KRSTARIČKI RAT (franc. guerre de course), rat protiv neprijateljeva pomorskog prometa radi smanjenja njegova ratnog potencijala. Može se voditi kao posebna glavna vrsta pomorskog rata ili kao dio totalnog rata. Ovaj oblik rata nazvan je po dugotrajnom krstarenju i traženju neprijateljskih trgovačkih brodova po moru.
Od početka Prvog svjetskog rata pomorski se trgovački promet ne napada i ne brani samo površinskim jedinicama, već i podmornicama, a u Drugom svjetskom ratu i avionima. Prema tome, krstarički rat u užem smislu kao Guerre de course otad je samo dio rata protiv pomorskog prometa, koji obuhvaća još podmornički i zrakoplovni rat.
Povijesni razvoj. U Srednjem vijeku k. r. vodili su privatnici, gusari, kojima je država davala osobite povlasnice (lettres de marque). Gusari su se tada smatrali zaraćenom stranom, i u doba mornarice na jedra nije bilo gotovo nikakve razlike između ratnih i gusarskih brodova. Gusarski brodovi bili su istih tipova kao laki ratni brodovi, a bili su maleni zato, da se smanje troškovi za njihovu nabavu, opremu, održavanje i za uzdržavanje posada. Krstarički je rat u to doba sinonim gusarskog rata.
K. r. obično je vodila slabija strana, ali ponekad su mu pribjegavale i obje strane, pa i sama jača pomorska država, kad nije imala dovoljno financijskih sredstava za opremu velikih eskadra. Tako je Charles I. Engleski poduzeo krstarički rat protiv Holanđana zbog oskudnih sredstava.
Potkraj XVI. st. francuski ministar Paul Pontchartrain (1569—1621), zbog prazne blagajne, pozajmio je kraljevske brodove privatnicima za gusarski rat, pa se uz takav državni poticaj razvio veoma živ k. r. Pored pozajmljenih ratnih brodova gusarili su i trgovački brodovi. Tako su iznenađeni Britanci uzalud pokušavali da razore francuska gusarska gnijezda Dunkerque, Dieppe, Havre i Saint Malo, a Francuzi su zarobili više od 4000 brodova. Francuska je ipak izgubila rat.
Rat za austrijsko nasljedstvo. Louis Pontchartrain je prihvatio k. r. protiv Engleske kao princip za razliku od Paula, koji mu je pribjegao iz nužde. Pod njegovim rukovodstvom k. r. se razvio do goleme žestine, ali su rezultati bili neznatni. Britanci su organizirali konvoje, a brze fregate poslali u lov na gusarske brodove. Za prvih pet godina rata Britanci su izgubili 30 ratnih i 1140 trgovačkih brodova, od kojih su 300 ponovo osvojili. Francuzi su naprotiv izgubili 8 ratnih, 1346 trgovačkih i 175 gusarskih brodova. Unatoč ogorčenom krstaričkom ratu, britanski se pomorski promet neprekidno povećavao.
Isto se ponovilo i za Luja XV., u Ratu za austrijsko nasljedstvo. Britanci su izgubili 2500 trgovačkih brodova, ali su sasvim prekinuli francuski pomorski promet i zarobili oko 25.000 francuskih mornara. Britanske su eskadre mogle nesmetano haračiti obalom, preotimati kolonije, osvojiti čak i Belle-Isle, jer Francuska nije imala flote da ih u tome spriječi; morala je kapitulirati.
Za Revolucije i Carstva k. r. je u Francuskoj svršio s jednakim rezultatom. Britanci su upotrebljavali sistem konvoja i patroliranja lakim divizijama, pa su francuski gusari padali jedan za drugim u zarobljeništvo. Unatoč priličnim gubicima, Pitt je 1801 mogao izjaviti, da je te godine pomorski promet dostigao neviđenu visinu. Francuzi su naprotiv od 86 linijskih brodova izgubili 55, od 110 fregata 102. Izgubili su još 150 manjih ratnih i 2000 gusarskih i trgovačkih brodova sa ukupno 70.000 mornara.
S pojavom mornarice na paru prestala je mogućnost opremanja privatnih gusarskih brodova, a deklaracija Pariškog kongresa od 16. IV. 1866, kojom je bilo zabranjeno gusarenje, samo je potvrdila prekid te vrste rata, koji je prestao uglavnom iz tehničkih razloga.
Američki građanski rat (1861—65) ponovo je za neko vrijeme oživio gusarstvo unatoč Pariškoj deklaraciji. Dana 17. IV. 1861 objavio je Jefferson Davis da će izdavati povlasnice. Lincoln je nato odgovorio prijetnjom, da će se svi gusari smatrati piratima. Prva povlasnica izdana je goleti Savannah, koja je 1861 zaplijenila 1 sjevernjački brik, ali ju je već sutradan zarobio sjevernjački ratni brik Parry. Nakon dugih zapletaja Sjevernjaci su ipak posadu golete Savannah morali tretirati kao ratne zarobljenike, a ne pirate iz bojazni pred represalijama. Poslije golete Savannah opremljeno je još 8 gusarskih brodova, koji su uzaptili ukupno 61 brod. Glavna gusarska gnijezda bila su oko rta Hatteras, ponajviše u zaljevima Albemarle i Pamplico. Iako jc Vel. Britanija proglasila, da ne će opremati brodove ni za jednu zaraćenu stranku, Južnjaci su ipak gradili krstarice u Vel. Britaniji, a opremali ih i naoružavali izvan britanskih voda.
Što se tiče pomoći, koju je brod neke zaraćene strane mogao naći u neutralnoj luci, vladao je običaj, da ratni brod zaraćene strane ne može pojačati svoje naoružanje, povećati posadu ni ukrcati ratnu municiju u neutralnim lukama, ali može obnoviti svoje zalihe i isploviti, ako time nije pojačao svoju bojnu moć.
Postavilo se, međutim, pitanje, da li je ugljen sastavni dio zaliha ili ratna oprema, našto je Vel. Britanija naoružanim brodovima dopustila, da se u britanskim lukama (osim Bahamskih otoka) mogu zadržavati najviše 24 sata, ali ako se u luci susretnu dva broda protivnih strana, drugi smije isploviti tek 24 sata poslije prvoga. Ratni brod zaraćene strane ne smije dovesti uzapćene brodove u britanske luke, a ugljena smije krcati samo koliko je potrebno, da može doploviti do najbliže luke svoje države, ali taj brod ne smije više uploviti ni u jednu britansku luku za vrijeme od tri mjeseca. Ta su pravila prekršile više puta obje zaraćene strane, a Vel. Britanija nije dovoljno strogo pazila da ih poštivaju. Vlada USA optužila je poslije rata Vel. Britaniju, da je ona odgovorna zbog gubitka 241 broda, koje su potopili konfederalni brodovi sagrađeni u Vel. Britaniji. Arbitraža u Ženevi osudila je Vel. Britaniju, da plati 3,500.000 £ odštete.
Operacije pomoćnih krstarica. U isto doba, kad je Davis objavio da će izdavati gusarske povlasnice, izdan je i nalog za opremanje pomoćnih krstarica. Prva je opremljena (18. VI. 1861) Sumter. Zapovjednik Semmes probio je blokadu, isplovio iz Mississippia i krstario Karipskim morem. Vratio se u Martinique, gdje je u luci Saint-Pierre ukrcavao ugljen. Tu ga je 14. IX. zatekla sjevernjačka krstarica Iroquois i nije napala »piratski brod« samo zbog njegova nezgodna položaja u gradu. Međutim je doplovila francuska izvidnica Acheron, da prisili neprijateljske brodove na poštivanje neutralnosti. Semmes je ipak noću (23.—24. XI.) pobjegao iz luke prema sjeveroistoku i (5. I. 1862) otplovio u Cádiz. Nakon žurna dokovanja otplovio je u Gibraltar i usput u tjesnacu uzaptio dva broda. U Gibraltaru je ostao gotovo mjesec dana zbog teškoća s krčanjem ugljena. Premjestio se u Algeciras, gdje je zbog slabog stanja kotlova, koje nije smio popraviti u neutralnoj luci, Sumter napušten i prodan nekom britanskom trgovcu.
Nashville je drugi južnjački parobrod opremljen kao pomoćna krstarica. Probivši blokadu, isplovio je iz Charlestona (21. X. 1861) na Bermude i u Southampton, gdje ga je pronašla federalna krstarica Tuscarora i blokirala ostavši izvan teritorijalnih voda. Ali kad se (3. II. 1862) Tuscarora usidrila u Cowesu, Nashville je isplovila iz Southamptona pod pratnjom jedne britanske oklopne fregate, koja je Tuscaroru zadržala na sidrištu još 24 sata nakon odlaska konfederalne pomoćne krstarice. Nashville je doplovila u Beaufort s punim teretom oružja i municije, ponovo probila blokadu, došla u Vel. Britaniju, ukrcala poljske topove i vratila se u domovinu.
Iako su konfederalne pomoćne krstarice uzaptile relativno malo brodova, moralni je uspjeh bio velik. Zbog njih su nekoliko puta zadržani svi trgovački brodovi u New Yorku, a obustavljen je i prolaz kroz Gibraltar, dok je Sumter bio u luci. U federalnoj vladi množili su se zahtjevi za energičnijim mjerama i tražila se demisija sekretara za mornaricu.
Operacije krstarica. Da bi postigli što bolje rezultate, Južnjaci su preko svojih agenata počeli naglo graditi krstarice u Engleskoj. Prva je sagrađena korveta Oreto, nakon naoružanja nazvana Florida, a druga je bila korveta broj 290 ili Enrica, opremljena pod imenom Alabama.
Enrica je isplovila iz Liverpoola prije najavljenog strogog pregleda pod izlikom pokusne vožnje. Stigla je na Azore, gdje joj je jedrenjakom Aggrippine dovezeno oružje. Naoružala se (18.—23. VIII. 1862) i poslije ukrcanja zapovjednika Semmesa isplovila (24. VIII.) pod imenom Alabama prema istoku, na rutu Vel. Britanija—Madeira, a zatim na rutu New York—Vel. Britanija. Semmes je tu uzaptio parobrod Tonawanda i poveo ga sa sobom. Pošto dugo nije sreo nijedan neutralni brod, pustio je Tonawandu uz ranson od 80.000 $, koji će se platiti pri potpisivanju mirovnog ugovora. Zatim je potopio 5 brodova, a 1 brigantin pustio da odveze 45 uzapćenika. Federalna vlada raspisala je (30. X.) ucjenu na Alabamu, koja je (18. XI.) stigla u Fort de France, gdje ju je dočekao opskrbni brod Aggrippine. Aggrippine jc ponovo opskrbila Alabamu (19. XI.) u Martiniques gdje ih je zatekla federalna krstarica San Jacinto. Unatoč američkom briku Hampden, koji je iz luke signalizirao odlazak, i dvama stražarskim kuterima, koji su patrolirali desno i lijevo od San Jacinta na ulazu u zaljev, Semmes je ponovo s Alabamom u noći pobjegao iz luke.
Alabama je po treći put dopunila zalihe s Aggrippine kod otoka Blanquillea, a odatle prešla na rutu »kalifornijskih lajnera«, koji su iz Colóna na panamskoj prevlaci prevozili kalifornijsko zlato u New York. Tu je 7. XII. uzaptila parobrod Ariel. Budući da nije mogao naći nijedan neutralni brod, a 5000 putnika nije htio uputiti u Kingstown zbog žute groznice, Semmes je pustio i ovaj brod uz ranson od 260.000 $. Poslije velike uzbune Alabama se premjestila na južni kraj Meksičkog zaljeva. Zatim se pojavljuje pred Galvestonom, jer je Semmes htio iznenaditi koji osamljeni ratni brod ili napasti trupne transporte. Potopio je (11. I. 1863) topovnjaču Hatteras. Potom je napustio opasnu zonu, iskrcao zarobljenike u Kingstownu, operirao jugozapadno od Azora, pošao na jug do ekvatora, gdje je uzaptio 4 broda, od kojih je jedan bio pun ugljena. Pošto je bezuspješno pokušao prekrcati ugljen na pučini, s uzapćenim je brodom otplovio do otočja Fernando Noronha, ali ni na sidrištu nije mogao pristati uz brod, već je ugljen prekrcavao čamcima. Odatle Alabama kreće (22. IV.) u Baíu, gde joj se priključuje Georgia, treća krstarica, opremljena u Vel. Britaniji. Obje odlaze u Capetown, a na putu potapaju 7 brodova i susreću mnogo američkih brodova, koji su, da izbjegnu opasnosti, bili prodani i plovili pod britanskom zastavom. Iz Capetowna Alabama prosljeđuje u Indijski ocean, prolazi kroz Sundski prolaz, gdje samo za 25 nm mimoilazi krstaricu Wyoming, nesmetano krstari između Bornea i Indokine, zadržava se na otočju Poulo Condore, a 21.—23. XII. u Singaporeu, gdje samim svojim prisustvom blokira 20 američkih brodova. Izazvavši paniku u vodama Dalekog Istoka, Semmes se 24. XII. vraća u Indijski i Atlantski ocean, gdje potapa posljednja dva broda. Alabama je uplovila u Cherbourg, a poslije tri dana stigla je pred luku federalna krstarica Kearsarge i blokirala je. Semmes 19. VI. 1864 isplovljava pred luku da prihvati borbu. Alabamu prati francuska oklopna fregata La Couronne do granice teritorijalnog mora, a britanska je jahta Deerhound slijedi do bojišta. Poslije boja, koji je trajao 1 sat, Alabama je potopljena. Jahta Deerhound spasila je 60 ljudi i Semmesa, a potom je pobjegla u Vel. Britaniju. Britanska vlada spašene nije htjela izručiti.
Florida, pod zapovjedništvom Maffita, probivši blokadu, isplovila je iz Mobilea (16. I. 1862) na krstarički rat. Preplovila je nekoliko puta Atlantski ocean. Triput je prišla obali Federacije i svršila na neobičan način u Baí-i (5. XI. 1864), jer je uplovila u luku, gdje je već bila usidrena federalna krstarica Wachussett. Između njih odmah se usidrila jedna brazilska korveta, da spriječi boj. Maffit je, pouzdajući se u neutralnu zaštitu, s jednim dijelom posade prenoćio na kopnu. Wachussett je u noći ipak izvršio iznenadni napad, zarobio Floridu i oteglio je u Hampton Roads. Povreda neutralnosti izazvala je žestoku diplomatsku borbu, ali Florida nije vraćena. Ponovo oštećena u sudaru, potonula je u Hampton Roadsu.
Shenandoah, posljednju konfederalnu krstaricu, nabavio je kapetan Bulloch u Vel. Britaniji. Pod imenom Sea King otplovila je 8. X. 1864 iz Londona u Madeiru. Istodobno je parobrod Laurel odvezao iz Liverpoola oružje. Sastali su se u Funchalu i otplovili na otok Desertas, gdje je Sea King naoružan i opremljen kao krstarica Shenandoah. Konfederacija je zapovjedniku Waddelu povjerila određen zadatak: uništenje kitolovaca u Pacifiku. Isplovio je 7. XII. 1864 na raskrsnicu ruta kod otočja Fernando Noronha, gdje je potopio 7 federalnih brodova. U Melbourneu je dopunio posadu i otplovio na sjever. U luci Ponape potopio je (1. VI.) 4 broda, ali je krstario bez uspjeha Ohotskim morem. Zatim se uputio na sjever, gdje je popalio 21 matični kitolovački brod. Vijest o tome stigla je u Washington novopoloženom transkontinentalnom telegrafskom linijom tek 18. VIII. 1865, t. j. četiri mjeseca poslije svršetka rata. Shenandoah je međutim stigla (2. VIII. 1865) na 240 nm od meksičke obale, gdje je Waddel od jednog britanskog pregledanog broda doznao za kapitulaciju Konfederacije. Posada je, iz bojazni da je ne uhvate kao pirate, većinom glasova odlučila da se oružje pobaca u more i brodom vrati u Vel. Britaniju, daleko od prometnih putova. Shenandoah je uplovila u Liverpool 6. XI. 1865 poslije puta od 23.000 nm, a da 8 mjeseci nije posada nigdje vidjela kopna.
Američki građanski rat potvrdio je, da uspjeh u krstaričkom ratu ovisi u prvom redu о sposobnosti zapovjednika i о podobnosti broda za takvo ratovanje. Krstarice građene u Vel. Britaniji (Alabama, Florida i Georgia) uništile su 131 brod sa 60.000 brt. Federalnoj floti naneseni su gubici od ukupno 308 brodova (120.000 t) i time nanesena šteta od 25 mil. tadašnjih $. Ali uz ove neposredne materijalne gubitke prouzročena je još veća šteta panikom među brodovlasnicima. Premije za osiguranje toliko su porasle, da federalna trgovačka mornarica nije mogla izdržati stranu konkurenciju. Situaciju je najviše iskoristila Vel. Britanija, koja je prekupila američke brodove, a sa svojima mnogo zarađivala. Dok je 1860 u New Yorku 65% prometa obavljeno američkim brodovima, u 1863 oko 77% prometa preoteli su strani brodovi, ponajviše britanski.
Ipak, unatoč uspjelim operacijama pojedinih brodova i golemom slomu federalne trgovačke mornarice, Konfederacija nije mogla spriječiti blokadu, koja joj je zatvorila sve luke i obustavila pomorski promet, a Federacija je, naprotiv, za čitavo vrijeme rata održavala pomorski promet.
Za Francusko-njemačkog rata 1870, kad je Francuska imala potpunu prevlast na moru i blokirala njemačku obalu, kratko je vrijeme operirala u Biskajskom zaljevu mala njemačka krstarica Augusta. Zaplijenila je tri broda, ali je zatim otjerana i blokirana u španjolskoj luci Vigo do kraja rata, koji je odlučen na kopnu, jer je premoćna njemačka vojska izvojevala pobjedu na kopnu, a francuska pomorska sila nije ni mogla doći do izražaja.
Za Rusko-japanskog rata vođen je u veoma ograničenoj mjeri i na neobičan način krstarički rat. Na Daleki Istok upućene su u k. r. krstaricc: Rossia, Gromoboj, Rjurik i Bogatyr.
Međutim, cilj nije bio rat protiv trgovačkog prometa, već više diverzija, kojom je trebalo privući japansku eskadru u Japansko more, da se tako oslabe snage, koje su operirale u Žutom moru pred Port Arthurom. Uspjeh nije postignut; izgubljen je Bogatyr (nasukao se), a ostali su se brodovi poslije kapitulacije Port Arthura sukobili s eskadrom Kamimure, pa je Rjurik bio izbačen iz stroja, a Rossia i Gromoboj pobjegli su u Vladivostok.
U Crvenom moru vodile su k. r. pomoćne krstarice Smolensk i Petersburg i uzaptile nekoliko brodova. Uzapćenje tih brodova izazvalo je veliko negodovanje među neutralnim državama, a najviše u Vel. Britaniji.
U Baltičkom moru, međutim, opremile su se još tri pomoćne krstarice (Don, Ural i Terek), koje su upućene u Atlantski ocean na krstarenje između Lisabona, Gibraltara i Kanarskih otoka. Ugljen su spočetka nadopunjavale u Lisabonu i Las Palmasu, a kasnije (da se izbjegnu diplomatski zapletaji) iz opskrbnih parobroda. Kako su ta tri broda dobila nalog da ne uzapćuju neutralne brodove, čitava operacija nije imala nikakvih rezultata.
Iduće operacije Smolenska i Petersburga u Crvenom moru izazvale su pravi diplomatski rat, a kako je ruska vlada željela da što prije popravi odnose s neutralnim državama, odakle je uvozila ratnu opremu, štab mornarice odmah je pozvao natrag obje pomoćne krstarice i naredio, da se puste uzapćeni brodovi. Oba su broda radi ispunjenja pravnih formalnosti ponovo opremljena u Port Saidu kao pomoćne krstarice pod novim imenima Rion i Dnepr i pridijeljena eskadri admirala Roždenstvenskog.
Rusija nije mogla voditi k. r. sa dovoljno energije zato, što nije bila snažna pomorska sila i što se nije smjela zamjeriti neutralnim državama, od kojih je nabavljala vojnu opremu. Zbog toga i započete operacije s ograničenim ciljevima i sredstvima nisu imale nikakva uspjeha, pa Japan nije ni osjetio djelovanje tih krstarica.
U Prvom svjetskom ratu pribjegla je krstaričkom ratu Njemačka. Prema njemačkom ratnom planu, k. r. morali su povesti svi ratni brodovi, koji se za objave rata zateku u inozemnim vodama. U prekomorskim krajevima bile su pred početak rata eskadra admirala Speea (u Karolinima), lake krstarice Emden (Žuto more), Nürnberg (San Francisco), Leipzig (zapadni Meksiko), Königsberg (Dar Es Salaam), Dresden (Brazil) i Karlsruhe (Karipsko more), te nekoliko manjih jedinica, čije su posade imale opremiti pomoćne krstarice. Nijemci su, osim toga, u lukama država, za koje se računalo da će ostati neutralne, organizirali t. zv. etape, tajne agencije za snabdijevanje krstarica u ratu. Spee je, međutim, u k. r. uputio samo krstarice Emden, Königsberg i Karlsruhe.
Emden, laka krstarica potopila je (10. IX. do 9. XI. 1914) 2 ratna broda i 16 parobroda sa više od 70.000 brt. Dva parobroda s ugljenom zadržala je kao opskrbne brodove. Jedan je parobrod pretvorila u pomoćnu krstaricu, a strategijski je privezala za sebe oko 15 savezničkih ratnih brodova (v. Emden).
Königsberg, laka krstarica, isplovila je iz Dar Es Salaama, glavne luke Njemačke Istočne Afrike, 31. VII. 1914 u Adenski zaljev, gdje je po ratnom planu imala voditi k. r. U noći 3. VIII. isplovio je i parobrod Somali sa 2500 t ugljena, a ostala dva broda sa oko 3000 t (sve što je bilo na raspolaganju) nisu više mogla izići iz luke zbog blokade. Zapovjednik Königsberga nije mogao pronaći više od jednog neprijateljskog broda, a i taj je prevozio čaj. Kod rta Gvardafui prekrcan je sa Somalia ostatak ugljena, i krstarica se uputila natrag u koloniju; ali kako je Dar Es Salaam bio blokiran, uvukla se nešto južnije u rijeku Rufiji i sklonila se 10 nm uzvodno u džunglu. Ugljen su potajno dovozili obalni jedrenjaci iz Dar Es Salaama. Dopunivši zalihe na taj način, Königsberg je isplovila iz rijeke, uvukla se noću u navigacijski teško pristupačnu luku Zanzibar i 20. IX. iznenada potopila britansku krstaricu Pegasus. Istog dana Königsberg se vratila u Rufiji, pa kako nije imala više ugljena, ostala je u rijeci. Britanci su je pronašli tek 30. IX., ali ne mogavši ništa drugo poduzeti, blokirali su ušće. Zapovjednik Konigsberga organizirao je obranu ušća i na otoku Mafla uspostavio motrilačku postaju. Dana 10. I. 1915. Britanci su sa 6 kolonijalnih četa osvojili Maflju. Time je Königsberg ostao bez izvidne postaje, a Britanci su dobili dobro zaštićeno sidrište za blokadne brodove. Iz Njemačke je međutim upućen parobrod Rubens s velikom količinom ugljena, municije, pušaka, mitraljeza, poljskih topova, hrane, odjeće i lijekova. Rubens je probio blokadu Sjevernog mora i doplovio pred afričku obalu do zaljeva Mansa, sjeverno od Tange. Britanci su međutim dešifrirali radio-brzojavke, koje su izmjenjivali Rubens i Königsberg, pa je britanska krstarica Hyacinth došla na ugovoreno mjesto i pred obalom otvorila vatru na Rubensa. Posadi je pošlo za rukom da se domogne plitke obale, gdje je Rubensa potopila.
U svibnju su iz Vel. Britanije dovedena 2 monitora, koji su ušli u rijeku i 11. VII. 1914 potopili Königsberg posrednim gađanjem, uz reglažu vatre iz hidroaviona.
Karlsruhe, laka krstarica, vodila je k. r. u brazilskim vodama. Na pučini se sastala (6. VIII. 1914) s njemačkim putničkim parobrodom Kronprinz Wilhelm i naoružala ga kao pomoćnu krstaricu. Sredinom kolovoza stigla je pred sjeveroistočnu obalu Brazila te je kroz dva i pol mjeseca potopila 14 parobroda, a 3 s ugljenom zadržala. Ukupno je uzaptila 76.609 brt, ali je 4. XI. 1914 potonula od eksplozije vlastite municije. Poginuo je zapovjednik i 2/ 3 posade. Ostatak se spasio na opskrbni brod Rio Negro, koji je pratio krstaricu. Probivši blokadu, on je stigao u Njemačku. Karlsruhe je uvijek imala dovoljno ugljena (3 parobroda), jer je krstarila najprometnijom zonom, a dostavljale su joj dovoljno goriva i hrane i etape iz Sjeverne i Južne Amerike. Bezuspješno ju je progonilo 6—7 britanskih ratnih brodova.
Operacije pomoćnih krstarica. K. r. vodili su njemački putnički parobrodi, teretni brodovi i 1 jedrenjak s pomoćnim motorom.
Kaiser Wilhelm der Grosse, putnički parobrod, opremljen u Njemačkoj, otplovio je 4. VIII. 1914 u Atlantik. Uništio je 2 broda sa ukupno 10.458 brt, ali već 26. VIII. potopila ga je jedna britanska krstarica, dok je krcao ugljen blizu afričke obale.
Kronprinz Wilhelm, putnički parobrod, naoružala je krstarica Karlsruhe 6. VIII. 1914 na otvorenu moru kod Antila. Vodio je krstarički rat u Atlantiku do 11. IV. 1915; tad je zbog pomanjkanja goriva morao uploviti u Newport News, gdje je interniran. Za 8 mjeseci potopio je 10 parobroda i 4 jedrenjaka sa 55.939 brt.
Prinz Eitel Friedrich, putnički parobrod opremljen u Tsingtaou, plovio je u eskadri admirala Speea. Nakon uništenja Speeove eskadre kod otočja Falkland prešao je iz Tihog u Atlantski ocean i vodio k. r. do 12. III. 1915; tad je zbog pomanjkanja goriva morao uploviti u Hampton Roads, gdje je interniran. Za 7 mjeseci potopio je 4 parobroda i 7 jedrenjaka sa ukupno 27.000 brt.
Kap Trafalgar, brzi putnički parobrod; u početku rata zatekao se u Buenos Airesu. Kako lučke vlasti nisu dopustile krcanje ugljena, otplovio je 18. VIII. u Montevideo, gdje je nadopunio zalihe. Odatle je isplovio pred otok Trinidada, ondje se sastao s topovnjačom Eber, koja ga je 31. VIII. naoružala sa 2 topa od 105 mm i 6×37 mm. Raspremljeni Eber otplovio je u Baíu, gdje je interniran, a Kap Trafalgar je 4. IX. otplovio k otočju Rocas, ususret brodovima s ugljenom. Dana 13. IX. ponovo se usidrio kod Trinidade, gdje ga je čekao parobrod s ugljenom. Kad je započelo krčanje goriva, pojavila se britanska pomoćna krstarica Carmania, naoružana sa 8 topova od 120 mm. Nakon žestoka boja Kap Trafalgar je potopljen.
Möve, pomoćna krstarica, bivši brod za prijevoz banana Pungo (4788 brt, 5×105 mm i 4 TC), isplovio je 29. XII. 1915, oplovio Færøerne i 2. I. 1916 položio 252 mine pred zapadnim prilazom Pentland Firtha. Od njih je potonuo 6. I. 1916 bojni brod King Edward VII. Möwe je zatim pošao u Biskajski zaljev, gdje je položio 238 mina. Odatle je otplovio k jugozapadu i pred rtom Finisterre potopio 4 parobroda, a peti Corbridge s ugljenom zadržao i uputio ga pred ušće Amazone. Istočno od Madeire uzaptio je britanski putničko-teretni brod Appam s 3000 t skupocjene robe, 36.549 funta zlata u šipkama i 160 putnika. Zlato je zaplijenio, a brod s putnicima i zarobljenim posadama potopljenih brodova uputio u USA. Sutradan je nakon kratka boja potopio parobrod Clan MacTavish. Pošto je pred ušćem Amazone ukrcao ugljen i potopio Corbridgea, otplovio je prema zapadnoj Africi i sjeveru, prošao južno od Islanda i 4. III. 1916 vratio se u Wilhelmshaven. Ukupno je potopio 1 bojni brod (16.350 t) i 62.590 brt trgovačkih brodova (2 od mina).
Ponovo je isplovio 23. XI. 1916 iz Kiela kroz Skagerrak, iskoristio oluju i slabu vidljivost i prošao južno od Islanda k jugozapadu. Sjeverno i zapadno od Azora potopio je 9 brodova. Parobrod Yarrowdale, zbog bogata tereta, poslao je u Njemačku (stigao u Swinemünde), a St. Theodore (s ugljenom) zadržao i s njim se povremeno sastajao. Zapovjednik naoružava taj brod kao pomoćnu krstaricu i to pod imenom Geier, prosljeđuje k brazilskoj obali, gdje potapa 3 broda, a 1 japanski pušta sa zarobljenim posadama u Pernambuco, kamo je stigao 16. I. i izazvao uzbunu. Möwe je prešao na drugu stranu Atlantika i uz jugozapadnu Afriku krstario bez uspjeha. Ponovo se vratio pred brazilsku obalu, opet se sastao s Geierom i usidrio se kraj otoka Trinidade, ukrcao posljednji put ugljen 14. II., potopio Geiera (zbog trošnih strojeva) i otplovio sredinom Atlantika u domovinu. Usput je potopio 6 brodova. Na drugom krstarenju potopio je 119.600 brt i doveo 404 zarobljenika uz 189 neutralaca i Indijaca. Prevalio je 27.111 nm.
Berlin, brzi putnički parobrod, isplovio 16. X. 1914 pod britanskom zastavom i imenom Calgarian, opremljen kao brzi minopolagač (17 čv, 2×155 mm, 200 mina). Nesmetano se probio kroz blokadnu liniju i u noći 22.—23. X. položio mine kod otoka Tory pred sjevernom obalom Irske. Nakon toga krenuo prema Islandu, da potopi islandsku ribarsku flotu. Odatle je morao poći na rutu Vel. Britanija—Arhangel’sk, ali je zbog nedostatka ugljena uplovio u Drontheim, gdje je interniran. Na minama je pred otokom Tory potonuo najmoderniji britanski drednot Audacious. Admiralitet je taj veliki gubitak prikrivao do kraja rata.
Wolf, teretni parobrod (5809 brt, 10,5 čv, 7×150 mm, 4 TC, 465 mina, i hidroplan, 347 ljudi, 6285 t ugljena). Isplovio je 3. XII. 1916 iz Kiela pod zapovjedništvom kapetana fregate Nergera. Radi zaštite teglio je podmornicu U66. Plovio je duž norveške obale, oplovio Island kroz led plovac, skrenuo k jugu sredinom Atlantika i stigao sjeveroistočno od Capetowna, gdje je položio 25 mina. Oplovio je rt Agulhas i položio jugoistočno od rta još 31 minu. Ušao je u Indijski ocean i skrenuo prema Ceylonu, gdje je pred Colombom 15. II. položio 55 mina. Odatle je skrenuo k zapadu i sjeveru, te idućeg dana položio još 18 mina jugozapadno od rta Cormorin (Indija). Izbjegavao je opasne susrete, plovio prema sjeveru i 19. II. položio 110 mina pred lukom Bombay. Odatle je pošao na prugu Aden—Colombo, gdje je uzaptio britanski parobrod Turritella (bivši njemački Gutenfels), sa 7000 t ulja za loženje i 800 t ugljena. Naoružao ga topom od 52 mm, ukrcao na nj 20 mina, pretvorio ga u pomoćnu krstaricu Iltis i s njemačkom i kineskom posadom uputio na polaganje mina u Perimska vrata (Aden). Iltis je položio mine na određenom mjestu, ali je zarobljen. Wolf je proslijedio k jugoistoku, prošao južno od Tasmanije, oplovio Novi Zeland te u noći 25.—26. VI. pred sjeveroistočnim rtom Sjevernog otoka položio 25 mina. Proslijedio je k jugu i pred zapadnim ulazom u Cookov prolaz položio 35 mina, a potom je nastavio put prema Bassovu prolazu pa je na njegovu istočnom ulazu položio 30 mina. Odatle je prošao sjeverno od Nove Gvineje i kroz Indoneziju te doplovio sjeveroistočno od Singaporea, gdje je 4. IX. položio 110 mina. Vratio se ponovo u Indijski ocean, krstario kod Malediva i 1. X. nakon kraće borbe uzaptio naoružani japanski parobrod i zadržao ga kao pomoćni brod. Od 20. X. — 7. XI. Wolf je usidren s japanskim parobrodom na sidrištu Cargados Carajos, gdje prekrcava ugljen i vrijedan teret za prijevoz u domovinu, ali za povratak ipak nije bilo dovoljno ugljena. Isplovio je 6. XI., potopio japanski parobrod i proslijedio prema Mauritiusu. Od 7. XI. — 20. XI. krstari na otvorenu moru i, uz pomoć hidroplana, uzapćuje španjolski brod Igoz Mendi sa 7100 t ugljena. Ponovo se vraća u Cargados Carajos, gdje 13.—17. XI. prekrcava ugljen, a zatim oba broda plove u Atlantik. Južno od Durbana Wolf je 30. XI. 1917 uzaptio najvredniji teret na američkom barku John Kirby: 270 automobila, 2000 sanduka benzina i velike količine hrane i pisaćih strojeva. Nešto je dragocjenije robe prekrcao, a brod potopio. Wolf i Igoz Mendi ulaze u Atlantik i odlaze u Njemačku. Wolf je stigao u Kiel 24. II. 1918 nakon putovanja od 444 dana. Potopio je 14 brodova, 19 je potonulo na njegovim minama, a 3 su na minama oštećena. Ukupno je uništio 214.000 brt. Igoz Mendi plovio je za Wolfom bez karata i priručnika. Izgubio se u oluji, proslijedio put samostalno i nasukao se na rtu Skagen (Danska).
Seeadler, jedrenjak s pomoćnim motorom, bivši američki jedrenjak Pass of Balmaha (1571 brt), pregrađen je u Njemačkoj, gdje su u brod ugrađeni pomoćni motor i 2 topa od 155 mm. Topovi i neke prostorije bili su maskirani teretom (daskama). Posada je brojila 64 izabrana čovjeka, koji su govorili norveški. Seeadler je isplovio 21. XII. pri olujnom vjetru, ali između Islanda i otoka Færøerne zaustavila ga je britanska pomoćna krstarica Patia. Seeadler je nosio ime Hero i norvešku zastavu. Nakon pregleda Seeadler je pušten da nastavi putovanje. Ušao je u otvoreni Atlantik, gdje su dignuti topovi na palubu i bačene u more nepotrebne daske. Prvi parobrod uzaptio je istočno od Azora i potopio ga dinamitom. Na isti način potapao je u blizini ekvatora većinom jedrenjake nakrcane žilom i salitrom. Zatim je krstario u blizini ekvatora i potopio 3 jedrenjaka. Potkraj srpnja pojavio se na brodu skorbut, pa je zapovjednik Luckner otplovio do atola Mopelia (Društveni otoci) radi oporavka. Tu je Seeadler 2. VIII. 1917 bačen na grebene, a posada i zarobljenici iskrcani su na atol, koji je uređen za obranu. Luckner je s 1 oficirom i 4 mornara otplovio 6 m dugim motornim čamcem Kronprinzessin Cecilie na otočje Fiji, gdje je zarobljen, kad je htio isploviti s novim uzapćenim brodom. Seeadler je uništio 14 brodova sa 28.140 brt.
Posada Seeadlera, koja je ostala na atolu Mopelia, osvojila je stari francuski jedrenjak Lutece, dala mu ime Fortuna i otplovila k otoku Rapanui (Isla de Pasqua), gdje je brod počeo tonuti pa je napušten; posadu su internirale čilenske vlasti.
Leopard, njemačka pomoćna krstarica, bivši britanski putnički parobrod sa dva vijka Yarrowdale (4652 brt). Nijemci su ga naoružali sa 5 topova od 150 mm, 4 topa od 88 mm i dvije torpedne cijevi. Isplovio je iz Malog Belta pod zapovjedništvom kapetana korvete Lafferta s posadom od 319 ljudi na k. r. Između Islanda i Norveške zatekli su ga 16. III. 1917 britanski oklopni krstaš Acchiles i pomoćna krstarica Dundee. Na Leoparda je s Dundeea upućen prizovski odred, ali domalo je Leopard izbacio 2 torpeda, koja su promašila, i zametnuo borbu. Potopljen je s čitavom posadom i britanskim prizovskim odredom.
Greif, pomoćna krstarica, bivši njemački teretno-putnički parobrod Guben (4693 brt). Isplovio je 27. II. 1916 iz ušća Labe pod imenom Kena i norveškom zastavom, ali se već 29. II. sjeveroistočno od otoka Shetland sukobio s britanskim pomoćnim krstaricama Alcantara i Andes. U nejednakom boju Greif je potopio sa dva torpeda triput veću Alcantaru, ali boj je nastavio Andes. Domalo su stigli krstarica Comus i dva razarača. Kad je ušutkan i posljednji top i brod zahvatio žestok požar, zapovjednik je naredio da se Greif potopi dinamitom.
Königin Luise, brzi izletnički parobrod, pomoćni minopolagač, isplovio je 4. VIII. 1914, ali već idućeg dana zatekla ga je flotila britanskih razarača, koju je predvodila krstarica Amphion. U bijegu je položio mine istočno od ušća Temze; zatim je potopljen. Posadu su zarobili razarači i krstarica. Kasnije je na tim minama potonula krstarica Amphion sa čitavom posadom i dijelom zarobljenih Nijemaca.
Meteor, pomoćna krstarica i minopolagač (bivši britanski putnički parobrod City of Leeds) . Otplovio je duž norveške obale k sjeveru i 7. VII. 1914 položio u veoma širokom prostoru pred Arhangel’skom oko 300 mina. Na povratku je potopio dva parobroda, a jedan doveo u Njemačku.
Drugi je put otplovio 6. VIII. 1914, položio 374 mine pred Моrrау Firthom. Na povratku ga je zatekla britanska pomoćna krstarica Ramsey. Zapovjednik je dopustio da se približi Meteoru (pod ruskom zastavom) i kad je došla uza nj, potopio ju je torpedom. Po drugi put zatekla ga je eskadra engleskih krstarica i oklopnih krstaša. Zapovjednik je pristao uz jedan švedski ribarski kuter, prekrcao ljude na nj, a Meteor potopio otvaranjem ventila.
U Drugom svjetskom ratu pribjegla je krstaričkom ratu opet Njemačka kao slabija strana na moru. Poučena iskustvom iz Prvog svjetskog rata, njemačka je mornarica već u mirno doba svojim flotnim programom predvidjela specijalne ratne brodove za k. r. i u tu svrhu sagradila 3 »džepna« bojna broda: Admiral Graf Spee, Admiral Scheer i Deutschland od 10.000 t (naoružane sa 6 topova od 280 mm), koji su imali motorni pogon i veoma velik akcioni radijus. Ta su 3 broda odmah i upućena u k. r.
Poslije lošeg iskustva u Prvom svjetskom ratu s naoružanim putničkim brodovima, Njemačka je u Drugom svjetskom ratu kao pomoćne krstarice upotrebila samo teretne brodove, uglavnom na motorni pogon, koji su mogli ukrcati mnogo goriva; imali velik akcioni radijus i lakše se maskirali.
Njemačka je prve pomoćne krstarice uputila potkraj 1939, a druge tri u prvoj polovici 1940. Tih 6 brodova Nijemci su nazvali »prvim valom«. »Drugi val« od šest brodova počeo je odlaziti potkraj 1940, ali stiglo ih je na ocean samo 5, jer je Togo (raider K) bio teško oštećen već na polasku.
Talijani su u k. r. uputili samo 1 brod, bivši nosač banana Ramb I, koji je isplovio iz Massawe 20. II. 1941. Krstario je samo 7 dana, nije potopio ni uzaptio nijedan brod. Potopila ga je britanska krstarica Leander. Japanci su kasnije uputili tri broda, ali s neznatnim uspjehom.
Operacije njemačkih brodova u krstaričkom ratu mogu se podijeliti u dvije grupe: operacije ratnih brodova i operacije pomoćnih krstarica, koje su Britanci zvali raiders.
Operacije ratnih brodova. Scharnhorst i Gneisenau, bojni brodovi (pod admiralom Lütjensom), isplovili su 21. XI. 1939 na krstarenje sjeverno od otočja Færøerne prema Islandu. Jugoistočno od Islanda zatekli su 23. XI. britansku pomoćnu krstaricu Rawalpindi i potopili je. Nastavili su zatim k sjeveroistoku, krstarili do 25. XI. i vratili se 27. XI. u Njemačku.
Dana 22. I. 1941 ponovo su isplovili u k. r. iz Kiela i duž norveške obale krenuli prema sjeveru; 27. I. skreću prema južnoj obali Islanda, gdje 28. I. dolaze u vidik britanskog ratnog broda Naiad, koji je plovio ispred Grand Fleeta. Stoga naglo okreću u artičke vode, a odatle kroz Danski prolaz do južno od rta Farvel (Grenland), da 5.—6. II. nadopune gorivo. Zatim odlaze na rutu konvoja, što plove iz Halifaxa; 8. II. ugledali su čelo konvoja, pa se Scharnhorst odvaja od Gneisenaua, da mogu istodobno napasti konvoj sa sjevera i s juga. Ali sa Scharnhorsta je opažen britanski bojni brod Ramillies, koji je pratio konvoj, pa je Lütjens odustao od napadaja i povukao se k sjeveru čak u Davisova vrata, gdje 14.—15. II. nadopunjuje gorivo. Potom oba broda polaze k jugu, gdje 500 nm istočno od Newfoundlanda 22. II. potapaju 5 neeskortiranih brodova (25.784 brt). Zatim Lütjens odlazi sredinom Atlantika k jugu, gdje 27.—28. II. krca gorivo usred oceana i polazi na rutu brodova, koji izlaze iz Sijera Leone. Kad je oko 350 nm sjeverno od Kapverdskih otoka ugledao britanski bojni brod Malaya, koji je pratio afrički konvoj, Lütjens je ponovo izbjegnuo borbi i vratio se na rutu brodova iz Halifaxa. Dana 15. III. potopio je 6 neeskortiranih brodova, a 16. III. još 10, ali istoga dana navečer otkrio ga je britanski bojni brod Rodney. Lütjens je krenuo ravno k istoku prema kanalu La Manche, ali je međutim promijenio odluku i 22. III. 1941 uplovio u Brest. Ukupno su potopili 22 broda sa 115.622 brt.
Admiral Graf Spee i Deutschland isplovili su 21., odnosno 24. VIII. 1939 u k. r. u Atlantski ocean. Isplovili su tajno, i boravili su na pučini u zonama određenim za čekanje, jer se Hitler poslije završene kampanje u Poljskoj nadao, da će Vel. Britaniju i Francusku skloniti na sklapanje mira. Zapovijed za početak krstaričkog rata izdana je tek 26. IX. U tom se trenutku Admiral Graf Spee nalazio u sredini južnog Atlantika, a Deutschland istočno od rta Farvel (Grenland). Povremeno su ih snabdijevali gorivom Altmark i Westerwald.
Admiralitet je 22. X. doznao da je u Murmansk doplovio američki trgovački brod City of Flint, što ga je Deutschland uzaptio i na nj postavio svoju prizovsku posadu. Ona je poslije odlaska iz Murmanska pokušala da kroz norveške vode dovede City of Flint u Njemačku. Britanski Admiralitet odmah je uputio krstaricu Glasgow i odred razarača, da brod preotmu, ali im to nije pošlo za rukom. Nakon žestokog diplomatskog sukoba norveška je vlada internirala njemačku prizovsku posadu i brod oslobodila. Njemački je Admiralitet 1. XI. pozvao Deutschland, da se vrati u domovinu; vratio se kroz Danski prolaz u Kiel 15. XI. 1939, pošto je potopio samo dva broda sa ukupno 7000 brt. Kasnije je tom brodu promijenjeno ime u Lützov, ali više nije sudjelovao u k. r.
Admiral Graf Spee (v.) krstario je od 21. VIII. do 17. XII. 1939 južnim Atlantikom i Indijskim oceanom do Madagaskara, ali je nakon boja kod La Plate 13. XII. i kraćeg boravka u Montevideu sabordiran 17. XII. 1939 u estuariju rijeke La Plate.
Admiral Scheer, njemački džepni bojni brod, isplovio je 22. X. 1940, kroz Danski prolaz ušao je u Atlantik i zaplovio sredinom oceana k jugu. Dana 5. X. napao je konvoj, koji je dolazio iz Halifaxa, praćen od pomoćne krstarice Jervis Bay. Potopio je pomoćnu krstaricu, koja se žrtvovala da spasi konvoj od 37 brodova, tako da je Scheer potopio, osim nje, još samo 5 brodova. Odatle je proslijedio k jugu, najprije do Kapverdskih otoka, a zatim u južni Atlantik i 14. XII. uzaptio britanski brod Duquesa, nakrcan hranom, i zadržao ga sjeverozapadno od Capetowna. Tražeći konvoj s britanskim trupama, uzaptio je jedan norveški tanker i uputio ga u Bordeaux. Približavao se žrtvama zorom pod britanskom zastavom. Tom je varkom potopio dva broda bez radio-uzbune. Sastao se s opskrbnim brodom Nordmark i Thorom, a zatim prešao u Indijski ocean, gdje se sastao s Atlantisom. Po savjetu Atlantisova zapovjednika odlazi na sjeverni ulaz u Mozambički kanal, gdje krstari 19.—22. II. i potapa 2 broda bez uzbune, ali treći (Canadian Cruiser) i četvrti (nizozemski) brod daju uzbunu, koju je primila britanska krstarica Glasgow. Dana 22. II. opazio ga je hidroavion s Glasgowa, ali je Scheer ipak pobjegao i vratio se u Atlantik, gdje se sastao s Nordmarkom, Pinguinom i Kormoranom. Tu je prekrcao zarobljenike i izvršio manje popravke motora. Dana 11. II. krenuo je natrag u Njemačku, 30. III. stigao u Bergen, a 1. IV. u Kiel. U pet mjeseci prevalio je 46.419 nm, potopio ili uzaptio 16 brodova sa ukupno 99.059 brt.
Admiral Hipper, teška krstarica, isplovila je iz Kiela 30. XI. 1940 s nalogom, da napada samo lako zaštićene konvoje. Dana 25. XII. napala je jedan konvoj s trupama za Bliski Istok, ali kako je konvoj imao jaku pratnju od 3 krstarice i 1 nosača aviona, morala se povući s lakim oštećenjem. Zbog stalnih smetnja na strojevima vratila se 27. XII. 1940 u Brest. Potopila je samo i brod sa 6078 brt.
Ponovo je isplovila 1. II. 1941, ali zbog smetnja na strojevima upućena je prema zapadu, gdje je krcala gorivo i čekala na nalog za polazak u k. r. 7.—10. II. Zatim je zapadno od Gibraltara zatekla 19 neeskortiranih brodova. Potopila ih je 7 i vratila se 14. II. u Brest, a zatim oko Islanda u Kiel, kamo je stigla 28. III. Potopila je 8 brodova s ukupno 34.000 brt.
Operacije pomoćnih krstarica. Atlantis, njemačka pomoćna krstarica (Schiff 16, raider C), motorni brod (akcioni radijus 60.000 nm, brzina 18 čv, naoružanje 6×150 mm, 4 TC, 2 hidroaviona, 93 mine). Isplovio je 3. III. 1940 pod ruskom zastavom i krenuo uz norvešku obalu k sjeveru, kroz Danski prolaz i sredinom Atlantika k jugu. Položio je mine pred rtom Agulhas i prešao u Indijski ocean. Usred oceana uzaptio je norveški tanker Tirrana i zadržao ga sve do kraja kolovoza, kad ga je sa zarobljenicima uputio na zapadnu obalu Francuske (potopila ga je britanska podmornica Tuna tik pred ušćem Gironde). Atlantis je proslijedio k sjeveru i potopio (većinom noću) nekoliko brodova, koji nisu dospjeli predati radio-uzbunu, Dana 9. IX. uzaptio je britanski brod Athelking s važnom poštom, ali brod je dao uzbunu. Idućeg dana hidroplan je zaustavio, a Atlantis potopio brod Bonarty, koji je također dao radio-uzbunu. Tako je aktivnost Atlantisa otkrivena, ali uzapćeni su važni dokumenti i telegrafski trgovački kodeksi. Pošto je 20. IX. uzaptio veliki francuski brod Commissaire Ramel, Atlantis polazi istočno od Ceylona, uzapćuje 2 puna norveška tankera Teddy i Ole Jacob i zadržava ih kao opskrbne brodove, a 11. XI. potapa britanski Automedon, ali je on prije predao radio-uzbunu. Atlantis stoga prelazi k jugoistoku, ukrcava gorivo s Teddya i potapa ga, a Ole Jacoba upućuje u Japan radi iskrcaja zarobljenika i otpreme važnih dokumenata u Njemačku. Atlantis je otplovio k jugu i 2. XII. sastao se s Pinguinom, prekrcao na nj zarobljenike i otplovio na otočje Kerguelen, gdje se slučajno nasukao i zadržao od 14. XII. 1940 do 11. I. 1941 radi popravka. Zatim je otplovio na rutu Capetown—Australija pa k otocima Seychelles, gdje je 25. I. —3. II. potopio britanski brod Mandasor, uzaptio Speybank i uputio ga u Bordeaux (brod je pod imenom Doggerbank upotrebljen kao naoružani minopolagač i upućen u Atlantik, gdje ga je griješkom potopila jedna njemačka podmornica). Atlantis je 2. II. uzaptio i zadržao norveški tanker Ketty Brørig. Njega i opskrbni brod Coburg ulovile su poslije mjesec dana britanske krstarice Leander i Canberra u Indijskom oceanu. Istočno od Madagaskara Atlantis se sastaje 14. II. sa džepnim bojnim brodom Admiral Scheer i savjetuje mu, da prijeđe na sjeverni ulaz Mozambičkog kanala, što je ovaj i učinio. Atlantis prelazi u Atlantski ocean gdje 17. IV. potapa veliki egipatski putnički parobrod Zamzan, a 220 putnika prekrcava na opskrbni brod Dresden. Dana 14. V. neopaženo je izmaknuo britanskom bojnom brodu Nelson i nosaču aviona Eagle. Zatim plovi k jugu; 1. VII. sastaje se s Orionom i prelazi u Tihi ocean. U 80 dana nije sreo nijedan brod i tek 10. IX. 1941 uzapćuje u južnom Pacifiku norveški brod Silvaplana s dragocjenim teretom i upućuje ga u zapadnu Francusku. Sastaje se s Kometom i njegovim opskrbnim brodom i prosljeđuje oko rta Horn u Atlantik, gdje mu je povjerena nova dužnost: da na povratku u domovinu opskrbljuje njemačke podmornice. Tako je stigao do ekvatora, ali kad je opskrbljivao podmornicu U126, otkrio ga je hidroplan, katapultiran sa britanske krstarice Devonshire, koja ga je 22. XI. 1941 potopila. Potopio je 22 broda sa 145.697 brt.
Komet (Schiff 45, raider В), motorni brod (akcioni radijus 51,000 nm, brzina 19 čv, 6×120 mm, 4 TC, 1 avion, 25 mina), isplovio 9. VII. 1940 iz Njemačke kroz norveške vode k sjeveru, prošao Barentsovo more, Matočkin Šar (Novaja Zemlja), Karsko more i prolaz Vilkickoga. U Laptevskom moru probijao se kroz led uz pomoć ledolomaca Lenin i Stalin, a kad su ga oni napustili, probijao se sam kroz prolaz Sanikova. Kod rta Kolimsk nastavio je put uz pomoć ledolomca Kaganovič, prošao je sam kroz led plovac Čukotskog mora, kroz Beringov prolaz, oplovio Čukotski poluotok i 6. IX. 1940 zaplovio u Tihi ocean. U listopadu se među otocima Marshall susreo s Orionom, a 27. XI. zajedno su potopili britanski putnički brod Rangitane pred Aucklandom. Kod otoka Nauru potopili su 7.—8. XI. 21.000 brt brodova, punih fosfata, i vratili se u japanske vode radi krčanja goriva. Zajedno su ukupno potopili 43.000 brt i iskrcali 500 zarobljenika na otok Emirau. Komet, sam 27. XII. ponovo je napao Nauru te uništio petrolejske tankove i fosfatne uređaje. Zatim je oplovio Australiju i ušao u Indijski ocean, gdje se kod otoka Kerguelen početkom ožujka 1941 sastao s Pinguinom i opskrbnim brodom. Odatle je pošao na krstarenje sjeverozapadno od Australije, ponovo se vratio u Pacifik i krstario oko otočja Galápagos. Ušavši u Atlantski ocean kod Rta Horn, krenuo je u Njemačku. U Biskajskom zaljevu prihvatile su ga njemačke podmornice, pa je nesmetano 26. XI. 1941 ušao u Cherbourg. Ukupno je potopio 42.959 brt.
Po drugi put isplovio je iz Flushinga 7. X. 1942, probio se kroz Doverski tjesnac i uplovio u Le Havre; odatle je otplovio 13. X. sa dva eskortera, ali je već sutradan potopljen kod rta La Hogue.
Kormoran (Schiff 41, raider G), trgovački brod s dizel-električnim pogonom (akcioni radijus 70.000 nm sa 10 čv, brzina 16 čv, naoružanje 6 topova od 120 mm, 4 TC, 280 mina, 2 hidroaviona). Isplovio je 3. XII. 1940, prošao Danskim prolazom i spustio se u sjeverni Atlantik. Oko sredine ožujka sreo je Admirala Scheera, koji se vraćao u domovinu i predao mu zarobljenike. Potom za 7 nedjelja nije imao nikakva uspjeha. Zatim je potopio 5 brodova, a tanker Canadolite poslao u Bordeaux. Sastao se s Atlantisom i prešao u Indijski ocean, gdje je potopio 1 jugoslavenski i 1 britanski brod, a zatim krstario bez uspjeha duž Jave i Sumatre. Premjestio se sjeverno od Madagaskara, gdje je potopio jedan grčki brod. Sredinom kolovoza sastao se s Kulmerlandom, koji mu je dovezao hranu i gorivo iz Japana. Odatle je otplovio prema Australiji, gdje ga je zatekla krstarica Sydney. Kormoran se približio pod nizozemskom zastavom na 2000 m u paralelnom kursu. Zapovjednik Sydneya pogriješio je, što nije pitao obalni izvještajni centar, može li tu biti nizozemski brod, već je zatražio od Kormorana lozinku. Kormoran je odmah otvorio brzu paljbu i prvim pogocima razorio most krstarice, a pogodio ju je i torpedom. Otvaranje vatre desetak sekunda prije dalo je Kormoranu prednost. Boj je trajao od 17 h25 m do 18 h30 m. Kad se spustila noć, Sydney je u plamenu nestao iza obzorja, i oko 22 h eksplodirao; nitko se nije spasio. Kako ni na Kormoranu posada nije mogla svladati požar, a na brodu su bile i mine, zapovjednik je naredio da se brod napusti. Od 400 ljudi spašeno ih je 315 i dovedeno u Australiju. Kormoran je eksplodirao malo poslije ponoći. Na svom krstarenju potopio je 11 brodova sa ukupno 68.274 brt. Prvi put u povijesti pomoćna krstarica potopila je krstaricu.
Orion (Schiff 36, raider A), trgovački parobrod od 7000 brt s turbinskim pogonom (akcioni radijus 60.000 nm sa 10 čv, brzina 14,8 čv, naoružan sa 6 topova od 150 mm 6 TC, 2 hidroaviona i 228 mina). Isplovio 6. IV. 1940. Njegov je zadatak bio, da svrati na sebe pozornost kratkotrajnom operacijom u sjevernom Atlantiku, a zatim da prijeđe na k. r. u Pacifik. Oplovio Rt Horn i 13.—14. VI. položio 228 mina pred Aucklandom (Novi Zeland). Od tih mina potonuo je samo britanski brod Niagara, ali sa 10 t zlata u šipkama. Potom je otplovio na rutu Australija—Panama, gdje je 19. VI. uzaptio norveški parobrod Tropic Sea i uputio ga u Francusku. (Gotovo potkraj putovanja ulovila ga je jedna britanska podmornica i od posade se prvi put doznalo za Oriona.) U Tasmanovu moru sastao se s Kometom, koji je došao iz Arktika i sa dva opskrbna broda. Putnički parobrod Rangitane potopili su 27. XI. Orion i Komet zajedno, a zajedno su potopili i 4 broda pred otokom Nauru, gdje je važno krcalište fosfata. Vratili su se na japanske pacifičke otoke radi popune goriva i na otoku Emirau iskrcali 500 zarobljenika. Zatim se Orion sam vratio na otočje Marshall, gdje je ponovo ukrcao gorivo i proslijedio k otoku Maug (Mariani), gdje je ostao 4 tjedna radi popravka. Isplovio je 6. II. prema jugu oko Novog Zelanda i Australije u Indijski ocean. Budući da su Saveznici promijenili rute parobroda, Orion nije sreo nijedan brod. Istočno od Madagaskara spasio ga je (18. V.) u posljednjem trenutku hidroplan, jer je navrijeme opazio jednu britansku krstaricu pa ju je Orion mogao izbjeći. U početku lipnja ukrcao je posljednje gorivo s uzapćenog norveškog tankera Ole Jacob i uputio ga u Bordeaux (u Biskajskom zaljevu ulovili su ga britanski brodovi i avioni). Budući da je ostao bez opskrbnih brodova, Orion je oko sredine lipnja oplovio Rt Dobre Nade i ušao u Atlantik; 1. VII. sreo se s Atlantisom sjeverno od otoka Tristan da Cunha. U posljednjih 7 1/ 2 mjeseci nije sreo nijedan brod. Sredinom srpnja stigao je u Biskajski zaljev, gdje su ga dočekale 2 njemačke podmornice, a 23. VIII. 1941 uplovio je u Girondu. Potopio je 11 brodova sa 57.744 brt.
Pinguin, (Schiff 33, raider F), njemačka pomoćna krstarica, motorni teretni brod (akcioni radijus 60.000 nm sa 12 čv, brzina 18 čv, naoružanje: 6 topova od 120 mm, 4TC, 300 mina). Isplovio je 22. VI. 1940, prošao kroz Danski prolaz i sredinom Atlantika spustio se do širine Rta Dobre Nade. Potom je ušao u Indijski ocean, gdje je krstario 26. VIII.—7. X. i potopio ili uzaptio 6 skupocjenih brodova, od toga 4 tankera. Tanker Storstad pretvorio je u pomoćni minopolagač Passat, s njim zajedno položio u listopadu i studenom mine pred južnom i istočnom obalom Australije, s obje strane Bassova prolaza i duž istočne obale Tasmanije. Zatim su oba broda krenula k zapadu, gdje je Pinguin potopio još 4 broda. Prešao je u južni Atlantik, ondje se početkom siječnja sastao s Admiralom Scheerom, a onda skrenuo u Antarktik, gdje je 14. i 15. I. 1941 uzaptio tri norveška broda za preradbu kitova (svaki po 12.000 brt) i 11 kitolovaca. Odatle se ponovo vratio u Indijski ocean i potopio 3 broda. Četvrti britanski tanker British Emperor dao je radio-uzbunu; primila ju je krstarica Cornwall, koja je stigla s položaja 600 nm južnije i potopila Pinguin 8. V. 1941. Pinguin je krstario 10 mjeseci, potopio ili uzaptio 17 brodova i 11 kitolovaca sa ukupno 136.551 brt.
Widder (Schiff 21, raider D), turbinski parobrod (akcioni radijus 34.000 nm sa 10 čv, naoružanje 6×150 mm, 4 TC, 2 hidroaviona i 60 mina). Isplovio je iz Njemačke 6. V. 1940, prošao Danski prolaz i vodio krstarički rat u sjevernom Atlantiku. Početkom rujna spustio se na jug, a zatim se vratio u Brest, gdje je uplovio 31. X. 1940. Za relativno kratka krstarenja potopio je ili uzaptio 10 brodova sa ukupno 58.645 brt. Dok su se drugi zapovjednici njemačkih pomoćnih krstarica pridržavali Haških konvencija, zapovjednik Widdera (kasnije Michela) postupao je nečovječno, pa je 1947 osuđen kao ratni zločinac.
Thor (Schiff 10, raider E), turbinski parobrod (akcioni radijus 40.000 nm sa 10 čv, brzina 18 čv, naoružanje 6×150 mm, 4 TC, i hidroavion, 90 mina). Isplovio 6. VI. 1940 u južni Atlantik. Blizu otoka Trininade sukobio se s britanskom pomoćnom krstaricom Alcantara i nanio joj teška oštećenja, zbog kojih se morala povući. Otplovio je k jugu, izvršio manje popravke na moru i nastavio krstarenje. Dana 5. XII. opet se sukobio s pomoćnom krstaricom Carnarvon Castle, pa je i nju teško oštetio. Nakon sastanka s drugim njemačkim brodovima, 4. IV. po treći put vodi borbu s pomoćnom krstaricom (Voltaire). Poslije veoma žestoka boja potopio je Voltairea, pokupio brodolomce i proslijedio k sjeveru. Prošao je nezapažen kroz Kanal i Sjeverno more te 30. IV. stigao u Hamburg.
Po drugi put isplovio iz Kiela 30. XI. 1941 gotovo ravno u Antarktik, gdje je krstario do 15. III., a zatim se vratio na rutu La Plata—Capetown. Krstario je neko vrijeme jugoistočno od Ste. Helene, a zatim prešao u Indijski ocean, gdje nije imao mnogo uspjeha. Nekoliko je brodova potopio, a tri je poslao u Japan. Do 29. IX. 1942 krstario je bez uspjeha zapadno od Australije, a zatim uplovio u Balikpapan na Borneu radi krčanja goriva i odatle u Yokohamu, kamo je stigao 9. X. i privezao se uz opskrbni brod Uckermarck. Dana 30. XI. eksplodirao je Uckermark za vrijeme čišćenja tankova; požar je uništio i Thora i treći njemački brod Leuthen. Thor je na prvom putovanju potopio ili uzaptio 11 brodova sa 83.301 brt, a na drugom krstarenju 10 brodova sa 56.073 brt. Ukupno 21 brod sa 193.374 brt.
Michel (Schiff 28, raider H), motorni brod (akcioni radijus 60.000 nm sa 10 čv, brzina 18 čv, naoružanje 6×150 mm, 1×120 mm, 4 TC, 2 hidroplana, 1 motorna torpiljarka 10 t, 2 TC, 37 čv). Isplovio je iz Kiela 9. III. u Flushing, a odatle 13. III. kroz Kanal uz veoma jaku pratnju. Unatoč napadajima stigao u Le Havre i La Pallice, odakle je 20. III. 1942 otplovio u južni Atlantik izbjegavajući sve susrete. Sastao se s tankerom Charlotte Schliemann i zadržao ga uza se punih 6 mjeseci. Dana 23. IV. prvi put upotrebio novo oružje, motornu torpiljarku, koja je noću potopila američki tanker Connecticut. Oko Ste. Helene Michel je potopio 8 brodova sa 56.731 brt, a sredinom listopada povukao se u Antarktik. Zatim je prešao u Indijski ocean, gdje je operirao jugoistočno od Madagaskara. Ponovo se vratio u Atlantik, potopio 1 brod i otplovio u Japan, gdje je stigao 1. I. 1943. Na tom krstarenju potopio je ili uzaptio 14 brodova sa ukupno 94.362 brt.
Ponovo je isplovio pod novim zapovjednikom (broda Thor, koji je izgorio u Yokohami) 21. V. 1943 prema Singaporeu, pa kroz Sundski prolaz u Indijski ocean, gdje je sjeverozapadno od Pertha potopio 2 broda. Vratio se južno od Australije i Novog Zelanda u Pacifik, gdje je krstario pred zapadnom obalom Južne Amerike. Sjeverozapadno od otoka Rapa Nui potopio je norveški tanker India i krenuo u Japan. Gotovo već pred Yokohamom potopila ga je 17. X. 1943 USA podmornica Tarpon. Na drugom krstarenju potopio je 3 broda sa 27.632 brt. Na oba krstarenja potopio je ili uzaptio 17 brodova sa ukupno 121.994 brt.
Stier (Schiff 23, raider J), motorni brod, (akcioni radijus 60.000 nm sa 10 čv, brzina 18 čv, naoružanje 6×150 mm, 2 TC, 2 hidroplana). Isplovio je iz Rotterdama 12. V. 1942 kroz Kanal uz jaku pratnju i žestoke borbe, ali je stigao neoštećen 19. V. u Girondeu i sutradan otplovio u srednji Atlantik. Dana 4. VI. potopio je i britanski brod, a 6. VI. veliki tanker od 10.000 t. Poslije toga dugo krstari bez uspjeha južnim Atlantikom, sastaje se s Michelom i sedmicu dana zajedno operiraju. Potapa 1 brod, koji je dao uzbunu i zato se premješta na jug. Nakon bezuspješnog krstarenja 27. IX. 1942 susreo je USA brod Stephen Hopkins (Liberty, 7818 brt, 9 topova 100 mm), koji je izbliza otvorio brzu i točnu paljbu, zapalio Stiera i potopio ga. Potonuo je međutim i Stephen Hopkins, a samo i čamac s brodolomcima stigao je do brazilske obale. Stier je potopio samo 4 broda sa ukupno 29.406 brt.
U krstaričkom ratu Drugog svjetskog rata potopili su njemački ratni brodovi 59 savezničkih brodova sa 331.692 brt, a pomoćne krstarice 129 brodova sa ukupno 800.238 brt.
Japanski raideri potopili su samo 4 broda sa ukupno 29.033 brt.
Iz tih se podataka vidi, da su površinski brodovi u 28 mjeseci krstaričkog rata nanijeli Saveznicima relativno malo gubitaka, ako se uporede sa veoma razvijenim pomorskim prometom, koji je u Drugom svjetskom ratu dostigao golem intenzitet na svim svjetskim morima. Nijemci su, doduše, operacijama površinskih brodova prisilili Saveznike da rasprše svoje snage po dalekim morima, a to je bilo na štetu snaga u evropskim vodama, gdje se ionako osjećao manjak krstarica. Površinski su brodovi samo jednom ozbiljnije ugrozili savezničke pomorske komunikacije, i to u veljači i ožujku 1941 u sjevernom Atlantiku. Ali i tada su gubici savezničkih brodova, prouzročeni od površinskih jedinica, bili veoma maleni u usporedbi s gubicima od podmornica, mina i zračnih napadaja. Gubici, koje su nanijele njemačke podmornice u listopadu 1940, ili u svibnju 1941, ili avioni u travnju 1941, iznose gotovo jednako kao gubici od površinskih jedinica za svih 28 mjeseci krstaričkog rata.
Glavni je uzrok relativno slabog uspjeha krstaričkog rata u tome, što Nijemci nisu nigdje imali baza, a Saveznici su raspolagali uporištima na svim obalama svijeta.
Zaključak. Već nekoliko stoljeća vlada u pomorskoj strategiji aksiom, da se ratom protiv pomorskog prometa ne može izvojevati pobjeda. Od krstaričkih napadaja nadmoćna pomorska snaga trpjela je često velike gubitke, ali ti gubici nisu utjecali na udarnu snagu nadmoćne strane.
Što se tiče suvremenog krstaričkog rata, pokazalo se već 1914, da su brzi putnički brodovi nepodesni za tu svrhu, jer su trošili mnogo ugljena, a zbog relativno malih zaliha imali su i malen akcioni radijus. Osim toga, obrisi tih brodova bili su toliko markantni i poznati, da se nisu mogli maskirati.
Lake su krstarice najpogodnija klasa ratnih brodova za vođenje krstaričkog rata, ali uz uvjet, da se osigura njihovo stalno snabdijevanje gorivom. Za to su potrebna pogodno raspoređena uporišta. Ali kako k. r. vodi obično slabija zaraćena strana, većinom će već prvih dana rata ostati bez svih uporišta izvan svog teritorija.
Krcanje ugljena na otvorenom moru skopčano je s golemim teškoćama, čak i na sidrištima ( Alabama i Karlsruhe kod Fernanda Noronhe). Nakon uvođenja ulja za loženje i motornog pogona s plinskim uljem, ta je teškoća nestala i gorivo se može nadopunjavati na otvorenom moru i u vožnji. To je vrlo važno i za napadača i za branitelja, jer se brodovima povećava akcioni radijus, što je jedan od najvažnijih elemenata u toj vrsti operacija.
Međutim, u oba svjetska rata najpogodnijima za k. r. pokazali su se trgovački teretni brodovi. U Drugom svjetskom ratu Nijemci su birali brodove s akcionim radijusom od oko 60.000 nm, koji su naličili na većinu trgovačkih brodova. Uz male preinake (prebojadisanja, namještanje krivih dimnjaka i dr.) mogli su se uspješno maskirati. Baš takvo maskiranje, uz upotrebu neutralnih zastava, stvaralo je savezničkim ratnim brodovima velike teškoće, jer je i najmanji neoprez mogao biti veoma opasan (slučaj Kormoran— Sydney). Da se izbjegnu opasnosti pri legitimiranju brodova, Saveznici su, iako ponešto kasno, uveli složenu izvještajnu službu, koja je na kopnu pratila kretanje svih trgovačkih brodova svijeta i u svakom trenutku znala, gdje se koji brod nalazi. Zapovjednik ratnog broda mogao je otad uvijek bežičnim putem pitati najbližu obalnu izvještajnu postaju, da li je moguće, da se brod, koji je dao svoje ime, doista može nalaziti na položaju, gdje je zatečen. Dok nije dobio odgovor, ratni se brod držao na opreznoj udaljenosti. Takva izvještajna služba, patroliranje obalnih aviona duž važnih ruta i na raskrsnicama putova, pa i druga moderna sredstva (ukrcani hidroavioni i helikopteri, radar i dr.) danas stvaraju velike teškoće u gusarskim operacijama pomoćnih krstarica.
Kako sada vrijedne konvoje, zbog opasnosti od aviona i podmornica, prate nosači aviona, a uz njih su kao zaštita i ratni brodovi, moderni se površinski gusari ne mogu bez velike opasnosti približiti konvoju. Takve su konvoje u Drugom svjetskom ratu izbjegavali čak i njemački brodovi Scharnhorst i Gneisenau.
Činjenica, da Nijemci u posljednje tri godine rata više nisu upućivali površinske brodove u k. r. na ocean, ipak ne znači, da se ubuduće neće pojaviti možda novi moderni gusarski brodovi. To ovisi о snazi i položaju zaraćenih strana i о prilikama, koje će vladati na bojištu.
LIT.: C. Maltzahn, Der Seekrieg zwischen Russland und Japan 1904—1905, I i II, Berlin 1913; Marine-Archiv, Der Krieg zur See 1914—1918, Kreuzerkrieg, I—III, Berlin 1937; L. Lepotier, Les croiseurs du sud et le pavillon étoilée, Paris 1937; W. Roshill, The War at Sea, I i II, London 1956.P. M.