KORVETA (engl. sloop of war, sloop, corvette; franc. corvette), ratni brod za eskortnu službu. Ime k. javlja se u doba mornarice na vesla, na jedra i na paru. To su redovito ratni brodovi za izviđanje i za pratnju trgovačkih brodova, te za oceanografsku, meteorološku i pomoćnu službu.

Korvete na vesla prvi se put spominju 1476. Neki pisci tvrde, da potječu iz Sredozemnog mora i da su se razvile od rimske corbite. Drugi misle, da je ime holandskog podrijetla, jer su prve korvete naličile na flandrijske ribarske brodove cobre, koji su se kasnije zvali corve. U XVII. st. pisci opisuju korvetu kao barque longue, jer je bila uska i duga i išla je u red ratnih brodova. Plovila je na vesla i jedra; imala je jedan jarbol i jedno jedro: korvete su bile pod upravom luka i ostajale su na sidrištu i u luci, gdje su vršile kurirsku službu između linijskih brodova i fregata. Ponekad su ipak neki veliki linijski brodovi dizali korvete na palubu i odvozili ih na drugo sidrište; služile su, dakle, kao kasnije barge. U početku XVIII. st. korvete su postale veće i imale su dva jarbola s deblenim i košnim jedrima, jednim sošnim jedrom i posrtnjačom (civaderom). Oko sredine XVIII. st. skinut je ispod kosnika posrtni križ zajedno s posrtnim jedrom, a iznad kosnika razapeta je spočetka jedna velika prečka (sl.). Doskora su se sva jedra pokazala prevelikima, pa je velika prečka podijeljena u tri manje: prečkicu, prečku i letnjaču, a prevelike košnjače podijeljene su u dva jedra: košnjače i slemenjače. Slemenjače su imale jedan red kratica, a košnjače spočetka dva, a kasnije tri reda kratica.

Oko 1825, kad su fregate postale veliki ratni brodovi za borbu u liniji, počele su se graditi manje ratne jedrenjače sa tri jarbola koje su dobile ime korvete. Jal (1840) opisuje korvetu svoga doba, kao malu fregatu sa sličnim jarbolima i jedrima, naoružanu sa 14—32 topa. K. je doista tada mala fregata, i te se dvije vrste brodova razlikuju samo po veličini. K. se neznatno razlikovala jedino po tome, što nikad nije imala povišenu krmnicu (kasar). Male fregate nazivale su se imenom k. samo u francuskoj i u nekim malim mornaricama; Britanci i Američani zvali su ih sloops of war. Čini se, da se u USA ime k. nije nikad upotrebljavalo.

Francuski flotni zakon iz 1765 odredio je korveti dužinu od 22 m i naoružanje od 8 do 12 topova. Novi zakon iz 1839 odredio je naoružanje od 20 ili 30 topova, prema tome, da li je k. imala jednu ili dvije palube. K. s jednom palubom i sa 20 topova bila je tada duga 35,5—36 m i široka 8,5—9 m.

U povijesti pomorskih ratova često se imenom korvete nazivaju manji brodovi za izvidničku i kurirsku službu, a ponekad i školski brodovi, bez obzira na oblik trupa i vrstu snasti, iako su to katkad bili brikovi, doggeri ili druge vrste manjih jedrenjaka.

Parne korvete na kotače ( steamsloops) počele su se graditi u Velikoj Britaniji 1828. Imale su bočne kotače, nosivost od 1195 t, odnosno istisninu od 1862 t. Prva se zvala Cyclops. Stroj tvornice Seeward (koja je kasnije opremila strojevima korvete mnogih malih država) imao je 450 KS; uz 23 okretaja u minuti gonio je korvetu brzinom od 10,5 čv.

Francuska je 1830 dovršila prvu parnu korvetu Sphinx, koja je imala istisninu od 177 t i engleski stroj od 160 KS; plovila je brzinom od 7 čv. Dok je britanska mornarica poslije prvih prototipova gradila nove parne korvete sve boljih svojstava, francuska se zadovoljila rezultatima korvete Sphinx, pa je flotnim zakonom od 1. II. 1837 odredila, da se sagradi 40 gotovo jednakih parnih korveta od 160 KS.

Parne su korvete prvi put sudjelovale u ratnoj akciji prilikom okupacije Alžira; prevozile su opremu, poštu i ranjenike, ali su bolesnici i ranjenici ležali na palubi zbog nedostatka prostora. Neekonomičnost strojeva zahtijevala je goleme količine ugljena, pa uz drugi teret nisu mogle ponijeti više od 6 do 8 topova, uglavnom na palubi.

U to su se doba ratni brodovi razlikovali po jačini strojeva, a ne po veličini trupa ili broju topova. Tada su parne korvete imale stroj od 160 do 450 KS. Francuska je zakonom od 8. III. 1842 odobrila gradnju novih 20 korveta od 320 KS, tako da 1854 imala najviše parnih korveta na svijetu.

Parne korvete s vijkom pojavile su se u britanskoj ratnoj mornarici 1845. Kako je vijak sporo prodirao u ratnu flotu, prelazno doba — od kotača do vijka — trajalo je u Velikoj Britaniji 12 godina, a u Francuskoj 15. Vijak je najprije uveden i iskušan baš na korvetama; prvi je put 1845 izvršeno takmičenje između vijka i kotača međusobnim tegljenjem (krmom za krmu) dviju jednakih korveta Rattler (s vijkom) i Alecto (s kotačima). Pobijedila je korveta na vijak.

Nakon uspjelih pokusa s vijkom britanska je mornarica modernizirala 7 korveta, a Francuzi su parne strojeve i vijke namještali na korvete jedrenjače. Moderniziranje korveta najviše je ubrzao Krimski rat (1854—55); tad je Francuska imala 33 parne korvete, Velika Britanija 7, Španjolska 5 i Prusija 2 , ali su u savezničkoj floti na Crnome moru bile samo 3 parne korvete, jer vojni taktičari nisu znali, kakve bi im zadatke povjerili. Prva im je namjena bila kao malim brodovima u doba mornarice na vesla (galijama, fregatama i brigantinima): pratile su linijske brodove i vršile kurirsku službu. Vojni su stručnjaci smatrali, da parne korvete nisu za borbu, jer su topnice na njima bile preblizu vodene linije i nisu se mogle otvoriti ni pri umjereno uzburkanome moru, a malen im je bio i akcioni radijus.

Korvete na paru i jedra postepeno su se usavršavale, tonaža im je bivala sve veća, a strojevi ekonomičniji. Potkraj ovoga razdoblja parne korvete s pomoćnim jedrima mogle su se već upotrebljavati i u dalekim prekomorskim ekspedicijama, pa i za plovidbu oko svijeta u znanstvene svrhe. Na tim brodovima, koji su plovili više na paru nego na jedra, domala se počeo osjećati nedostatak brzine zbog nepogodna oblika podvodnog dijela trupa, a osobito zbog zdepaste krme, koja je bila široka, da bi se mogao smjestiti vijak. Otad su se pažljivo proučavali planovi novih korveta, građene su oštrije krme, a podvodne linije postale su finije; namješteni su trokrilni i četvorokrilni vijci. Bilo je i korveta, kojima se za dužeg jedrenja vijak mogao dići iz vode u poseban zdenac.

Parne su korvete nestale potkraj XIX st.; tad su njihove zadatke preuzele parne željezne izvidnice na vijak, a domala i prve krstarice.

Moderne korvete pojavljuju se u početku Drugoga svjetskog rata, kad su starim imenom nazvani novi brodovi s novim taktičko-tehničkim svojstvima. Počeli su ih graditi, kad je neograničeni podmornički rat stavio Veliku Britaniju i USA pred težak problem zaštite svojih pomorskih komunikacija od napadaja njemačkih, japanskih i talijanskih podmornica. Nedovoljan broj razarača prisilio je Veliku Britaniju i USA, da pristupe gradnji jednostavnijih i jeftinijih brodova za protivpodmorničku obranu, koji bi svojim taktičko-tehničkim svojstvima mogli zamijeniti skupe razarače.

Da bi te nove korvete mogle izdržati teške prilike u zimi na sjevernom Atlantiku, dali su im neke konstrukcijske osobine kitolovaca. Istisnina se kretala između 900 i 1100 t, a brzina do 18 čv. Daljina plovljenja bila je dovoljna za prijelaz preko Atlantskog oceana. Naoružanje: 1—2 topa od 100 do 102 mm, do 10 pa topova od 20 mm, do 10 bacača sa 40—50 dubinskih bomba ili umjesto većeg broja bacača 1 reaktivni bacač perkusionih dubinskih bomba (jež). Imale su podvodni električni lokator i radio-lokator. Kako korvete nisu imale oklopa, žilavost im je bila mala.

Kad je njemačka ratna mornarica (1942) uvrstila u službu svoje nove podmornice, koje su imale veću podvodnu brzinu, korvete su postale prespore, a njihovo protivpodmorničko naoružanje nedostatno. Zbog toga je Velika Britanija pristupila gradnji novih eskortnih brodova veće brzine i udarne snage, koji su nazvani fregate.

U najnovije doba ponovo se grade korvete, ali za obalnu eskortnu službu. Države Atlantskog pakta grade i opremaju korvete tipa Flore od 800 t, sa 2 dizel-motora i brzinom od 20 čv, a korvete za obalnu eskortnu službu predvidjela je i mornarica USA u budžetu za 1956—57.

LIT.: M. Nance, Interesting Review of the Subject of Carracks, Mariner’s Mirror, London 1923, IX, 5; G. Grant i H. Culver, The Book of Old Ships, London 1936; V. Bačić, Dubrovački brodovi XVI. st., Zagreb 1937; G. Roërie, Navires et marins, Paris 1946; F. Bowen, From Carrack to Clipper, London 1948.О. В. i Р. М.