našao trup broda Jeannette kod Novosibirskih otoka. God. 1897 ide Andree balonom na sjever, a 1898—1902 plovi Sverdrup na Framu i prezimi u Jones Soundu, pa služeći se na dugim putovanjima saonama otkrije otoke Axel Heiberg i Ringnes zapadno od otoka Ellesmere. Cagni dopre 1899—1900 na brodu Stella Polaris do 86°34'N, a 1900—1902 Toll kroz Karsko more do rta Čeljuskina. 1903—1905 prijeđe Amundsen na maloj jahti Gjoa Sjeverozapadni prolaz, ploveći od Zemlje kralja Williama uzduž sjeveroameričke obale. Peary je na Grenlandu 1906 dopro do 87°o6'N, a 1909 je stigao na sjeverni pol. S ruskom hidrografskom ekspedicijom dolazi Vilkinski 1913 sa Zemlje cara Nikole II. na ušće Lene, a Brusilov 1912—14 istražuje Karsko more i Novaju Zemlju. Sverdrup ide 1914—15 od Murmanska preko luke Dickson do rta Čeljuskin, Amundsen istražuje 1922 — 1924 kraj između rta Dežnev i Novosibirskih otoka, a 1925 dopre Ellsworth do 87°43'N. Razvoj zrakoplovstva omogućio je polarnim ekspedicijama da polaze avionima na pol. Amundsen leti 1926 s Grenlanda na sjeverni pol, Wilkins leti 1927 do rta Barrow, 1928 leti Nobile, a 1932 Zeppelin od Lenjingrada preko Nansenove Zemlje do Aljaske i natrag.

U želji da utvrde mogućnosti i ostvare pomorsku vezu oko sjeverne Azije, Sovjeti su osnovali razgranatu naučno-tehničku organizaciju i vršili mnoga istraživanja pomoću ledolomaca, avionskih letova, a naročito mrežom arktičkih motrilačkih stanica. Iz tog perioda treba osobito istaknuti ekspediciju Papanina, koja je avionima spuštena u neposrednu blizinu pola (4 člana). Tamo su zimovali i vršili različita istraživanja. Ekspedicija je učestvovala u driftu polarnog leda i spašena je sa sante pred istočnom obalom Grenlanda.

Arktik je danas modernoj tehnici tako pristupačan i poznat, da se u njemu mogu vršiti sistematska proučavanja bez većih teškoća.

Podjela i veze cjeline. Protivno od Antarktike, unutrašnje arktičko područje čini more, duboko preko 4000 m. To je stvarno Arktičko sredozemno more zatvoreno gotovo odasvud kopnenim blokom. Ono je samo na dva mjesta u vezi sa svjetskim oceanima: između Amerike i Azije (Beringov prolaz) s Tihim oceanom, a između Amerike i Evrope s Atlantskim oceanom. Ta je druga veza mnogo šira. Arktičko sredozemno more, Arktički ocean ili Sjeverno ledeno more sastoji se od dviju glavnih zavala: unutrašnje ili središnje, odnosno Sjevernog ledenog ili Nansenova mora, dubokog oko 5600 m, i vanjskog Grenlandsko-norveškog mora (Skandik) dubokog oko 4800 m. Duboka unutrašnja zavala okružena je obalama Azije istočno od Tajmyra, obalama Aljaske, Američkim arktičkim arhipelagom, Grenlandom i podmorskim pragom, koji se proteže od sjeveroistočnog rta Grenlanda do poluotoka Tajmyr te na sebi nosi otočne skupine Svalbard, Zemlju Fridtjofa Nansena ili Zemlju Franje Josipa i Sjevernaju Zemlju. Plitka rubna mora, Barentsovo i Karsko more, koja se nalaze između tih otočja i evrazijskog kopna, zimi se intenzivno zaleđuju. Grenlandsko-norveško more odvojeno je od Atlantskog oceana Wyville-Thomsonovim pragom, koji se nalazi između Grenlanda i Škotske. I ovo se more sastoji od dva dijela (Grenlandsko more na sjeveru i Norveško na jugu), a rastavlja ih slabo izraženi podmorski prag, na kojem je otok Jan Mayen. Zbog razbijenosti i zatvorenog položaja arktičkih zavala hladne vode teže prodiru u Atlantski ocean.

Veliki dijelovi Arktičkog oceana, odnosno Sjevernog ledenog mora nisu još istraženi, a o batimetriji središnje zavale imamo samo opće podatke. Arktiku pripadaju slijedeće glavne otočne skupine: Svalbard (62.500 km²), Zemlja Fridtjofa Nansena ili Zemlja Franje Josipa (19.000 km²), Novaja Zemlja (92.000 km²), Sjevernaja Zemlja (25.000 km²), Novosibirski otoci (28.000 km²) i Vrangel'ov otok (4700 km²). Te otočne skupine leže na evrazijskoj kontinentalnoj ploči ili su od kopna odvojene relativno plitkim morima. Jedino se vulkanski otok Jan Mayen diže iz velike dubine (2270—2412 m). Na američkoj strani nalazi se mnogo zbijeniji Američki arktički (ili Franklinov) arhipelag (1,400.000 km²). Južno od arhipelaga je plitko (260 m) kontinentalno more Hudsonov zaljev (1 milijun km²). Tu je i Grenland (2,2 mil. km²), koji veličinom, debelim ledenim pokrovom i visinom (4000 m) zauzima posebno mjesto u ovoj skupini otoka. Od Franklinova arhipelaga odijeljen je širokim Davisovim vratima i dubokim Baffinovim zaljevom (preko 5000 m), a od Islanda ga dijeli Danski prolaz. Tako arktički otoci zauzimaju površinu od 3 ³/₄ mil. km², dok na arktički kontinentalni pojas otpada 4 ¹/₂ mil. km², ukupno 8 ¹/₄ mil. km². Ostalo (17,7 mil. km²) otpada na vodenu površinu.

Po svojoj građi arktička su otočja srodna susjednim kontinentima, t. j. čine dijelove triju velikih pramasa: Kanadskog štita u Americi, te Baltičkog i Angarskog štita u Evraziji. Grenland s Kanadskim štitom čini geološku cjelinu (Suess-ova Laurentia). Sve se tri pramase sastoje u osnovi od prakamenja (kristaliničnih škriljavaca i granita), preko kojeg transgresivno leže mlađe i pretežno neporemećene naslage. Ove mlađe taložne ploče nalazimo u Franklinovu arhipelagu i arktičkom dijelu Sibira sa susjednim otocima. Unutrašnjost Grenlanda, zbog debelog ledenog pokrova, nije pristupačna neposrednom istraživanju, ali se smatra, da je istog sastava kao i pramase. Omeđen je strmom i jednoličnom obalom, koja se neposredno i okomito izdiže iz dubokog mora, pa se smatra samostalnim strukturnim elementom u obliku timora (horsta). Stare mase i dubokomorski baseni glavni su elementi u tektonskoj građi Arktika. Među ovim dijelovima bilo je gibanja i promjena. U devonu (kaledonsko nabiranje) nastale su dugačke planine (od Škotske preko Norveške, Medvjeđeg otoka i Spitsbergena prema Grenlandu), a u permu planinski lanac Ural-Vajgač-Novaja Zemlja. Prema tome su tektonski oblici osnovni u arktičkom području. O tektonskim gibanjima u ovom području svjedoče velike mase eruptivnog kamenja (iz mezozoika i tercijara), poglavito bazalta (na Baffinovoj Zemlji, Grenlandu, Islandu, Spitsbergenu, Zemlji Franje Josipa) na rubovima morskih zavala. Znaci su negdašnje vulkanske djelatnosti i topli izvori na Grenlandu, Svalbardu i Islandu. Debeli ledeni pokrovi (kontinentalni led), ostatak diluvijalne oledbe, imaju površinu oko 2 mil. km².

Za manje oblike reljefa i obalnu raščlanjenost arktičkog područja bila je od odlučne važnosti diluvijalna oledba (morene, mutonirano kamenje, fjordovi i t. d.). Zbog slabog kemijskog trošenja prevladavaju gole stijene. Samo se mjestimično nađe trošno tlo u obliku tankog sloja. Zbog niskih temperatura tlo je duboko zaleđeno (često preko 200 m). Ono se odleđuje ljeti samo na površini (do 1,5 m duboko). Vrlo karakteristična crta Arktika jesu fjordovi; uzani, dugi i veoma duboki zaljevi, ograničeni na područja diluvijalne oledbe. Ima ih do 1400 m dubokih, a to je dokaz erozijske snage leda. Posljedica smanjivanja diluvijalne oledbe jest postdiluvijalno izdizanje kopna (3 do 300 m), što dokazuju obalne terase Kanadskog i Baltičkog štita. Zbog otapanja leda izdigla se morska razina oko 100 m, a to je izazvalo poplavu kopnenih rubova.

Arktički led. Goleme mase leda stvaraju se za vrijeme duge zime (debljine 2—4 m), a ljeti se otapa samo mali dio. Na plitkim sibirskim obalama održava se 9 mjeseci. Zbog gibanja morske vode ledena se ploča lomi, sante se prebacuju jedna preko druge i tako nastaju cijele gomile leda (ruski torosi, njem. Packeis, engl. hummocks). Na taj se način pored zaleđenih pokrivaju i otvorene morske površine, a to oteščava kretanje preko leda i vode (saone priređene kao čamci). Zbog oprečne temperature između vode i zraka česte su magle. Po Makarovu je ljeti u području torosa prosječno 10% od ukupne površine slobodna voda. Pravih ledenih bregova nema u unutrašnjosti polarnog mora. Oni nastaju kidanjem ledenjaka, koji dopiru do mora (najviše na Grenlandu). Zbog zatvorenosti polarne zavale mase leda ne mogu se slobodno kretati kao u antarktičkom području. U arktičkom je području sav prostor sve do kopnenih obala ispunjen ledom, pa se samo za vrijeme kratkotrajnog ljeta, kad se velika masa toplije riječne vode izlijeva u arktičko more, može donekle ploviti uz obalu, i to djelomično pomoću ledolomaca (u Barentsovu i Karskom moru do ušća Oba i Jeniseja i u Hudsonovu zaljevu). Sovjeti zbog političko-ekonomskih razloga nastoje uspostaviti povremene veze uzduž sjevernih obala Azije (v. Sjeveromorski put). Polarnoj plovidbi služe radio-postaje i avioni. Samo na otvoru između Amerike i Evrope mase leda, nošene Istočnogrenlandskom i Labradorskom strujom, izlaze iz arktičkog područja. Topla Golfska struja prodire između otočja Shetland i Fæerøerne u Norveško more i nastavlja se duž norveške obale prema sjeveroistoku. Zapadno od Sjevernog rta (Nordkapp) dijeli se Golfska struja: jedan ogranak skreće na istok i po raščlanjenom šelfu Barentsova mora dopire do Karskog mora; drugi se ogranak kreće zapadnom stranom otočja Spitsbergen sve do 80°N. Slanija voda Golfske struje (35°/₀₀) ohladi se ispod 3° i postaje specifički teža od slade i specifički lakše polarne vode pa tone pod ovu. Nansen je u Sjevernom ledenom moru otkrio 3 vodena sloja. Gornji, 160 do 200 m debeo, s malom slanosti i zbog toga najlakši, koji potječe od otapanja leda i velike mase slatke vode američkih i azijskih rijeka. Drugi sloj potječe od podmorskog prodiranja Golfske struje velike slanosti (35°/₀₀) s temperaturom iznad 0° C. Treći sloj s vodom hladnijom od 0° i nešto manje slan nalazi se u dubinama oko 3000 m i vjerojatno ispunjava do dna polarnu zavalu. Unutrašnja polarna zavala prima dakle iz Grenlandskog i Norveškog mora topliju slanu vodu, a s kopna množinu slatke vode. K tome treba dodati još i oborinsku vodu. Zbog hladnoće isparivanje je neznatno. Ovaj vodeni višak hrani Istočnogrenlandsku struju, koja nosi goleme mase leda uz rub šelfa. Istočnogrenlandskoj struji pridružuje se struja iz Sjeveroameričkog arhipelaga, koja donosi mnogo ledenih bregova odlomljenih od zapadnogrenlandskih ledenjaka. Ove dvije struje udružene kao Labradorska struja prodiru prema jugu i nose ledene bregove do nižih geografskih širina. Kod Newfoundlanda sukobljuju se hladna Labradorska i topla Golfska struja. Na tom dodiru tropske i polarne vode bogat je ribolov, ali je plovidba ugrožena ledenim bregovima i maglom.

Bogatstvo je arktičkih mora veliko (morske ribe, morski sisavci, morske ptice). Ono omogućuje život čovjeku u krajevima, u kojima inače ne bi mogao obitavati. Ta mora utječu na klimu, poglavito svojim hladnim strujama.

Osnovna su klimatska crta polarnih predjela stalno niske temperature, iako je insolacija tokom godina vrlo promjenljiva. Oko samog pola šest mjeseci traje polarna noć. Arktičko se ljeto odlikuje dugotrajnom insolacijom, ali zbog niskog položaja Sunca i kosog pada sunčanih zraka (na polu najveća visina Sunca 23,27° iznad horizonta) atmosfera apsorbira i reflektira mnogo toplinske energije, a mnogo se potroši za otapanje zimskog leda i snijega. Malo energije ostaje za ugrijavanje zraka, pa je polarno ljeto hladno. Zima je dugotrajna i vrlo hladna, te je srednja godišnja temperatura u cijelom Arktiku negativna. Zimska studen prelazi okvire polarnog područja i širi se velikim dijelom po evrazijskom i sjevernom američkom kontinentu (prodori polarnog fronta — valovi hladnoće). Cijelo područje Arktika nema isključivo arktičku ledenu klimu. Krajevi, koji su na dohvatu ogranaka Golfske struje stoje pod utjecajem oceanske klime, a oni u unutrašnjosti kontinenta pod utjecajem kontinentalne klime.

Temperature unutrašnjeg polarnog mora ne dižu se iznad 0°. Ipak i u arktičkoj oblasti ima mjesta s blažom klimom. Tako na otoku Jan Mayen i Medvjeđem otoku godišnje kolebanje iznosi svega 12,7°, odnosno 15,4°. Na obalama jugoistočnog Grenlanda, Spitsbergena i Novaje Zemlje, gdje povoljno utječe blizina Atlantika, prodrla je ljudska aktivnost najdalje na sjever. Unutrašnjost Grenlanda ima naprotiv najoštriju arktičku ledenu klimu. Još su veće klimatske razlike u Franklinovu arhipelagu i arktičkom dijelu Sibira (zbog prostranstva kopna i udaljenosti od Atlantskog oceana). Najveće je godišnje kolebanje temperature u arktičkoj Americi i Sibiru (zaljev Franklin i otok Ellesmere 43,2°, Sagastyr na ušću Lene 42,8°). Zemlja Franje Josipa sa srpanjskom temperaturom od 0° i godišnjim kolebanjem od 27,8° pokazuje prelazno stanje između arktičke oceanske i arktičke kontinentalne (ledene) klime. Dosadašnja su istraživanja pokazala, da u Arktiku vlada zimi i ljeti inverzija ili obrat temperature (zimi temperatura raste s visinom otprilike za 5⁰ na 500 m). Zimi je, dakle, tlo hladnije od zraka, koji se nalazi neposredno iznad njega, dok je ljeti obratno (tlo može biti toplije 10° C), što dokazuje, da polarne biljke polegle po tlu žive za vrijeme vegetacijskog perioda stvarno pod višim temperaturama, nego što pokazuju podaci meteoroloških stanica. Arktička je klima podnošljiva za zdrave ljude; blago ljeto (izuzevši maglovite dane) može biti vrlo ugodno, čak i prevruće zbog stalne insolacije. Mrazovi se mogu pojaviti usred ljeta, a snijeg može padati u svakom mjesecu. Zimska hladnoća lako se podnosi zbog suhog zraka. Ipak se čovjek mora prilagoditi dosta velikim promjenama temperature, osobito zimi (hladni su vjetrovi neugodniji od najljuće zime). Te promjene nastaju pod utjecajem sudaranja toplih ekvatorijalnih i hladnih polarnih zračnih masa. Temperatura (osobito zimi) mijenja se ne samo u kratkim vremenskim razmacima, nego je i u raznim godinama različita. Dok je bitna oznaka polarnog ljeta hladnoća, dotle je bitna oznaka polarne zime, promjenljivost temperature. Zbog hladnog ljeta nema u arktičkom području grmljavina, osim u rubnim dijelovima. Naoblaka i maglovitost je u unutrašnjem polarnom području mala zimi, a velika ljeti. Magle se javljaju najčešće na mjestima, gdje se dodiruju tople i hladne morske i zračne struje (Newfoundland, Labrador, istočni Grenland, Jan Mayen, Medvjedi otok, Zemlja Franje Josipa). Ta su mjesta vrlo opasna za pomorsku i zračnu navigaciju. Oborine se javljaju pretežno u obliku snijega, a to oteščava izračunavanje njihove količine. Općenito se misli, da množina oborina opada prema polu (do 250 mm).

Organski svijet. Biljni je svijet Arktika oskudan zbog nepovoljnih uvjeta života. Rast je biljaka ograničen na polarno ljeto, a ono je hladno i relativno kratko. Malo je mjeseci, u kojima se temperature dižu iznad 0°. Ali za vrijeme vegetacijskog perioda nema noći, te biljke mogu neprekidno rasti. Zbog hladnoće one su priljubljene uz tlo, koje je u to doba toplije od zraka. U kopnenom arktičkom pojasu Evrazije i Sjeverne Amerike, gdje su srpanjske temperature između 5⁰ i 10°, tlo je obraslo (Northern plains, Barren grounds) lišajem, mahovinom, nekim travama, džbunjem poleglih vrba i breza. Slično je i na obalama južnog Grenlanda. Dalje na sjeveru, gdje su srpanjske temperature ispod 5⁰ (ali iznad 0°), prevladava kamena pustinja, biljke se pojavljuju samo mjestimično, i to mahovine i snježna alga (Sphaerella nivalis), a nađe se još i poneka cvjetnica i polegla vrba. U zoni ledenog pokrova (kontinentalnog leda), gdje su temperature u svim mjesecima ispod 0°, prostire se prava polarna pustinja. Ta tri područja nisu oštro odvojena, nego prstasto zalaze jedno u drugo, što zavisi od staništa (vrste tla, topline, vlage, ekspozicije prema Suncu, hladnim vjetrovima i t. d.). Prisojne strane dolaze ovdje do izražaja kao nigdje na Zemljinoj površini. Zbog surove klime flora je siromašna (broj vrsta u polarnoj stepi iznosi svega 350 do 400). Mnoge su vrste zacijelo uništene za vrijeme diluvijalne oledbe, a za nove još nisu povoljni uvjeti.

Životinjski je svijet Arktika bogat i raznovrstan. Najvažnije su životinje u morima (ribe, tuljan, kit). Mnoge životinje ne žive u moru, ali žive od mora (sjeverni medvjed i sve vrste ptica), pa im je stoga boravište vezano za obalu. Osobito su važna dva kopnena sisavca: sob i polarno govedo. Sob (pitomi) daje životnu osnovu polarnim narodima. To je azijski sob, koji je tek nedavno uveden u sjeveroamerički polarni kraj. Divlji je sob rasprostranjen po cijelom arktičkom području, dok je polarno govedo zbog leda ograničeno na Grenland i Spitsbergen. Pored soba i polarnog goveda žive tu još: polarni vuk, polarna lisica, hermelin, lasica, leming i polarni zec. U svemu živi u Arktiku 11 vrsta kopnenih sisavaca i mnoštvo ptica, koje ponajviše u jeseni odlaze u toplije krajeve. U Arktiku nema gmazova i vodozemaca zbog zaleđenog tla. Kukaca po broju vrsta ima malo, ali su komarci po ogromnom mnoštvu prava napast, osobito oko močvarnih dijelova tundre. Glavno je životinjsko bogatstvo Arktika u moru. Tome su uzrok goleme količine planktona, kojim obiluju hladne polarne vode. Od njega zavisi i život čovjeka u arktičkoj oblasti. Morska je fauna naročito bogata na periferiji Arktika tamo, gdje prestaje ledeni pokrivač (u području Islanda, Newfoundlanda, Grenlanda, Norveškog, Barentsova i Beringova mora). Obilje kitova privlačilo je kroz vjekove kitolovce u ova ribolovna područja, pa je na taj način kit u arktičkim vodama gotovo istrijebljen. Najvažnija je lovna životinja tuljan, koji podmiruje ljudske osnovne potrebe: hranu, odjeću, gorivo i t. d. Od svih morskih životinja jedino je tuljan raširen u cijelom Arktiku.

Život u Arktiku i ekonomske mogućnosti. Život je u Arktiku mučan i težak, stoga je A. rijetko nastanjen. Od arktičkih stanovnika najvažniji su Samojedi, Ostjaci, Tunguzi, Jakuti, Čukči i Eskimi. Život tih naroda osnovan je na uzgoju soba, od kojega dobivaju najnužnije za život: mlijeko, meso, odjeću, konce za šivanje i t. d. On im služi također za tegljenje i jahanje. Pored soba, veoma je važan u tim krajevima i pas. On služi za vuču i daje krzno. Priobalski narodi bave se i ribolovom, morskim i riječnim. Najtipičniji su polarni stanovnici Eskimi, koji žive u najsjevernijem primorskom pojasu Sjeverne Amerike i na Grenlandu. Po rasnim oznakama jako su srodni mongolskoj skupini naroda, a po jeziku američkim Indijancima. Kao nomadi ne sade korisnih biljaka, a od domaćih životinja drže samo psa. Njihov život, osnovan na lovu toplokrvnih vodenih životinja, prisiljava ih da često mijenjaju mjesto. U lovu se služe kajakom, psećim saonicama i ribolovnim strijelama. Zimi obitavaju u kućama od leda, a odijevaju se odjećom, koju prave od tuljanove kože, od krzna soba, sjevernog medvjeda i psa. Žene su im vrlo vješte šivanju. Međutim, pod utjecajem moderne civilizacije, Eskimi naglo mijenjaju način života i stradaju od alkohola i veneričnih bolesti. Tako na pr. Eskimi u Unalaski i na Grenlandu ne žive u ledenicama obloženim kožama, nego u drvenim ili kamenim kućama, mnogi imaju gramofon i radio, drže novine i t. d. Aljesto kožnog kajaka često imaju motorne čamce (neprikladne za ledene krajeve), a pseće saone, pravljene od kostiju kita, zamjenjuju saonicama od dasaka okovanih niklom i čelikom. Mnogi su od njih promijenili zvanje i postali trgovci. Pohađaju i škole.

Pored velikog životinjskog bogatstva arktičko područje ima i rudnog blaga, osobito ugljena (nalazišta na mnogim mjestima), bakra, zlata (na Aljaski) i kriolita (na Grenlandu). Civilizirani narodi ekonomski iskorišćuju Arktik već od njegova otkrića. Iskorišćivanje je u početku bilo ograničeno uglavnom na lov kitova, toplokrvnih životinja i riba, a u novije se doba sve više istražuje i rudno blago. Usporedo s tim razvijaju se i prometno-trgovačke veze; parobrodi dolaze po lovinu, te se Arktik sve više uvlači u sferu svjetskog prometa. Posljedica je ovakve privredne aktivnosti sve brži porast stanovništva i naselja. Arktički se domoroci sve više prilagođuju ovakvim poslovima, sve više napuštaju polunomadski lovački život i nastanjuju se u trgovačkim mjestima, živeći zajedno s malim skupinama Bijelaca. Arktik se dakle sve više povezuje sa susjednom umjerenom zonom.

Svjetsko značenje Arktika. Arktik pripada politički mnogim državama: Grenland Danskoj, Američki arktički (Franklinov) arhipelag Kanadi, Spitsbergen Norveškoj, Aljaska USA, a ostalo evrazijsko područje sa susjednim otocima pripada SSSR-u. Danas, u doba velikog tehničkog napretka i u okviru najnovijih međunarodnih odnosa, Arktik je dobio značenje važnog interkontinentalnog mora. Na njegovim se obalama Evrazija i Sjeverna Amerika najviše približuju. U doba avijacije, koja je s uspjehom svladala teškoće polarne hladnoće, Arktik se iz hladne nejasne udaljenosti primakao bliže središtu svjetskih zbivanja.

LIT.: F. Klute, Handbuch dcr geographischen Wissenschaft, Nord - und Mittelamerika, Die Arktis. Potsdam 1933; Vidal de la Blache, Géographie Universllle, Tome III, Etats Scandinaves, Régions Polaires Boréales, Paris 1933.R. Bk.