KRIMSKI RAT (1853—1856), rat između Rusije i Turske, na čijoj su strani sudjelovale Velika Britanija i Francuska, a potkraj i Kraljevina Sardinija. K. r. s jedne strane ide u sukobe, koji su izbijali u okviru rješavanja t. zv. Istočnog pitanja (rusko-turski ratovi 1768—74 i 1787—92, srpski ustanci 1804—13 i 1815—17, Istočna kriza 1839—41), a s druge je strane epizoda u općoj borbi za dominaciju velikih evropskih sila. Uzroci Krimskog rata bili su višestruki. Ruski je car Nikolaj I. nastojao Rusiji osigurati dio kod podjele Turskog carstva (»bolesnika s Bospora«) u slučaju njegova sloma (prijedlog Rusije Velikoj Britaniji 1844). Osim toga, Rusija je željela otvoriti svoje pomorske komunikacije kroz Bospor i Dardanele, koji su, prema Londonskoj konvenciji od 13. VII. 1841, bili zatvoreni za sve strane ratne brodove. S druge je strane francuski car Napoleon III. (zbog unutrašnjih političkih razloga) nastojao da uspostavi protektorat Francuske nad »svetim mjestima« u Palestini, pa je zbog toga nužno morao doći u sukob s ruskim aspiracijama. Iako se nije želio uplesti u rat, nastojao je Francusku izvući iz njezine vanjskopolitičke izolacije, pa je tražio suradnju s Velikom Britanijom, u kojoj su neki politički krugovi bili za rat protiv Rusije (lord Palmerston).
Neposredan povod za rat dala je Rusija. Specijalni carev izaslanik admiral Menšikov zatražio je 1853 od Turske, u ultimativnoj formi, patronat Rusije nad pravoslavnim stanovništvom u Turskom carstvu. Istodobno je Rusija koncentrirala trupe duž Pruta i opremala crnomorsku flotu. Porta je, oslanjajući se na zapadne sile (aktivnost britanskog ambasadora Stratforda de Redcliffea), odbila ultimatum. Usred pregovaranja britanska je vlada (surađujući sve tješnje s Francuskom) poslala u Beşiku, na ulazu u Dardanele, 7 linijskih brodova i 8 fregata pod zapovjedništvom vice-admirala Dundasa, dok je Francuska već prije bila uputila na Istok 9 linijskih brodova, 4 fregate i nekoliko ratnih parobroda pod zapovjedništvom vice-admirala Lassusea, kojega je uskoro zamijenio vice-admiral Hamelin. Nato je Rusija u roku od nekoliko dana izvršila okupaciju kneževina Moldavske i Vlaške. Pošto posredovanje velikih sila (Bečka konferencija) nije uspjelo, Velika Britanija i Francuska dale su nalog svojim flotama da prođu kroz Dardanele radi osiguranja Carigrada. Pritom je francuska flota u relativno kratkom vremenu izvršila pokret uz pomoć pare (linijski brod s vijkom Napoléon teglio je dva linijska broda na jedra brzinom od 8 čv). Tu se prvi put u ratnim operacijama pokazala prednost parnog pogona. Diplomatsko posredovanje Austrije ostalo je bez uspjeha, pa je Turska 4. X. 1853 objavila rat Rusiji, tražeći od nje, da u roku od 15 dana evakuira Moldavsku i Vlašku. Rusija nije popustila, računajući na neutralnost Austrije i Pruske i na ustanak na Balkanu. Dana 30. X. car Nikolaj I. obavijestio je evropske vlade, da prihvaća rat, ali da će se zasad ograničiti samo na defanzivne akcije, kako bi potvrdio umjereni stav svoje politike. Turska je, međutim, uskoro povratila Malu Vlašku, i, prodrijevši na ruski teritorij, zauzela tvrđavu sv. Nikole na Crnom moru. Kao odgovor na te vojne uspjehe, Rusija upućuje svoju flotu u ofanzivnu akciju na tursku obalu Male Azije. U početku ratnih operacija ruska je flota (ratna luka Sevastopol’) raspolagala sa 15 bojnih brodova, 11 fregata na jedra, 11 parnih fregata, oko 25 manjih parnih jedinica i 30 topnjača na vesla, dok je turska flota (ratne luke Carigrad i Sinope) imala 12 bojnih brodova na jedra, malen broj parobroda i veći broj manjih jedinica.
Bitka kod Sinope. U Sinopi se pod zapovjedništvom vice-admirala Osman-paše nalazila turska flota od 7 fregata (4 velike), 3 korvete i 2 ratna parobroda, slabo naoružana i s neizvježbanom posadom. Ruski vice-admiral Nahimov krenuo je u pravcu Sinope sa 6 linijskih brodova, 2 fregate i 1 brikom. Iako su ruske izvidnice navrijeme primijećene, turska je flota ostala usidrena u luku na vanjskom sidrištu pod zaštitom dviju obalnih baterija, jer je Osman-paša bio uvjeren, da se ruska eskadra neće usuditi doći do Sinope zbog prisutnosti savezničke flote pred Carigradom. Nahimov je 30. XI. 1853 dojedrio niz sjeveroistočni vjetar, uputio izvidnice prema zapadu, a s glavninom od 6 linijskih brodova u dvorednoj koloni usidrio se oko 12 h uz turske brodove, na udaljenosti od 400 do 500 m. Turska je flota otvorila žestoku vatru, koju su ruski brodovi odmah uzvratili. Već poslije nekoliko minuta eksplodirala je jedna turska fregata, zatim je ušutkana jedna obalna baterija, a doskora je eksplodirala i druga fregata. Ruski su se brodovi tako vješto premještali strujnim sidrima, da je za 1 sat gotovo sasvim prestala turska paljba. U 14 h30 m turske su fregate bile u plamenu. Turska je u Sinopi izgubila sve brodove, osim jedne fregate, čija se posada u početku bitke prebacila na kopno, i jednog parobroda, koji se povukao u Carigrad. Rusi su izgubili svega jedan linijski brod, a i taj je potonuo tek na putu u Sevastopol’ zbog teških oštećenja. Turska je porazom u Sinopi izgubila prevlast na Crnom moru, a Carigrad je ostao nezaštićen. Sultan je zbog toga pozvao zapadne sile, da upute svoju flotu kroz Bospor. Nakon izvjesnog oklijevanja obavijestile su (27. XII.) Velika Britanija i Francuska Rusiju, da će britansko-francuska flota uploviti u Crno more i da će spriječiti svaku pojavu ruske zastave. To je ustvari značilo objavu rata, iako do formalne objave još nije bilo došlo. Obavijest о toj odluci donijela je u Sevastopol’ britanska parna fregata, koja je po magli neprimijećena uplovila i usidrila se usred ratne luke, obrativši na sebe pozornost tek poslije drugog sidrenja. Njezino je izviđanje luke kasnije mnogo koristilo zapadnim saveznicima.
Hladni rat. Austrija je sad ponovo posredovala, ali i opet bez uspjeha. Budući da Rusija nije htjela dati obavezu, da ruske trupe ne će prijeći Dunav, Austrija je zadržala slobodu akcije (28. I. 1854). Francuska i Velika Britanija s druge strane uporno su nastojale, da zaključe četvorni sporazum s Austrijom i Pruskom protiv Rusije. Austrija je pritom bila svakako važnija, jer bi bez nje Saveznici mogli napasti Rusiju samo s mora. U međuvremenu su Francuska i Velika Britanija dovršile vojne pripreme. Dana 12. III. 1854 potpisale su V. Britanija, Francuska i Turska ugovor o zaštiti otomanskog područja u Evropi i Aziji od ruskog napadaja, a 28. III. navijestile su dvije zapadne sile rat Rusiji. Istodobno su prisilile Grčku, da poštuje otomanske granice i prebacile u Pirej u travnju i svibnju drugu flotu i jednu armiju, dok su glavni dio svojih snaga uputile na ušće Dunava. U toj situaciji sklopile su 20. IV. Austrija i Pruska defenzivnu alijansu, a 14. VI. Austrija i Turska ugovor, kojim se Austrija obvezuje, da će upotrebiti sva sredstva, da Rusija napusti Moldavsku i Vlašku. Potkraj lipnja saveznička vrhovna komanda u Varni, koja je već pripremila operacije u Vlaškoj i Moldavskoj, iznenada je promijenila plan. Odlučila je, da vojsku uputi na Krim, jer su saveznici vjerovali, da će Sevastopol’ pasti nakon prvog udara. A Sevastopol’ je izabrala Velika Britanija zbog toga, što joj je kao pomorskoj sili bilo važno, da uništi rusku pomorsku snagu na Crnom moru.
Austrija je tek 2. XII. 1854 potpisala s Francuskom i Velikom Britanijom ugovor, ali neodređen i elastičan. Jedna je točka ugovora predviđala: »Ako uspostava općeg mira ne bude osigurana u toku ove godine«, Velika Britanija, Austrija i Francuska savjetovat će se bez oklijevanja, koja sredstva treba upotrebiti, da se postigne cilj njihova saveza, t. j. što skorije okončanje rata.
Pomorske operacije na Crnom moru. Već 22. III. 1854 eskadra od 5 britanskih i 3 francuska parobroda na kotače, uz više raketnih brodica, bombardirala je Odessu. Nakon dvanaestsatne borbe napad je prekinut. Idućih dana nekoliko je manjih savezničkih divizija zametnulo kratke okršaje s obalnim baterijama na sjevernoj obali Crnog mora. Početkom lipnja Saveznici su poduzeli blokadu Dunava i time presjekli glavnu saobraćajnicu ruskih trupa na Balkanu. Istodobno se kod Gelibolua prikupila vojska od 32.000 francuskih vojnika pod maršalom St. Amaudom i 18.000 britanskih vojnika pod generalom Raglanom. Budući da nisu dobili nikakva konkretnog zadatka, oba zapovjednika odlučiše da vojsku prebace u Varnu, gdje flota štiti luku, dok fregate izviđaju pred Sevastopol’om. Kad se ruska armija povukla sjeverno od Dunava, saveznička se vojska ponovo našla bez neposrednog cilja. Poslije mnogih dogovora i izviđanja saveznici su odlučili da čitavu vojsku prebace preko mora na Krim. U Varni je ukrcano 28.000 Francuza, 24.000 Britanaca i 8000 Turaka. Za prijevoz je Francuska dala 15 linijskih brodova (4 parna), 5 fregata na jedra, 35 ratnih parobroda, 80 transportnih jedrenjaka i 40 opskrbnih brodica, Velika Britanija 150 velikih trgovačkih jedrenjaka ( Blackwallers), od kojih su neki bili s parostrojem, i 4 parobroda, a Turska 9 linijskih brodova i parobroda. Linijski brodovi na paru teglili su po dva linijska broda jedrenjaka, a na svakome je bilo ukrcano po 2000 vojnika. Za zaštitu golemog transporta bilo je određeno samo 9 britanskih linijskih brodova jedrenjaka i 3 fregate. Ruska je flota bila jača od tog zaštitnog odreda i da je tada napala saveznike, ovi bi doživjeli katastrofu.
Na čitavom Krimu bilo je u tom času 35.000 ruskih vojnika. Vojska i flota bile su pod zapovjedništvom generala Menšikova. Sevastopol’ dobro branjen prema moru utvrdama i topovima nije imao s kopnene strane gotovo nikakvih utvrda, a na Krimu nije bilo topova pogodnih za privremene utvrde. Saveznici su se iskrcali kod Evpatorije, 50 km sjeverno od Sevastopol’a, odbili ruske čete, koje su bile upućene iz Sevastopol’a i krenuli su prema tvrđavi. General Menšikov je sazvao vojno vijeće koje je (protivno mišljenju admirala Kornilova i Nahimova) odlučilo, da se odmah potope brodovi, s njih skinu topovi i upute zajedno s mornarima na poljske utvrde Sevastopol’a. Iskrcano je 1000 topova i 8000 mornara, a brodovi su potopljeni na ulazu u luku, da posluže kao barikada. Od toga časa saveznicima je bila osigurana slobodna plovidba ratnih i transportnih brodova, pa su mogli iskrcati na kopno mnogo više topova i boraca. Ostavivši u Sevastopol’u 10.000 vojnika i 7000 mornara, Menšikov se s ostalom vojskom povukao u unutrašnjost Krima, da čeka pojačanja iz unutrašnjosti.
Pošto više nije postojala ruska flota, saveznička je vojska nesmetano vršila pokrete, pripremajući napad na grad i ratnu luku, a saveznička je flota zaposjela dvije dobre uvale i počela ih uređivati za baze. Početkom listopada prethodnice su stigle do utvrda i ustanovile, da je oko grada i luke izgrađen jak sistem obrane, pa je bilo odlučeno, da se izvrši opći napad s kopna i s mora. Napad s mora 17. X. 1854 izvršili su Britanci sa 2 linijska broda na vijak, 9 linijskih brodova na jedra i 5 ratnih parobroda u rezervi; Francuzi sa 4 linijska broda na vijak, 10 linijskih jedrenjaka i 2 parobroda u rezervi; Turci sa 2 linijska broda na jedra. Svi su linijski brodovi imali uz bok parobrode za tegljenje i premještanje. Bombardiranje s kopna počelo je rano ujutro, a bombardiranje s mora oko 14 h s daljine od 750—2000 m. Vatra je obustavljena u 18 h30 m. Oštećenja i gubici na brodovima od rasprsnih granata i užarenih kugla bili su znatni. Britanci su imali 44 mrtva i 266 ranjenih, a Francuzi 30 mrtvih i 200 ranjenih. Obalne utvrde nisu bile ozbiljnije oštećene i nijedna baterija nije bila ušutkana.
Vidjevši da je Sevastopol’ dobro utvrđen i da se posada ogorčeno brani, Saveznici su zatražili pojačanje, dok je Menšikov očekivao armiju s Pruta. Opsada je trajala 11 mjeseci. I Rusija i Saveznici neprekidno su slali pojačanja, tako da je prije pada tvrđave ruska vojska na Krimu brojila 125.000 vojnika, a saveznička više od 200.000. Saveznici su bili u boljem položaju, jer su im pojačanja stizala morem, dok su Rusima dolazila 3000 km dugim i lošim putovima. Sevastopol’ je pao tek 9. IX. 1855. Čim je bio zaposjednut, Britanci su razorili sve, što je moglo poslužiti ruskoj mornarici. Za opsade Sevastopol’a savezničke su eskadre u nekoliko mahova bombardirale utvrde na Crnom i Azovskom moru, ali se pokazalo, da su drveni brodovi nemoćni u borbi protiv utvrda. Tek poslije pada Sevastopol’a, kad su u Crno more stigle plovne oklopne baterije, osvojena je tvrđavica Kinburn na ušću Dnjepra.
Operacije u Baltičkom moru. Već prvih dana rata Saveznici su odlučili da, uz glavne operacije na Crnom moru, vode paralelno operacije za prekidanje svih ruskih pomorskih komunikacija na Baltiku. U ožujku 1854 počeli su koncentrirati flotu pod zapovjedništvom admirala Charlesa Napiera. Iz Portsmoutha je otplovilo 8 linijskih brodova i 4 fregate na vijak, te 4 ratna parobroda na kotače, a 18. III. pred Göteborgom im se pridružilo još 6 linijskih brodova jedrenjaka. U ruskoj ratnoj bazi Kronstadt nalazila su se 22 linijska broda, 6 fregata i korveta, 24 topovnjače i 7 parobroda na kotače, u Sveaborgu 9 linijskih brodova, a u Vyborgu 10 topovnjača. Jake tvrđave bile su Kronštadt i Sveaborg, slabija Bomarsund na Alandskom otočju, a manje tvrđave Vyborg, Frederikshamn, Hanko, Turku, Reval, Baltijskij Port i Riga. Usprkos pojačanjima, koja su sе slala na jug, na baltičkim obalama je ostalo još oko 200.000 ruskih vojnika.
Zbog teških navigacijskih prilika u Finskom zaljevu, saveznička je moderna parna flota imala veliku prednost pred ruskim jedinicama na jedra, koje su se morale povući u luke. Obrana je bila pojačana utvrdama, barikadama i podmorskim minama, koje su ovdje prvi put primijenjene u ratu. Britanska flota nije, međutim, ništa poduzimala, a došlo je i do trvenja između admirala i generala; situacija se još više pogoršala poslije dolaska francuske flote. Napadaj na Bomarsund izvršen je uglavnom samo radi umirenja javnosti (kolovoz 1854). Preko zime sve su operacije prekinute zbog zaleđivanja. Rusi su kroz to vrijeme sagradili 150 topovnjača na vesla, a 24 parne topovnjače pregrađene su od jedrilica, kojima su ugrađeni parostrojevi i lokomotivski kotlovi. Ispred luke pojačane su barikade, a duž obale su postavljene brojne izvidne postaje.
Britanci su 1855 uputili 19 linijskih brodova na vijak, 4 fregate, 11 manjih brodova na jedra, 12 topovnjača na kotače i 21 na vijak, te 15 željeznih brodica s mužarima i 40 transportnih brodova. Vrhovno zapovjedništvo preuzeo je kontra-admiral Dundas. Početkom lipnja stigla je ta flota, pojačana francuskom eskadrom, pred Kronštadt, ali je morala odustati od napadaja zbog prejake obrane. Poslije izviđanja Sveaborga i Revala (16. VI. 1855) odlučeno je da se napadne Sveaborg. Na otoku Abraham postavljena je britanska baterija, a 9. VIII. u 7 h otvorilo je gotovo 50 topovnjača (s daljine od 3000 m) vatru na brodogradilište i arsenal. Tropalubni linijski brodovi bombardirali su istočne položaje. Oko 10 h došlo je do teških eksplozija na Vargeu, a oko 12 h na Gustafsvaerdu. U noći su se topovnjače povukle, a zamijenili su ih veliki čamci s linijskih brodova, koji su izbacivali rakete i izazvali mnogo požara. Sutradan je nastavljeno bombardiranje do mraka, a u noći ponovo su stupili u akciju čamci s raketnim oružjem. Uzoru 11. VIII. obustavljena je konačno vatra, jer su baterije bile ušutkane, a prekinut je i napadaj, jer su Saveznici ostali bez municije.
U svim kasnijim operacijama u Baltičkom moru samo je zauzet Bomarsund na Alandskom otočju. Iako je rezultat borba na Baltiku bio neznatan, ipak je saveznička flota nanijela Rusima velike gubitke. Saveznici su potopili oko 60.000 t trgovačkih brodova i veoma mnogo opreme i sirovina. Najteži udarac zadali su Rusima prekidom svih pomorskih komunikacija, što se odrazilo na čitavoj ruskoj privredi i izazvalo tešku novčanu krizu. Strategijski je flota vezala uz Baltik preko 200.000 ruskih vojnika, koji bi inače bili upućeni na Krim. Da presijeku i druge komunikacije, Saveznici su blokirali i izlaz iz Bijelog mora s lukom Arhangel'sk i bombardirali jednu tvrđavicu na Soloveckim otocima. Odred Dalekog Istoka napao je luku Petropavlovsk na Kamčatki, ali su desant odbile posade dviju ruskih fregata, koje su se nalazile u luci.
Iako u toku operacija ni ruska ni saveznička flota nije odigrala nikakvu značajnu ulogu, ipak je K. r. bio važna prekretnica u razvoju pomorskog ratovanja: sukcesivno se eliminiraju jedra i počinje razdoblje izgradnje željeznih brodova. Osim toga, u ovom su se ratu prvi put pojavili linijski brodovi na paru s porivom na vijak, prvi put su upotrebljene rasprsne granate (Sinope), oklopni brodovi (Kinburn) i podmorske mine (Kronštadt).
Političke posljedice rata. Diplomacija je bila aktivna u toku čitavog rata, a politička se situacija mijenjala iz dana u dan. U Francuskoj je opće nezadovoljstvo (atentati na cara) gonilo Napoleona III., da što prije završi ratnu avanturu. Novi ruski car Aleksandar I. također je želio mir, iako je uporno nastavljao rat, koji je započeo njegov otac. Jedino je Velika Britanija željela nastavak rata, pa je zamjerala Francuskoj, da se povlači. Poslije mnogih zapletaja Rusija je, posredovanjem Pruske, pristala 16. I. 1856 na mirovne pregovore. Mirovni kongres sastao se u Parizu 25. II., a mirovni je ugovor potpisan 30. III. 1856. Po ugovoru zaraćene strane uzajamno vraćaju osvojene teritorije. Rusija vraća Turskoj Kars, a saveznici Rusiji Sevastopol’, Evpatoriju, Kerč', Jenikale, Kinburn i ostala mjesta, koja su zaposjeli. Francuska, Austrija, V. Britanija, Pruska, Rusija i Sardinija izjavljuju, da će poštovati nezavisnost i teritorijalni integritet Turskog carstva. Obnavlja se konvencija iz 1841, koja se odnosila na zatvaranje Bospora i Dardanela. Crno more se proglašuje neutralnim, a Turska i Rusija se obvezuju, da na njegovim obalama ne će podizati arsenala. Plovidba Dunavom je odsad slobodna, pa se radi nadzora nad slobodom plovidbe osniva Dunavska komisija. Rusija ustupa Moldavskoj ušće Dunava s jednim malim dijelom Besarabije, a kneževina Vlaška i Moldavska zadržavaju svoje privilegije pod suverenitetom Porte i uz garanciju sila potpisnica. Mirovnom su ugovoru priključene tri konvencije. Prva sadržava sultanovu odluku, da se pridržava odredaba о zabrani prolaza stranih ratnih brodova kroz Dardanele i Bospor. Po drugoj se Rusija i Porta obvezuju, da će za patrolnu službu na Crnom moru držati najviše 6 ratnih parobroda dužine 50 m i 4 laka parobroda ili jedrenjaka najviše do 200 t. Prema trećoj konvenciji, Rusija obećava V. Britaniji i Francuskoj, da neće utvrđivati Alandsko otočje. Jedino kraljevina Sardinija, koja je ušla u rat potpisavši vojnu konvenciju 26. I. 1856 i stavivši na raspolaganje saveznicima 15.000 vojnika, nije mirovnim ugovorom ništa dobila. Postigla je samo to, da je pitanje ujedinjenja Italije iznijeto na Pariškoj mirovnoj konferenciji i time postavljena baza za njegovo rješavanje.P. M.