KRIŽARSKI RATOVI, koji su od 1096 do 1270 zaokupljali interes Zapadne Evrope, probili su uske evropske granice i otvorili srednjovjekovnom čovjeku nove vidike u zemlje Prednjeg Istoka. Tim ratovima, koji su zapravo bili protunapad Evrope radi sprečavanja novih prodora islama na Zapad, dala je unutrašnju sadržinu ideja о oslobađanju Kristova groba i kršćana na Istoku od vlasti »nevjernika«. Držeći uoči križarskih ratova u svojoj vlasti prostrana područja od Pirenejskog poluotoka na zapadu preko sjeverne Afrike do Male Azije i Sirije na istoku, Arapi su pljačkaškim pohodima upadali u Tirensko, Jadransko i Egejsko more i ugrožavali trgovački promet na čitavom području Mediterana. Almeria, Tunis, Aleksandrija i Antiohija bile su strateške točke na starom pomorskom putu iz Galije i Italije na Levant, koje su držali Arapi. Ako je Zapad želio svojoj trgovini osigurati pomorski put kroz Sredozemlje, morao je doći u posjed sredozemnih luka i otoka (Kreta, Rodos, Cipar), koji su za trgovačke brodove bili baze i zakloništa, središta za dobivanje potrebnih informacija, skladišta robe i stanice za snabdijevanje. Stjecanje tih uporišta bio je neposredan cilj pomorskih država Genove, Mletaka i Pise, koje su već od samog početka aktivno sudjelovale u križarskim ratovima. Te države, zajedno sa zapadnoevropskim velikašima i plemićima, koji su kretali na Istok, da pljačkaju i osvajaju nove zemlje i čiji su pothvati nosili značajke kasnijih trgovačkih ratova i dinastičkih osvajanja, izvršili su u toku križarskih ratova važan zadatak: zauzevši strateške položaje na Levantu i odbivši neposrednu opasnost, koja je Carigradu prijetila od nadiranja islama, spriječili su kidanje zapadnoevropskih trgovačkih putova kroz Mediteran prema Istoku.

Na Prvi križarski rat (1096—99) krenuli su normanski vitezovi iz južne Italije (Bohemund od Tarenta, njegov sinovac Tankred), davni neprijatelji Bizanta; plemići iz južne Francuske (Rajmund od Toulouse), koji su se već bili okušali u borbama s Arapima u Španjolskoj, i velikaši iz sjeverne Francuske i Porajnja (Gotfrid Bouillonski s braćom Eustahijem i Balduinom, normandijski vojvoda Robert, flandrijski grof Robert). Vojske su se kretale u tri pravca: niz Dunav, kroz gornju Italiju i Dalmaciju i iz Apulije na istočnu obalu Jadrana, da se sastanu u Carigradu. Odatle su se preko Bospora prebacile u Malu Aziju, opsjedale Niceju, pobijedile ikonijskog sultana kod Dorileja, osvojile Edesu na Eufratu i Antiohiju na Orontesu (1098), da konačno osvoje i Jeruzalem (1099) i iste godine pobijede egipatsku vojsku kod Askalona. Ti vojnički uspjesi dali su temelj za formiranje prvih križarskih državica na Istoku: Jeruzalemskoga kraljevstva, vojvodine Antiohije i grofovija Edese i Tripolisa. Gotfrid Bouillonski postaje »zaštitnik svetoga groba«, a njegov brat Balduin prvi kralj Jeruzalemskoga kraljevstva.

Drugi križarski rat (1147—49), koji su poveli Luj VII. Francuski i Konrad III. Njemački, započeo je epizodom osvajanja Lisabona: holandski i engleski križari, koji su na putu prema Istoku doplovili u Portugal, zauzeli su grad za portugalskog kralja Alfonsa I. Vojske su jedna za drugom krenule preko Madžarske na Carigrad i odande se preko Bospora prebacile u Malu Aziju. Konradova je vojska doživjela kod Dorileja poraz (1147), a na povlačenju prema Niceji gotovo je sasvim uništena. Drugi dio Konradove vojske krenuo je iz Niceje obalom Male Azije; kod Laodiceje je potučen od Turaka, a ostatak se probio do Ataleje, gdje se ukrcao na brodove i otplovio u Siriju. Luj VII. krenuo je iz Niceje preko Smirne i Efeza prema južnoj obali Male Azije, gdje se (pretrpjevši putem teške gubitke) u Ataleji ukrcao na brodove i prebacio do Antiohije na Orontesu. Iduće su se godine obje vojske sastale u Jeruzalemu, odakle su poduzele dva neuspjela pohoda na Damask i Askalon. Rat je time bio praktički završen.

Pad Jeruzalema, koji je Saladin zauzeo 1187, dao je povod za Treći križarski rat (1189—92). Car Fridrih I. Barbarosa krenuo je iz Regensburga preko Madžarske. God. 1190 prebacio se u Malu Aziju, gdje je sjajnom pobjedom zauzeo grad Ikonij i zatim krenuo prema Kilikiji. Kad je tu zaglavio, utopivši se u rijeci Kalikadnu, njegovu je vojsku poveo dalje, prema Palestini, njegov sin Fridrih Švapski. U međuvremenu su krenuli u rat morskim putem engleski kralj Rikard Lavljega Srca iz Marseillea i francuski kralj Filip II. August iz Genove (1190). Nakon duljeg boravka na Siciliji, doplovili su 1191 pred Akon, kamo je već bio stigao i Fridrih Švapski. Grad je iste godine zauzet, dok Jeruzalem nije križarima uspjelo osvojiti, premda je to Rikard Lavljega Srca pokušao dva puta. U primirju, sklopljenom sa Saladinom, ustupljen je kršćanskim vitezovima obalni pojas od Jaffe do Tira, a hodočasnicima dopušteno pohađanje Kristova groba.

Na Četvrti križarski rat (1202—04), čiji je prvobitni cilj bio Egipat, krenuli su pretežno francuski velikaši (Bonifacije od Montferrata, Balduin Flandrijski i dr.). Za prebacivanje morskim putem križari su se obratili Mlecima. Da djelomično naplate troškove prijevoza, oni su za Mletke osvojili Zadar, a nakon toga istom flotom otplovili prema Carigradu i osvojili ga 1203. Dinastičke borbe za bizantsko prijestolje dovele su do novog osvajanja Carigrada 1204, pri kojem su sudjelovali Mlečani, Lombardijci i Francuzi, i do utemeljenja Latinskoga carstva. Desetak godina kasnije (1217) krenuo je na vojnu i hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. Njegov je pohod svršio s nekoliko neuspjelih operacija na području Jordana. Bez većeg značenja bio je i pohod, na čelu kojeg se nalazio Vilim grof Holandski (1218). Križari su privremeno osvojili Damiettu u Egiptu, da je već 1221 napuste.

Peti križarski rat (1228—29) poveo je car Fridrih II., koji je vojsku prebacio morskim putem iz Brindisia preko Krete i Cipra do Akona. U ugovoru s egipatskim sultanom Al Kamilom stekao je Fridrih Jeruzalem (gdje se krunio kraljevskom krunom), Betlehem i Nazaret, i obalni pojas od Jaffe do Sidona. Jeruzalem su, međutim, ponovno osvojili 1244 egipatski plaćenici Hovarezmijci.

Šesti križarski rat (1248—54) je poveo francuski kralj Luj IX. Morskim putem krenuo je do Cipra i odavde u Egipat, gdje je 1249 zauzeo Damiettu. Međutim je već iduće godine kod El Mansûre potučen i s čitavom vojskom zarobljen. Plativši otkupninu, krenuo je u Palestinu, gdje se zadržao četiri godine i za to vrijeme utvrdio Akon i neke druge obalne gradove.

Luj IX. je poveo i Sedmi križarski rat (1270), koji je također svršio bez uspjeha. U akciji u Tunisu stradao je od pošasti on i veći dio njegove vojske.

To je bio posljedni pohod zapadnih križara na Istok. Uskoro zatim (1291) Mameluci osvajaju Akon, a križarska se vojska povlači iz posljednjih svojih posjeda u Palestini (iz Beiruta, Sidona i Tira). Od križarskih se državica na Prednjem Istoku održala samo armenska kneževina u Kilikiji (do 1375), Cipar (koji je 1489 došao u vlast Mletaka) i posjed Ivanovaca na Rodosu.

Prvi je križarski rat bio u svakom slučaju smion pothvat već zbog toga, što su križari htjeli osvojiti jednu zemlju na krajnjem istočnom rubu Sredozemnog mora, a da nisu imali nikakve flote (Ranke). Križari ne bi bili postigli ni u prvom, a ni u idućim ratovima nikakvih uspjeha, da nije došla upomoć flota italskih pomorskih gradova. Prvi uspjesi križara istodobno su i rezultat jednoga negativnog faktora, t. j. propusta flote egipatskih Fatimida, da odmah intervenira. Ta je flota u kasnom XI. st. raspolagala, među ostalim, sa 75 galija i 10 transportnih brodova, a imala je baze u Aleksandriji, Damietti, Askalonu i drugim lukama. Činjenica je, da za čitavo vrijeme ratova arapska flota nije nijedamput napala križarske transporte na otvorenom moru i spriječila iskrcavanje vojske i opreme. U križarskim su operacijama na moru igrali, prema tome, najvažniju ulogu transportni brodovi. U prvom i drugom ratu prijevoze je vršila bizantska flota (prebacivanje preko Bospora u Malu Aziju i u Siriju) i flota italskih gradova (prebacivanje sa zapada na istočnu obalu Jadrana). Genoveška je flota već u prvom ratu aktivno sudjelovala kod osvajanja Antiohije, te u operacijama kod Jaffe i za Jeruzalem. Od tog su vremena dalje pomorske snage italskih gradova u stalnoj vezi s križarskim operacijama, a Genovežani osnivaju brojne faktori je u gradovima na području Sirije i Palestine (Akon, Antiohija, Apameja, Cezareja, Beirut, Laodiceja, Jaffa, Tir). Mletačka je flota ušla u akcije kasnije od genoveške, premda je bila već tada jača od flota svih drugih italskih gradova. Mleci su vjerojatno čekali, da vide prve rezultate i da ocijene rentabilnost pothvata. Svakako, Mleci su se angažirali u križarskim ratovima radi zaštite svojih interesa na Istoku u odnosu na konkurente, Genovu, Pisu i Amalfi. Križarska osvajanja mogla su biti potpuno uspješna samo onda, kad su osvojena područja međusobno povezana i kad im je pomorskim vezama osigurano normalno snabdijevanje i dopremanje rezervnih trupa. Taj je zadatak nastojao riješiti jeruzalemski kralj Balduin I. (1100—18), koji je osvojio sirijske i palestinske primorske gradove Cezareju, Akon, Tripolis, Beirut i Sidon. U tim su osvajanjima sudjelovale u prvom redu flote Mletaka, Genove i Pise. Kasnije su u sličnim akcijama sudjelovali i marseilleski i katalonski brodovi. Već su prvi uspjesi pokazali, da će se evropskim pomorsko-trgovačkim gradovima rentirati izgradnja novih brodova, koji će prevoziti iz Evrope na Istok transporte za križarsku vojsku; na povratku u Evropu oni su dovozili bogate terete mirodija i raznovrsne orijentalne robe. Zbog toga počinju u osvojenim lukama i gradovima uređivati svoje trgovačke kuće i četvrti, prisvajati povlastice i tražiti, da im se potvrde privilegiji u pitanjima trgovanja, samouprave i carina. Tako su zapravo njihove faktorije kontrolirale čitav trgovački promet na područjima, koja su osvojili križari. Dosad su čitav zapadni Mediteran i njegove obale stalno uznemirivali saracenski i normanski pirati, dok su u istočnom Mediteranu uglavnom dominirale bizantska i arapska flota. Sad se, međutim, situacija na Sredozemlju temeljito izmijenila: trgovci katalonskih, južnofrancuskih i italskih primorskih gradova našli su u Egiptu, Palestini, Siriji, Maloj Aziji i Bizantu nova tržišta. Njihove su se trgovačke veze kretale, dakako, unutar granica Sredozemlja, dok su veze sa sjevernom i zapadnom Evropom išle samo kopnenim putem: preko Brennera u južnu Njemačku ili Rhônom na Rajnu. U Champagni, najvažnijem trgovačkom centru Evrope u to vrijeme, sastajali su se onda trgovci sa svih strana na sajmovima, koji su se održavali u više mjesta (Troyes, Châlons, Bar-sur-l’Aube i dr.). Tako proširene trgovačke veze s Istokom donosile su zapadnoj trgovini goleme dobiti. Zbog toga su se zapadni trgovci u svojim poslovima sve više povezivali s muslimanima usprkos izričitim zabranama bizantskog cara i pape; čak su im dopremali i kršćanske robove. Zbog te aktivnosti primorskih gradova Zapada bizantska flota, koja je još i u Drugom križarskom ratu služila za prebacivanje križarskih transporata preko Bospora, iz Male Azije i Carigrada u Siriju i obratno, nije u to vrijeme igrala nikakvu značajniju trgovačku ulogu.

Treći je križarski rat za razvoj pomorstva u Engleskoj bio veoma značajan. Rikard Lavljega Srca i Filip II. stigli su brodovima, različitim putovima, u Messinu, odakle je Rikard preko Krete, Rodosa i Cipra, a Filip izravno stigao pred Akon. U ovom se ratu Rikard usko povezao s Genovom, koja se sve više razvijala kao pomorska sila. Iako je rat svršio s neuspjehom, a za Englesku i s velikim izdacima, on je za Engleze bio događaj od prvorazredne važnosti: sad su engleski brodovi prvi put uplovili u Sredozemno more. Uspostavljene su veze između Engleske i pomorskih gradova Italije, a Engleska, koja je dotad vodila trgovinu uskog, lokalnog karaktera, povezuje se trgovački s čitavim Sredozemljem.

Koliko je Treći križarski rat bio značajan za Englesku, Četvrti je značio još mnogo više za dvije italske pomorske države, Mletke i Genovu. Osvajanjem Zadra učvršćuju Mleci svoje pozicije na Jadranu, a nakon toga im uspijeva, da vještom diplomacijom odvrate križare od njihova prvobitnog cilja, Jeruzalema, i usmjere njihove poglede prema Bizantu, nekadašnjem mletačkom suverenu. Time im je uspjelo, da udarnoj snazi zapadnoevropskog viteštva odrede onaj pravac, koji je odgovarao njihovim interesima. Aktivnim sudjelovanjem u osvajanju Carigrada duždu Enriku Dandolu polazi za rukom, da na ruševinama Bizantskog carstva podigne temelje mletačkoj svjetskoj vlasti. Mleci su stekli trgovački monopol u čitavom carstvu, zaposjeli trgovački najvažnija područja nekadašnjeg Bizantskog carstva i najvažnije trgovačke i ratne luke i uporišta Egejskog mora, uključivši i Kretu. U Četvrtom križarskom ratu rodilo se mletačko kolonijalno carstvo, koje nije značilo svuda i teritorijalnu vlast, ali je bilo pod kontrolom gusto posijanih mletačkih garnizona i faktorija. Kao što je propast Bizantskog carstva značila rađanje mletačkog pomorskog imperija, tako je ponovna uspostava Bizantskog carstva pod vodstvom nicejskih Paleologa pola stoljeća kasnije signalizirala golem uspon mletačkog rivala na moru, Genove. Genovežani, koji su aktivno podupirali Paleologe i sudjelovali kod njihova osvajanja Carigrada, bili su obilno nagrađeni: dobili su velike privilegije za trgovanje po čitavom carstvu, a u trgovini na Crnom moru stekli su apsolutnu prevlast.

Šesti i Sedmi križarski rat bili su značajni pothvati i za francusku flotu, koju su za te ratove dali u prvom redu Saint-Gilles i Aigues-Mortes, luke, koje je osnovao Luj IX. Flota je već u prvom pohodu kralja Luja IX. (nekako u vrijeme poraza vojske kod El Mansûre) teško stradala u Egiptu od grčke vatre, što Luja nije nimalo smetalo, da je dvadesetak godina kasnije ponovo angažira u svom novom pohodu protiv »nevjernika«. Kad je 1270 iz Aigues-Mortesa polazio na taj novi pohod, imao je (kako je to zabilježeno) na svom brodu već i karte. Oba su francuska pohoda u svakom slučaju veoma stimulativno djelovala na francusku levantsku trgovinu, koja je još u XVII. st. bila veoma živa: znatan dio čitava sredozemnog prometa išao je u to vrijeme još preko francuskih luka na Sredozemlju.

Tako su križarski ratovi bili snažan poticaj za razvoj zapadnoevropske trgovine s Levantom. Oni su stvorili pomorske dominije Mletaka i Genove i uspostavili kontakt između Evrope i Istoka i na kulturnom polju. Ti ratovi, međutim, nisu uspjeli ostvariti ono, što je trebalo da im bude osnovni cilj: idejno jedinstvo zapadne Evrope u odnosu na islamski svijet. Osim toga, umjesto da Bizantu pružaju trajnu pomoć, da stvore od njega čvrst bedem za obranu Evrope i da otvaraju druge fronte u borbi protiv islama, križari su Bizantsko carstvo srušili. A kad je ono ponovo uspostavljeno, bilo je toliko razrovano, nagriženo i neotporno, da je dva stoljeća kasnije moralo pasti pod udarcima turske ofenzive.

LIT.: W. Heyd, Histoire du commerce du Levant, I, Leipzig 1885; W. C. Hazlitt, The Venetian Republic, London 1900; A. Schaube, Handelsgeschichte der romanischen Völker des Mittelmeergebiets, München i Berlin 1906; G. Weber i A. Baldamus, Lehr- und Handbuch der Weltgeschichte, II, Leipzig 1923; D. C. Munro, The Kingdom of the Crussaders, New York 1936; A. R. Lewis, Naval Power and Trade in the Mediterranean A. D. 500—1100, New Jersey 1951; G. M. Trevelyan, Povijest Engleske, Zagreb 1956.M. Šr.