KRETA (Kríti), 34°50 '—35°40 'N i 23°30 '—26°20 'Е, grčki otok u istočnom dijelu Sredozemnog mora, obuhvaća 8378 km 2 ; po veličini, ekonomskom i strateškom značenju najvažniji grčki otok.
Prirodne osobine. K. je južna prirodna granica grčkog otočja, odnosno dio otočnog niza, koji preko Peloponeza veže Dinaride s planinama u Maloj Aziji. Veći je dio otoka brdovit. Planine se pružaju od zapada prema istoku, a dijele se u četiri odvojena masiva: Aspra Vouna, središnji Psiloriti (Stavros ili antička Ida) s najvišim vrhuncem na otoku (2498 m) i istočni masivi Lassithi i Sitia. Otok je pretežno građen od jako poremećenih mezozojskih vapnenaca. Između planinskih masiva nalaze se male doline (najveće su Messará i Monofatsi) riječnih tokova, uz koje su vezana veća naselja. Planine se prema jugu strmo ruše, pa je cijela južna obala nerazvedena (veći je zaljev samo Messará), najvećim dijelom vrlo strma i nepristupačna, a more uz nju duboko; nema ni jedne dobre prirodne luke. Prema sjeveru planine se postepeno spuštaju, reljef je mnogo mirniji, a vrlo dobro razvedena obala (zaljevi Khaniá, Soúdha i Merabelski zaljev) ima mnogo dobrih prirodnih luka i sidrišta. Klima je mediteranska, pa nema većih razlika u temperaturi između sjeverne i južne obale; mnogo je važniji utjecaj nadmorske visine. Srednje siječanjske temperature iznose 11°—13°, a srpanjske oko 26°. Uz obalu padne godišnje 400—800 mm oborina, a na višim dijelovima otoka i preko 1000 mm. Iznad 2000 m visine snijeg se drži 7—8 mjeseci. U ljetnoj polovini godine prevlađuju vjetrovi sa sjeverozapada (etezije), a u zimskoj vjetrovi iz južnog kvadranta, koji donose oborine. Rijeke (Plátanos, Metropoli, Anapodháris, Milopótamos) su kratka toka, imaju zimi i u proljeće visok vodostaj, dok ljeti često presuše. Ušća su im većinom močvarna (malarija). U vapnenoj podlozi razvili su se krški oblici, osobito brojne spilje. Prirodni je biljni pokrov gotovo potpuno uništen, pa su 2/3 površine Krete neplodna kamenjara, makija ili frigana. U ostalom plodnom dijelu sve su površine obrađene.
Stanovništvo i privreda. Zbog ograničenih prirodnih mogućnosti stanovništvo sporo raste; 1881 imala je K. 279.165 st., 1900 god. 301.273, 1938 oko 440.000, a 1951 god. 463.459 st. Stanovništvo je nejednoliko raspoređeno; najgušće su naseljene riječne doline i relativno uzak pojas uz sjevernu obalu, a na južnoj obali dolina Messará. Zbog toga se najveća naselja, odnosno luke (Iráklion, Khaniá, Réthimnon, Ano Viánnos) nalaze na sjevernoj obali, dok su se na južnoj obali razvila manja naselja (Ierápetra, Timbákion, Khóra Sfakíon). K. je oduvijek bila orijentirana prema sjeveru, t. j. prema grčkom kopnu i egejskim otocima, s kojima je od davnine bila povezana u ekonomskom i kulturnom životu.
Glavno je zanimanje stanovništva poljoprivreda, koja je vrlo zaostala, a koncentrirana je u malenim riječnim dolinama. Oduvijek je bio najveći prihod od maslina: ulje je često bilo materijalna baza kulturnog razvoja Krećana i glavna roba za trgovanje sa susjednim otocima i kopnom. Posljednjih se decenija jako razvio uzgoj limuna i naranača odlične kvalitete. Proizvodnja žita, koncentrirana u dolini Monofatsi, ne može zadovoljiti potrebe otoka. Uzgajaju se i vinova loza, smokve, duhan, breskve, badem i povrće. Stočarstvo je slabo (pretežno koze). Slaba se industrija oslanja na poljoprivredne proizvode. Ima nekoliko tvornica sapuna, alkoholnih pića, kože, zatim uljara i vinara. Ribarstvo je slabo razvijeno.
Pomorske veze. Promet s drugim otocima, Grčkom i s inozemstvom obavlja se preko glavnih luka Irákliona, Réthimnona i Khanie. Brodovi Jugoslavenske linijske plovidbe na pruzi Jadran— Prednji Istok posjećuju luku Iráklion, a i brodovi Jadranske slobodne plovidbe u slobodnom teretnom prometu pristaju i u lukama Krete, osobito u Iráklionu.V. В. i A. Mr.
Povijest. Velika otkrića Engleza Artura Evansa na Kreti u početku XX. st. dokazala su, da je Kreta bila jedno od najstarijih i najvažnijih središta stare mediteranske kulture. Dovoljno plodna da prehrani velik broj stanovnika, zaštićena morem od različitih provala i upada, K. je svojim položajem na putu između otoka Egejskog mora i Egipta, između Balkanskog poluotoka i Sirije, dominirala na istočnom Mediteranu.
Prvi tragovi ljudi na Kreti idu u mlađe kameno doba (← 6000 do ← 3400). Stanovnici su pripadali grupi mediteranskih naroda, u koju se ubrajaju i mnogi drugi stanovnici mediteranskih obala, tako Egipćani, Liguri i stanovnici istočne jadranske obale u doba hvarske obojene keramike. Oko ← 3400 Krećani su upoznali bakar. Od tog se vremena na Kreti razvija nova kultura, koja se naglo izdiže i traje gotovo dvije tisuće godina. Ovo razdoblje kretske povijesti nazvao je Evans »minojsko«, prema imenu legendarnog kretskog kralja Minosa. Ono se dijeli na veći broj razvojnih faza, kod kojih je kronologija otprilike ova: tablica
U razdoblju ← 3400 do ← 2400 razvija se na Kreti eneolitska kultura, kad se pored kamenog oružja i oruđa upotrebljava bakreno. Istodobno se za nakit upotrebljava zlato i srebro. Velik uspon postiže metalurgija (osobito u izradbi bodeža) i keramika. Razvoj obrta uvjetovao je i procvat trgovine, a s tim u vezi i jačanje brodarstva i veza s egejskim otocima. Ekonomski se uzdižu osobito oni krajevi Krete, koji imaju dobre luke i plodna zemljišta (Góurnia, Mókhlos, Palaiokástron na istoku, Hagia Triada na jugu i dr.).
Još u neolitu, Kreta je imala pomorsko-trgovačke veze s Cikladima, oko ← 3000 već trguje s kopnenom Grčkom, a oko polovice ← III. tisućljeća trgovački se povezala s Mikenom, Tirintom, cijelom obalom Peloponeza pa i dalje s Orhomenom u Beotiji, s Delfima, Atikom i Tesalijom. Za vladanja III. egipatske dinastije dolaze u Egipat kretski trgovci da nabavljaju kamene vaze, toaletne predmete, predmete od slonove kosti i dr. Te se trgovačke veze nastavljaju sve do vladanja XI. dinastije, iako u relativno skromnim razmjerima.
Oko ← 2400 upoznali su Krećani kositar i počeli izrađivati broncu. Trgujući brončanim izrađevinama, oni su otad u veoma živim pomorskim vezama sa svim egejskim otocima, grčkim kopnom i cijelim istočnim Mediteranom. Oko ← 2000 postaje glavno središte otoka Knos, pored kojega se ističe i Faistos; u oba su mjesta otkrivene raskošne vladarske palače. U to vrijeme keramika dostiže vrhunac svog razvoja (t. zv. stil kamares), a tehnički savršeni proizvodi zlatara, oružara i drugih obrtnika mnogo se eksportiraju u Egipat, na južne obale Balkanskog poluotoka, u Cirenaiku u Africi i u Siriju. To je vrijeme, kad Κ., nakon prekida, ponovo uspostavlja trgovačke veze s Egiptom, u kojem vlada XII. dinastija. Krećani sad već donose svoju robu u zamjenu za egipatsku. Te su veze osobito jake u ← XIX. st. za vladanja Sesostrisa II. i Amenemheta III.; brojne vaze stila kamares, nađene u Egiptu, govore rječito o tome. Međutim, oko 1750 porušene su, iz nepoznatih razloga, kraljevske palače u Knosu i Faistosu. Pedesetak godina kasnije sagrađene su nove palače. U borbi za dominacijom na otoku, Knos je pobijedio, a Faistos, Hagia Triada i Tylissos bili su osvojeni i vladarske palače srušene. To je doba najvećeg cvata Knosa i čitave Krete. Kretska talasokracija osigurava otoku blagostanje, a kretski brodovi plove u Egipat, Siriju, na Cipar i u Grčku, prenoseći po čitavom istočnom Mediteranu proizvode svoje civilizacije. Kralj Minos je osvojio, prema Tukididu, Ciklade i prvi je kolonizirao većinu egejskih otoka, s kojih je protjerao Karijce i postavio za glavare svoje sinove. Istočni je Mediteran gotovo sasvim očišćen od pirata, pa se kretska trgovina može nesmetano odvijati. Otok je izvozio vino, ulje, razno oružje, oruđe, nakit, kućne potrepštine, dragulje, vaze, fine obojene tkanine, a uvozio sirovine potrebne za njegovu metalurgiju, slonovu kost, dragocjene kovine, konje iz Azije, silphion iz Libije i dr. Krećani su sad prvi trgovački narod na Sredozemnom moru. Za vrijeme XVIII. dinastije često se spominju Kefti (Krećani) na egipatskim spomenicima. God. ← 1467 kretski brodovi prevoze drvo s Libanona za faraona Tutmozisa III., a on im daje privilegij da podignu jednu luku i da slobodno trguju u Egiptu. Krećani trguju i sa Sirijom i Ciprom, dovozeći u te krajeve ne samo svoju robu, nego i trgovačke artikle s ostalih područja Mediterana; iz zapadnog Mediterana donose, među ostalim, jantar i kositar. Ti vrsni trgovci upotrebljavali su hijeroglifsko pismo, koje je nastalo pod utjecajem Egipta još prije ← 1900. To je pismo poslije nadomješteno linearnim pismom A, a oko ← 1500 linearnim pismom B, koje se onda razvija u silabično. Od njega su Feničani stvorili svoj alfabet, koji kasnije preuzimaju Grci, Upotreba pisma umnogome je olakšala trgovačko poslovanje Krećana.
Oko ← 1400 dolazi do nove katastrofe, kojoj uzroci nisu poznati: minojsko kraljevstvo propada, a sjajne palače i vile srušene su. Nije isključeno, da su Ahejci, novi rivali Krećana na moru, uzročnici ove katastrofe. Kretska je kultura na samom otoku još neko vrijeme trajala, dok je na grčkom kopnu njezin baštinik bila mikenska kultura. Iza Ahejaca, koji su zavladali Kretom, došli su na otok Dorani. Knos više nije obnavljan, ali ostali gradovi nisu uništeni. Ni kretska mornarica nije propala usred tih zbivanja. Kreta je, prema Ilijadi, dala najviše brodova za prijevoz vojske iz Grčke u Troju. Homer opisuje Kretu kao lijep i plodan otok sa stotinu gradova, na koji mornari često svraćaju. Grčki naseljenici na Kreti počeli su prvi od svih Grka osnivati kolonije na Siciliji, u južnoj Italiji i u južnoj Francuskoj. Od ← VI. st. dalje Krećani više ne plove širokim morima. Oko polovine ← V. st. otok ponovo dobiva svoje značenje u grčkoj trgovini, ali književno i politički ne igra u klasično doba nikakvu značajniju ulogu. God. ← 67 zauzeli su Kretu Rimljani, a Knos je postao rimska kolonija (Colonia Julia Nobilis). God. 395 otok je pripao Istočno-rimskom carstvu. Za vladanja bizantskog cara Mihajla II. osvojili su ga Arapi (823) i držali sve do 961, kad im ga je oduzeo car Nikefor Fokas. Otad pa do pada Carigrada 1204, K. je u bizantskoj vlasti. Pri komadanju bizantskog carstva K. je pripala Mlecima, koji su se za nju morali boriti s raznim pretendentima sve do 1217. Kad su se prilike smirile, Mlečani su na otoku uveli neku vrstu vojničkog lenskog sustava, čiji su nosioci bili mletački plemići i građani. Kao neposredan posjed Mletačke republike ostao je samo grad Iráklion. Protiv stranaca dizali su dotadanji posjednici na Kreti ustanke, a Mleci su (kao protutežu) podjeljivali još više lena svojim ljudima, da otok drže u pokornosti. God. 1233 bilo je već 400 takvih lena; kasnije je taj broj povećan za još 90. Ustanci su, međutim, slijedili i dalje, a ustanak 1283 bio je takvih razmjera, da su Mleci morali poslati jaku flotu, da svladaju ustanike. Ustanci su se ponavljali sve do 1371, kad se prilike počinju sređivati. Mleci, koji su vrlo dobro ocijenili važnost Krete kao mosta između Zapada i Levanta, uredili su cjelokupnu upravu Krete na svoj način. Na čelu uprave je duca, vojvoda Krete, mletački plemić, imenovan na dvije godine, a uz njega su dva savjetnika, također mletački plemići. Na čelu vojske bio je kapetan, a na čelu četiriju gradskih okruga rektori. Pored toga postojala je neka vrsta senata, u kojem su bili svi mletački plemići, koji su živjeli na Kreti, i consilium feudatorum, vijeće kretskih feudalaca, koje je imalo izvjesnu autonomiju. Mleci su ekonomski eksploatirali ne samo Grke na Kreti, nego i svoje vlastite feudalce toliko, da su se ovi povezali s Grcima i 1367 digli ustanak, kakav Mleci dotad nisu doživjeli. Ustanak je slomljen, a vođe su platili glavom. Ipak, mletačka je vlada poslije toga ublažila metode eksploatacije, pa je XV. st. razdoblje ponovnog ekonomskog procvata Krete. Otok je izvozio dosta artikala, koje su i sami Mleci trebali, tako: med, svilu, šećernu trstiku, alaun i pamuk. God. 1645 započela je Turska rat za Kretu. Iste godine doplovila je golema turska flota u kretsku luku Goniá, zapadno od grada Khanie. Sve do 6. IX. 1669 vodile su se teške borbe na Kreti. Tog je dana kapitulirala Khaniá, glavni grad Krete, i uglavljeno je primirje, u kojem su Mlečani ustupili Turskoj čitav otok izuzev tri malena poluotočića na sjeveru (Grabousa, Soúdha i Spinalonga). Idućeg je dana ušao u Khaniu veliki vezir Ahmed Köprülü, koji je od 1667 (kao vrhovni zapovjednik) vršio opsadu grada.
LIT.: H. Kretschmayr, Geschichte von Venedig, I—III, Gotha 1905 i 1920, Stuttgart 1934; G. Glotz, La civilisation égéenne, Paris 1923; Th. Bossert, Altkreta, Berlin 1927; G. Glotz, Histoire grecque, I, Paris 1938; R. Matton, La Crète antique, Athéna 1955.G. N.
Do 1715 osvojili su Turci i preostala uporišta Mlečana, pa je cijela K. (Požarevačkom mirom 1718) došla u njihove ruke. Tursko je vladanje izazvalo čitav niz ustanaka; oni su bili okrutno ugušivani. Velik ustanak 1821, koji je izbio u okviru rata za oslobođenje Grčke, ugušio je egipatski paša Muhamed Alija, a K. je nakon toga, uz posredovanje velikih sila, stavljena pod njegovu upravu. To je za otok bilo razdoblje relativnog olakšanja i privrednog napretka. Kad je, međutim, K. 1840 ponovo potpala pod vlast sultana, položaj stanovništva se opet pogoršao, a obnovili su se ustanci. Nakon ustanka 1866 sultan je bio prisiljen izdati 1868 statut, kojim su provedene administrativne i sudske reforme. Te reforme nisu zadovoljile kršćansko stanovništvo otoka, a oneraspoložile su muslimane, tako da je 1878 izbio nov ustanak, koji je likvidiran uz posredovanje Britanije. Pravni položaj kršćanskog stanovništva znatno je poboljšan, a u novoosnovanu skupštinu ušli su predstavnici kršćanskih i muslimanskih stanovnika otoka. Ni ove reforme nisu zadovoljile stanovništvo Krete; nezadovoljstvo i panhelenska agitacija, koja se pojačala potkraj XIX. st., doveli su do niza novih nemira. Za ustanka 1897 uplovili su grčki ratni brodovi u Khaniu, iskrcali trupe i proglasili okupaciju Krete. Međutim su velike sile ponovo intervenirale i njihovi ratni brodovi blokirali su obale Krete, pa su se grčke trupe morale povući s otoka. Turska je nakon toga bila prisiljena Kreti dati autonomiju i također povući svoje trupe. Grčki princ Georgios postavljen je za visokog komesara, a 1899 donesen je ustav. Sve jače privredne i političke veze Krete s Grčkom uvjetovale su i jačanje pokreta za ujedinjenje s Grčkom. God. 1905 izbio je pod vodstvom E. Venizelosa ustanak, koji su ugušile međunarodne trupe. Međutim je pokret za ujedinjenjem i dalje jačao, a grčka narodna skupština proglasila je 1908 sjedinjenje Krete s Grčkom. Kad je 1912 izbio Balkanski rat, Grčka je iskoristila slabost Turske i anektirala otok; aneksija je međunarodno priznata Londonskim ugovorom 1913. U toku Prvog svjetskog rata njemačke podmornice, koje su operirale u Sredozemnom moru, služile su se tajnim uporištima na obalama Krete bez znanja grčke vlade. U Drugom svjetskom ratu, nakon okupacije Grčke, Nijemci su zauzeli Kretu 1941, da bi dobili važnu zračnu i pomorsku bazu za operacije u Mediteranu. Manje gerilske borbe vodile su se na otoku sve do njegova oslobođenja 1944, kad su njemačke vojne snage bile prisiljene da se povuku.V. Mi.
Operacije za Drugoga svjetskog rata. K. je s ostalim grčkim otocima omogućila Saveznicima u Drugom svjetskom ratu nadzor nad prilazima Dardanelima i osiguravala njihovu plovidbu na istočnom dijelu Mediterana uopće. Padom Grčke i zauzećem Krete kontrola prilaza Dardanelima prešla bi u ruke sila Osovine i to bi omogućilo njemačkoj avijaciji, da ugrozi glavnu savezničku saobraćajnicu iz Aleksandrije prema zapadu, a s druge strane, posjed otoka olakšao bi Talijanima i Nijemcima snabdijevanje armije u Libiji. Sve su ove okolnosti navele Nijemce, da pristupe invaziji Krete nakon osvajanja Grčke, unatoč svim teškoćama takva pothvata, osobito s obzirom na prevlast protivnika na moru. Britanska flota Sredozemnog mora uložila je isto tako sve napore, da, bez obzira na goleme gubitke, prouzrokovane potpunom prevlašću protivnika u zraku, spriječi invaziju, a kasnije da omogući evakuaciju svojih četa s otoka. Upravo zbog tog jednostranog sukoba zračnih snaga i flote, invazija Krete ide u red najzanimljivijih i najpoučnijih operacija Drugoga svjetskog rata.
Britanska okupacija Krete. Odmah nakon napada Italije na Grčku (28. X. 1940), Britanci su u sporazumu s Grčkom okupirali Kretu i preuzeli aerodrome kod Maleme, Réthimnona i Irákliona, a u zaljevu Soúdha, na sjevernoj obali otoka, uredili su bazu za snabdijevanje brodova. Vrijednost te baze, kao i preuzetih aerodroma, bila je međutim znatno umanjena s obzirom na pomanjkanje i nemogućnost brze izgradnje obrambenih uređaja osobito protivu zračnih napada. Malena Grčka prije rata nije bila u mogućnosti da jače utvrdi Kretu. Postavila je samo nekoliko protuavionskih topova u Iráklionu, Khanii i u zaljevu Soúdha. Za Veliku Britaniju, koja je između dva rata zanemarila svoje naoružanje, nastale su poslije objave rata mnogostrane obaveze, mnogo preče od usavršavanja obrane Krete. Usto se nakon ulaska Italije u rat i ispadanja Francuske gotovo sav ratni materijal za Prednji Istok morao prevoziti dalekim putem preko Rta Dobre Nade, pa je utvrđivanje Krete veoma sporo napredovalo; zaljev Soúdha ostao je sve do kraja rata samo pomoćna baza za opskrbu brodova gorivom. Za usavršavanje aerodroma na Kreti i dovoz nešto jačih zračnih snaga nije bilo mogućnosti, tako da su se sve operacije sredozemne flote i nadalje vodile iz Aleksandrije (udaljene 400 nm), gotovo bez ikakve pomoći avijacije. Ipak je za evakuaciju britanske armije iz Grčke, zaljev Soúdha bio od znatne koristi kao bliska pozadinska baza; gotovo sve evakuirane čete prevezene su u prvoj etapi puta do tog zaljeva, a većina se ondje iskrcala, da, zajedno s malobrojnom posadom Krete, preuzme obranu otoka.
Njemačka invazija. Tri sedmice poslije evakuacije britanskih četa iz Grčke Nijemci su bili spremni za nov pothvat: osvajanje Krete. Otok je branilo oko 27.500 britanskih vojnika; većina je imala samo lično naoružanje, jer je cijela oprema bila uništena ili izgubljena, kad su napuštali Grčku, a nova oprema još nije bila stigla. Za prve potrebe upućeno je na otok iz Aleksandrije 9 tenkova i nekoliko talijanskih zarobljenih topova, ali je gotovo polovinu tog oružja potopila njemačka avijacija za vrijeme prijevoza. Britanska obrana otoka koncentrirala se oko zaljeva Soúdha i aerodroma Maleme, Réthimnon i Iráklion.
Namisao Nijemaca о invaziji na otok temeljila se isključivo na golemoj nadmoći u zraku. Pomoću snažne zračne flote (oko 800 aviona) nadali su se svladati prvi otpor kopnenih četa i onesposobiti britansku flotu, a zatim malim plovnim jedinicama (u dvije kratke etape iz Pireja, preko otoka Mílos) prebaciti na otok daljnja pojačanja i tako ga osvojiti. Za osiguranje prijevoza preko mora talijanska je mornarica stavila na raspoloženje svoje jedinice na Dodekanezu (2 razarača, 4 torpiljarke, 9 podmornica i 14 torpednih čamaca). Osim toga imao se iskrcati na istočni dio Krete i manji odred talijanskih vojnika s Dodekaneza.
S obzirom na nedovoljnu kopnenu obranu Krete i potpuno pomanjkanje savezničkih zračnih snaga, glavna je zadaća sprečavanja invazije na otok pala na britansku flotu Sredozemnog mora. Admiral Cunningham podijelio je svoju flotu u nekoliko manjih odreda. Tri grupe lakih jedinica (krstarice i razarači) imale su zadatak, da noću krstare na najvjerojatnijim morskim prilazima iz Grčke prema Kreti; budući da nisu bile zaštićene iz zraka, morale su se preko dana povući južno od Krete. Jedan dio bojnih brodova pružao je podršku grupama lakih jedinica s položaja zapadno od Krete, a ostali bojni brodovi i jedini nosač Formidable (koji je za evakuacije Grčke ostao gotovo bez aviona) služili su isprva kao rezerva u Aleksandriji. U zaljevu Soúdha nalazilo se nekoliko torpednih čamaca za blisku obranu otoka, a britanski minonosci položili su mine pred glavnim lukama Grčke.
Rano uzoru 20. V. 1941 Nijemci su započeli napad žestokim zračnim bombardiranjem aerodroma na Kreti i zaljeva Soúdha. Malo zatim spustile su se padobranske čete i zračne jedrilice s vojskom u blizini aerodroma Maleme; u toku poslijepodneva daljnje su se čete iz zraka spustile kraj aerodroma Réthimnon i Iráklion. Svuda su naišli na snažan otpor Britanaca; jedino kod Maleme doprli su do aerodroma. U času napada krstarili su odredi britanske flote u blizini Krete prema predviđenom rasporedu. Snage podrške (bojni brodovi Warspite i Valiant, 1 krstarica i 10 razarača) pod kontra-admiralom Rawlingsom nalazile su se oko 100 nm zapadno od otoka. Odred kontra-admirala Kinga (2 krstarice i 4 razarača) upravo se povlačio kroz prolaz Kaso (istočno od Krete) prema jugu; kontra-admiral Glennie vraćao se sa dvije krstarice kroz prolaz Andikithira prema snagama podrške, a daljnje dvije krstarice iz Aleksandrije (pod zapovjedništvom kapetana bojnog broda Rowleya) plovile su također ususret odredu admirala Rawlingsa. Toga dana nije došlo na moru do okršaja. Ni u toku noći nisu lake jedinice, koje su krstarile sjeverno od Krete (osim kraćeg sukoba s talijanskim torpednim čamcima), naišle ni na kakve protivničke brodove. Gotovo sve jedinice povukle su se uzoru 21. V. prema snagama podrške (zapadno od Krete), gdje su krstarile do mraka. U toku dana njemački su avioni ponovo napali brodove i oko podne potopili razarač Juno.
U noći na 22. V. odredi lakih jedinica opet su pretražili vode sjeverno od Krete, a snage podrške približile su se otoku, da ih uzoru prihvate. Malo prije ponoći naišao je admiral Glennie sa 3 krstarice i 4 razarača, oko 20 nm sjeverno od luke Khaniá, na konvoj od dvadesetak brodica s njemačkim vojnicima i u pratnji talijanskih torpiljarki. U sukobu, koji je potrajao dva i po sata, britanski je odred potopio gotovo cijeli konvoj i jedan brod osiguranja. S obzirom na velik utrošak municije, brodovi su se zatim vratili u Aleksandriju, da popune zalihe. Druga grupa od 2 krstarice i 2 razarača (kapetan bojnog broda Rowley) nije naišla na protivničke brodove; uzoru su je napali njemački avioni, ali su se sve jedinice, neoštećene, nešto kasnije priključile glavnini admirala Rawlingsa. Skoro zatim Rawlings je dobio pojačanje od 5 razarača s Malte, a drugi razarači plovili su mu ususret iz Aleksandrije. Međutim je admiral King krstario sa 4 krstarice i 3 razarača sjeverno od Krete u potrazi za protivničkim konvojima. Usprkos neprekidnim napadima njemačke avijacije, prodro je duboko među Egejske otoke; u 10 h susreo je (90 nm sjeverno od Krete) velik protivnički konvoj (oko 40 brodica) na putu u Iráklion i prisilio ga na povratak. S obzirom na sve žešće napade protivničkih zračnih snaga i nestanak protuavionske municije, odred se nije upustio u gonjenje i uništenje konvoja, već se stao povlačiti prema zapadu. Za povlačenja njemački su avioni teško oštetili krstaricu Naiad, a lakše krstaricu Carlisle. Saznavši za težak položaj odreda, admiral Rawlings pošao mu je ususret s bojnim brodovima. Oba su se odreda nešto poslije 12 h sastala u kanalu Kíthira, ali žestina napada protivničke avijacije ni tada nije popustila; upravo u času sastanka avioni su teško oštetili bojni brod Warspite, i oba su se odreda, još pod napadima avijacije, povukla prema jugozapadu. Aktivnost njemačke avijacije postala je međutim sve jača. Oko 14 h pao je žrtvom zračnih napada razarač Greyhound. Britanske krstarice i razarači bili su već utrošili gotovo svu protuavionsku municiju. Ipak su obje krstarice kapetana bojnog broda Rowleya, po nalogu admirala Kinga, pritekle upomoć teško oštećenom razaraču, ne čekajući dolazak bojnih brodova. Uto je i krstarica Gloucester, pogođena od dvije bombe, ostala nepomična i uskoro bila potopljena. Krstarica Fiji povukla se pred neprestanim pljuskom bomba prema jugu, ali je u 18 h45 m, nakon dvadeset uzastopnih zračnih napada, bila potopljena. U toku noći razarači su spasili dio posada s potopljenih brodova.
Admiral Cunningham zamjerio je kasnije admiralu Kingu, da se prerano povukao prilikom susreta protivničkog konvoja; po njegovu mišljenju, morao ga je uništiti bez obzira na eventualne žrtve. Isto tako osudio je uzaludno žrtvovanje krstarica Gloucester i Fiji.
Već prva iskustva ratovanja na Sredozemnom moru (iako nedovoljno uočena) pokazala su, da flotni sastavi mnogo lakše mogu odbiti zračne napade, ako ostanu na okupu, jer se na taj način pojačava protuavionska obrana. Odvajanje dviju krstarica, pogotovu, kad nisu imale dovoljno municije, bilo je pogrešno. Ipak, usprkos teškim gubicima, aktivnost britanskih flotnih snaga nije bila uzaludna. Nijemci su morali, bar za prvo vrijeme, odustati od prijevoza desantnih četa morskim putem, a kako je zračni desant kod Irákliona i Réthimnona isprva doživio neuspjeh, bili su prisiljeni, da izmijene cijeli plan napada. Njihovi daljnji napori koncentrirani su na osvajanje zapadnog dijela otoka kod aerodroma Maleme i zaljeva Soúdha. Zbog neprestanih zračnih bombardiranja, zaljev je postao nepristupačan za veće brodove. Jedino brzi razarači mogli su pod okriljem mraka uploviti u nj radi najnužnijeg snabdijevanja vojske i dovoza manjih pojačanja.
Položaj britanskih flotnih snaga znatno se pogoršao, kad je admiral Cunningham, na temelju pogrešno shvaćene vijesti, da su i bojni brodovi utrošili svu protuavionsku municiju, 23. V. uzoru naredio admiralu Rawlingsu, da se vrati u Aleksandriju. Lake jedinice, koje su preko noći krstarile sjeverno od Krete, ostale su na taj način bez snaga podrške, te su njemački avioni oko 8 h potopili razarače Kelly i Kashmir, dok su se povlačili prema jugu. Gotovo sve lake jedinice morale su se uto vratiti u Aleksandriju radi obnove goriva i municije. Zajedno s njima napustili su Kretu na dva razarača grčki kralj, njegova pratnja i britanski poslanik u Grčkoj.
Za to su vrijeme Nijemci neprestano dovozili pojačanja zračnim putem. Iskoristivši privremenu odsutnost velikog dijela britanskih flotnih snaga, ubacili su 24. i 25. V. na otok i manje odrede vojske preko mora. Admiral Cunningham je znao, da neće moći spriječiti, zbog potpunog pomanjkanja zračnih snaga, da neprijatelj ne zauzme otok. Prijetila je opasnost uništenja gotovo cijele flote, ako bude danju operirala sjeverno od Krete. Međutim, Glavni štab u Londonu naredio mu je, da, bez obzira na gubitke, poduzme sve za obranu otoka. Još prije nego je primio taj nalog, lake su jedinice u noći 24. na 25. i od 25. na 26. V. pretražile vode sjeverno od Krete, ali nisu nigdje naišle na protivničke plovne snage. Pošto je nosač Formidable djelomično nadoknadio izgubljene avione, isplovio je 25. V. iz Aleksandrije u pratnji bojnih brodova Queen Elizabeth i Barham i 9 razarača, da napadne glavnu njemačku zračnu bazu na otoku Karpáthos. Iako je napad (izvršen 26. V.) potpuno iznenadio protivnika, njegov učinak nije bio velik, s obzirom na razmjerno malen broj britanskih bombardera. Nekoliko sati kasnije njemački sunovratni bombarderi prodrli su kroz slabu lovačku zaštitu nosača i oštetili ga sa dvije bombe. Usput su oštetili i razarač Nubian, a slijedećega dana oštetili su i bojni brod Barham; potom se cijeli odred vratio u Aleksandriju.
Evakuacija Krete. Dotle je broj njemačkih invazionih četa porastao na preko 30.000 dobro opremljenih, odabranih vojnika. Kako su bez prekida pristizala nova pojačanja zrakom, a ponekad, krišom, i morskim putem, postalo je jasno, da se otok neće moći dugo održati. Dana 27. V. stvorena je odluka, da se britanske čete evakuiraju. Za flotu Sredozemnog mora nastali su novi teški zadaci. Za evakuaciju su dolazili u obzir samo luka Iráklion na sjeveru i tri lučice na južnoj obali Krete (Khóra Sfakíon, Timbákion i zaljev Pláka). S obzirom na golemu zračnu nadmoć protivnika, odlučeno je, da se čete ukrcaju na ratne brodove noću (između ponoći i 3 h), tako da brodovi mogu do svanuća što dalje otploviti. RAF je upotrebio sve svoje lovačke avione u Egiptu, da brodove na njihovu povratku zaštite od zračnih napada. Njihova pomoć bila je, uza svu požrtvovnost, od slabe koristi s obzirom na veliku udaljenost njihovih baza. Uzoru 28. V. isplovio je iz Aleksandrije odred od 3 krstarice i 6 razarača pod zapovjedništvom kontra-admirala Rawlingsa, da evakuira čete iz Irákliona. Nešto kasnije krenula su 4 razarača s istini zadatkom prema Khóra Sfakíonu. Razarači su izvršili svoj zadatak bez smetnji i vratili se s evakuiranim četama 29. V. predvečer u Aleksandriju. Odred admirala Rawlingsa naišao je na niz teškoća. Već na putu prema Iráklionu napali su ga protivnički avioni i oštetili dva broda, tako da se jedna krstarica morala vratiti u Aleksandriju. Stigavši nešto prije ponoći u Iráklion, razarači su uplovili u luku i prekrcali čete na krstarice, a zaštitnica je Nijemcima branila ulaz u grad. Razarači su se zatim vratili i ukrcali zaštitnicu, te je cijeli odred u 3 h20 m napustio luku. Pola sata kasnije nastao je na razaraču Imperial kvar na krmilarskom uređaju. Kako odred, zbog poodmakla vremena, nije mogao čekati da se kvar otkloni, admiral Rawlings je naredio, da razarač Hotspur preuzme čete i posadu oštećenog razarača i da ga potopi. Zbog toga zastoja svanuo je već dan, kad je odred zaplovio u prolaz Kaso i krenuo prema jugu. Napadi njemačkih aviona pratili su odred gotovo cijelo prijepodne. Zbog nastalih kvarova na brodovima morala se smanjiti brzina sastava. Teško oštećeni razarač Hereward zaostao je i uskoro potonuo. Krstarice Orion i Dido bile su teško oštećene. Od 4000 evakuiranih vojnika stradalo je gotovo 800 prilikom napada. Kasno uvečer odred je stigao u Aleksandriju, pošto je utrošio svu municiju i gotovo sve zalihe goriva. Usprkos teškim gubicima, nastavljena je evakuacija četa. U noći od 29. na 30. V. admiral King (sa 3 krstarice, 3 razarača i 1 brzim transportnim brodom) ukrcao je s obala kod Khóra Sfakíona 6000 vojnika. Na povratku su njemački avioni oštetili krstaricu Perth, ali je odred bez gubitaka stigao u Aleksandriju. Slijedeće noći pošla su u Khóra Sfakíon 4 razarača i preuzela 1500 vojnika. Dva razarača (Napier i Nizam) bila su pritom oštećena, ali je cijeli odred stigao u Aleksandriju. Posljednji transport krenuo je s Krete u noći od 31. V. na 1. VI. Odred admirala Kinga prevezao je još 4000 boraca ne pretrpjevši nikakve gubitke, ali su njemački avioni napali dvije krstarice, koje su iz Aleksandrije pošle ususret odredu, i potopili krstaricu Calcutta.
Usprkos gotovo nesavladivim teškoćama i apsolutnom gospodstvu protivnika u zraku, britanske su flotne snage uglavnom izvršile sve postavljene zadatke. U prvoj fazi operacija, sve dok njemačke zračne desantne čete nisu ovladale otokom, spriječile su dovoz protivničkih pojačanja morskim putem i opskrbljivale vlastite čete na otoku najprečim sredstvima. Kad je položaj postao neodrživ, evakuirali su s otoka 18.600 vojnika, t. j. dvije trećine posade. Značajno je, da se talijanska flota za vrijeme svih operacija uopće nije pojavljivala, iako joj se pružila jedinstvena prilika, da se ogleda s protivničkim flotnim snagama. Od 9000 vojnika, koliko ih je otprilike zaostalo na Kreti, nekoliko tisuća opkolili su Nijemci kod aerodroma Réthimnon. Mnogo ih je izginulo u tim borbama. Neki zaostali vojnici osposobili su napuštene desantne objekte i domogli se (nakon uzbudljive Odiseje) afričke obale, a poneki su se skrivali na otoku, dok ih nisu prihvatile britanske podmornice, koje su češće noću pristajale uz okupirani otok radi vršenja sabotaže. Za ovih operacija bili su golemi gubici Sredozemne flote. Ona je izgubila tri krstarice i šest razarača, a jedan nosač aviona, dva bojna broda, šest krstarica i sedam razarača bili su teže ili lakše oštećeni. Pritom nisu uračunati gubici grčke mornarice, koja je za invazije Grčke i Krete izgubila gotovo sve moderne jedinice. No i njemačke zračne snage pretrpjele su znatne gubitke, te je u ovim borbama nastradao veći dio njihove Četvrte zračne flote.
Nakon savezničkog desanta na sjevernoafričku obalu i protjerivanja osovinskih snaga iz Afrike, a pošto su Saveznici, uz prevlast na moru, stekli i punu nadmoć u zraku, Kreta je izgubila svaki strategijski značaj. Bez flotnih snaga i s nedovoljnom avijacijom, Nijemci nisu mogli ugroziti slobodu kretanja savezničkim brodovima, a posjed otoka bio im je samo na teret. Vezao je znatne vojne snage, koje je bilo teško snabdijevati i koje bi na drugom mjestu bile od znatno veće koristi. Saveznici zato nisu ni pomišljali na to, da ih protjeraju s otoka, i Nijemci su ostali na Kreti sve do kapitulacije armije maršala Kesselringa.
LIT.: R. de Belot, La guerre aéronavale en Méditerranée, 1939—1945, Paris 1949; S. W. Roskill, History of the Second World War, The War at Sea, Vol. I, London 1954; I. S. O. Playfair, History of the Second World War, The Mediterranean and Middle East, Vol. I, London 1954.Z. V.