KRF (Kérkira), 39°22' i 39°50'Ν—19°38' i 20°9'E, grčki otok u Jonskome moru, obuhvaća 586 km ². Od susjednog kopna odvojen je Krfskim kanalom (u sjevernom dijelu širok svega 2 km). Zbog položaja u blizini Otrantskih vrata, gdje je Apeninski poluotok najbliži Balkanskom, i zbog dobre i zaštićene luke (Krf), otok je važna veza između tih poluotoka.

K. je izgrađen od krednih i jurskih vapnenaca, koji samo u srednjem i sjeveroistočnom dijelu otoka stvaraju uzvisine; među njima se ističu Pandokrátor (906 m), najviši vrh Krfa. U ostalim područjima osnova je pokrivena laporom i pliocenskim pijescima, koji stvaraju brežuljkasta područja bogata vodom i dobrim obradivim tlom. Doline su u unutrašnjosti otoka pretežno ostaci nekadašnjih jezera, od kojih su mjestimice preostale močvare.

Obale otoka nisu podjednako razvedene. Istočna je obala najpovoljnija (luka Krf); na sjeveroistočnoj i istočnoj nalaze se duboke uvale, a jugoistočna je niska i močvarna. Klima je izrazito mediteranska, s dugim i vrućim, a često i sušnim ljetima; zime su kratke, blage i kišovite. Snijeg je na otoku rijetka pojava. U zimi i proljeću česte su oluje. Riječni tokovi pretežno su bujičnog karaktera. Najznačajniji su Typhopótamo, Mesopótamo i Messongí; njihove se vode iskorišćuju za navodnjavanje. Pretežni dio Krfa nalazi se pod makijom, mjestimice gotovo neprohodnom.

Najpovoljnije su poljoprivredne površine na brežuljkastom području, na kojemu je moguće navodnjavanje. Najvažniji je uzgoj maslina, koje uspijevaju do 400 m visine. Pored maslinarstva razvijeno je i vinogradarstvo te uzgoj agruma i smokava. Od žitarica dobro uspijeva kukuruz, ali ne podmiruje potrebe stanovništva. Stočarstvo ima za otok sporedno značenje, a slično je i s industrijom (proizvodnja sapuna, žeste, uljarstvo).

Pomorstvo i ribolov nemaju onu važnost, koju bi trebali imati s obzirom na položaj otoka.

God. 1951 bilo je na Krfu 105.226 st., pretežno Grka. Najgušće je naseljen središnji dio otoka. Administrativno i kulturno središte je grad Krf (oko 30.000 st.); ostala su naselja pretežno sela. Parobrodske linije povezuju K. s ostalim jonskim otocima, s lukama na grčkom kopnu i sa drugim pomorskim centrima na Mediteranu. Za promet na otoku služe dobre ceste. S otoka se izvozi: ulje, masline, vino i sapun, a uvozi: žito, ugljen, pamuk i stoka.

Grad i otok kolonizirali su oko ← 700 stanovnici iz Korinta. Prema Tukididu oko ← 660 vodila se u blizini otoka pomorska bitka između Krfa i Korinta. U toku stoljeća mijenjao je K. gospodare (Ilire, Rimljane, Bizant i dr.); 1386 zaposjela ga je Venecija; u njenoj je vlasti ostao do 1797. Nakon propasti Venecije pripao je Republici sedam jonskih otoka, koja je bila pod protektoratom Velike Britanije. God. 1864 predan je Grčkoj. U Prvom svjetskom ratu sklonila se na K. srpska vojska, pošto je prešla Albaniju. God. 1923 K. je kratko vrijeme okupirala Italija. Za Drugog svjetskog rata (1941) zaposjeli su ga Nijemci, a 1944 oslobodili Grci i Britanci.J. Z.

Povijest. Najstariji stanovnici Krfa bili su Liburni, a prvi grčki naseljenici — Eubejci. Naseljenjem Krfa započela je grčka kolonizacija obala Jadranskog mora. U početku ← VIII. st. Korinćani su protjerali s Krfa (grčki Korkyra) Eubejce i osnovali svoju koloniju. Ta je autonomna kolonija ubrzo ekonomski procvala, što je uvjetovano u prvom redu geografskim položajem otoka između Grčke i južne Italije, na samom ulazu u Jadran. Ovdje je bila osobito razvijena keramička industrija, a čuvene korintske amfore razvozili su trgovački brodovi s Krfa po čitavom Sredozemlju, pa i po našim krajevima. Otok je izvozio i odlično vino, u prvom redu u susjedne ilirske krajeve. Doskora je, međutim, došlo do nesuglasica između Krfa i njezine matice, Korinta. Nakon rata (← 664) uspostavljena je među njima ponovo veza i suradnja, ali na ravnopravnoj bazi. Korint i K. osnovali su zajednički nekoliko kolonija u zapadnoj Grčkoj i na istočnoj obali Jadranskog mora, na ilirskom teritoriju: Epidamnos je osnovan 627, a nekako u isto vrijeme i Apollonia. K. poslije toga širi sve više svoje trgovačke putove po Jadranskom moru. Neretva je bila put, koji je vodio Korkirane na sjeverozap. Balkanskog poluotoka. Teopomp, ili neki drugi grčki pisac, iz kojeg je podatak uzeo sastavljač djela Περί ϑαυμασίων άϰονσμάτων (Peri thaumasion akusmaton), zabilježio je još u ← V. st., da se na jednom mjestu Balkanskog poluotoka prodaje roba s Hiosa i Tasosa, koja dolazi s Crnog mora, i korkiranske amfore, koje dolaze s Jadrana. Korkirani su, vjerojatno, znali za rudno bogatstvo Bosne, u kojoj je u to doba cvala Glasinačka kultura željeznog doba, pa su potražili i našli put iz Krfa u Neretvu. Trgovački razvoj Krfa bio je prekinut za neko vrijeme, kad ga je osvojio korintski tiranin Periander (← 586 do ← 585). Pošto se oslobodio vlasti Korinta, razvijao je i dalje svoju pomorsko-trgovačku aktivnost. U drugoj polovini ← V. st. K. je bio jedan od glavnih uzroka za izbijanje Peloponeskog rata (← 431 do ← 404). God. ← 435 došlo je do unutrašnjih nemira u Epidamnosu. Korint se umiješao u te događaje i poslao u Epidamnos svoju posadu. Epidamnoski oligarsi obratili su se, međutim, za pomoć Krfu, koji je svojom flotom započeo opsadu grada. U pomorskoj bitki kod predbrežja Leukimne pobijedila je krfska mornarica brodove Korinta i njegovih saveznika, a uskoro zatim osvojili su Korkirani i Epidamnos (← 434). K. ipak nije bio toliko jak, da se suprotstavi Korintu, pa je pristupio Atenskom savezu (← 433), našto je Atena poslala Krfu u pomoć flotni odred od 10 trijera. God. ← 432 došlo je kod Sybote do nove pomorske bitke između Korkirana i Korinćana. Korinćani su imali 150, a Korkirani 110 ratnih brodova. U odsudnom je času, međutim, stiglo 30 atenskih ratnih brodova. Oni su odmah ušli u borbu, pa su se Korinćani morali povući. Malo zatim došlo je u Krfu do krvavih unutrašnjih borba između oligarha i demokrata, pristalica Atenskog saveza, koje su završile ← 425 pobjedom demokrata. Kad je Atena ← 413 poslala svoju flotu protiv Sirakuze, K. je bio saveznik Atene i pomagao joj u toj akciji.

God. ← 375 pristupio je K. Drugom atičkom pomorskom savezu, a dvije godine kasnije odbio je jak napad Lakedemonaca, koji su nakraju morali odustati od opsade grada. U svojoj daljnjoj povijesti K. je samostalan polis, čija je trgovina zbog konkurencije ostalih grčkih gradova ponešto opala. U samom je gradu dolazilo često do oštrih sukoba između oligarhijske i demokratske stranke (posljednji je zabilježen ← 353), koji su još više slabili pozicije Krfa.

God. ← 295 osvojio je K. sicilski tiranin Agatokles i dao ga kao miraz svojoj kćeri, kad se udala za epirskog kralja Pira. God. ← 291 otok je otpao od Pira, a deset godina kasnije Pir ga je ponovo osvojio. Tek je Pirova smrt donijela Krfu slobodu (← 272). Mlada ilirska država, osnovana u polovici ← III. st., nastojala je zadobiti vlast i nad grčkim kolonijama unutar ilirskog teritorija, pa i nad Krfom. Zbog toga je Demetrije Hvaranin, na nalog ilirske kraljice Teute, ← 230 osvojio K. Uskoro je, međutim, evakuirao otok pred snagama Rima, koji mu je po završetku Ilirskog rata predao kao svom savezniku otok na upravu. Kad se Demetrije ← 219 odmetnuo od Rima, Rimljani okupiraju K. Kao saveznik Rima otok je sudjelovao u ratu protiv Filipa V. Makedonskog, a u I. st., u sukobu između Cezara i Pompeja, bio je na strani Pompeja. U toku idućih stoljeća K. je ostao slobodan u sklopu Rimskog carstva, pa je još u II. st. kovao vlastit novac.

Pri diobi Rimskog carstva K. je potpao pod Istočnorimsko, kasnije pod Bizantsko carstvo. U XI. i XII. st. bio je u nekoliko mahova u vlasti južnoitalskih Normana (posljednji put 1185—91). Uskoro zatim zauzeo ga je genoveški gusar Vertrano, da nakon njega promijeni više gospodara (Mlečane, epirskog despota, sicilskog kralja, južnoitalske Anžuvince). God. 1386 potpao je ponovo pod Mlečane, koji su ga držali sve do pada republike 1797. Kroz to su vrijeme Turci pokušali u nekoliko navrata osvojiti otok; čuvena je opsada Krfa (1716—18) u vrijeme tursko-mletačkog rata, kad je otok obranio mletački maršal Matthias von der Schulenburg. Mirom u Campoformiu otok je pripao Francuskoj, pod čijom je vlasti ostao do 1814, izuzev kratko razdoblje 1800—07, kad je stajao na čelu Heptaneza, republike jonskih otoka. Aktima Bečkog kongresa utvrđen je britanski protektorat nad jonskim otocima, pa i nad Krfom. Protektorat je trajao do 1864, kad je otok definitivno pripao Grčkoj. U toku Prvog svjetskog rata okupirali su K. 1916 Francuzi. Ovdje je 1917 objavljena t. zv. Krfska deklaracija, koju je potpisao predsjednik srpske vlade Nikola Pašić i predsjednik Jugoslavenskog odbora Ante Trumbić. Deklaracija je fiksirala zahtjev Srba, Hrvata i Slovenaca za oslobođenje od tuđinske vlasti i ujedinjenje u jedinstvenoj, nezavisnoj državi. God. 1923 K. su privremeno okupirali Talijani, ali su ga pod pritiskom Lige Naroda ubrzo evakuirali. Talijani su ponovo okupirali otok u toku Drugoga svjetskog rata (1941—44).

LIT.: J. Partsch, Die Insel Korfu, Gotha 1887; R. Pöhlmann, Grundriss der griechischen Geschichte, München 1896.G. N.

Pomorska operacija 1799. Francuska je 1797, nakon Napoleonova pobjedonosnog pohoda u Italiju, okupirala i otok Krf. Na to Rusija, kao član antifrancuske koalicije, šalje u Sredozemno more svoju flotu. Sjedinjena rusko-turska flota, pod zapovjedništvom admirala F. F. Ušakova, okupira niz jonskih otoka, te 5. XI. 1798 blokira tvrđavu Krf. Opsada je bila znatno otežana, jer su utvrdu branila dva dobro utvrđena otočića, Vidho i Lazaretto (Gouvinon). Zbog pasivnog držanja turske flote admiral Ušakov započinje ratne operacije tek 1. III. 1799, kada mu iz Rusije pristiže pojačanje. Poslije teškog bombardiranja Rusi su se iskrcali na otoku Vidho, a zatim su desantnom operacijom zauzeli i prednje utvrde Krfa, te je 3. III. posada tvrđave bila prisiljena na kapitulaciju.M. My.