KRK, najveći otok u Jadranskom moru, obuhvaća 409,93 km ² s opsegom od 189,3 km.

Katastarska površina Krka nešto je veća i iznosi 428,45 km ² , jer mu pripadaju otoci Prvić (14,3 km ²) i Plavnik (9,6 km ²), otočići Sv. Marko, Zec, Galun i Košljun te više grebena ili otočića.

Smještaj. Od svih većih otoka na Jadranu, K. je najbliži kontinentu. Njegov poluotok Vežica udaljen je od Hrvatskog Primorja nešto više od 600 m. Otok K. leži u Kvarneru, između Učke i Velebita i zatvara s juga Riječki zaljev. Obala mu je dobro razvedena, a more oko njega svuda duboko, izuzevši nekoliko pličina u Kvarneriću.

Obala. Na sjevernoj obali otoka nalaze se u predjelu Pušća uvale Selehovica i Vodotoč, a između rtova Kijac i Tanke punte (na uskom poluotoku Hrtu) duboko se usjekao 3 km dug i 2 km širok Omišaljski zaljev. Zaštićen od vjetrova sigurno je sklonište i većim brodovima. U doba Frankopana i mletačkog vladanja bio je ekonomski važno središte, pa i sada ima živ promet putnika i robe. Između gologa poluotoka Erta i zelenog predjela Zaglava nalazi se uvala Sepen (Sapan), nepodesna za plovidbu. Južnije je od rta Zaglava široka uvalica Beli Kamik s pjeskovitim žalom. U njoj se staro ribarsko selo Njivice razvija u turističko i kupališno mjesto. Sjeverno od rta Čufa odlično je sklonište za brodove u prirodnoj luci Kijac.

Prostranije su uvale Malinska i zaljev između rtova Čufa i Pelove te Čavlena između rtova Pelove i Glavotok. Malinska je najprometnije putničko i najjače turističko središte srednjeg dijela otoka.

U Srednjim vratima (između Krka i Cresa) nižu se (južnije od svjetionika Spene ili Maknela) mnogobrojne male uvale, kao Veliko Jane, Malo Jane, Torkul, Sv. Fuska, Grkmork, Valbiska i Sv. Juraj, od kojih je najvažniji Torkul, jer je dobro zaštićen od vjetrova; preko njegove luke izvozi se drvo obalnim brodicama iz zapadnog dijela otoka.

Smještaj grada Krka u Kvarneriću nije povoljan ni prema moru ni prema unutrašnjosti, jer se neposredno zaleđe ispinje strmo iznad mora do 50 m, pa je promet iz unutrašnjosti otoka otežan, iako se dobre ceste zrakasto razilaze iz grada u sva glavna naselja otoka. U Krčkom zaljevu su tri dražice.

Poluotok Prniba zatvara Puntarsku dragu, kojoj je ime dalo selo Punat, smješteno amfiteatralno na istočnoj strani drage, šireći se prema 200 m širokom ulaznom morskom tjesnacu. Preko tjesnaca je nekada postojao most (pons, ponte, Ponte, od toga Punat). Tjesnac nazivaju Usta (nekada su govorili Buka, a u starini Pila). U drazi se nalazi otočić Košljun.

U južnom su dijelu otoka dvije uvale: Stara Baška između rtova Pečenoga i Klobučca (Črnike), pred kojom je pust otočić Galun, i prostrana Bašćanska draga, zapadno od Senjskih vrata između rtova Škuljice i Rebice. Između rtova Klobučca i Škuljice zatvara poluotočić Pol Hljiba slikovit zaton Bracol, pred kojim su dva bezimena grebena blizu obale. U 1 km širokim Senjskim vratima, između Krka i otoka Prvića, nalazi se plodna Bašćanska dugodolina, 1800 m duga pješčana plaža sa tri manja zatona (Pirnica, Zablaće i Smrće), a u morskoj uvali leži gradić Baška sa dobro uređenom lukom koja je prema jugoistoku zaštićena lukobranom, a prema jugozapadu gatom; uz gat pristaju parobrodi.

Istočni je dio otoka viši i gorovitiji, obala mu je strmija, pretežno okomita, kamenita, gola i slabije razvedena. Tu je područje tektonskog prijeloma, koji je Velebitskim kanalom odijelio vinodolsko-velebitski dio Dinarskog gorja od Kvarnerskog otočja. Pojedini su oblici tla nastali djelovanjem mora i tekućica u doba, kad se obalna linija pomicala u pozitivnom ili u negativnom smjeru.

Sjeverno od rta Rebice zaklanja poluotok Sokol dvije duboke drage: s južne strane Velu luku, a sa sjeverne strane Malu luku, obje podesne za ribolov (osobito za tunolov). Arheološki ostaci (Bosar, Korintija) odvajaju jasne tragove pradavne naseljenosti od sadašnje pustoši. Oko 2 km istočno od Sokola nalazi se goli otočić Zec (Zečevo).

Uza strmu i nepristupačnu obalu ima nekoliko grebena. Sjeverno od Sokola nanizane su dražice s obje strane ovoga poluotočića i rta Glavine, pred kojim se nalazi greben Kamik. To su male uvale: Slivno, Zavratnica, Ogrul i Butinj, pa Sršćica, Sv. Juraj i Petrna, koje su nastale u potopljenim ušćima nekadašnjih potoka. Ispod Kostrilja, nasuprot hridini, na kojoj stoji Vrbnik, najvažnija je uvala, u kojoj je izgrađena mala i duboka lučica.

Prema sjeveru nižu se dražice: Telsta, Črnica, Lučica, Petrina, Vodice, Murvenica i Pasjak, a dalje od rtova Vetrna, Družinin i Konjsko nalazi se poluotok Šilo, koji zatvara potopljenu sinklinalu dragu Stipanju sa selom Šilo.

Između rtova Glavatoga i Solinje prodrlo je more tjesnacem u kopno i stvorilo zaljev Soline, koji je nalik na Puntarsku dragu. Usred nje je školjić (Kirinčić) iste visine kao i Košljun. U zaljev Soline uzgajaju se kamenice, a nekada se (u doba Frankopana) proizvodila sol kod sela Solina. U selu Klimnu, koje ima dobro pristanište za manje jedrenjake, nalaze se dva mala brodogradilišta za lokalne potrebe.

Od rta Soline prema sjeveru nema nigdje naselja na obali, jer je jednolična i slabo pristupačna, izuzevši dražice Malu Slivanjsku, Veliku Slivanjsku i Dumboku. Bolje su luke jedino Peškera i Voz na prevlaci, koja spaja poluotok Vežicu s otokom Krkom.

Mala vrata (Tijesno) važan su prolaz za plovidbu zbog čega se na poluotoku Vežica nalaze: svjetionik na rtu Vošćica, a obalno automatsko svijetlo na rtu Bejavec (Turnac). Svijetla su i na otoku Sv. Marko i rtu Ertak (na kopnu). Plovidba je kroz rasvijetleni kanal olakšana. U njemu je more mirno, ali je bura žestoka.

Od Peškere do Solinje obala je vrlo strma, a od Solinje do Šila nešto blaža. Izložena je udaru bure, koja uzrokuje odbijanje i razbijanje valova i gusti dim od vodenih čestica. Za bure je ulaz u zaljev Soline većem brodu nemoguć, jer se teško raspoznaju niski rtovi, podmorski greben i goli otočić na njezinu ulazu. Uvala Stipan otvorena je i pristupačnija brodovima svake veličine, jer ima sigurno sidrište.

Obala od rta Šila do rta Glavine nema većeg značenja za plovidbu, a južno od rta Glavine do rta Rebice nema ni svjetionika, izuzevši lučko svijetlo pod Vrbnikom.

Reljef i građa tla. Krk ima oblik nepravilnog trokuta, kojemu je baza u Kvarneriću, a vrh na sjeveru. Od najsjevernijeg rta u Riječkom zaljevu do rta Bracola kod Senjskih vrata iznosi duljina 38 km; najveća mu je širina od rta Konjskoga na poluotoku Šilu do Glavotoka u Krčkom kanalu 18 km, a najmanja od Vrbnika do Dunata u Puntarskoj draži 6 km.

Istočni je dio otoka gorovit, dok se zapadni postepeno spušta prema Riječkom zaljevu, Srednjim vratima i Kvarneriću. Južni je dio krška visoravan, u kojoj se ističu vrh Hlam (484 m) i sedlo Treskavac (373 m) . Odatle se prema jugoistoku pružaju dvije gorske kose zatvarajući plodnu Bašćansku dragu, kojom protječe Ričina ili Vela rika, jedina trajna tekućica na otoku. U zapadnom gorskom lancu nižu se uzvišenja Veli vrh (541 m), Obzova (556 m), Orljak (536 m), Veli Hlam (484 m), Mali Hlam (450 m), Organ (396 m) i Bag (185 m), a u istočnom Varda (341 m), Gajen (463 m), Kozlja (464 m), Diviska (471 m), Vidohlam (462 m) i Stražica (371 m). Premda je na zapadnom lancu najviši vrhunac otoka (Obzova, 556 m), istočni je lanac prosječno viši i prema moru strmiji, a oba su gola, pusta i bez naselja, mjestimično pokrivena kržljavom vegetacijom.

Ostali dio otoka pretežno je valovit. Na sjeveru su prostrane općinske »komunade« slabih pašnjaka i pustopaša za stoku sitnoga zuba, a u unutrašnjosti i plodno zemljište (Veli i Mali Lug, Dobrinjsko i Vrbansko polje, Ponikve i Kimp), gdje su bolji uvjeti za ratarstvo i vinogradarstvo, livadarstvo i krupno stočarstvo. Tu se izmjenjuju brežuljci pokriveni Šikarom i niskom šumom, veće doline i manje vrtače sa zemljom crvenicom (za kulturu žitarica, povrća i krme); u zapadnim i južnim dijelovima, koji su niži i bolje zaštićeni od vjetrova, razvijeno je intenzivnije ratarstvo, vinogradarstvo, voćarstvo i stočarstvo. Osobito su povoljni uvjeti za pčelarstvo.

Na otoku se u reljefu ističu tri eocenskc sinklinale među prostranim antiklinalnim vapnenačkim grebenima.

Prva je sinklinala prevlaka Voz—Peškera, izgrađena od lapora i pješčenjaka. Na istoku su njezini antiklinalni grebeni, građeni od vapnenca, poluotok Vežica s vrhom Bejavcem (59 m) i otočić Sv. Marko (103 m), a na zapadu tvori antiklinalni greben suprotna obala Krka. Danas je ta sinklinala kratka, jer je najvećim dijelom potopljena u zaljevima Vozu i Peškeri.

Druga se sinklinala pruža od Omišaljskog zaljeva preko Dobrinjskog i Vrbničkog polja do Bašćanske drage i istoimene morske uvale. I ona je na oba kraja potopljena. Kod vrhova Hlama i Varde denudacijom je odnesen flišni lapor, kojim je bila pokrivena.

Treća se sinklinala pruža isprekidano od Malinske preko Ponikava i Punta do Stare Baške. Građena je od paleogenih vapnenaca, koji su pokriveni nepropusnim laporima i pješčanicima. To su najplodniji dijelovi otoka, koji je drugdje izgrađen od krednog vapnenca, izuzevši male i rijetke površine diluvijalnog pijeska i kvartarnih breča.

Kada je poslije nabiranja nastala u neogenu kontinentska faza destrukcije, isprani su i odneseni s antiklinalnih grebena mlađi sedimenti, pa su zbog toga znatno proširene površine vapnenca, na kojima su se razvili različiti krški oblici i naslage zemlje crvenice.

Na otoku Krku ima 13,6% neplodnog tla, 7,1% obradivog tla, na šume otpada 30,9%, na pašnjake 17,8% i na kamenjare ili pustopaše 30,6%. Na skeletnom tlu u južnom i sjeveroistočnom dijelu otoka ne može se više stvarati kulturni sloj zemlje, a na pustopašama su (s degradiranim vegetacijskim pokrovom) slabi uvjeti za nagomilavanje humusa zbog jake erozije. Veće površine obradiva tla nalaze se oko Dobrinja, u Vrbanskom polju i u Bašćanskoj dugodolini, a u manjoj mjeri na crvenici zapadnog dijela otoka.

Vode. K. oskudijeva vodom, osobito ljeti za žege i suše, kad presahnu sva vrela i potoci. Kiše ima dovoljno, ali ona ponire naglo u dubinu; samo u blizini nepropusnih slojeva (lapora i pješčenjaka) ima žive vode. Zbog toga ima više vrela i potoka u istočnom dijelu otoka nego u zapadnom, gdje uopće nema flišne građe. Izvori vode podzemnice i potoci pojavljuju se samo uz eoceanske sinklinale (kod Dobrinja, Veli potok, Vretenica i dr.), osobito u Bašćanskoj dugodolini (Ričina ili Suha Ričina, jedina trajna tekućica na našim otocima). Na zapadnom dijelu otoka nepropusni su slojevi duboko pod zemljom (često ispod morske razine), pa se podzemna voda pojavljuje samo u obliku vrulja u dragama i uvalama (kod Omišlja, Malinske, Krka, Punta i Solina). Zapadni dio otoka prima manje oborina nego istočni, ali ih zadržava bolje i duže, zbog šuma i kultura.

Na Krku su dva jezera: Omišaljsko ili Jezero na sjeveru i Ponikve u sredini otoka. Prvo se nalazi nedaleko od Njivica, obuhvaća 1 km ² , a duboko je preko 10 m, dok mu je razina 2,5 m nad morem. Jezero Ponikve leži također u depresiji, koja je preko 2 km duga. Vodu dobiva potočićem iz dvaju obližnjih vrela, pa mu je zbog toga površina promjenljiva. Za jakih kiša poplavi velik dio okoline. Oba jezera imaju prirodne kanale, kojima voda ponire u podzemlje. Vrela u Ponikvama izbacuju za najveće suše 25 l vode u sekundi. Stoga su Ponikve prije Drugoga svjetskog rata iskorišćene za opskrbu vodom grada Krka, Malinske i Kornića.

Stanovništvo. Otok je K. od početka Srednjega vijeka naseljen Hrvatima. Među njima su s vremenom nestali potomci Ilira i romanski doseljenici. Još se samo u gradu Krku emigracijom i prirodnim izumiranjem Talijana završava proces etničke homogenosti.

Transverzalni pravac od zaljeva Malinska do Bašćanske drage označuje približnu granicu hrvatskih starinaca na sjeveroistoku i mlađih naseljenika na jugozapadu, među kojima je bilo i Rumunja. Danas su svi čakavci s mnogim (još nedovoljno istraženim) vlastitim osobinama govora.

God. 1527 bilo je na otoku 10.640 st. u 2170 kuća. Prema tome je gustoća stanovništva (24 na 1 km ²) bila dvaput manja od sadašnje (43). Broj je žena već onda bio veći od broja muškaraca, kao što je i sada.

Pri kraju mletačke vladavine (1770) bilo je na otoku samo 9570 st. u 2073 obitelji; nagao porast nastaje u XIX. st. God. 1853 otok ima 15.570 st., s najjačim porastom u Vrbniku (zbog intenzivnije poljoprivrede u Vrbničkom polju), a s najmanjim u gradu Krku. Stalan je porast bio i idućih decenija (1880 god. 18.089 st., 1890 god. 22.230 st., 1900 god. 21.140 st. i 1910 god. 21.286 st.), ali je poslije tog razdoblja stanovništvo stalno opadalo (1921 god. 20.842 st., 1931 god. 20.043 st. 1948 god. 17.689 st. i 1953 god. 16.820 st.). Razdoblje od 1850 do 1900 odraz je ekonomskog blagostanja Krka zbog povoljne konjunkture u proizvodnji i prodaji vina. Na prijelazu u XX. st., kad je filoksera uništila vinograde i uzrokovala ekonomsku depresiju, pojačanu konkurencijom vina iz Italije, broj se stanovnika smanjuje zbog jače emigracije. Najveće je opadanje stanovništva 1900—10 bilo u Baški (10%). Velik je gubitak stanovništva bio za Prvoga i Drugoga svjetskog rata. Poslije Drugoga svjetskog rata smanjen je broj stanovnika, osobito u gradu Krku, odlaskom talijanskih optanata. Preko 10.000 Krčana živi izvan otoka.

Na otoku ima 75 naselja. Dobrinj i Dubašnica obuhvaćaju najveći broj sela i najveće prostranstvo obradivih površina. Najgušće je naseljen Kras u sredini otoka (152 st. na i km ²), a najrjeđe Bašćanska draga (18 st. na 1 km ²).

K. ima mnogo kulturno-historijskih spomenika i ostataka (crkvice sv. Krševana kod Glavotoka i sv. Dunata kod Punta, statut iz 1388, Bašćanska ploča i mnogobrojni glagoljski spomenici, osobito u Vrbniku).

Turizam se na otoku počeo razvijati najprije u Baški 1910, a iza nje u Malinskoj.

LIT.: Ž. Milojević, Dinarsko primorje i ostrva, Posebna izdanja SA, 1933, XGVI; I. Drpić, Gospodarsko stanje otoka Krka, Krčki kalendar, Zagreb 1938; R. Barbalić, Pomorska privreda otoka Krka, ibid., Zagreb 1941; S. Flögl, Otok Krk i njegovo gospodarstvo, Zagreb 1951 (rukopis); I. Rubić, Naši otoci na Jadranu, Split 1952.N. Ž.

Povijest. Otok K. bio je naseljen već u prethistorijsko doba. O tome govore arheološki nalazi iz mlađega kamenog, brončanog i željeznog doba. Zanimljive su brojne gomile i gradine (u blizini Malinske i Dobrinja, u Omišlju i dr.), koje su nastale u predrimsko vrijeme. To je vrijeme, kad su na otoku naseljeni Liburni. Kod antičkih autora javlja se ime K. u nekoliko varijanata: kod Strabona Kuriktike, a kod Ptolemeja Kourikta. Ptolemej spominje na otoku dva grada: Fulfinion i Kurikon. Kod Plinija se javlja naziv Curictae, a na jednom epigrafskom spomeniku iz Krka spominje se civitas Curictarum. (U X. st., kod Konstantina Porfirogeneta, dolazi ime Vekla.) U vrijeme građanskog rata u Rimu poslužio je otok kao baza za Cezarovu flotu i vojsku; <—49 Pompejeva je flota napala ovdje Cezarove pomorske snage. U tim akcijama sudjelovali su i Liburni, poznati pomorci i pirati. Mnogo podataka o Krku u to vrijeme nema; Plinije navodi, da su stanovnici otoka uživali italsko pravo. U sklopu Rimskog carstva otok je živio pet stoljeća i za to se vrijeme vršio proces romanizacije stanovništva. U VII. st. počinju otok naseljivati Hrvati, dok se romansko stanovništvo povlači u grad Krk. Biskupija je ovdje postojala sigurno već u VIII. st.; podatak (u Chronicon gradense), koji stavlja osnutak biskupije u 585, vjerojatno je falsifikat. U VIII. st. K. je dio bizantske teme Dalmacije, a grad K. ima organiziranu gradsku upravu na čelu s priorom. U drugoj polovici IX. st., za vladanja bizantskog cara Vasilija I., grad dolazi pod zaštitu hrvatskoga kneza, kojemu plaća uime tributa 100 dukata godišnje. God. 1000 zavladali su Mleci prvi put Krkom. Zastupnici Krka, biskup Vital i prior Andrija, obnovili su 1018 prisegu vjernosti Mletačkoj Republici: kao tribut određeno je plaćanje godišnje 30 lisičjih koža. U doba Petra Krešimira IV. u drugoj polovici XI. st. K. dolazi ponovo pod vlast hrvatskoga kralja. U to vrijeme on postaje jak centar glagoljaškog pokreta; iz Sv. Lucije kod Jurandvora potječe jedan od najstarijih spomenika hrvatskog jezika (Baščanska ploča), nastao oko 1100.

K. je sigurno i u ranom Srednjem vijeku održavao živahne pomorske veze sa susjednim otocima i kopnom. Da lokalna plovidba Krčana ima davnu tradiciju, potvrđuje i primitivan hrastov monoksilni čamac s dugačkim veslima, lada ili ladva. U Puntu je ladva bila obično prijevozno sredstvo sve do prije pola stoljeća (jedan primjerak danas u Pomorskom muzeju na Rijeci). Možda su takve ladve služile Slavenima još u njihovoj pradomovini za vožnju na rijekama. О većim brodovima na Krku nema spomena u dokumentima, ali ih je bilo, što možemo zaključiti po činjenici, da su Mleci, čim su definitivno preuzeli vlast nad otokom, zabranili (1481) otočanima brodogradnju.

Negdje oko 1118 došao je otok (zajedno s Rabom i Osorom) ponovo pod Mletke. Oni su ga oko 1133 predali u leno krčkom knezu Dujmu; u posjedu njegovih nasljednika otok je ostao sve do 1480 (v. Krčki knezovi). Vrlo je vjerojatno, da su knezovi Vid II. i Henrik 1220 sudjelovali sa svojim brodovima u odsudnom mletačkom pohodu protiv Neretljana i Kačića. Četrdeset godina kasnije (1260) Mlečani su obvezali Krcane, da u slučaju rata moraju davati Mlecima jednu naoružanu galiju. Pored ladva bilo je, prema tome, i većih brodova, koji su služili za ratne svrhe, a u obalnoj plovidbi za potrebe prometa robom sa susjednim lukama izvan otoka. Takvi su brodovi sudjelovali u akcijama Krčana u sukobu sa Cresanima (1335) i protiv Rabljana (1336). U oba su slučaja intervenirali Mleci, jer su smatrali, da su Krčki knezovi prekoračili svoje kompetencije. U svakom slučaju, Mleci su čitavo vrijeme nastojali štititi svoje interese na moru. Tako su već 1163 zabranili Bartolu I. i Vidu I., sinovima prvoga krčkoga kneza Dujma, ubiranje daća od krčkih barki. Mlečani su budno čuvali i svoje trgovačke privilegije u Senju, pa su knezu Nikoli, banu u Hrvatskoj, pravili smetnje u pomorskoj trgovini i nerado su mu (1412) dopustili, da na svojim brodovima prevozi robu iz Mletaka i sol s otoka Paga za potrebu svoju i svojih podanika. God. 1421 dopuštaju mu samo izvoz drva uz prijetnju, da će mu zaplijeniti i brodove, ako prekrši zabranu. Kad se knez Nikola spremao u Rim papi u pohode, dobio je, na vlastitu molbu, od ankonske općine galiju za prijevoz od Senja do Ancone; to jamačno znači, da ni Krčani ni Krčki knezovi nisu imali većih brodova za plovidbu preko Jadrana. Očito je, da su Mlečani već u vrijeme vladanja Krčkih knezova otokom kontrolirali i ograničavali slobodu plovidbe u svoju korist, a apsolutni monopol u pomorstvu i trgovanju počeli su provoditi od 1480, kad je K. došao definitivno pod njihovu vlast.

Ipak, statuti dokazuju, da je pomorstvo ulazilo u sklop interesa Krčana. Statut vrbanski (»i donekle svega otoka Krka«, kako navodi njegov prvi izdavač I. Črnčić) od 1388 sadržava elemente o korištenju prava i prihoda mora, a statut grada Krka, koji G. Vassili datira u godinu 1300, razrađuje detaljno elemente pomorskog prava u obalnom moru otoka, govori о korištenju luka, vozarini za Senj, Bakar i Rijeku, о pravima brodovode prema trgovcu, nadzoru nad teretom za vrijeme plovidbe, štetama na teretu, о pravima i dužnostima pomoraca i t. d. Itinerar G. B. Giustiniana iz 1553, govoreći о Krku, donosi čitav historijat otoka. Među ostalim navodi i obaveze, koje su Krčki knezovi kao vazali imali od 1260 dalje prema Mlecima. Oni su se obvezali, da će braniti otok od svakog napada i dobrohotno primati sve mletačke galije i naoružane brodove, da neće sklapati prijateljstva ni s kakvim gusarima i pljačkašima na moru i da će na vlastiti trošak naoružati jednu galiju, kad Mleci budu za pomorske operacije opremali više od trideset galija. Oni su te obaveze ispunjavali sve do Zadarskog mira, osobito u mletačkim akcijama protiv Zadra i u borbama protiv Genove.

Mleci su vladali otokom neprekidno od 1480 do 1797. Mletački providuri nastoje odmah spočetka maksimalno iskoristiti prirod otoka i mora. Mletačka Republika preuzima nekadašnje frankopanske solane u zaljevu Soline, propisuje dužnosti u vezi opremanja galije za ratne potrebe, traži da se primjenjuju osobiti propisi о uzgoju drveća za potrebe brodogradnje i t. d. Iz dnevnika Markantonija Michiela poznato je, da je K. 1512 imao jednu fustu, s kojom je morao poći u akciju protiv riječkih brigantina. U izvještaju Augustina Valeria iz 1527 spominje se, da Baška ima malu luku, dok je luka u Omišlju tolika, da može primiti velik broj naoružanih brodova. Desetak godina kasnije (1538) spominje se u relaciji Laurencija Gisia nadzornik luke u Krku, a izvještaj Girarda Mafia iz 1553 navodi, da postoje trageti za promet robom između Baške i Senja. Nešto prije propasti Republike osnovan je u luci Porat sanitarno-lučki ured za kontrolu izvoza drva i priroda s Krka u Mletke.

Pomorstvo Krka dolazi do jačeg izražaja poslije 1717, kad je proglašena sloboda plovidbe Jadranom, a osobito u XIX. st., kad su krčki jedrenjaci opskrbljivali tržišta Rijeke, Pule i gradova na istočnoj obali Apeninskog poluotoka, u prvom redu Venecije, proizvodima otoka (drvom, uljem, vinom, rajčicama, vunom i t. d.). God. 1797—1918 K. je potpadao pod Austriju, izuzev period francuskog vladanja (1809—13). Nakon kraće talijanske okupacije 1918—20, pripao je definitivno Jugoslaviji. U toku Drugoga svjetskog rata bio je pod talijanskom i njemačkom vojnom okupacijom. U toku XIX. st. brodarstvo se Krka razvija u okviru male obalne plovidbe. Tek 1854 evidentiran je u velikoj obalnoj plovidbi pelig Bella Marietta (41 rt) iz Malinske, a 1872 brigantin Veglia (286 rt) sa 12 karata suvlasništva u Puntu. U maloj obalnoj plovidbi napredak je za austrijske vladavine bio očigledan: tonaža se povećala prosječno od 8 na 15 rt po jednom brodu (1900). Za vrijeme bivše Jugoslavije povećala se i tonaža, a znatan je napredak postignut i u motorizaciji: od 152 KS u 1925 na 311 KS u 1939.

Pod Austrijom je Baška vodila i brojčano i tonažom u brodarstvu male obalne plovidbe. Između Prvog i Drugog svjetskog rata preuzimaju vodstvo Punat i Malinska. Znatan razvitak u brodarstvu pokazuju također Klimno i Šilo, gdje je 1938 osnovana i brodarska zadruga.

Ekonomska povezanost otoka Krka s Rijekom i Senjom osobito je došla do izražaja u XIX. st., kad su se počele uspostavljati redovite parobrodske pruge. God. 1850 K. dobiva redovitu vezu parobrodima Austrijskog Lloyda, koji pristaju u lukama Malinska, Κ., Baška i Vrbnik. Nakon Nagodbe 1867 Krajačevi i Marušićevi parobrodi na prugama iz Rijeke za Hrvatsko Primorje tiču i luke na Krku. God. 1905 osnovano je Krčko parobrodarsko društvo u Šilu s ciljem, da sjeveroistočne krčke luke poveže s redovitim prugama u Hrvatskom Primorju. Prvi parobrod društva, Dinko Vitezić, održavao je stalnu vezu Vrbnika i Šila s Crikvenicom, čime je K. dobio priključak na glavne pruge Ungaro-Croate. Godinu dana poslije osnovano je Austro-hrvatsko parobrodarsko društvo na dionice, sa sjedištem u Puntu. Društvo je sa 4 moderna putničko-teretna parobroda obalne plovidbe održavalo redovite pruge između Rijeke, Krka, Raba i Lošinja. God. 1912 društvo se fuzioniralo s Krčkim parobrodarskim društvom iz Šila, koje je 1922 ušlo u sklop Jadranske plovidbe na Sušaku.

Statistički podaci pokazuju ovo stanje: tablica

Brodarstvo obalne plovidbe Krka u toku Drugoga svjetskog rata pretrpjelo je teške gubitke. Direktno je potopljen u ratnim akcijama 21 brod sa 653 brt. Prema podacima za 1955 u maloj je obalnoj plovidbi ovo stanje: tablica

Brodogradnja se na Krku razvija uglavnom u XIX. i XX. st. Pretežno su se izgrađivali brodovi male obalne plovidbe i čamci. God. 1939 K. je imao 10 brodogradilišta i škverova (Baška, Klimno, Κ., Malinska, Punat i Šilo), a 1955 posluje 5 brodogradilišta (Κ., Klimno, Malinska i Punat), koja vrše novogradnje i popravke brodova male obalne plovidbe i čamaca.R. F. B. i N. Ž.

LIT.: I. Kukuljević, Statut otoka Krka, Arkiv za pověstnicu jugoslavensku, II, Zagreb 1852, str. 277—307; G. Cubich, Notizie naturali e storiche sull’ isola di Veglia, I—III, Trieste 1874—75; S. Ljubić, Commissiones et relationes Venetae, Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium, JA, 1876—82, 6, 8 i 9; G. Vassili, Statuto delia città di Veglia, Atti e memorie delia Società istriana di archeologia e storia patria, II, 1885; I. Milčetić, Otok Krk; i glagolska književnost, Vjesnik Staroslovenske akademije u Krku, II, 1913; V. Klaić, Krčki knezovi Frankapani, Zagreb 1921; Gj. Szabo, Spomenici prošlosti Krka, Hrvatski planinar, 1930, 5, str. 131—141; G. Vassili, La storia della città di Veglia nei suoi momenti principali, Archivio storico per la Dalmazia, 1934, XVI—XVII, sv. 93—97 i 103; P. Skok, Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima, I, Jadranski institut JA, 1950, str. 21—34.

Ribarstvo. Naša najbolja lovišta srdelica papalina nalaze se uz obale otoka Krka. Uz sjeverne obale prevladava lov male plave ribe, a uz južne, udaljenije obale dubinski ribolov povlačnim mrežama. Oko čitavog otoka ima 50 lovišta za lov srdelica papalina i skuša plivaricama i potegačama. Potegača je u nekim mjesecima glavna mreža u lovu srdelica papalina, ali ih uz samu obalu love i mrežnjakom (sakom). Istaknuta su lovišta papalina Glavina, Butinj, Rt Sokol, Peškera, Voz, Pušća i Slivanjska. Skuše se pojavljuju na lovištima, koja se nalaze pretežno uz sjeverozapadnu obalu otoka, od rta Glavotoka do otočića Sv. Marko, a u manjoj mjeri na lovištima od Soline do Vrbnika. Sportski je ribolov na skuše razvijen u uvalama Čavleni, Malinskom i u Omišaljskom zaljevu. Tunji redovno prolaze uz sjeveroistočnu obalu otoka Krka, gdje se nalaze tunolovke stajačice Vela luka, Šilo, Voz i Peškera. Za dubinski ribolov povlačnim mrežama (kočama) glavno je područje od Plavnika prema Senjskim vratima.

Razvitak ribarstva na otoku Krku 1911—55: tablica

Broj profesionalnih ribara se povećava, a sezonskih smanjuje, kao i broj plivarica »na jezik« starog tipa, koje su zamijenjene plivaricama na prstene.

Ribari grada Krka bave se pretežno dubinskim ribolovom, a u manjoj mjeri lovom srdelica papalina. Baščani love gotovo isključivo srdelice papaline, a ribari iz Omišlja, uz lov srdelica papalina i skuša, bave se povremeno i dubinskim ribolovom. U Sv. Fuski i Malinskoj prevladava ribolov na papaline i skuše. Ulov glavnih privrednih vrsta riba 1953—55 u t: tablica

Krčki su ribari sudjelovali poslije Drugoga svjetskog rata sa 3,6% u čitavoj našoj jadranskoj lovini.

Statutom grada Krka iz 1512 regulirana je prodaja ribe od malog obalnog ribolova. Statut ne spominje još prodaju srdelica papalina, skuša i tunja. U prošlosti su na obalama otoka Krka nicale brojne tunolovke stajaćice. Najstarija je tunolovka stajaćica u Vozu kraj Omišlja (vjerojatno iz vremena Frankopana). Potkraj XV. st. (u doba Mlečana) davala se tunolovka u Vozu u zakup za 100 dukata godišnje, a to je bila trećina od svih zakupa, koje je u to vrijeme primala državna blagajna grada Krka. Oko polovice XVIII. st. bilo je na obalama otoka Krka devet tunolovki (Porat, Kijac, Omišalj, Voz, Šilo, Sv. Juraj, Sršćica, Konobe i otočić Plavnik). U prvoj polovici XIX. st. aktivne su bile samo dvije tunolovke, u drugoj polovici šest (kao najbolja ponovo se ističe tunolovka u Vozu) i tri nove tunolovke u Baščanskoj drazi, Valbiski i na otočiću Sv. Marko. Na početku ovog stoljeća bile su aktivne samo tunolovke u Peškeri i u Vozu. Između dva rata proradile su, uz povremene prekide, tunolovke u Vozu, Peškeri, Šilu i Veloj luci. Tunolovka u Šilu prestala je raditi 1936. Poslije Drugoga svjetskog rata obnovljene su tunolovke u Peškeri i Velaluci, ali su im lovine bile slabe. U drugoj polovici XIX. st. bio je rasprostranjen lov skuša malim potezačama (gripovima) uz svijetlo vatre, ali se godišnja količina ulova znatno kolebala. God. 1951 ulovljeno je samo 7 t, a 1953 god. 159 t skuša. God. 1672 lovili su oko otoka Krka zabranjenim mrežama zagonicama lošinjski ribari, a 1751 i rapski ribari, ali su im mletačke vlasti, na molbu Baščana, zabranile ribolov u krčkim vodama. U drugoj polovici XVIII. st. talijanski ribari iz Chioggie love ribu u krčkim vodama obalnim kočicama (tartane). Kako je zbog kočarenja znatno smanjen ulov ribe, općine gradova Krka i Punta zabranile su (1895) Ćozotima kočarenje unutar jedne milje od obale. God. 1911 kočarila su 22 krčka broda, od kojih su tri bila na motorni pogon. U Drugom svjetskom ratu stradao je velik broj brodova kočara, pa sada ribari Krka kočare sa 12 do 14 brodova. God. 1953—55 sudjelovali su krčki kočari u ukupnoj kočarskoj lovini na čitavoj obali FNRJ sa 19%. Na početku ovog stoljeća bio je na zapadnoj obali Krka (osobito u Malinskoj) razvijen ribolov mrežama stajačicama vojgama (srdelare). Malinska je 1911 imala 63 vojge, a ostala mjesta na otoku Krku 29. U novije se vrijeme ove mreže ne upotrebljavaju.

Nekada je krčka obala obilovala hobotnicama, pa je općina grada Krka potkraj XV. st. davala pod zakup lov hobotnica stanovnicima susjednog Vinodola. Do kraja prošlog stoljeća na riječku su ribarnicu stizali s otoka Krka brojni primjerci rakovica. Lov škampa vršama, koji potječe (1937) od baščanskih ribara, bio je raširen po čitavom Kvarneriću i Velebitskom kanalu.

Iskorišćivanje prirodnih nalazišta kamenica iz plitkih uvala spominje se već 1571, a 1892 u Puntarskoj draži (Crni Zdenac) podignuti su gajevi za uzgoj kamenica, koji su trajali 15 godina, a davali su povremeno dobre rezultate.J. Bi.

LIT.: G. Cubich, Notizie storiche sull’ isola di Veglia, Trieste 1874; Š. Ljubić, Comissiones et relationes Venetae, Monumenta spectantia historiam Siavorum Meridionalium JA, 1877, 8, str. 40—41 i 1880, 9, str. 270; Liber statutorum Veglae secundum, Atti e memorie della società istriana di archeologia e storia patria, Poreč 1885, i; Statut vrbanski, a donekle i svega krčkog otoka, Monumenta historico-juridica Slavorum meridionalium JA, 1890, 4; A. Parenzo, Un’ inehiesta sulla pesca in Istria e Dalmazia, Venezia 1894; Rivista della marina mercantile e della pesca, Trieste 1894, 4—5; R. Bratti, Un’ inchiesta sulla pesca in Istria e Dalmazia, Pagine istriane, Kopar 1905, 2; Pučki prijatelj, Krk 1900, 4, 8 i 9, 1901, 10 i 16 i 1905, 9 i 13; P. Petrillo, La pesca nel golfo del Carnaro, Rijeka 1934; N. Žic, Stanje otoka Krka god. 1527, Krčki kalendar 1938, Zagreb; T. Šoljan, Hrvati kao pioniri suvremenog ribarstva, Zagreb 1942; N. Žic, Vrbnik, Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena JA, 1949, 33; I. Gršković i V. Štefanić, »Nike uspomene starinske« J. A. Petrisa, ibid., 1953, 37; D. Crnković, Ribolovna područja Kvarnera, Riječkog zaljeva, Kvarnerića i Velebitskog kanala, Morsko ribarstvo, 1955, 11.

Narodnooslobodilački rat. Za vrijeme talijanske okupacije na otoku je bio garnizoniran jedan bataljon, a kod Krka i Baške bila su postavljena po 2 topa od 100 mm, dok je minsko polje između otoka Plavnika i otoka Krka bilo flankirano jednim topom od 102 mm. Po kapitulaciji Italije otok je bio slobodan do 13. XI. 1943. Tada su ga zajedno sa Cresom i Lošinjem zauzeli Nijemci. U aprilu 1944 jedna grupa partizana II. pomorskog obalskog sektora, na čelu s prvim narodnim herojem Mornarice, Vladom Bagatom, dolazi s radio-stanicom na Krk, da ispita mogućnost snabdijevanja oružjem i materijalom jedinica u Hrvatskom Primorju preko otoka Krka i mogućnost djelovanja jedne udarne grupe na otoku. Bagat je poginuo na putu za štab sektora (v. Olib). Veza je uspostavljena u augustu 1944 i neprekidno se održavala do oslobođenja otoka. Počevši od jula 1944, na otoku je uspješno djelovala jedna udarna grupa. Njena je najznačajnija akcija likvidiranje njemačkog garnizona u Puntu. Tom je prilikom ubijeno 8, a zarobljena su 32 vojnika. Ujedno je osujećen pokušaj neprijatelja da pošalje pojačanja s mora. Otok je oslobođen 17. IV. 1945 (v. Narodnooslobodilački rat na moru).J. V.