KRČKI KNEZOVI, uz Šubiće najznačajnija hrvatska velikaška obitelj, poznatija pod imenom Frankapani ili običnije Frankopani. Povijest te obitelji od prvih je početaka do njezina tragičnog kraja vezana uz naše primorje i more.

Doba uspona. Prvi član obitelji, čije se ime spominje u dokumentima, jest Dujam (oko 1118), knez grada i otoka Krka, koji je upravo u to vrijeme došao ponovo pod vlast Mletaka. S otoka Krka Frankopani su ubrzo proširili svoje posjede i na susjedno kopno. Najmlađi Dujmov sin, Bartol II., dobiva od kralja Bele II. župu Modruše (1193), a od Andrije II. Vinodol (prije 1225). Zbog povezanosti Frankopana s hrvatsko-ugarskim kraljevima, Mleci im oduzimaju, poslije 1224, Krk, ali ga vraćaju 1260. Tako Frankopani ostaju vazali i hrvatsko-ugarskog kralja i mletačkog dužda sve do Zadarskog mira 1358, kad Mleci gube između ostalog i Krk. Otok je definitivno došao pod mletačku vlast 1480 i otada je bio zauvijek izgubljen i za Frankopane.

Više nego Krk, značio je za Frankopane Vinodol, a osobito Senj, gdje je knez Vid IV. izabran 1271 za potestata. Frankopani su bili senjski knezovi od 1302 do 1469, kad im je kralj Matija Korvin oteo Senj. U vrijeme dok su Frankopani vladali gradom, Senj je bio najznačajnija skela u sjevernom primorju, jer je najvažniji trgovački put iz unutrašnjosti Hrvatske prema moru i obratno išao preko Modruša, Vratnika i Senja, koji su svi bili u posjedu Frankopana. Kao gospodari Senja i vazali Mletaka, oni sklapaju s Mlečanima nekoliko ugovora о trgovini preko Senja, među ostalim 1408 i 1455. Iako su u toj trgovini sudjelovali i domaći ljudi, glavnu ulogu igraju ipak mletački trgovci, zahvaljujući privilegijima, koje su im pružali Mleci.

Rijeka je Frankopanima pripadala samo kraće vrijeme, 1336—66, a onda je došla u posjed devinske gospode, koja su se baš tada priznala vazalima Habzburgovaca. Nešto kasnije, 1369, lenski zaštitnici Frankopana, Mlečani, pljačkaju obalu kvarnerskih posjeda habzburškog saveznika Hugona Devinskog i pale Rijeku. Na taj način ova područja istočne jadranske obale ulaze u igru međunarodne politike, jer su se na njima počeli sukobljavati austrijski, mletački i hrvatsko-ugarski interesi.

Nakon gubitka Rijeke, Senja i Krka, Frankopanima je od čitavog primorja preostao jedino Vinodol, koji je i sam proživljavao različite peripetije. U početku XV. st. bio je djelomično u vlasti Celjskih grofova, kojima je pripao kao miraz Elizabete Frankopan, kad se udala (1388) za Fridriha II. Celjskoga. Kad je knez Martin 1479 umro i ostavio oporučno kralju Matiji, starom neprijatelju svoga roda, velik dio Vinodola, kralj je raspoklanjao vinodolske gradove svojim ljudima. Međutim, poslije kraljeve smrti (1490) knez Bernardin istjerao je nove posjednike i ponovo zavladao Vinodolom. Za maloljetnosti Bernardinova unuka Stjepana, kapetani kralja Ferdinanda I., Stjepanova tutora, poharali su Vinodol, tako da ga je Stjepan 1544 preuzeo opustošena.

Frankopani prema pomorstvu. Nakon propasti samostalne hrvatske države, na granici XI. i XII. st., propala je i jaka državna mornarica, о kojoj daje podatke Konstantin Porfirogenet. Ukliještena između Madžara, koji, daleko od mora, nisu imali osjećaja za pomorstvo i koji su državno težište prebacili s obale u unutrašnjost, i Mlečana, koji su željeznom dosljednošću išli za apsolutnim gospodstvom na Jadranu, Hrvatska više nije mogla predstavljati značajniju pomorsku silu. Ipak je i u to vrijeme ostalo nekoliko pomorskih žarišta, a nosioci te pomorske aktivnosti bili su Dubrovčani, zatim Kačići, knezovi Bribirski i Frankopani. Položaj Frankopana, vazala i mletačkog dužda i hrvatsko-ugarskog kralja, bio je vrlo delikatan i u neku je ruku odražavao položaj cijele Hrvatske u to doba. Različitim ugovorima oni se obvezuju i Mlecima i hrvatsko-ugarskom kralju, da će ih pomagati svojim brodovima na moru, osobito u slučaju rata. Prema ispravi iz 1242, koju je izdao u Trogiru Bela IV., vinodolski je knez morao davati kralju, dok ovaj boravi na moru, dva broda (1 galiju i 1 brzoplovku), a prema ispravi iz 1251 knez je bio obavezan davati jedan brod na vesla, a drugi na jedra. Budući da su Frankopani stjecali sve više posjeda na kopnu i ušli u red najmoćnijih velikaša Hrvatske, stali su sve više zanemarivati vazalske dužnosti prema Mlecima, a za vladanja Ludovika I. okrenuli su se izravno protiv njih. God. 1345 Mleci povjeravaju creskom knezu vođenje istrage »o naoružanim brodovima, koje knez Bartol drži u Kvarneru i na moru, te robi mletačke podanike«. Potkraj XIV. i u prvoj polovini XV. st. živi jedan od najistaknutijih članova obitelji Frankopan, ban Nikola. U to vrijeme, kad se vodi borba između cara Žigmunda i hrvatsko-napuljske stranke i kad Mleci čekaju čas, da za stoljeća ugrabe Dalmaciju, njihovi odnosi prema Frankopanima, koje i dalje smatraju svojim građanima, vrlo su rezervirani, a na mahove i neprijateljski. Slična je situacija i za vrijeme Cambrayske lige, u početku XVI. st., kad knez Bernardin Frankopan stoji na strani carevoj, a njegov sin Krsto ratuje protiv Mlečana. Nakon pojave uskoka u sjevernom primorju (poslije 1537) utočište za njihove akcije protiv Mlečana daje im i frankopanski Vinodol. Otad su uskoci povezani s Frankopanima; u akcijama nastupaju često zajednički do raseljenja uskoka 1617, pa i kasnije.

I trgovini na moru obraćali su Frankopani pažnju. Već Vinodolski zakon (čl. 11) predviđa oštre kazne za onoga »ki silu učini, v pristanišću vinodolskom« ili »ako tatbu onđe učini«. Pošto su Frankopani došli u posjed Senja, koji je kao luka imao najpovoljnije veze sa zaleđem, igrali su u toj trgovini značajnu ulogu Mlečani. Frankopani su, međutim, već tada sudjelovali i svojim brodovima u toj trgovini, a u vlastitoj su režiji trgovali osobito drvom. Kad su se kasnije (pogotovu poslije Zadarskog mira) pomutili odnosi između Mletaka i Frankopana, došlo je i u trgovačkim odnosima do komplikacija. Mleci opozivaju svog konzula, pa i sve svoje trgovce iz Senja. Nakon gubitka Senja, a još više Krka, Frankopani se potpuno osamostaljuju u odnosu na Mletke. Već prije toga počeo se Bakar razvijati kao luka. No Frankopani ga dugo vremena nisu smatrali za sebe odviše važnim, što dokazuje i činjenica, da je knez Ivan (druga polovica XIV. st.) svojoj šurjakinji Katarini Carrara i njezinoj kćeri dao kao osiguranje miraza, osim polovice Krka, još Trsat, Bribir i Bakar. U XV. st. Bakar održava veze s drugim jadranskim lukama, a Mleci ga u povlasticama, koje 1462 daju Cresu, stavljaju u red sa dvije najznačajnije luke sjevernog primorja, Rijekom i Senjom. Knez Martin u tom smislu daje Bakranima znatne privilegije, koje kralj Matija potvrđuje 1479 i 1489. Kad je Frankopanima poslije 1480 preostao na moru jedino Vinodol, Bakar dobiva još veću važnost. Do tog se vremena glavnim gradom Vinodola smatrao Novi, gdje je 1288 sastavljen Vinodolski zakonik. Od kraja XV. st. Frankopani obraćaju svu pažnju Bakru, koji im je zbog prikladnog smještaja na moru i veza sa zaleđem imao nadoknaditi gubitak Senja. Stoga već 1524 izdaje knez Bernardin Tarifu bakarsku; ona regulira trgovačke uzance i daće na robu, koja se prebacivala preko bakarske skele. Velika je razlika između Tarife bakarske i ugovora s Mlečanima 0 trgovini u Senju prije stotinu godina. Kao što su na političkom planu Frankopani u XVI. st. potpuno prekinuli veze s Mlecima, tako je i u trgovačkom pogledu došlo do novih odnosa. Hrvatska, stegnuta u to vrijeme na najuži opseg, ulazi u kritičnu fazu svoje povijesti u vezi s turskom ekspanzijom s istoka i njemačkim pritiskom sa sjevera. Dalmatinski gradovi sa svim otocima već su se preko jednog stoljeća nalazili u vlasti Mlečana. Turci su, nakon pada Klisa 1537, zaposjeli cijelu ostalu obalu do Karlobaga. Rijeka i istarsko primorje bili su već davno izravno pod Habzburgovcima, a sličnu je sudbinu doživio i Senj, koji je sa svojim primorjem uključen u Vojnu Krajinu. Jedino je Vinodol, uključen u zagrebačku županiju, ostao pod vlašću hrvatskog bana i Sabora; on se u to vrijeme počinje nazivati Dalmacijom, a neposredno njegovo zaleđe Hrvatskom. Frankopani su, međutim, već bili preslabi, da se održe na ovom ugroženom području. U tom času dolazi u Vinodol druga velikaška obitelj Zrinski, da zagospodari tim posljednjim vratima u svijet, koja su preostala Hrvatskoj.

Frankopani na sjevernom primorju poslije 1544. Kad se ban Nikola Zrinski, herojski branitelj Sigeta, oženio 1544 Katarinom Frankopan, sklopio je s njezinim bratom Stjepanom ugovor о zajednici dobara i nasljedstvu. To je bio prvi u nizu ugovora te vrste sklopljenih između obitelji Frankopana i Zrinskih. Po tom ugovoru, Stjepan je predao Nikoli 25 svojih gradova, a Nikola njemu svojih 18. Među gradovima, koji su na taj način pripali Zrinskom, nalazili su se: Grobnik, Trsat, Bakar, Hreljin, Drivenik, Grižane, Bribir i Novi, t. j. cijeli Vinodol. Međutim, Stjepan se ubrzo predomislio, nastojeći razvrgnuti nedavno sklopljeni ugovor о zajednici. Nov je ugovor sklopljen 1550 između Stjepana i Katarine; po tom je ugovoru Katarina (a po njoj i Zrinski) dobila u neposredno vlasništvo polovicu imutka ozaljske loze Frankopana, a prema tome i polovinu Vinodola. Od 9 frankopanskih loza, koje su potekle od sinova bana Nikole IV. (sredinom XV. st.), postojale su u ovo vrijeme još samo tri: ozaljska, koju je predstavljao Stjepan, slunjska s Jurjem II. i sinom Franjom i brinjsko-tržačka s Nikolom VIII. Prema baštinskom ugovoru, izumrćem jedne loze Frankopana imutak je prelazio na druge loze. Stoga je razumljivo, da su se ostali Frankopani, u prvom redu Juraj (od slunjske loze), protivili Stjepanovu otuđivanju frankopanskog imanja, pa je ovaj uvijek nanovo opozivao svoje ugovore sa Zrinskima. Posljednjom oporukom iz 1572 Stjepan je imenovao za univerzalne nasljednike svoje nećake: Jurja, Krstu i Nikolu Zrinskog. Još prije smrti Stjepana (1577), koji je bio posljednji predstavnik ozaljske loze, izumrla je s Franjom I. (1572) slunjska loza, pa je preostala još jedino brinjsko-tržačka, čiji je predstavnik u to vrijeme bio Gašpar I. S njim su se Juraj i Nikola Zrinski nagodili 22. V. 1580 i ustupili mu, između ostalog, i Novi. Tako je najjužniji dio Vinodola došao ponovo u ruke Frankopana, koji su ga držali do izumrća obitelji.

Gašpar je imao tri sina: Jurja, Nikolu i Vuka. Nikola (potonji hrvatski ban), kojemu su Mlečani 1615 popalili Novi, bio je neko vrijeme veliki kapetan Senja, a zatim je sudjelovao u Uskočkom ratu. Osnovao je zavod za opskrbu siromašnih učenika, od kojih je najmanje trećina morala biti iz primorskih strana i uže Hrvatske, a jedan pitomac uvijek iz Dalmacije. Njegov brat Vuk Krsto, prije nego je postao general Hrvatske Krajine, bio je također neko vrijeme veliki kapetan Senja i Primorske Krajine. Od njegove djece istakao se Franjo Krsto, posljednji predstavnik roda Krčkih knezova, koji je kao urotnik protiv habzburškog centralizma tragično izgubio život zajedno sa svojim šurjakom Petrom Zrinskim 1671. Obojica su svoje primorske posjede u Vinodolu doveli ponovo do cvata. U vezi s tim značajan je ugovor od 23. IX. 1663, kojim je Franjo Krsto dao trgovcu Matiji Rišnjaninu iz Dubrovnika u zakup luke u Novom i Žrnovici. Ugovor ilustrira način, na koji se odvijao trgovački i ekonomski život u našim primorskim centrima u to doba.»

Novi ekonomski procvat i politička važnost ovog slobodnog dijela hrvatske obale bili su zazorni bečkom centralizmu. Stoga je car Leopold, kad je ugušio Zrinsko-Frankopansku urotu konfiscirao i Vinodol koji su Habzburzi već mnogo prije nastojali steći. Na taj način propast Krčkih knezova simbolički je označila završetak stoljetnog procesa potiskivanja banske Hrvatske s mora, na kojem će se ona tek poslije Preporoda početi opet politički afirmirati.

LIT.: P. Matković, Trgovački ugovor republike mletačke, sklopljen sa knezovi senjskimi 1408 i 1455, Arhiv, Zagreb 1863, 7, str. 149—160; Š. Ljubić, Listine о odnošajih između južnoga Slavenstva i mletačke republike, Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium, JA, 1868—93; 1—5, 9, 12, 17, 21, 22, 24; isti, Commissiones et relationes Venetae, ibid., 1876—8ο, 6, 8, 11; R. Lopašić, Spomenici Tržačkih Frankopana, Starine JA, 1892, str. 201—332, 25; V. Klaić, Krčki knezovi Frankapani, Zagreb 1901; E. Laszowski, Gorski Kotar i Vinodol, Zagreb 1923.V. Kоš.