KORZIKA, 41°21 '—43°45 'N i 8°32 '—9°33 'Е, francuski otok u Sredozemnome moru, udaljen 85 km od Italije, 176 km od francuskog primorja. Prolaz Bonifacio širok 12 km odvaja ga od Sardinije. Obuhvaća 8722 km ² . K. je gorovit otok s najvišim vrhuncem Monte Cinto (2710 m). Središnji i zapadni dio otoka stari su masivi, koji su se ponovo izdigli u tercijaru za alpskog nabiranja. Duž istočne obale pružaju se malarične aluvijalne nizine. Obalna mjesta primaju prosječno ispod 1000 mm oborina na godinu (Bastia 855 mm, Ajaccio 737 mm), a planine 1400—2000 mm. U obalskom pojasu klima je izrazito mediteranska (ljeta topla, a zime blage). Snijeg pada izuzetno, i to više na sjevernoj obali. U višim dijelovima osjećaju se utjecaji planinske klime (zime hladnije, ljeta svježija, snijeg češći i obilniji). Šume su pretežno hrastove (hrast plutnjak), ali je najviše zastupljena degradirana šikara makija (borovica, vrijesak i dr.). Šume zapremaju 20%, a šikare 50% teritorija; ostatak su pašnjaci i obrađeno tlo, koje nije naročito plodno.

K. je bila nastanjena već u prethistorijsko vrijeme; kasnije je bila pod vlašću Feničana, zatim Grka, koji su tu oko ← 560 osnovali koloniju (Alalia), a od ← 260 pod vlašću Rimljana. U Srednjem vijeku Korziku je okupirao Bizant. Nakon duge vladavine Genove kupuje 1768 Luj XV Korziku za 200.000 livra. K. se naročito povezala sa Francuskom poslije Napoleonova perioda. Ima 240.266 st. (1954) ili 28 na 1 km ² . Trećina stanovnika živi u većim gradovima Ajaccio, Bastia, Corte, Calvi, Sartène, Aleria, Porto-Vecchio. Stanovništvo opada zbog iseljivanja u Francusku, osobito u Marseille i Pariz, gdje se uposluje u privredi, vojsci i upravi. Dosta se stanovnika iselilo i u Južnu Ameriku. Narod je vrlo siromašan i kulturno zaostao. Stočarstvo je glavno zanimanje (oko 200.000 ovaca). Od ovčijeg mlijeka pravi se sir poput francuskog sira roqueforta. Uvozi se žito, naročito kukuruz. Uzgaja se maslina, južno voće i vinova loza (poznata su vina Cap Corse). Stanovništvo je razbacano po unutrašnjosti otoka i pomorstvo je slabo razvijeno. More je siromašno ribom, a istočna obala nije naseljena. Ulov ribe iznosi prosječno ispod 1000 t godišnje. Industrija nije razvijena. Otok nema ruda. Postoji samo jedna hidrocentrala na rijeci Prunelli. Putovi su loši, a željeznice slabo izgrađene. Postoje samo pruge Bastia—Porto-Vecchio, Bastia—Calvi, Corte—Ajaccio. Turizam se razvio poslije Prvoga svjetskog rata (oko 100.000 turista godišnje). Trgovačke veze održavaju se s Marseilleom, Niccom i sjevernom Afrikom. Uvozi se: ugljen i razni industrijski produkti, a izvozi: pluto, tanin, drvo i građevinski materijal.

K. je u administrativnom pogledu poseban departman, kojemu je središte grad Ajaccio. Radi se na poboljšavanju luka i razvijanju zanata, ali siromašna priroda otoka otežava napore. Izoliran otočni položaj, planinska priroda, stočarsko zanimanje i društvena organizacija u skladu s time ogledaju se u burnoj prošlosti. Kako je stanovništvo po podrijetlu i jeziku uglavnom talijansko, to je Korzika jedan od glavnih ciljeva iredentizma.

Istočna je obala dosta nepristupačna, ali su u njenoj blizini unutrašnji vredniji dijelovi otoka: preko nje se održavaju glavne ekonomske veze, u prvom redu s Italijom (Bastia). Zapadna obala bogata je prostranim i razgranatim zaljevima, ali je manje ekonomske vrijednosti. Prolaz Bonifacio nema važnost, koju je imao u doba jedrenjaka. U novim političkim prilikama i prometnim vezama s Francuskom glavnu važnost ima sjeverozapadna obala otoka (luka Bastia, L’Île Rousse, Calvi i Ajaccio).А. В.

Drugi svjetski rat. Nakon savezničkog desanta u sjevernoj Africi (v. Alžir i Maroko) odlučili su Hitler i Mussolini da zauzmu neokupirane dijelove Francuske. Dok su njemačke snage upale u južnu Francusku, Talijani su se 11. XI. 1942 iskrcali na Korzici i zaposjeli cijeli otok. K. je sa svoja tri zračna uporišta (Ghisonaccia, Campo dell’Oro i Bastia Borgho) i ratnom lukom Bastia — upotpunila talijanski sistem obrane sjevernog dijela Tirenskog mora.

S obzirom na otpor francuskih Maquisa, talijanska je posada na otoku postepeno porasla na 76.000 vojnika, a nakon pada Tunisa pojačana je jednom brigadom njemačkih jurišnih četa. Skoro poslije kapitulacije Italije Nijemci su na Korziku prolazno prebacili i jednu oklopnu diviziju sa Sardinije, namjeravajući, da je, zajedno sa četama stacioniranim na Korzici, evakuiraju u Livorno. U to je vrijeme na otoku već znatno ojačao otpor francuskih rodoljuba, potpomognutih oružjem i vojnim pojačanjima, što su ih podmornica Casablanca i druge manje jedinice slobodnih francuskih snaga prevozile iz Alžira. Budući da su gotovo sve savezničke flotne snage tada bile zauzete u operacijama kod Salerna, Saveznici nisu mogli spriječiti evakuaciju njemačkih četa s otoka, ali je nekoliko ratnih brodova francuskih slobodnih snaga (2 krstarice, 2 velika razarača, 3 podmornice i 5 torpiljarki) prevezlo francuske čete iz Alžira na Korziku. Već 13. IX. 1943 manji francuski odredi iskrcali su se u Ajacciu, a do kraja mjeseca prebačeno je na otok 6600 francuskih vojnika, preko 200 topova i gotovo 1300 t opreme.

Talijanski flotni odred u Basti-i (12 torpiljarki, 4 korvete i nekoliko manjih jedinica) napustio je luku u noći između 8. i 9. IX., da se, u duhu odredaba о kapitulaciji, priključi Saveznicima. Isplovljenje iz luke bilo je popraćeno žestokim napadima njemačkih torpednih čamaca i vatrom obalnih baterija (koje su zaposjeli Nijemci). Nato se odred vratio u luku i protjerao Nijemce. Oni su, međutim, nakon definitivnog odlaska talijanskog odreda, ponovo osvojili luku, koja im je poslužila kao središte za evakuaciju četa. Dok su se francuski odredi iskrcali na južnom dijelu otoka i nadirali prema sjeveru, njemačke su se čete povlačile prema Basti-i. Veći dio evakuiran je transportnim avionima, a ostatak desantnim brodicama i rekviriranim talijanskim obalnim brodovima, Flotne snage Saveznika začudo nisu ni pokušale da ometaju prijevoz četa. Jedino je jedna britanska podmornica 24. IX. u blizini Bastie potopila veliki transportni brod. Saveznička avijacija intervenirala je u nekoliko mahova: oborila je 4 transportna aviona i usporila evakuaciju napadima na aerodrome, transportne brodove i lučka postrojenja u Basti-i i Livornu. Zahvaljujući slaboj aktivnosti Saveznika, Nijemci su do 3. X. evakuirali gotovo sve svoje čete (30.000—40.000 vojnika) zajedno s opremom. Četiri sata poslije odlaska posljednjih njemačkih brodica iz Bastie, francuske su čete prodrle u grad.

Oslobođenjem Korzike Saveznici su došli u posjed dragocjenih baza u blizini Genovskog zaljeva i francuske ažurne obale, a lake flotne jedinice, stacionirane u luci Bastia, mogle su s uspjehom ometati protivnički saobraćaj duž ligurske i toskanske obale. U vezi s namjeravanim desantnim operacijama na jugu Francuske, Saveznici su na otoku izgradili četrnaest novih aerodroma, koji su, zajedno s korzikanskim lukama, odigrali važnu ulogu prilikom desanta.

LIT.: R. de Belot, La guerre aéronavale en Méditerranée 1939—1945, Paris 1949; S. E. Morison, History of United States Naval Operations in World War II, Vol. IX, Boston 1954.Z. V.