KRIM (ant. Chersonesus Taurica), 44°23 ' — 46°10 'N i 32°30 ' — 36°40 'Е, poluotok u južnom dijelu SSSR-a, između Crnog i Azovskog mora, obuhvaća oko 26.000 km ² , pripada Ukrajinskoj SSR-i.

Reljef i građa. K. se dijeli na tri karakteristična dijela: južni, planinski Κ., stepsko nisko područje u srednjem i sjevernom dijelu i poluotok Kerč’. Paralelno s južnom obalom pružaju se oko 150 km duge i do 50 km široke Krimske gore (Roman—Koš 1545 m); njihov se najjužniji i najviši dio naziva Jajla. Najvećim su dijelom građene od gornjojurskih vapnenaca i jakih vulkanskih izljeva. Zbog obilja oborina razvili su se u vapnencima različiti oblici krškog reljefa i hidrografije. Srednji i sjeverni dio Krima pretežno je blago valovita ravnica, nagnuta prema sjeveru, građena od miocenskih, pliocenskih i aluvijalnih sedimenata. Na poluotoku Kerč’u prevladavaju kenozojski sedimenti, a reljef je izrazitiji nego u srednjem Krimu. Na Krimu su važne sirovine, koje se iskorišćuju: velika ležišta željezne rude na poluotoku Kerč’u, sol (iz slanih jezera), vapnenac i lapor.

Obala većeg dijela južnog Krima je strma i slabo razvedena, tek od grada Alušta prema istoku pruža se 10—12 km široka obalna ravnica. Najbolja je prirodna luka Sevastopol’, koji se nalazi na južnom dijelu obale, na ušću rijeke Černaja. Ostale su obale, osobito sjeverna, niske, često i pješčane; na njima su djelovanjem valova i vjetrova nastali specifični oblici (slana jezera odvojena od mora pješčanim prudovima). Jedina je veza poluotoka Krima s kopnom uska Perekopska prevlaka. Istočno od prevlake nalazi se niz niskih, pješčanih otoka u plitkom zaljevu Sivaš ( Gniloe more), koje od Azovskog mora odvaja dug i uzak poluotok Arabatskaja Strelka. Luke (Kerč’, Evpatorija, Feodosija) nastale su u nešto dubljim, malim zaljevima. Kontinentski je šelf prostran, a suzuje se samo uz obalu od Balaklave do Sudaka; u tom dijelu velike dubine nisu daleko od obale (20 km istočno od Jalte dubina od 1537 m) .

Klima je pod izmjeničnim utjecajem Crnog mora i kontinentske unutrašnjosti. Znatan utjecaj na klimu ima Krimsko gorje, koje ublažuje utjecaj hladnih zračnih strujanja, pa je zbog toga južna obala Krima zimi mnogo toplija (srednji zimski minimum u Jalti iznosi —8°) od sjevernih, stepskih dijelova (Simferopol’ —20°). Ljeta su sunčana i topla sa malo oborina (uz obalu i u unutrašnjosti slana jezera). Sredozemne depresije donose zimi najviše oborina južnim i jugozapadnim padinama Krimskog gorja (godišnje do 1200 mm). Prema sjeveru i istoku količina oborina naglo pada do 300 mm (ljetni pljuskovi).

Stanovništvo i privreda. God. 1939 K. je imao 1,126.824 st., od toga 42% Rusa, 25% Krimskih Tatara i 11% Ukrajinaca. Današnje rusko i ukrajinsko stanovništvo znatnim je dijelom doseljeno poslije Drugoga svjetskog rata, pošto su Tatari preseljeni u istočne dijelove SSSR-a. Glavni je grad Simferopol’ u unutrašnjosti, ali se većina naselja nalazi na obali.

Na osnovi bogatih ležišta željezne rude na poluotoku Kerč’u (Kamyš—Burum) razvila se metalurgija, proizvodnja strojeva i lučke mehanizacije (Feodosija), te brodogradnja (Kerč’), a na bazi soli kemijska industrija. Razvijena je i industrija građevnog materijala i konzervi. K. ide u glavne žitnice SSSR-a (71% obrađene površine pod žitaricama). Uz južnu obalu uspijevaju vinogradi, južno voće i povrće. Ribolov je moderno organiziran, a najbolje je razvijen na južnoj i istočnoj obali (Kerč’ ima 4 tvornice za preradbu ribe). U stepskoj unutrašnjosti razvijeno je ovčarstvo. Vrlo povoljna klima omogućila je na južnoj obali izgradnju brojnih lječilišta i raskošnih odmarališta (Jalta, Simeiz, Gurzuf, Livadija, Massandra, Alupka, Sudak i dr.).

Krim i more. Blaga klima i prirodno bogatstvo Krima privlačili su ljude već od najstarijih vremena, pa je zbog toga vrlo bogat prethistorijskim nalazima. Od 1-VII. st. na K. prodiru grčki kolonisti, koji su — među ostalim — osnovali kolonije Theodosiu (Feodosija) i Penticapaeum (Kerč’). One su se brzo obogatile trgujući između skitskih zemalja i istočnog Sredozemlja, a istu su ulogu imale i u rimskom razdoblju. Seobom naroda potpuno je prestala pomorska trgovina, jer su svi gradovi bili uništeni. Od IV. do V. st., i kasnije, K. je bio pod udarom Bizanta, koji je upravo posjedovanjem Krima osigurao svoju političku dominaciju na sjevernoj obali Crnog mora i kulturnu penetraciju u Kijevsku Rusiju, a s druge pak strane kijevski su knezovi u borbi s Bizantom morali imati uporišta na Krimu. U XIII. st. za K. se bore Mleci i Genova. Pobjeđuje Genova, koja razara mletačke faktorije, a sama podiže trgovačke gradove Kaffa (Feodosija), Soldaia (Sudak), Cembalo (Balaklava) i dr. Kaffa je postala velik i bogat trgovački emporij, u kojem su se prodavale: zapadnoevropske tkanine i ukrasi, rusko drvo, lan, vosak i med, sibirsko željezo, bakar, smola, loj, kavkaski robovi, žito, kineski porculan, indijsko sandalovo drvo, drago kamenje te roba s Ceylona i iz Tibeta. Turskom okupacijom (1475) nestaje ove trgovine. Nakon političke i nacionalne konsolidacije Rusije K. postaje prvi cilj i najvažnije poprište borba s Turskom, Petar Veliki i njegovi nasljednici uočili su, da bez Krima nije moguća penetracija Rusije prema ušću Dunava, Balkanskom poluotoku i Dardanelima, a Turska je od svoje strane posjedovanjem Krima ugrožavala južnu Rusiju i time osiguravala vlastiti imperij od ruskih pretenzija. Zbog toga su borbe bile teške i dugotrajne, a završile su 1783, kad je K. definitivno pripojen Rusiji. Iste godine osnovan je Sevastopol’, otada najvažnija ruska ratna luka. Nakon pobjeda nad Napoleonom, Rusija, koja tada postaje svjetska velesila, iskorišćuje slabost Turske i pretendira na mnoge njene posjede. Zbog toga dolazi u sukob s britanskim i francuskim interesima u istočnom Sredozemlju. Konačno je došlo do Krimskog rata (1853—56), u kojem je Rusija zbog unutrašnje slabosti poražena i za dug vremenski period potisnuta s Prednjeg Istoka. U Prvom svjetskom ratu K. nije imao veći utjecaj na tok ratnih operacija. Svoju veliku stratešku važnost pokazao je tek u Drugom svjetskom ratu. Početni njemački uspjesi nisu mogli biti osigurani (ugrožavanje komunikacija i rumunjske nafte) bez posjedovanja Krima; osvojenje Sevastopol’a (opsada 1941—42) osiguralo je cijeli osvojeni jug SSSR-a i ušće Dunava te stvorilo bazu za napad (preko Kerč’a) na poluotok Kuban’ i Kavkaz. Sovjetski protunapad i osvajanje Krima 1944 osigurali su ukrajinsku frontu od iznenađenja s juga i transport kavkaske nafte do bojišta. Nakon oslobođenja K. je bio baza za vojne operacije na Balkanu. U borbama na Krimu bilo je izvedeno i nekoliko manjih pomorskih desantnih operacija.T. Ša.