KRSTARICA (engl. cruiser, franc. croiseur, rus. крейсер, njem. Kreuzer, tal. incrociatore), ratni brod od 6000 do 27.000 t istisnine, velike brzine s relativno jakom artiljerijom, ali slabijim oklopom. Zadatak je suvremenih krstarica napad na neprijateljske pomorske komunikacije, zaštita vlastitih pomorskih komunikacija, izviđanje, osiguranje i zaštita većih plovnih sastava. Pored ovih osnovnih zadataka, krstarice se upotrebljavaju u napadu na objekte na neprijateljskoj obali, po potrebi polažu mine, mogu učestvovati u svim operacijama i borbenim djelovanjima ratne mornarice i zato se smatraju univerzalnim ratnim brodovima.

Razvitak krstarica išao je uporedo s razvojem oklopnjača i bojnih brodova njihova vremena. Zato su brzina i akcioni radijus bili vezani za brzinu i akcioni radijus oklopnjača i bojnih brodova. Današnja upotreba krstarica u sastavu udarnih eskadra i udarnih grupa (v. Flota) mora krstaricama omogućiti združeno plovljenje s nosačima aviona i bojnim brodovima na pučini daleko od vlastitih baza. Prema koncepciji upotrebe suvremenih udarnih eskadra i udarnih grupa, svaki brod treba da odigra pri određenom zadatku ulogu namijenjenu njegovoj klasi u okviru cjeline. Tako se krstarice, kao i bojni brodovi, pridaju nosačima aviona radi zaštite od napadaja površinskih brodova, podmornica, pa i avijacije.

Golema promjena u pomorskom naoružanju i pogonu izazvana upotrebom reaktivnog naoružanja i nuklearne energije, te mnogovrsnost zadataka, podvrgava krstaricu današnjice temeljitoj izmjeni. Pojavljuju se nove potklase krstarica vezane za specijalne zadatke. Naziv krstarica, nastao prije stotinu godina na osnovi tada jedinog njezina zadatka, ostao je danas vezan samo za malen dio njezine djelatnosti i postaje neznatan, kao što je u povijesnom razvitku ratnih brodova bilo i s drugim oznakama pojedinih nestalih klasa brodova.

Povijesni razvoj krstarica može se podijeliti u tri odsjeka: doba prvih drvenih krstarica na jedra i paru, doba parnih čeličnih krstarica s pomoćnim jedrima i doba modernih krstarica.

Drvene krstarice na jedra i paru razvile su se od fregata jedrenjača, parnih izvidnica iz Krimskog rata i britanskih korveta na jedra i paru s vijkom. Zadatak im je bio, da krstareći uništavaju neprijateljski promet na moru, pa im se odatle s vremenom stvorio i naziv. Te su se krstarice na dugim krstarenjima služile jedrima, pa im je akcioni radijus bio veoma velik; bio je ograničen gotovo samo hranom za posadu i zdravstvenim stanjem ljudi. Prva ratna primjena krstarica ove vrste ide u drugu polovinu američkog Secesionog rata, kad su se pojavile konfederacijske krstarice, sagrađene u Velikog Britaniji 1862, Florida (Oreto) i Alabama (N 290). Alabama, duga 70 m, široka 9,6 m, sa snašću barka, imala je stroj od 300 KS, s podiznim vijkom, kojim je dostizala brzinu od 12,2 čv. Bila je naoružana sa 6 topova u bateriji od 32 funte, 2 izolučena topa (1×100, 1×20 funta) na stožeru i jednim mužarom od 8 palaca.

Britanske korvete tipa Blanche (1866—70) imale su istisninu od 1755 t, stroj od 2158 KS i vijak. Bile su naoružane sa 12 topova od 160 mm i razvijale su brzinu 12,5—13,6 čv. Trup im je bio od drva, a snast uobičajena u ono doba za tu klasu brodova.

Razvitkom tehnike i čelične brodogradnje ova je vrsta brodova doskora nestala. Kad je Dupuy de Lôme sagradio prve francuske drvene fregate (oklopnjače) obložene željeznim oklopom, koje su plovile brzinom od 14, čv, te su oklopnjače bile najbrži brodovi. Drvene krstarice, parne korvete i izvidnice plovile su 2 čv sporije i zato se nisu mogle upotrebiti ni za izviđanje ni za druge zadatke. Kako su Dupuy de Lômeove oklopnjače bile dovoljne same sebi, spore su se drvene krstarice prestale graditi i flota je ostala bez krstarica.

Parne čelične krstarice s pomoćnim jedrima pojavile su se kao novost u eskadrama drvenih oklopnjača 1869. Te je godine porinuta u Francuskoj Hirondelle, prva krstarica novog tipa, čelični brod na paru glatke palube sa dva pomoćna jedra. Imala je istisninu od 1040 t, sa 1780 KS postizala je brzinu od 16 čv. Bila je naoružana sa 2 topa od 140 mm. Nakon ovog broda novog tipa krstarice su se naglo razvijale. God. 1876 francuske krstarice Duquesne i Tourville dosegle su istisninu od 5800 t i brzinu od 16,9 čv (prema 14,5 oklopnjača); naoružanje im je poraslo na 21 top. Britanska mornarica je nato 1878 sagradila krstarice Iris i Mercury od 3730 t, koje su dostizale brzinu od 18 čv. Francuska krstarica Sfax od 4488 t, sagrađena 1884, prva je dobila ćelijsku zaštitu, ali je zato imala manju brzinu (16 čv). Brzinu od 18 čv francuske su krstarico dosegle tek 1884 malim brodom Milan od 1733 t, ali već poslije 4 godine Coetlogon, Forbin i Troude postaju najbrži brodovi, jer su dostigli 20,5 čv.

Raznolikost zadataka već je u to doba izazvala razvoj različitih potklasa krstarica, pa se oko 1895 u služebnim nomenklaturama nalaze: torpedne krstarice (croiseurs-torpilleurs), koje su imale i ukrcane dvije male torpiljarke od 10 do 12 t, gusarske krstarice (eroiseurs-eorsaires), te krstarice 1., 2. i 3. klase.

Oko 1900 završava se niz ovih lakih krstarica brodovima od 2500 do 4000 t. U Francuskoj su posljednje D’Estrée i Infernet iz 1899 od 2450 t, koje su postigle brzinu od 21 čv.

Moderne krstarice (od 1883). Nakon duge i oštre borbe između topa i oklopa činilo se oko 1880, da je oklop izgubio svoju važnost. Topovima je toliko porasla snaga, da brod nije mogao podnijeti dovoljno debelu oklopnu zaštitu, koja bi izdržala pun pogodak granate najtežeg kalibra. Britanci i Francuzi počeli su ugrađivati deblji oklop, ali manje površine, a vrhunac su dostigli Talijani, kada su porinuli sasvim neoklopljene brodove ( Italia i Lepanto), koje su pokušali zaštititi samo oklopnom palubom i brzinom. (v. Brod, Razvitak ratnih brodova.)

Oko 1880 pojavilo se mišljenje, da se sasvim odbaci oklopni pojas, a ušteđena težina iskoristi za jače naoružanje i veći akcioni radijus. Istodobno se pojavila i nova doktrina, koju je 1882 potkrijepio Armstrong: umjesto jedne skupe oklopnjače, mogu se uz istu cijenu sagraditi tri krstarice novog tipa s oklopnom palubom; u tom broju one su svakako nadmoćnije. Manje su, pa ih je teže pogoditi; brže su, pa u borbi mogu birati povoljniji položaj, napasti ili uzmaci; okretnije su, pa mogu lakše upotrebiti torpeda. Sve zadatke, koje se floti stavljaju u dužnost, sigurnije će riješiti velik broj manjih, ali bržih krstarica s oklopnom palubom, nego dvije ili tri teške oklopnjače. Ova pogrešna doktrina pridonijela je bržem razvitku krstarice.

Prvu modernu krstaricu naručila je čilenska mornarica u Velikoj Britaniji. Krstarica Esmeralda od 3000 t, zaštićena oklopnom palubom (25 mm) od pramca do krme i od boka do boka, na probnoj vožnji 1883 postigla je brzinu od 18,3 čv. Karakteristike su joj bile: dužina 82,3 m; širina 12,8 m; gaz 5,56 m; zalihe ugljena 400 t. Bila je naoružana sa 2 topa od 254 mm, 6×152 mm i 3 torpedne cijevi. Tako je nastao nov tip krstarice, kojoj je trup ispod vodene linije bio pokriven oklopnom palubom kao nepropusni sanduk, a u njemu su se nalazili svi najvažniji dijelovi: kotlovi, strojevi i municija. To su t. zv. zaštićene krstarice (s oklopnom palubom bez oklopnog pojasa).

Nakon uspjeha ove zaštićene krstarice nov su tip prihvatile i dalje razvijale i ostale mornarice. Potkraj XIX. i početkom XX. st. krstarice su se razvijale usporedno u dvjema potklasama: velikim (iznad 5000 t) i malim (oko 3000 t), koje su bile nazvane krstarice II., odnosno III. klase. Naziv krstarice I. klase upotrebljavao se za oklopne krstaše. Istisnina velikih krstarica II. klase dosegla je vrhunac s britanskim krstaricama Terrible i Powerfull iz 1895 (14.200 t), koje su bile naoružane sa 2 topa od 230 mm, 16×150 mm, 16×76 mm, 12×47 mm i 4 podvodne torpedne cijevi. Oklopna paluba imala je debljinu od 152 mm, a brzina im je bila 22 čv. Ruska mala krstarica III. klase Novik iz 1900 imala je istisninu od 3080 t, bila je naoružana sa 6 topova od 120 mm, 5×47 mm, 2×37 mm i 5 nadvodnih torpednih cijevi. Oklopna paluba bila je debela 50 mm. Brzina Novika bila je 25 čv. Velike krstarice bile su namijenjene prvenstveno strategijskom izviđanju i vođenju krstaričkog rata, dok su male krstarice vršile taktičko izviđanje, branile vlastite bojne brodove od torpednih napada i podržavale torpedne jedinice u torpednim napadima. Na osnovi iskustava Rusko-japanskog rata prestale su se graditi velike krstarice, a male krstarice su se i dalje razvijale, čemu je osobito pridonijelo uvođenje turbina kao pogonskih strojeva i na krstaricama.

Velika Britanija usavršavala je krstarice ovako: tablica

Krstarice Prvog svjetskog rata pokazale su se u službi dobre i potpuno su odgovarale zadacima, koji su im bili namijenjeni. Imale su dovoljan akcioni radijus, brzinu i udarnu snagu, a na nekim pomorskim ratištima vodile su glavne operacije.

U Prvom svjetskom ratu sudjelovali su ovi glavni tipovi krstarica: tablica

Ugovor u Washingtonu i krstarice. Poslije Prvog svjetskog rata većina krstarica imala je istisninu između 5000 i 7000 t, ali britanska je mornarica upravo dovršavala 4 svoje najnovije jedinice od 9750 t i 29 čv brzine. Velika Britanija je zbog toga na Vašingtonskoj konferenciji za ograničenje pomorskog naoružanja 1922 zahtijevala, da gornja granica tonaže za krstarice bude 10.000 t. Britansko je stanovište prihvaćeno, pa kako druge mornarice nisu htjele zaostati za britanskom, nastala je utakmica u gradnji velikih krstarica od 10.000 t, naoružanih topovima od 203 mm, jer je to bio najveći dopušteni kalibar za ostale brodove, osim bojnih brodova. U idućih 10 godina gradile su se gotovo samo takve, t. zv. vašingtonske krstarice, jer se prema odredbama ugovora nije smjela započeti gradnja brodova veće tonaže. Do 1940 sagradile su: USA 18, Velika Britanija 15, Japan 12, Francuska 7, Italija 7, Njemačka 3 i Španjolska 2 krstarice od 10.000 t.

Ti su brodovi bili brzi (32,5—35 čv), imali su velik akcioni radijus (5000—10.000 nm pri 12—14 čv), snažno naoružanje (8—10×203 mm, 5—12 TC od 533 ili 550 mm) i dobru pa obranu. Da se dostignu te karakteristike, gotovo se sasvim žrtvovala oklopna zaštita. Prve od tih skupih krstarica (nazvane tin-clad = limenjače) ovisile su о prvom neprijateljskom sretnom pogotku. Zbog toga su se užurbano tražila poboljšanja, pa su se idući tipovi gradili s jačim oklopom, ali s manjom brzinom. Najbolji primjer pruža francuska mornarica. Dok su prve dvije krstarice tipa Tourville iz 1926 (10.000 t, 36 čv, 8×203 mm, 135.000 KS) imale samo pojačane pregrade oko municijskih komora i oklopljeni pojas od jedva 38 mm, iduće su četiri tipa Suffren i Dupleix iz 1930 (10.000 t, 32 čv, 8 × 203 mm, 90.000 KS) imale jači oklop, da konačno Algérie iz 1934 (10.000 t, 31 čv, 8 × 203 mm, 84.000 KS), uz još manju brzinu, dostigne oklop od 110 mm, oklopnu palubu od 80 mm i protutorpednu pregradu od 40 mm. Dok je Tourvilleu oklop težio 400 t (2,5% istisnine), na krstarici Algérie oklop je težio 2500 t i zauzimao 25% istisnine. Tako su se posljednjih 25 godina prije Drugog svjetskog rata lake krstarice ponovo pretvorile u oklopne krstaše. Evoluciju je izazvala Njemačka džepnim bojnim brodovima tipa Lützow (Deutschland), koji su zapravo oklopni krstaši od 10.000 t, s topovima od 280 mm (granica određena Versailleskim mirovnim ugovorom) i brzinom od 29 čv. Sve su ostale mornarice tada osjetile da njihove vašingtonske krstarice s topovima od 203 mm nisu dorasle njemačkim džepnim bojnim brodovima, jer je jedina prednost tih krstarica bila brzina.

Londonska konferencija 1930 i krstarice. Na poticaj Velike Britanije sazvana je u Londonu druga konferencija za ograničenje pomorskog naoružanja. Trebalo je da ona produži vašingtonske odredbe i postavi nove granice. Britanci su htjeli, da se obustavi gradnja krstarica s topovima od 203 mm, jer su bile preskupe za obranu njihova svjetskog prometa; uz istu ukupnu tonažu htjeli su raspolagati sa više brodova, a to je za Veliku Britaniju bilo osobito važno. Predložili su, da gornja granica tonaže bude 7000 t, a kalibra 152 mm. V. Britanija je u tome samo djelomično uspjela. Ugovor je odredio za svaku mornaricu odnos teških krstarica potklase A, naoružanih kalibrom od 203 mm, prema lakim krstaricama s topovima od 152 mm potklase B, ali granica tonaže za krstarice uopće nije spuštena ispod 10.000 t.

Između 10.000 t za krstarice i 3000 t za razarače ostao je veoma velik razmak, pa kako se nisu mogle razvijati krstarice potklase A, pristupilo se gradnji manjih jedinica unutar tog velikog razmaka. Tako su nastale do početka Drugog svjetskog rata uglavnom četiri potklase krstarica:

Prva potklasa umjerene tonaže (6000—8000 t) i brzine (32—34 čv), dovoljno zaštićena i naoružana sa 8—9 topova od 152 mm. U tu potklasu idu njemačke krstarice tipa Köln (6000 t., 32 čv, 9×150 mm), britanske tipa Arethusa i Leattder (5220 i 7500 t), francuske tipa La Galissonière (7600 t).

Druga potklasa obuhvaćala je veće naoružane krstarice (12—15×152—155 mm), ali ni brže ni otpornije, na pr. britanske Birmingham i Fiji (9000 t), američke Brooklyn i Cleveland (9500 t), japanske Mogami i Tone (14.500 t, kasnije preoružane topovima od 203 mm).

U treću potklasu idu samo talijanske krstarice velike brzine, ali gotovo bez zaštite. Prve četiri (condottieri) imale su istisninu od 5000 t, a naoružanje 8×152 mm i oklopnu palubu 20—35 mm; dakle, gotovo bez zaštite. Ali na pokusnim vožnjama dostigle su brzinu od 40 čv. Idući su brodovi bili nešto sporiji (37 čv) i, uz povećanje tonaže, nešto otporniji.

Posljednju potklasu čine najnovije protuavionske krstarice, koje su se prvi put pojavile 1935 u britanskoj mornarici pregradnjom krstarica iz 1914—18, koje su preoružane pa topovima od 102 ili 114 mm. Prve novosagrađene pa krstarice lipa Dida (5450 t, 33 čv, 10×132 pa, 8×40 pa automatskih topova i više mitraljeza i topova 13—20 mm), sagrađene su 1940.

Potklase krstarica u Drugom svjetskom ratu bile su, dakle, veoma različite, jer ovim kategorijama treba pribrojiti i male krstarice za borbu s razaračima i torpednim jedinicama, kao na pr. talijanski tip capitani romani (3362 t, 41 čv, 8×135 mm), koji je gotovo ravan velikim razaračima.

Pošto su bila odbačena ograničenja Vašingtonskog i Londonskog ugovora, neke su mornarice pristupile gradnji novih krstarica većih od 10.000 t. USA su počele 1941 graditi dvije potklase: velike krstarice ( large cruisers 26.000 t., 32 čv, 9×305 mm) i teške krstarice ( heavy cruisers, 13.000 t, 33 čv, 8×203 mm). Te su se velike krstarice, međutim, mogle uporediti s nekadašnjim bojnim krstašima ili s bojnim brodovima tipa Dunkerque u Francuskoj, odnosno Scharnhorst u Njemačkoj. Ali se i po treći put u povijesti pomorskog naoružanja pokazalo, da tako pretjerano teške krstarice ne odgovaraju, pa su i USA sagradile samo tri broda tipa Alasca, umjesto predviđenih šest.

U Drugom svjetskom ratu krstarice su imale ove karakteristike: tablica

Naoružanje današnjih krstarica. Glavno je naoružanje krstarice uvijek bila artiljerija, ali topovi, nekad na jednostavnim lafetima iza štitova ili u bočnim kulama i kazematama, na modernim su krstaricama u dvocijevnim ili trocijevnim lopovskim kulama, koje su raspoređene po uzdužnici broda, slično kao na bojnim brodovima. Iako su krstarice naoružane topovima srednjeg kalibra, udarna im je snaga ipak veoma jaka. Zahvaljujući modernim uređajima za upravljanje vatre, mogu gađati na daljinu do 25 km.

Obični topovi s kalibrom od 203 mm na teškim krstaricama dosad su gađali sa 3 metka teška 115—130 kg na minutu, ali najmoderniji univerzalni topovi izbacuju 8—10 metaka na minutu.

Obični topovi s kalibrom od 152 mm na lakim krstaricama izbacivali su dosad 5—8 metaka od 45—55 kg na minutu, ali univerzalni topovi najnovijeg tipa izbacuju oko 20—22 metka na minutu, jer je potpuno automatizirano punjenje i doprema municije. Na novim krstaricama je, prema tome, tendencija, da se postavljaju samo univerzalni topovi.

Pored glavne artiljerije kalibra od 152 do 203 mm, na krstaricama postoji i pomoćna artiljerija, koja ima 8—12 automatiziranih topova kalibra 100—130 mm, uz velik broj automatskih topova kalibra 20—40 mm, koji se u posljednje vrijeme zamjenjuju kalibrima 57 i 76 mm. Topovi od 76 do 130 mm imaju brzinu gađanja 70—40 metaka u minuti, a topovi 40—57 mm 240—120 metaka u minuti.

U najnovije doba protuavionska je artiljerija uvelike pojačana upravljivim nadzvučnim reaktivnim projektilima, koji služe za gađanje aviona pri svim vremenskim prilikama izvan dometa protuavionskih topova. Neke teške krstarice imaju zasad na krmenoj palubi, umjesto krmenih glavnih topova, četiri bacača upravljivih projektila tipa »zemlja-zrak«. Bacači su montirani u položaju X ili У, a reaktivni projektili su smješteni u dva spremišta ispod palube. Doprema i punjenje potpuno je automatsko, pa svaki nosač može istodobno ispaljivati po dva projektila u razmacima od 30 sekunda. Američke teške krstarice tipa Boston nose 144 reaktivna projektila tipa Terrier. Radar i drugi elektronski uređaji služe za otkrivanje aviona s velike daljine i za upravljanje projektila k avionima.

Torpedno naoružanje. Potkraj XIX. st. svaka je krstarica imala dvije podvodne torpedne cijevi i najmanje dvije nadvodne. Oko 1925 izbačene su podvodne torpedne cijevi na teškim krstaricama, a 1916 na lakima, ali je povećan broj nadvođnih cijevi. Uvedeni su trocijevni, a 1919—30 čak i petorocijevni torpedni aparati, a krstarice su obično imale 4—8 cijevi (1919—30 i 16 cijevi). Na najmodernijim krstaricama torpedno je naoružanje postalo sporedno, pa mnoge, osobito teške krstarice, nemaju više torpednog naoružanja.

Mine. U nekim ratnim mornaricama, tako u sovjetskoj, krstarice nose 80—120 mina.

Ukrcani avioni bili su na krstaricama sastavni dio opreme 1922—52. Izbacivali su se katapultima, a dizali se na brod dizalicama. Neko su se vrijeme vršili pokusi i s krutim platnom, koje je krstarica teglila za sobom (gornji kraj bio je na krmi, a donji u vodi). Hidroavion se spuštao na more, došao i nasjeo na platno, tako da se bolje fiksira iza broda i lakše digne na palubu. Hidroavioni su od 1952 zamijenjeni helikopterima, te krstarica, obično prema svrsi i zadacima, ima 1 do 3 helikoptera.

Oklop je na krstaricama veoma različit. Ovisi о veličini krstarice, о njenoj namjeni, t. j, о postotku težine oklopa prema težini trupa. Na lakim krstaricama ponekad su samo pojačane pregrade oko najvažnijih dijelova, ali na većim se jedinicama sastoji od oklopne palube, smještene ispod vodene linije. Oklopna se paluba ponekad oslanja na oklopni pojas umjerene debljine, ali ponajčešće samo kod turbinskih i kotlovnih prostora. Osobito teške krstarice zaštićene su kao bojni brodovi oklopnim ćelijskim kesonom, t. j. oklopnim pojasom između dvije oklopne palube. Danas gotovo sve krstarice imaju otporne protutorpedne pregrade, što štite centralni dio trupa od podvodnih eksplozija.

Podjela modernih krstarica. Zbog velike raznolikosti zadataka, suvremene krstarice su se morale podijeliti u više potklasa, od kojih su poneke tek u početnoj fazi razvitka. Glavne su potklase:

Teške protuavionske krstarice (engl. heavy cruisers CA, franc. croiseurs lourds СA anti-avions) služe za obranu flote, komandnih krstarica, nosača aviona i kao daleki radarski zastor za obranu države, ratišta ili bojišta. Primjer: američke teške krstarice tipa Des Moines (istisnina 17.000 t, brzina 33 čv, naoružanje 9×203 mm, 12×127 mm, 20×76 pa; 1 helikopter; oklop pojasa 152—203 mm, gornje palube 76 mm, donje palube 52 mm; turbinski pogon 120.000 KS, 4 vijka).

Velike krstarice (large cruisers CB, grands croiseurs СВ) služe za podršku udarnih grupa nosača aviona. Smatraju se najboljim brodovima za dugu oceansku plovidbu u svima prilikama. Idu u red nekadašnjih bojnih krstaša. Primjer: američki tip Alasca (istisnina 27.500 t, brzina 33 čv, naoružanje 9×305, 12×127 pa, 56×40 pa, 4 aviona; oklop pojasa 228 mm, gornje palube 82 mm, donje palube 60 mm; turbinski pogon 150.000 KS, 4 vijka).

Teške krstarice s upravljivim reaktivnim projektilima (guided missile heavy cruisers CAG, croiseurs lourds pour lancement d’engins aéro-guidés CAG) služe kao specijalne protuavionske krstarice za snažnu pa obranu pomoću dirigiranih nadzvučnih reaktivnih projektila sistema »zemlja-zrak«. To su prvi pokusni brodovi. Primjer: američki tip Boston (istisnina 13.600 t, brzina 34 čv, naoružanje 6×203 mm, specijalni tip, 10×152, 12×24 pa, 2 dvostruka bacača upravljivih nadzvučnih reaktivnih projektila Terrier, 144 projektila; bočni oklop 240 mm, oklop palube 120 mm; turbinski pogon 120.000 IKS, 4 vijka).

Komandne krstarice (engl. tactical command ships CLC, cruiser task fleet command ships, franc. croiseurs de commandement CLC) služe kao komandni brodovi udarnih grupa. Komandna krstarica ima veoma složene komandne elektronske uređaje, mnogo aparata za vezu i najsavršeniji radar. Raspolaže prostranim i mnogim prostorijama za smještaj štabova i zbog toga je za palubu viša od ostalih krstarica; ima osobitu ventilaciju i zaštitu od atomskih zračenja. Primjer: američki tip Northampton (istisnina 17.200 t, brzina 33 čv, naoružanje 4×127 pa, 8×76 pa specijalne izradbe, bočni oklop 152 mm, oklop gornje i donje palube 51 mm, turbinski pogon 120.000 KS, 4 vijka, posada 1675 ljudi).

Atomske lake krstarice za upravljive reaktivne projektile (nuclear power guided missile cruiser GLGN; croiseur légér nucleair pour lancement d'engins aéro-guidés CIGN). Prva laka krstarica ove vrste tek je u gradnji u USA. istisna 11.000 t, brzina i ostali podaci još su nepoznati. Imat će vanredno velik akcioni radijus; to joj je glavna karakteristika. Glavno naoružanje bit će bacači dirigiranih nadzvučnih reaktivnih projektila vrste »zemlja-zrak«.

Lake krstarice (light cruisers CL, croiseurs leger s CL) služe za klasične svrhe, namijenjene krstaricama. Istisnina im se kreće u američkoj mornarici od 9475 t (Savannah) do 10.000 t (Fargo). Plove brzinom 32,5—33 čv, a naoružane su sa 12—15 topova od 152 mm. Sovjetski tip Čapaev ima istisninu od 11.500 t, brzinu 35 čv, naoružanje 12×152 mm. Poslije Drugog svjetskog rata nisu sagrađene krstarice manje od 8000 t.

Lake protuavionske krstarice (anti-aircraft cruisers, croiseurs anti-aeriens) služe kao zaštita od aviona i torpednih jedinica. Primjer: britanski tip Dido (istisnina 5450 t, brzina 33 čv, naoružanje 8—10×133,5 pa, 26—28×40 pa, 20×20 pa).

Pomoćna krstarica (engl. auxiliary cruiser, franc. croiseur auxiliair, njem. Hilfskreuzer), trgovački brod, koji je po mobilizacijskom planu rekviriran i naoružan radi rasterećenja ostalih klasa ratnih brodova za rat protiv neprijateljskih pomorskih komunikacija.

Pomoćna krstarica u sadašnjem smislu pojavila se tek u drugoj polovini XIX. st. Ne smije se zamijeniti s gusarskim brodom (kaperom, korsarom) prijašnjih vremena, t. j. s naoružanim trgovačkim brodom, koji je na temelju pismenog ovlaštenja zaraćene države dobivao pravo da napada neprijateljski pomorski trgovački promet.

Pariskom deklaracijom iz 1856 zabranjeno je opremanje gusarskih brodova, ali je dopušteno korištenje u ratne svrhe mobiliziranih trgovačkih brodova, t. j. pomoćnih krstarica. Prema tome, suvremena je pomoćna krstarica brod, koji ulazi formacijski u sastav ratne mornarice, a posadu čine aktivni oficiri, podoficiri i mornari ratne mornarice ili osoblje pozvano u aktivnu službu. Za Secesijskog rata (1861—65) Konfederacija je u početku, poslije gusarskih brodova opremljenih s povlasnicama (lettres de marque), upotrebila 5 parobroda kao pomoćne krstarice radi napadaja i sprečavanja pomorskog prometa Unije. Najpoznatije su bile Sumter (bivši putnički parobrod Habana) i Nashville. Kako nije imala drugih parobroda, upotrebljavala je i dalje jedrenjake različitih vrsta, a najveći uspjeh je postigao brik Jefferson Davis (bivši brod za prijevoz robova od 230 t), koji je uzaptio i potopio 21 neprijateljski brod. Kasnije je naručila u Vel. Britaniji prave krstarice. Pomoćne krstarice došle su do izražaja i u Rusko-japanskom ratu, kad su Rusi upotrebili 5 pomoćnih krstarica za napad na pomorski promet Japana. To su bili prekooceanski putnički parobrodi od 7000 do 12.000 t istisnine, 18—20 čv brzine, naoružani topovima do 120 mm.

Međunarodnom konvencijom u Hagu (1907) utanačeno je, da se trgovački brod pretvara u ratni, kad nosi znakove ratne mornarice i kad se ime broda i njegova zapovjednika uvede u flotnu listu. Vašingtonskim ugovorom iz 1922 predviđeno je, da se radovi, koji se vrše u mirno doba na putničkom ili teretnom brodu, radi njegove upotrebe u ratne svrhe, moraju ograničiti na učvršćivanje brodske konstrukcije u tolikoj mjeri, da se brod može naoružati topovima s kalibrom do 152 mm.

Suvremene su pomoćne krstarice mnogo slabije od pravih krstarica, jer su im taktička svojstva veoma različita, a razvitkom ratne brodogradnje ta razlika postaje sve veća. To je i razlog, zašto se pomoćne krstarice u modernom ratu upotrebljavaju samo za napadaje udaljenih pomorskih komunikacija ili za zaštitu vlastitih prometnih putova, gdje je vjerojatnost susreta s ratnim brodovima malena.

U početku Prvog svjetskog rata Nijemci su odmah uputili na otvoreno more nekoliko pomoćnih krstarica, ponajviše naoružanih brzih putničkih parobroda, ali je njihov uspjeh bio relativno malen, i u kratkom su roku svi brodovi bili ili potopljeni ili su morali uploviti u neutralne luke, gdje su internirani. Najviše je uspjeha imao Kronprinz Wilhelm, koji je operirao 250 dana, prevalio 40.000 nm i uništio 55.939 brt savezničkog brodovlja. Zbog nestašice goriva morao se skloniti u američku luku, gdje je bio interniran. Prinz Eitel Friedrich potopio je 27.000 brt, ali se i on morao skloniti u Hampton Roads zbog pomanjkanja goriva.

Nakon tih početnih operacija s putničkim brodovima krstarički je rat bio privremeno obustavljen, a nastavljen je 1915, ali drugom vrstom brodova. Umjesto poznatih i lako uočljivih brzih putničkih brodova, Nijemci su upotrebili obične, neugledne teretne brodove, na kojima je naoružanje bilo maskirano. Na taj način stvorena je mogućnost zavaravanja protivničkih kontrolnih snaga prilikom površnog pregleda broda.

Spori su naoružani teretni brodovi imali tu prednost, što im je akcioni radijus bio veoma velik. Zbog njihove male brzine, glavni im je zadatak bio polaganje mina na udaljenim neprijateljskim komunikacijama i tek poslije toga pristupali su vođenju krstaričkog rata. Rezultati rada novih pomoćnih krstarica bili su veći od uspjeha prijašnjih, a osobito su se istakli: Meteor, Möwe, Seeadler (jedrenjak s pomoćnim motorom) i Wolf (s 1 hidroplanom).

U Velikoj Britaniji istakla se X. eskadra krstarica, u kojoj je bilo 25 pomoćnih krstarica od 10.000 do 20.000 t, s brzinom od 18 čv. Ta je eskadra patrolirala za čitavog rata između Irske i Grenlanda, zaustavila je i pregledala 8905 putničkih i teretnih brodova (od kojih je 1186 uzapćeno i upućeno u Veliku Britaniju) i 5260 ribarskih brodova. U ratu je eskadra izgubila 9 pomoćnih krstarica, što su ih potopile njemačke podmornice i površinski ratni brodovi.

Iskustvo iz Prvog svjetskog rata ponukalo je sve velike mornarice, da već u mirno doba počnu pregrađivati trgovačke brodove, koji će se u slučaju rata pretvoriti u pomoćne krstarice. Troškovi su išli na teret posebnih državnih kredita. Da se tim brodovima poveća daljina plovljenja i smanji ovisnost о nadopunjavanju goriva, uvedeni su dizel-motori, koji su povećali akcioni radijus do 30.000 nm. Predviđena je i dopunska zaliha pogonskog goriva u teretnim spremištima, kako bi se daljina plovljenja povećala do 60.000 nm.

U Drugom svjetskom ratu Nijemcima je uspjelo osvojiti pomorske baze duž čitave zapadne evropske obale, ali kako nisu imali dovoljno jake flote, njihov je jedini način ratovanja na oceanima bio krstarički rat pomoću podmornica i malog broja površinskih brodova. Dok su njemačke podmornice uglavnom vodile krstarički rat u Atlantskom oceanu, pomoćne su krstarice, kao dopuna podmorničkog rata, operirale u južnom dijelu Atlantika, između Capetowna i Australije, oko otoka Seychelles, na ulazu u Bengalski zaljev, oko Tasmanije, u Koraljnom moru, na Antarktiku i na srednjem dijelu Pacifika.

Njemačke pomoćne krstarice primorale su Veliku Britaniju, da izdvoji iz Domovinske flote krstarice radi zaštite plovidbe i da pregradi trgovačke brodove u pomoćne krstarice. To je, uz inače velike gubitke trgovačkih brodova, još više smanjilo dragocjenu tonažu, koja je bila potrebna za prijevoz armija na evropsko i afričko bojište.

Pomoćna krstarica mora zaustavljati i uništavati što više brodova, i to uvijek na drugom mjestu, jer će time prisiliti neprijatelja, da za potjeru upotrebi više ratnih brodova i pomoćnih krstarica. Taktika se pomoćne krstarice, prema tome, sastoji od niza iznenadnih napadaja na pomorske komunikacije, a zatim se k. mora na neko vrijeme skloniti na najudaljenije i rijetko posjećene predjele oceana.

U Drugom svjetskom ratu Nijemci su imali 10 pomoćnih krstarica, koje su potopile od ožujka 1940 do listopada 1943 god. 136 savezničkih i neutralnih brodova sa ukupno 850.000 brt. Neke su od pomoćnih krstarica bile naoružane, pored artiljerije, torpedima, hidroavionima i čak sa 1—2 torpedna čamca. U tom vidu ratovanja na moru Nijemci su vješto maskirali ove brodove i plovili pod svim mogućim zastavama i imenima, čak i pod imenom jugoslavenskog teretnog parobroda Vis i jugoslavenskom zastavom.

Najpoznatije njemačke pomoćne krstarice u Drugom svjetskom ratu bile su: Atlantis, Komet, Orion, Pinguin, Thor, Widder, Kormoran i Michel. Najviše su uspjeha imale Atlantis, Pinguin, Komet i Kormoran, ali su sve četiri potopljene kao i Michel. Najduže je krstarila Atlantis, i to 655 dana, i potopila 145.697 brt. Pinguin je potopio oko 136.551 brt; Thor je vodio žestoke borbe sa 3 britanske pomoćne krstarice. Komet je prevalio 87.000 nm i potopio 142.959 brt. Kormoran je jedina pomoćna krstarica, koja je potopila jednu laku krstaricu (Sydney) u blizini australske obale. Teško oštećen, potonuo je poslije nekoliko sati i Kormoran. Naoružanje Sydneya i Kormorana sastojalo se od 8 topova s kalibrom od 152 mm i 8—4 topa od 102 mm.

Naglo opadanje uspjeha njemačkih pomoćnih krstarica poslije listopada 1943 tumači se pojačanjem savezničkih pomorskih snaga, pogotovu nakon stupanja USA u rat. Vožnja u zaštićenim konvojima, kontrola mora avionima i upotreba radiolokatora (radar) potpuno je onemogućila djelovanje njemačkih pomoćnih krstarica.

Osim njemačkih, operiralo je i nekoliko talijanskih i japanskih pomoćnih krstarica, koje su napadale savezničke komunikacije, ali bez osobitog uspjeha. I Saveznici su u tom ratu imali velik broj pomoćnih krstarica za osiguranje i kontrolu plovidbenih ruta, kao i za druge sporedne svrhe.

Teško je zaključiti, da li će se i u budućem ratu pomoćne krstarice upotrebiti za vođenje krstaričkog rata, ali njihovo će djelovanje biti svakako veoma otežano zbog primjene suvremenih sredstava ratne tehnike: avioni, radiolokatori, brzi ratni brodovi s helikopterima i dr.P. M. i O. B.